Failure is the opportunity to begin again more intelligently.
-Henry Ford
Knowing is not enough, we must apply. Willing is not enough, we must do.
- Johann Wolfgang von Goethe
We must either find a way or make one.
-Hannibal
In any moment of decision the best thing you can do is the right thing, the next best thing is the wrong thing, and the worst thing you can do is nothing.
-Theodore Roosevelt
Vraćam se pre neki dan sa Banovog brda, pogled u automobil u susednoj koloni, i imam šta da vidim. Taksi vozilo, u vozačevom krilu sedi dečak, od oko 3 godine, i igra se, okreće volan! Mislim da ovakav prizor još nisam videla. “Uobičajena” je nažalost pojava na beogradskim ulicama deteta na suvozačkom mestu, bilo samog ili u krilu odrasle osobe.
A važeći Zakon o Osnovama Bezbednosti Saobraćaja, vrlo zastareli ZOBS iz 1988. kaže da je “na prednjem sedištu zabranjeno voziti dete mlađe od 12 godina“.
Na “trulom zapadu” je to vrlo strogo, pa tako, ne možete ni iz porodilišta da izađete ako nemate odgovarajuće namešteno sedište namenjeno za dete. Babica, pre nego što dâ dete roditeljima, pregleda i sedište, bezbednost je na prvom mestu. Neki će reći “preterano”, ja ne mislim tako, i ne radim tako.
Vanja se nikad nije vozila drugačije nego u svom sedištu, i nikada se nije “bunila” iz prostog razloga jer i ne zna da drugačije može da se uđe u kola. A poznata je po tome da se buni za sve i svašta, ali ja ovde prosto nisam želela ni da joj ponudim alternativu. Imala sam sukoba mišljenja u svojoj neposrednoj okolini, “ma šta će ti to, to je samo bacanje para, pa kako smo mi vozili decu pre xy godina…” međutim, nisam odstupila ni milimetra. O tome nema pregovora i razgovora, to je tako i tačka.
Neću vam sad pričati o potrebi da je dete u svom sedištu, samo ću vam reći nekoliko podataka.
Prilikom sudara, kada se vozilo kretalo relativno malom brzinom od 50 km/h, četvorogodišnje dete koje je neobezbeđeno sedelo na zadnjem sedištu udariće o prednje sedište silom koja je ekvivalentna težini slončeta mase 400 kg. Za nežni dečiji organizam ovakvi udari mogu da budu fatalni. Pravilno izabrana i postavljena dečija sedišta umanjuju opasnost od fatalnih povreda za 75%, a od ozbiljnih povreda za 67%. Iako u zapadnoj Evropi većina roditelja (čak 80%) vozi svoje dete u specijalnim dečijim sedištima, nesreće se dešavaju i to uglavnom (u 50%-70% slučajeva) zbog neadekvatno izabranih ili nekorektno montiranih dečijih sedišta.
Evropski stručnjaci savetuju roditeljima da dečija sedišta instaliraju na zadnja sedišta vozila uvek kada je to moguće. Sedište koje se instalira tako da dete gleda unazad ne sme da se instalira na prednje sedište ako su kola opremljena vazdušnim jastukom za suvozača. U slučaju nesreće vazdušni jastuk suvozača će se naduvati i udariti naslon dečijeg sedišta tolikom silom da dete može biti ozbiljno ili smrtno povređeno.
izvor: automarket
Pročitajte ovde o vrstama dečjih sedišta.
Nikako mi nije jasno kako to da roditelji nisu svesni u koliku opasnost stavljaju svoju decu dopuštajući im da se “tumbaju” u automobilu, ili čak stoje na zadnjem sedištu gledajući unazad. Moramo biti svesni da u saobraćaju nismo sami, i da bez obzira koliko mi pazili, uvek zavisimo od “onog drugog” za koga ne možemo znati kakav je ni kako će u datoj situaciji reagovati. Iz najbezazlenije situacije moguće je izaći sa veoma ozbiljnim posledicama.
Zato, roditelji, i vi ostali, pamet u glavu, deca su nam najvažnija.
Preturanje po plakarima je postalo najbolja zabava u vreme kad je kod kuće, a prevruće je da bi se išlo napolje.
Današnji ulov, plakar u pretsoblju, pakovanje toalet papira… ma pogledajte, šta da vam pričam… a kocaka po podu koliko hoćeš, ali toalet papir je bolji, zar ne?
(klik na sliku za veću)
Oh well, who cares how many years… young!

Everyone’s invited for a cyber birthday cake!

And for my birthday, I wish… no, I’m not going to tell you…
Ne volim nevreme sa grmljavinom i munjama. Obično kažem da se plašim, ne plašim se ustvari, nije to neki pravi strah, jasno mi je da u gradu nema neke veće opasnosti, više je to nekakva vrsta nelagode.
A znate li… kako se može “na brzinu” odrediti blizina i pravac kretanja nevremena?
Vrlo prosto, malo fizike, i ništa više. Merite vreme između munje (svetlosne manifestacije groma) i grmljavine (zvučne manifestacije istog tog groma).
Sad će neko reći, “ih, al ti je na brzinu, kako da merim?”
Lako. Brojiš. Svaki broj, jedna sekunda. Svake tri sekunde razlike, 1km udaljenosti.
Kako?
Pa lako. Kolika je brzina prostiranja zvuka kroz vazduh? Oko 330m/s, pa tri puta toliko, eto kilometra.
Ok, to je za udaljenost, a pravac?
Još lakše. Ako se vreme smanjuje, nevreme se približava, ako se povećava, udaljuje se.
Lako, zar ne?

Edit: ej bre zaboravih. Ovo sam naučila od nastavnika fizike u osmom razredu OŠ. Super lik bio… Svašta nas je tako korisno naučio.
To samo da vidite da sam ja oduvek “pazila na času”.
Šta radite kada čujete da nečije mišljenje o vama nije onakvo kakvo biste vi želeli da bude?
Neki urade ovako, ili ovako. Neki od vas ovo misle o tome.
A ja?
U toku svog dvoipogodišnjeg blogovanja imala sam prilike da se sretnem sa jednim reagovanjem na nešto što sam ja napisala. Sve je tu, crno na belo, pa koga ne mrzi, pročitajte.
Ukratko, radi se o kategorizaciji dece sa smetnjama u razvoju, peripetijama, nedostatku informacija, lutanju, dugačkoj proceduri, neinformisanim članovima “lanca”, mojim iznošenjem mišljenja o tome, i reakcije nekoga “pri vrhu lanca”. Ja sam iskreno bila oduševljena. Ako ste čitali, podsetite se, ako niste, pročitajte, verujem da će vam se dopasti.
Priča počinje aprila 2005, Vanja ima 3 godine, i psiholog predlaže vrtić . To nije običan vrtić, pa prema tome, važe ne-obična pravila. Potrebna je kategorizacija. To je postupak kojim se određuje u kojoj je meri dete “ometeno u razvoju” i predlažu neki koraci za budućnost. Prvo smo se susreli sa nedostatkom informacija, ili bolje rečeno, sa polu i pogrešnim informacijama, pa smo u junu 2005. imali jedan neuspeli pokušaj kategorizacije. Posle prvog, neuspelog, u julu ponovo pokušavamo kategorizaciju. Mesec dana kasnije, pozvaše nas na kategorizaciju. Ovako je izgledala kategorizacija. Par dana nakon svega, kad sam našla vremena i živaca, napišem ja mali osvrt na celokupnu organizaciju.
Onda smo čekali rešenje, bez kog, treba li da vam pričam, ne možemo ni makac. I čekali. I čekali. I konačno, u oktobru 2005. stiglo je rešenje za kategorizaciju, ali tek nakon “gurke”.
I sve super, krenula Vanja u vrtić, kad, novembra 2005. dobijem ja mail. I to kakav mail! Pročitajte, pa prosudite. Imena su sklonjena, mada je pismo bilo potpisano punim imenom i prezimenom.
Mail doktorke sa kraja “lanca” kategorizacije, moj odgovor, i još jedan mail iste doktorke.
Svaka čast, može se dakle i ovako.
I samo još par reči za kraj.
Ako ne želite da drugi loše misle o vama, nemojte raditi loše, nikako drugačije nećete uspeti da promenite njihovo mišljenje o sebi. Neće vas, sigurna sam, oprati nikakve tužbe, novčane nadoknade i slične gluposti.
A blog i blogosfera se po ko zna koji put pokazuje kao veoma svesno svog uticaja u sferi javnog mišljenja.
Ja ne razlikujem levo i desno.
Dobro, ne baš da ne razlikujem potpuno, ali moram da sam dooobro koncentrisana, uopšte mi to nije nešto “automatizovano” kako bih mogla da očekujem. Ponekad se pokrene razgovor na tu temu, i onda shvatim da uopšte nisam usamljena, da ima dosta odraslih osoba kojima levo-desno predstavlja “pomalo” problem.
Kad sam bila devojčica, imala sam na desnoj ruci narukvicu, i bilo mi je lako, kad bi me pitali koja mi je desna ruka, ja samo brzo pogledam gde je narukvica i podignem tu ruku. Ali kako sam krenula u školu, brzo sam tu narukvicu izgubila, i tu kreću “problemi”. Dobro, nisu to bili neki strašni problemi, ali prosto, duže vreme potrebno, da se razmisli šta je levo a šta desno.
I to sam na srpskom, eto, nekako prevazišla u svojoj glavi, vežbala brzo levo-desno odlučivanje, a onda dođe engleski pa francuski, e tu mi je tek bilo priličnih levo-desnih problema. A onda shvatih L-Left-Levo i D-Droite-Desno i tako reših i taj problem.
Pokušavam sad da na netu nađem ponešto o ovoj temi, nađoh, i začudih se.
Symptoms of Dyslexia
Directionality
Most dyslexic children and adults have significant directionality confusion.
Left-Right confusion:
- Even adults have to use whatever tricks their mother or teacher taught them to tell left from right. It never becomes rapid and automatic.
- A common saying in household with dyslexic people is, “It’s on the left. The other left.”
- That’s why they are b-d confused. One points to the left and one points to the right.
- They will often start math problems on the wrong side, or want to carry a number the wrong way.Confusion about directionality words:
- First-last, before-after, next-previous, over-under
- Yesterday-tomorrow (directionality in time)North, South, East, West confusion:
- Adults with dyslexia get lost a lot when driving around, even in cities where they’ve lived for many yearsOften have difficulty reading or understanding maps.
Izvor: Symptoms of Dislexia
Nisam nikad imala ni jednu od ovih drugih “zbunjivosti” u ostalima sam uvek bila “iznad proseka”. Recimo matiš, snalaženje u prostoru, čitanje karti (da ne kažem mapa).
Naiđoh na ovo, testirajte se, interesantno je.
Neko poseban večeras gostuje, sva sreća živ i zdrav.
Kao što sam u prethodnom Ivaninom postu sa istim naslovom pomenuo da ugao gledanja na onoj slici jeste lep, ali da može da bude opasan, potrudio sam se i da dokažem to. Normalno, nije mi to bila namera, ali zahvaljujući mojoj velikoj želji da letim, i još većoj nesmotrenosti, desilo se šta se desilo “Promenio se ugao gledanja”.
Tako, odjednom, sunce koje je predivno sijalo, brdo i šume koje su promicale očaravajuće ispod mene u svim svojim predivnim bojama proleća, vetrić koji je tapkao po mom kombinezonu i nežno mi milovao lice, sav osećaj slobode koji sam osećao u vazduhu u delicu sekunde su nestali.
Zamenio ih je strah, bol, gušenje i nedostatak vazduha. Sunce je odjednom nemilosrdno pržilo, brdo i šume su postali nekako sivi i crni, vetar me više nije milovao, borio sam se za malo daha. Glas je zatajio, pokušavao sam da pozovem pomoć, ali niko me nije čuo.
Na svu sreću mobilni je bio čitav, pozvao sam prijatelje (Mikija i Mišu), objasnio im šta mi se desilo i gde sam. Dok su se oni pobrinuli za mene i opremu, pozvao sam Roberta i Mazu, oni su organizaovali sanitet, i na sreću sve se dobro završilo. Mogu da kažem da su se i ljudi u bolnici (doktori i sestre) poneli profesionalno. Bili su ljubazni i pažljivi i stvarno nemam reči da opišem njihovu dobrotu. Prijatelje neću da hvalim, jer oni znaju šta osećam i šta mi znače, i oni ne rade to iz zahvalnosti, i zato su to sto jesu, “Najbolji prijatelji”.
Bez obzira koliko nešto izgleda lepo, moramo da budemo svesni da sa sobom donosi rizik, opasnost i neizvesnost. Moramo da budemo oprezni i umereni. Svi žurimo da se popnemo na vrh, a zaboravljamo da smo najsrećniji dok se ka istom penjemo…