Posted on Leave a comment

Tanke slane galete

Ovaj post, kao gošća neblogerka, piše moja drugarica AnaK.

slane galete by AnaKJuče je moj muž probao slane galete kojima se oduševio. Pošto je oduševljenje hranom kod njega veoma retka pojava, a ovaj slučaj pojačan činjenicom da je, prvi put u svom višedecenijskom životu, od domaćice tražio i recept, prosto sam morala da učinim nešto po tom pitanju.

Evo recepta:

1,5 šolja* belog vina
nepune 2 šolje ulja (ulja treba da bude malo više nego belog vina)
kašičica soli
prašak za pecivo
200g susama
800g mekog brašna

Praviti kuglice, rastanjiti ih da bude izuzetno tanko.

* nije navedeno kolika je šolja, ja sam koristila šolju zapremine 2,5 dl.

Pošto ja izuzetno ne volim da mesim, mesio je mikser sa žicama za testo. U suštini, ne treba tu neko posebno mešenje, samo da se sve lepo sjedini.

Pošto, takođe, ne volim ni da pipam testo, ja sam ga rastanjivala kao što na slikama možete videti.

Papir za pečenje s gornje strane sam skidala posle minut u aparatu, kad se galeta malo zapeče. A onda bih okrenula galetu, da dobije malo boje i s te strane, jer je apart dubok, pa ove tanke galete ne dodiruju gornji grejač.

Izuzetno ukusno, i neobično. Po izgledu očekujete kreker, a u stvari je meko.

Sjajna grickalica, baš.

slane galete by AnaK

Posted on Leave a comment

Gradić za decu

Moja draga gošća pisala umesto mene. Ja ću reći samo da su fotke potpuno cool, mene naravno oduševile saobraćajske, i da ću probati da odem da i sama pogledam ovu izložbu.


Pre nekog vremena slučajno videh da je u Areni postavljena maketa grada. Zanimljivo mi je zazvučalo. Juče se setim da traje do danas, pa prošetam sa sinom. I oboje se oduševimo. Nekako, nisam očekivala bog-zna-šta, pa sam otišla potpuno nepripremljenja, i gorko se kajem. Tek naknadno sam pročitala dva intervjua sa autorom, gospodinom Borivojem Vujićem, i shvatila šta sve nisam primetila.

Maketa zauzima površinu od 44m2, i ima 5.000 eksponata, a njena izrada je trajala punih 10 godina. I urađena je do fascinantnih detalja. U sceni sudara se vide i tragovi kočenja i slomljeni delići automobila, u nekim dvorištima se nalazi i veš koji se suši, u mnogim objektima saksije sa cvećem… Vozovi kruže, vetrenjače se vrte, ulična rasveta gori.
Toliko mašte, strpljenja, entuzijazma nisam skoro videla. I baš mi je ulepšalo dan.
Ako budete u prilici, nemojte propustiti da pogledate. I obavezno pre toga pročitajte ove tekstove:

Napravio maketu svog grada

Maketa Borivoja Vujića: “Gradić za decu”


Ja sam za vas izabrala neke fotografije, pa ako vas zanima više, vi pogledajte slideshow ispod, i naravno, posetite izložbu.

Gradić za decu Gradić za decuGradić za decu

Naročito su mi se dopale ove cool saobraćajske: parkiralište, malo mu fali širine prolaza, ali zato ima nepropisno parkiranih, na zelenoj površini; i lice mesta saobraćajne nezgode, i tragovi kočenja… kočnice imaju abs.

Parkiralište, malo mu fali širine prolaza, ali zato ima nepropisno parkiranih, na zelenoj površini Lice mesta saobraćajne nezgode, i tragovi kočenja... kočnice imaju abs :)

Posted on 10 Comments

Cookie jelka

Počećemo Novu godinu novogodišnjim raspoloženjem. Za to se ovog puta pobrinula moja specijalna gošća, AnaK, koja nam je juče, taman na vreme, donela ovu jelku.
Da ne bude zabune, ovo nam je jedina jelka u kući… a uskoro će i ona biti smazana.


Poslednjih nekoliko godina mi je praznično raspoloženje nezamislivo bez kolačića u raznim oblicima. Svake godine dokupim po neki oblik, i sada već imam zavidnu kolekciju. Ove godine, tema je bila jelka. Ideja je sa instructables-a.

Omiljeni, provereni recept za kolačiće je ovaj:

Sastojci:
200 g brašna
100 g sitno mlevenih badema
150 g šećera (ja stavljam 100 g, moji ukućani vole manje slatko)
125 g maslaca
1 jaje
1 vanilin šećer

Testo umesiti mikserom, spiralnim žicama, ili ručno. Najlakše ga je rastanjiti oklagijom, između 2 lista papira za pečenje. Za jelku su potrebne po 2 zvezde svih veličina, i gomila malih kružića, kvadratića, zvezdica – koje ćete stavljati između svake dve zvezde. U sredini svake zvezde napraviti otvor malo širi od debljine štapića koji ćete provući. Kolačiće peći na 160ºC oko 10 minuta za veće oblike, i 7-8 minuta manje.

Kada se ohlade, ukrasite ih ako imate strpljenja, a ako ne odmah ih ređajte, kao na slikama.

potrebne modle ispečeni kolačići ređanje kolačića ređanje kolačića ređanje kolačića

gotova cookie jelka

Posted on 7 Comments

Najveće nasilje je ćutanje

Dan borbe protiv nasilja nad ženamaDanas, 25. novembra, obeležava se dan borbe protiv nasilja nad ženama. Tim povodom, kod mene gostuje moja drugarica Ivana, prenosim njen tekst objavljen u listu Dnevnik, u broju od subote 20. 11. 2010. 

Ivana, dobro mi došla.

Najveće  nasilje je ćutanje

Ne  gledam više domaće filmove. Ne zbog toga što nisu dobri ili što mi se ne sviđa  glumačka postava, već zato što mi je dosta gledanja scena nasilja, među kojima  je ono seksualno omiljeni šlagvort naših scenarista i režisera. Gotovo da nema  filma koji se bar u sceni-dve nije dao prilog seksualnom obrazovanju naše mladeži  prikazujući scene divljačkog seksa, silovanja i ponižavanja žena. “Otac na službenom  putu”, “Do koske”, da spomenem samo neke koji su se sa ženama obračunavali batinama,  psovkama i grubošću. Na scene u kojima žena ima ponižavajući položaj nije ostao  imun čak ni “Boj na Kosovu”, a tužni niz nastavlja se sve do “Srpskog filma”  koji je postao poznat po brutalnim scenama maltretiranja i silovanja toliko da  je zabranjen u mnogim zemljama.

Scena  nasilja svake vrste i u stranim filmovima, naročito holivudskim, ima koliko hoćete,  a ni silovanje i batine im nisu strani. Ipak, ne mogu da se otmem utisku da su  naše tuče i silovanja više ilustracija naravi i mentaliteta, potreba da se  naglasi patrijarhalni odnos prema ženama koji između ostalog pokazuje gde joj  je mesto, a mnogima služe da pomerenim erotizmom privuku publiku na gledanje.

Otkud  ova priča? Ovonedeljni četvrtak, 25. novembar, dan je posvećen borbi protiv  nasilja nad ženama, a naše televizije obeležiće ga kako i priliči u Srbiji – ćutanjem.  Nijedna emisija velikih televizija neće biti posvećena batinama koje, prema istraživanju  Viktimološkog društva, doživi  svaka treća  žena (30,6%) u Srbiji. Možda će se u glavnim dnevnim informativnim emisijama  provući koji trominutni prilog o nekoj sigurnoj kući ili priča o seksualnom  trafikingu, uz suvoparne statističke podatke koji ne otkrivaju dubinu pakla u  kome se nalaze, ali priče o tome kako je porodično nasilje u porastu neće biti.  Dakako, važnije su svađe na “Farmi”, najnovija dešavanja u “Beloj lađi” i  dokumentarac o Muhamedu Aliju – eto programa najvećih televizija u udarno TV  vreme.
Za to  vreme drugi ne ćute. Već danima se na internet sajtovima vodi pravi rat protiv  Fejsbuk grupe toplog naziva “Smrt ženama” koja promoviše najgoru vrstu nasilja  i iživljavanja. Grupa je više puta prijavljivana Odeljenju za visokotehnološki  kriminal i administratorima Fejsbuka, ali je uspevala da se vrati, dok se njeni  članovi, skriveni iza nadimaka, obračunavaju sa ženama- žrtvama nasilja koje pišu  o svom problemu kako bi pomogle drugima u borbi protiv nasilnika.

Šta rade  sudovi? Prema podacima Autonomnog ženskog centra, više od polovine presuda za  nasilje u porodici ne sadrži mere zaštite koje je tražio tužilac. Najčešća  doneta mera je zabrana uznemiravanja, što je u rangu pretnje prstom, dok je  mera iseljenja i zabrane pristupa u domenu statističke greške. O zatvorskim  kaznama da i ne pričamo.

Ako ste  u takvoj vezi, nemojte ćutati, ako ne zbog sebe, ono zbog dece, jer je 70 posto  nasilnika i samo bilo žrtva porodičnog nasilja kao dete. Ako poznajete nekoga  ko trpi nasilje, nemojte ćutati. Pružite joj podršku, moralnu i materijalnu, uputite je na Centar za socijalni rad i Sigurnu kuću u vašoj opštini i okrugu.  Ako poznajete nasilnika, nemojte ćutati. Prijavite ga policiji i Centru za  socijalni rad.

Samo nemojte biti kao naše televizije.

Ivana Vujanov,
“Dnevnik” Novi Sad, 20. novembar 2010.
Posted on 1 Comment

Inkluzija – teorija

Moj gost BigBadWolf i dalje sa nama, priča o inkluziji, drugi deo. Ako ste prvi propustili, nadoknadite.


Ovaj post je ispao malo podugačak, pa sam odlučio da ga podelim na dva dela. U prvom delu je opisano kako je inkluzija zamišljena kod nas, a u drugom kako to izgleda u praksi.

Dakle, da bi dete radilo po IOP-u (Individualni Obrazovni Plan), potrebna je saglasnost roditelja. Nakon toga se izradjuje pedagoški profil deteta. Profil se sastoji iz 4 oblasti:

– Učenje i kako se uči
– Socijalne veštine
– Komunikacijske veštine
– Samostalnost i briga o sebi

Da sad ne objašnjavam svaku kategoriju posebno, mislim da su dovoljno self explanatory.

Da bi profil bio što tačniji, neophodno je obaviti razgovore sa što više osoba iz detetovog okruženja, roditelja, staratelja, predmetnih nastavnika, učitelja i vršnjaka. Na osnovu pedagoskog profila se definišu jake i slabe strane deteta, to jest one za koje mu je potrebna podrška (pomoć je tabu reč). Kada je sve to uradjeno, kreće izrada IOP-a. U izradi IOP-a učestvuje učitelj/predmethi nastavnik, stručni saradnik i roditelj. Zajedno odredjuju ciljeve i rokove (gorepomenuti partnerski odnos). IOP se može uraditi za sve predmete, za neke predmete, za jedan predmet ili samo za odredjenu oblast jednog predmeta (npr. samo za geometriju). IOP se radi za tačno definisan vremenski period, u kome je potrebno ostvariti tacno definisane ciljeve. Najbitniji deo IOP-a je plan aktivnosti koji sadrži:

Predmet ili oblast za koji se radi

– Krajnji cilj – potrebno je da bude što jasnije definisan i što koncizniji. U primeru koji je nama dat, dete na početku drugog razreda nije razlikovalo č i ć. Cilj nam je dakle da dete nauči da ih razlikuje.
– Ukupno trajanje – na primer, 4 nedelje.
– Korake i aktivnosti koje će biti preduzete i trajanje i učestalost tih aktivnosti

– Prepoznavanje č i ć uz pomoć slovarice i karticama sa crtežima predmeta koji u nazivu sadrže č i ć – 5 minuta na času srpskog (5 puta nedeljno u trajanju od jedne nedelje)
– Pisanje č i ć u kutiji sa peskom – 5 minuta na času srpskog (5 puta nedeljno u trajanju od jedne nedelje)
– itd

– Realizatore tih aktivnosti (nastavnik, očigledno, ali po potrebi i roditelj ili vršnjak)
– Ishod i evaluaciju postignutosti – npr, dete će od 10 pokušaja uspešno prepoznati č i ć u 6 slučajeva.

Ako se dostigne cilj, piše se novi plan aktivnosti za sledeći, ako ne, onda se postojeći adaptira.

Nastavnik je obavezan da nastavu prilagodi potrebama deteta, da obezbedi vizuelna pomagala, materijale za učenje, da omogući detetu da testove radi sa otvorenom knjigom, ili čak kući, eventualno da upiše odgovore umesto njega. Takodje, ako postoji potreba, može se angažovati pedagoški asistent.

Zvuči odlično, zar ne?

Posted on 13 Comments

Ta strašna reč inkluzija

Odavno nisam imala goste. Ovog puta, na pravu temu, jedan novi gost, BigBadWolf.


Tradicionalno, kao i svakog septembra, nova školska godina počinje sa novinama. Ovoga puta je to inkluzija. Ne pamtim da je skoro nešto izazvalo toliko halabuke u srpskoj prosveti. Jedina stvar koja bi možda izavala veći džumbus bi bila najava o smanjivanju plata.

Odmah na početku, da ubacim disclaimer. Ja radim u školi koju sticajem okolnosti pohađa solidan broj dece koja će se od ove školske godine obrazovati po IOP-u. (Individualni Obrazovni Plan). Mi već radimo sa njima, tako da će nam, bar po mom skromnom mišljenju, cela ova priča olakšati život. Neke stvari će biti jasnije i nama i roditeljima i naravno, prosvetnim inspektorima. Deca će biti opterećena u granicama svojih mogućnosti, nastavnici će imati jasno definisane ciljeve a roditelji će moći da ocene napredak svog deteta. Biće malo muke dok se ne izveštimo u pisanju profila, planova i ostalog, ali naučićemo i to. Jednom rečju, aferim.

Pa što se buniš onda? Pa bunim se zbog načina na koji se to uvodi, kranje neprofesionalno, lomom preko kolena, i ako hoćete, bezobrazno.

Elem, inkluzija, kao ideja, na papiru izgleda savrseno, narocito kada pogledate iskustva razvijenih zemalja, narocito Britanije i Skandinavije. U obrazovnim sistemima koji su potpuno razvijeni, sa svim potrebnim sistemskim dokumentima, sa jasno definisanim pravilima (i jos jasnije definisanim posledicama za nepostovanje istih), sa nastavnim kadrom koji svoj posao obavlja savesno i profesionalno i adektavno je plaćen za to, u učionicama koje su opremljene savremenim didaktičkim pomagalima, u odeljenjima koja imaju najmanje jednog pedagoškog asistenta, u okruženju dece koja nisu rasla u ksenofobičnoj sredini, itd… inkluzija funcioniše i daje odlične rezulate, ispunjavajući svoju osnovnu funkciju, a to je osposobljavanje sve dece za uključivanje u društvo i samostalan život.

Da sad ne lamentiram nad činjenicom da ništa od gore navedenog ne postoji u srpskom obrazovnom sistemu, to je već postalo opšte mesto i nešto preko čega se prelazi u fazonu „lako ćemo“, žvakaća guma, malo žice i parče kanapa i teraj. Sve probleme ćemo rešavati u hodu. Aha, važi, kao i do sada što smo ih rešavali.

Opozicija inkuziji koja se javlja kod velikog dela nastavnog osoblja je dobrim delom posledica gore navedenih manjkavosti sistema, ali i arogantnosti članova raznih radnih grupa pri ministarstvu, kao i pripadnika organizacija koje se bave ovom problematikom. Stav „NATERAĆEMO vas da prihvatite inkluziju, došlo je naših 5 minuta“ već sada pravi mnogo problema i samo produbljuje jaz izmedju strana koje, po definiciji inkluzije, treba da sarađuju u postizanju jednog cilja. Ono što me čudi je da su u tome najglasniji roditelji dece o čijoj se budućnosti radi. Razumem da postoji mnogo netrpeljivosti i frustracija zbog, negde i višegodišnjeg, odbijanja redovnih škola da takvu decu prime, ali ne razumem da roditelji ne shvataju da isti ti nastavnici kojim danas guraju inkluziju u grlo, sve cereći se slavodobitno, sutra treba da im budu partneri u obrazovanju sopstvene dece. Na šta će da liči taj partnerski odnos koji započinje zavrtanjem ruke?

U sledećem broju, inkluzija na srpski način.

Posted on 13 Comments

Najdrvenije kiflice

Ma ne, nisu kiflice stvarno drvene, mislim jesu one drvene, ali nisu od drveta.

Večeru iz svoje Najdrvenije advokatske e-kancelarije donela moja najnovija gošća, Drveni advokat. Drvce draga, dobro mi došla!


Kada mi je drugarica rekla da kiflice nije teško umesiti, nisam joj verovala. Nema šanse da se ’bakćem’ sa brašnom i testom i ko zna čime još. Nagovarala me je da probam i konačno sam to i učinila. Jedini problem koji imam sa tim je da ne volim da mi bilo šta bude na rukama, posebno ne testo, tako da ruke perem svakih tridesetak sekundi i to ume da bude malo zamorno, ali se isplati, jer su preukusne!

