Uveče, posle večere i kupanja sedi na trosedu, pokrivena ćebetom, gleda TV. Ne voli da je pokrivena, očas posla izvuče nogu ispod ćebeta, i pipka se po prstićima. Svako malo, ja moram da je podsetim.
“Vanja ne otkrivaj se.”

Ponekad uvuče noge pod ćebe, ali uglavnom ja moram da ustanem da to uradim umesto nje.

Posle ide u krevet, a jorgan je u milisekundi već kod nogu, iako je uredno zaglavljen sa obe strane između kreveta i dušeka. Ne vredi ništa.

A strah me je da će da nazebe ako spava otkrivena, noću nije baš tako toplo.

I tako mi muku mučimo sa pokrivanjem.

Danas, uzimam je iz vrrtića, kad mi defektolog ispričala novost.

Između užine i ručka, vreme je za odmor, razmeste im krevetiće. Vanja ustaje. Vraćaju je, ali ona “svraća” do nove devojčice koja je od skoro tu, i povlači prekrivač da je pokrije.

Još samo da na sebe primeni…