Posted on Leave a comment

EEG: čekamo rezultate

Gluva soba

Uh, kakvo crno spavanje.

Da stvar bude još gora, deda nam se razboleo, tata na putu juče i danas, pa smo nas dve morale taksijem. Bila tu srećom moja mama da malo pripomogne.

Sve se mi lepo pripremili, bila je totalno neispavana, zamalo nije u kolima do tamo zaspala.
Kako sam ja zakucala na vrata ordinacije, ona krene u plač, vrištanje i sve ostalo. Pa nije ni ona blesava da ne zna šta će da joj rade.

Ništa… Fina bila sestra, stavila joj kapu, ubrizgala onaj odvratni hladni gel u rupice, zavezala kapu ko astronautu i poslala nas u hodnik da zaspimo.

Vanja ti još malo plakala, ali ubrzo se smirila i zaspala. E, al sad treba da je prenesem unutra. Ima ona 16kg, nije baš ni lagana. Kako sam ja ustala, tu ona ponovo počne da plače.

Uđemo mi ipak u “gluvu sobu”, sednem ja na krevet i moram sve vreme da je držim u rukama:roll:, tako da joj glava visi sa moje podlaktice da bi svi kontakti radili kako treba. Malo je prvo plakala, uplašila se valjda, šta li. Posle se malo smirila, ali nije ponovo zaspala.

Sestra je međutim odradila snimanje, kaže da je bila dovoljno mirna da snimak bude tehnički OK. Pa dobro sad, šta da se radi, neće biti u snu, kao ni većina onih koje smo do sad radili. Biće rezultati za najmanje nedelju dana.
Izlazimo sad napolje, i ja zovem taksi. Ona unezvereno gleda okolo, nema dede i naših kola. Opet počinje da plače i vrišti. Ja nekako dozovem taksi (da ih ne reklamiram) Kažem ja “treba mi vozilo za Bolnicu za Cerebralnu paralizu u Sokobanjskoj, ulazi se iz Dragorske” a onaj lik na centrali me pita jel to u Tiršovoj, ili Pasterovoj, gde je to. Ne mogu da verujem. Stiže majstor za 5 minuta (srećom on čovek znao gde je), a Vanja sve vreme vrišti i otima se. Smirila se tek kad smo ušli u kola.

I eno je sad još vileni u krevetu, a ja bih zaspala ovog sekunda.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *