Htela sam da vežbamo pijenje na slamku.

Vanja, hoćeš sok?

Oduševljena, polazi samnom put kuhinje, ja otvaram špajz, uzimam sok i krećem ka sobi. Otvorim slamčicu, probušim sok, i ponudim joj. Gurne mi ruku, neće. To je uobičajena reakcija. Pustim je minut, pa probam ponovo.

Vanja, hoćeš sok?

Dotrčava. Vidi opet isti sok. Pridržavam je, i pokušavam da joj stavim slamčicu u usta. Ume ona da pije na slamku, ali obično neće. Ovog puta, posle par pokušaja, uspeva mi, da povuče dva-tri gutljaja. Nema šanse da bi više. Gura mi ruku. A žedna je, sigurna sam.

Vanja, hoćeš da cedimo sok?

Ciči od sreće, stiska me za ruku, i gura da ustanem, i da idem u kuhinju. Uzimam “ono čudo” za ceđenje soka, jednu pomorandžu iz ćase, nož iz fijoke. Sve vreme me gleda šta radim. Iscedim sok. Ne može da sačeka da sipam u čašu, popila bi iz “onog čuda”. Sipam ipak u čašu i dajem joj. Popije iz čaše naiskap. Uz osmeh.

Taj sok bre kevo, šta mi poturaš te industrijske, kakva slamka, neću taj.
A Koka-kola, to može.

To čitajte (i gledajte) idući put…