Posted on Leave a comment

Zvono

Na vratima vrtića postoji zvono, ono elektronsko, što kaže ding-dong.

Kad ujutru dođemo, ja kažem, “idemo da zvonimo” i tu kreće oduševljenje. Ne smem nju da podignem da zazvoni, jer na zvonu piše “molimo pritisnite zvono jedanput” a kod Vanje nema jednom, sve je bezbroj puta, i onda opet i opet. Ja zazvonim, i ponovim za zvonom “ding-dong”. Onda neko dođe, otvori vrata, a Vanja joj odmah daje ruku da uđe unutra, mene više i ne gleda, odlazi nekad sama do njihove sobe, a nekad neće, nego čeka da je teta za ruku odvede.

Kad popodne dođem po nju, ja zazvonim, neko izađe i kroz hodnik vikne “Vanja ide…”. Posle par minuta, teta je dovodi za ruku do vrata i ona pokušava da ih sama otvori. Ne ume baš dobro da pritisne tu njihovu kvaku, mora jako da se pritisne.

To je ono što ja vidim, a u međuvremenu…

Kad dođe vreme da se ide kući, roditelji dolaze po svoju decu, i svi zvone. Vanja čim čuje zvono, pomisli da ona ide kući, izlazi iz njihove sobe i odlazi do vrata. Kad vidi da nije mama, vraća se nazad u sobu. I tako svaki put kad neko zazvoni.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *