Što sam se ja sinoć uplašila…

Sve po redu, kupanje, TV, spavanje, odnela sam je u krevet oko 21h.
Čujem je nešto peva, valjda se “bije” sa jastukom, ne ulazim, jer će tražiti nazad u dnevnu da još gleda TV.

Oko 22h15, čujem je da cvili, onako baaaš tiho. Dođem u sobu, a ona sedi u krevetu-krevecu, i zaglavila se. Protnula lakat kroz šipkice, nekako, slučajno valjda, i pokušava da se izvuče, a ne ume. Izvučem je, ona počne da plače tek onda. Probam da je vratim u krevet, neće, nema šanse. Mislila sam da je nešto povredila ruku.
Uzmem  je u ruke, kad ona sva srećna, hoće u dnevnu. Ok, idemo, malo gledali TV, mazili se, vidim duša joj spava, vratim je u krevet i posle je zaspala za pet minuta.

I ne znam što me nije zvala, plakala, bilo šta… baš sam se rastužila.
Stvarno je krajnje vreme da sklonimo krevetac…