Vanja spava bez jastuka. Tj. ne, do pre neki dan je spavala bez jastuka.

Večernji ritual: večera, kupanje, gledanje TV-a, spavanje.

Odnesem je ja tako pre neko veče u krevet, i vratim se pred komp da radim nešto. Čujem je skače, priča nešto. Nema veze, smiriće se. Uskoro, ne čujem je više. Zaspala. Toplo je u sobi, ne ulazim da ne šuškam, da je ne probudim, sve dok ja ne krenem na spavanje. Ulazim, kad imam šta da vidim.

Maznula mi jastuk!

Njen je krevet blizu mog, ona dohvatila jastuk, i stavila ga kod sebe. Ok, nema veze, neka ga.

Sutradan, ostavim joj ja jastuk, ali ona se sa njim “pobije”, ne mogu da stanu u krevet i ona i jastuk. Uđem ja, još ne spava, sklonim joj jastuk, i izađem. Kasnije, kad je zaspala, ulazim, kad, ona mi opet maznula jastuk, i lepo spava na njemu.

I eto, tako smo osvojili jastuk.