U poslednje vreme, nekih godinu ili malo više, pokušala sam da se malo distanciram od svakodnevnog pretraživanja net-a i čitanja raznih tekstova na temu “posebnih potreba”. Pre nekog vremena, kontaktirala me je jedna baka, zabrinuta za zdravlje svoje male unuke, sinoć dobijem mail od devojke koja je sadržaj sa bloga iskoristila za diplomski rad na Faklutetu Političkih nauka, danas sam sa taksistom, komentarišući lokaciju stanovanja i vrtića takođe razgovarala o ovoj temi, i on je imao svoje viđenje. Ovo me je sve potaklo da vam svima preporučim neke blogove koji nisu novi, ali sam sigurna da ih niko od vas koji mene čitate nije nikad video. Ne znam ni jedan blog iz Srbije koji se bavi istom temom, znam dva-tri iz Hrvatske i jedan iz BIH, no ovog puta ću vam preporučiti one na koje sam ja prvo naišla, svi su naravno, na engleskom jeziku.

1. Grupni blog, jako dobra ideja, žao mi je što u poslednje vreme nema mnogo postova

Postcards from Holland is a group blog for families of children with chronic or life-threatening illnesses, or any physical or mental disability, and those that have lost children.
It was conceived as a creative and therapeutic outlet for parents to express their thoughts on living a family life different than the one we all envisioned. Writing is a wonderful way of working your way through the challenges of the medically-obsessed or therapy-driven life, as well as celebrating the successes.
Title inspired by Emily Perl Kingsley.

2. Ovaj je blog nekako najsličniji mom, i zaista ga mnooogo volim.

A condition in which onlookers and people in the community tell parents how terrible life must be raising a physically challenged child. This condition manifests itself through pity and audible sighing of those around you. Terrible Palsy can be deceiving because you can be asymptomatic for weeks, months, or even years, and then just when you and your family are feeling really good about your child, it can present itself in the form of a condescending pat on the head or a blessing from an anonymous busybody. Best known treatment is to carry a list of snappy comebacks in your pocket or a large bag of peanut M & Ms.Sometimes, your worst fears - when realised - are not so bad after all. Life changes, but not always in a negative way. This blog is about a family coming to terms with having a child with a physical disability and the journey along the way . . .

3. Izuzetan mladić, jedan pogled iznutra, meni je to vrlo vredno.

Growing up with Disability These are my reflections on my interview project. I am recording the stories of people living with disabilities. Personal, real stories - be they humorous, sad, angry, fun, or … whatever!

I am 21 years old and am taking a year away from college to pursue this project. I like sports, music, travel, and conversation. And, I have cerebral palsy. I believe society often underestimates the complexity of living with a disability - the joys, the challenges, the ordinary, and the extraordinary.

4. Božanstvena inspirativna priča, puna sjajnih saveta kako da živite dan za danom.

Special Needs Mom
When Zoe was just a baby, we sought the opinion of the professionals involved in her care. Asking her physicians and therapists “ What are your expectations? Will she ever walk, or talk? They were the experts, back then, and there was only their opinion.

And so we held her, nurtured her, worked with her, cried with her, fought for her and protected her. She has grown into a happy, three-year old little girl. And now, I believe, it is the expectations that we,her parents have of her- that will define her. We have become the experts. We can empower and strengthen her, by helping her develop her capabilities. By expecting her to try, before she determines she is unable to accomplish something. By expecting her to practice, before she determines she cannot learn a new task. By expecting her to pursue her interests, experience new things and develop her abilities and talents so that she will live a passion filled life.

5. Ova me devojčica podseća na Vanjinu drugaricu iz vrtića, čija je majka, negde, moj real life idol.

Lovely and Amazing
This is the story of a life less ordinary… a story of my journey with Miss Emma Jayne and the story of our evolution as we walk the road less traveled
Emma was born with Trisomy 21, also known as Down syndrome. As with all children the future is hers to make and her potential is infinite.
Emma has Down syndrome, Down syndrome doesn’t have her.

Pre nekoliko dana od jedne veoma drage osobe, koja uzgred zna da ja baš volim astronomiju, dobila sam mail ovakve sadržine

27.08.2007., u 00.30 planet Mars bit će najosvjetljeniji planet na zvjezdanom nebu.

Bit će velik poput punog mjeseca. Mars će tada biti udaljen 34,65 milijuna milja od Zemlje.
Golim okom će se činiti da Zemlja ima dva Mjeseca.
Slijedeća prilika za vidjeti takav prizor predviđa se 2287. godine.

Stoga podijelite ovu informaciju s prijateljima jer nitko živ neće taj prizor vidjeti dvaput …

Obzirom da pomenuta gospođica nije neko ko ima običaj da tek tako prosleđuje svakakve poruke, bilo mi je veoma interesantno, pa sam rešila da proverim, može li se negde iz Beogradu organizovano posmatrati ova pojava. I iznenadih se. Nema nikakve retke i neponovljive astronomske pojave, u pitanju je česta internet pojava - hoax.

(sad se setih jednog kolege koji forwardere deli u neke kategorije:
- oni koji sve forwarduju svima, uvek;
- oni koji nekima forwarduju nešto, ponekad
i sve potkategorije između, ima tri promenljive, provalili ste, jel da: šta, kome i koliko često)

E sad, što ja ovo sve pišem?

Ma ne bih ga ni pomenula, da ne bih morala da objašnjavam kako sam se “po stoti put” upecala na ovakve “proverene” informacije, nego me mnoštvo poseta blogu, sa ključnim rečima koje se sve odnose na ovu “pojavu” na to nateraše.

Dakle, ako ste se, kao ja, primili da je ovo istina, samo da vam kažem, NIJE, zeznuli ste se.

Pogledajte ovde (na engleskom) ili ovde (na srpskom).

Dakle, kao što sam obećala

Obaveštenje: bliži se 1000-ti komentar. Postavljač će dobiti nešto kao nagradu, o tome pročitajte na Forumu381

Flying man je osvojio nagradu.

Čestitam. Dogovorićemo se o preuzimanju.

Šta radite kada čujete da nečije mišljenje o vama nije onakvo kakvo biste vi želeli da bude?

Neki urade ovako, ili ovako. Neki od vas ovo misle o tome.

A ja?
U toku svog dvoipogodišnjeg blogovanja imala sam prilike da se sretnem sa jednim reagovanjem na nešto što sam ja napisala. Sve je tu, crno na belo, pa koga ne mrzi, pročitajte.

Ukratko, radi se o kategorizaciji dece sa smetnjama u razvoju, peripetijama, nedostatku informacija, lutanju, dugačkoj proceduri, neinformisanim članovima “lanca”, mojim iznošenjem mišljenja o tome, i reakcije nekoga “pri vrhu lanca”. Ja sam iskreno bila oduševljena. Ako ste čitali, podsetite se, ako niste, pročitajte, verujem da će vam se dopasti.

Priča počinje aprila 2005, Vanja ima 3 godine, i psiholog predlaže vrtić . To nije običan vrtić, pa prema tome, važe ne-obična pravila. Potrebna je kategorizacija. To je postupak kojim se određuje u kojoj je meri dete “ometeno u razvoju” i predlažu neki koraci za budućnost. Prvo smo se susreli sa nedostatkom informacija, ili bolje rečeno, sa polu i pogrešnim informacijama, pa smo u junu 2005. imali jedan neuspeli pokušaj kategorizacije. Posle prvog, neuspelog, u julu ponovo pokušavamo kategorizaciju. Mesec dana kasnije, pozvaše nas na kategorizaciju. Ovako je izgledala kategorizacija. Par dana nakon svega, kad sam našla vremena i živaca, napišem ja mali osvrt na celokupnu organizaciju.

Onda smo čekali rešenje, bez kog, treba li da vam pričam, ne možemo ni makac. I čekali. I čekali. I konačno, u oktobru 2005. stiglo je rešenje za kategorizaciju, ali tek nakon “gurke”.

I sve super, krenula Vanja u vrtić, kad, novembra 2005. dobijem ja mail. I to kakav mail! Pročitajte, pa prosudite. Imena su sklonjena, mada je pismo bilo potpisano punim imenom i prezimenom.

Mail doktorke sa kraja “lanca” kategorizacije, moj odgovor, i još jedan mail iste doktorke.

Svaka čast, može se dakle i ovako.

I samo još par reči za kraj.

Ako ne želite da drugi loše misle o vama, nemojte raditi loše, nikako drugačije nećete uspeti da promenite njihovo mišljenje o sebi. Neće vas, sigurna sam, oprati nikakve tužbe, novčane nadoknade i slične gluposti.

A blog i blogosfera se po ko zna koji put pokazuje kao veoma svesno svog uticaja u sferi javnog mišljenja.

Ma da, kasnim, znam, ali imala sam gosta, razumećete me…

Pošto sam do sad pročitala pregršt postova, uglavnom hvale, ja ću malo da iskritikujem.

Sve je za mene počelo pre par nedelja, kad mi je jedno veče stigao mail. Invitation, poziv za skup blogera, jedan od dvojice organizatiora Blogowski, eeeeej, jaaa dobila mail, poziv od Blogowskog, THE Blogowskog, da se razumemo. Pretpostavljam da celu priču oko prvobitne zamisli, neodržavanja, odlaganja i ponovnog organizovanja već znate. A i da ne znate, nije ni bitno.

Elem, Pančevo, nedelja, Đurđevdan. I mnogo mi je žao što neki, koje bih ja rado volela da sam tamo videla, nisu mogli da dođu upravo zbog činjenice da je izabran baš taj datum. No, bilo kako bilo, pedesetak prisutnih od osamdeset i nekoliko prijavljenih blogera (što je smatram odličan procenat imajući u vidu da je u pitanju prvo ovakvo okupljanje).

Ekipa sa Blog381 mala (ali odabrana) brojala svega dva člana (članice takoreći) Lang, i moja malenkost. Put do Pančeva, pronalaženje tražene adrese bez previše muke, što sam i očekivala, imajući u vidu da sam se kao pravi navigator-suvozač opremila svim potrebnim rekvizitima (čitaj kartu-da ne kažem mapu- odštampala, kao i uputstva sa blogopen.eu). Jedino malo teže nađosmo odakle se ulazi, no i to smo uspešno savladali.

E, tu nas na ulazu dočekaše Peđa i Marko, vrlo profi prvi utisak. Smestismo se, Peđa nam je predstavio, onako preko sale nekolicinu do tada pristiglih blogera. Dinke se “izdvojio iz mase”, prepoznao nas, i došao da nas pozdravi. Ostale neću da pominjem, da ne bih nekog greškom zaboravila. Nas dve 381 uz chit-chat sačekasmo najavljena predavanja.

Ja sam lično bila pomalo začuđena, kada su predavanja uopšte i pomenuta kao opcija, i u prvom trenutku, još prilikom dogovaranja u nedeljama pre samog događaja, to mi se činilo kao jedna nepotrebna aktivnost na ovakvom tipu druženja. No, kako red nalaže, sa pažnjom (koliko mi je to uspevalo obzirom na moje totalno nepoznavanje obrađivane materije) sam saslušala sva tri predavanja. Nisam se, priznajem, pronašla u ovim temama. Očekivala sam ipak da će biti malo više pro-blog priče, nasuprot tome, o blogu je bilo reči skoro samo B. Ne bila ja, ja, kad ne bih i za to imala opravdanje. Pretpostavljam da je razlog tome što je većina prisutnih blogera, upravo iz IT branše, i oni su se vrlo dobro međusobno razumeli.

Treća generalna zamerka, koju je u svom postu o BlogOpen-u pomenula i Tatjana jeste mali broj prisutnih žena-blogerki. Ovo, naravno, nema, ama baš nikakve veze sa organizacijom skupa, već sa spremnošću da se pojedine blogerke pojave na ovakvom događaju. Ne smem da zaboravim da pomenem i pohvalim Moošeminu predivnu akciju sa knjižičuljcima.

Nas dve smo ubrzo posle završenih predavanja i otišle, zbog mojih (onaj gost iz prve rečenice) i Lang-inih obaveza, tako da smo propustile Dinketovo “prozivanje”, što mi je priznajem veoma žao.

I tako, uz uglavnom pozitivne utiske (da ne bude baš da sam samo kudila) oko izbora lokacije i izvrsne organizacije celog skupa, uz očekivanje BlogOpen Summer 07, ili u najmanju ruku Fall 07 pozdravlja vas vaše dežurno zakeralo.