Za testo je potrebno:

• 1 kg brašna
• ½ litre mleka
• Jedan kvasac
• 2 dl ulja
• Jedna supena kašika  šećera
• Jedna i po supena kašika soli (ako pravite slatke kiflice, onda jedna i po kašika šećera, a jedna soli)
• Kobasica, sir i kečar (i sve šta volite od začina) ili pekmez, eurokrem

Priprema:

U pola litre mlakog mleka otopiti jedan kvasac i dodati u posudu sa 900g brašna (malo ostaviti sa strane, da pospete po površini na kojoj ćete razvijati kiflice, da se testo ne lepi). U sve to sipati ulje, šećer i so. Pošto ne volim da testo (pogotovo u ovo fazi) dodirujem rukama, možete sve mešati drvenom kašikom (varjačom), ali veoma energično, kako biste dobili homogenu masu. Ostavite je jedno pola sata ’da se odmori’.
Testo podeliti na sedam loptica, razvlačiti ih u kružni oblik i podeliti na osam jednakih trouglića. Na jedan kraj staviti smesu kojom želite da punite kiflice i srolati sve u odgovarajući oblik. Staviti u tepsiju napravljene kiflice, premazati ih žumancetom i posuti susamom (ako su slane) ili šećerom (ako su slatke). Peći oko trideset minuta (ili dok lepo ne porumene) na 200 stepeni i kiflice su gotove 🙂

Drvcetove kiflice
EDIT: posle reakcije Bebike, red je da napišem i update: ako smatrate da je supena kašika soli previše, vi stavite kašičicu, kao što je ona uradila. Drvce tvrdi da su odlične i kad je mera supena kašika. U svakom slučaju, odlučite i isprobajte. O ukusima ne valja raspravljati, što je za nekog preslano, za drugog je neslano 😉

Posted on 38 Comments

Kolač za 5 minuta

Ma ne, niste pogrešno pročitali. Stigla mi je u goste moja prijateljica Amalija. Probajte pa javite utiske.

Evo rešenja kada vam se u pola noći jede nešto slatko.

Pre nekoliko dana se na forumu pojavio link sa receptom za brzi kolač. Naravno, kao neko ko je zavisan od svega što u sebi ima trunku šecera, požurila sam da recept isprobam.

U startu sam odustala od ORIGINALNOG jer je za naše prostore malo “nejasan”, nisam bila sigurna šta je cake flour. Bilo je nekoliko tumačenja, da je to brašno sa praškom za pecivo, ili da je to brašno sa gustinom. Ja sam se odlučila za varijantu sa oštrim brašnom i malo praška za pecivo.

Druga stvar koja me malo bunila bila je količina. U ORIGINALNOM receptu stoji Tablespoons, što bi trebalo da su velike kašike, ali kada sam u šolju stavila 4 kašike brašna, učinilo mi se da će biti previše mase i da će se prelivati, pa sam za meru uzela kafene kašičice.

Konačno,evo i recepta.

Jedino sto je neophodno je imati mikrotalasnu.

Potreban materijal (pored mikrotalasne):
4 kk oštrog brašna
4 kk šecera
2 kk kakoa
3 kk mleka
3 kk ulja
1/3 kk PZP
1 jaje
1 šolja za čaj
*kk – kafena kašika
*PZP – prašak za pecivo

U šolju stavite brašno, šećer, PZP. Dodate mleko i ulje, dobro umutite pa dodate jaje. Sve dobro izmešati da se dobije ovakva masa.

brašno, šećer, PZP masa spremna za pečenje

Staviti u mikrotalasnu,  oko 3 minuta na 1000W, ali kako ja nemam pojma koje je snage moja MT, “pekla” sam je 3 minuta u programu za prženje kokica, a pošto je svetlo u MT pregorelo, morala sam da otvaram, pa sam malo zeznula kolač u narastanju…

Gotov kolač izgleda ovako… Vazdušast je i suv (kao kolači koje su nekad pravile bake, kuglof i slično tome).

ispečen kolač spreman da ga smažete
A serviranje? pa recimo ovako

Varijanta 1. sa topingom od čokolade; Varijanta 2. sa šećerom u prahu

sa topingom od čokolade sa šećerom u prahu
Sigurno bi bilo super ako se u masu doda nešto od… suvo grožđe, orasi, seckana čokolada ili velika štangla čokolade u sredini koja bi se istopila pa bi sredina bila njami…

Varijante na temu nekom drugom prilikom.

Posted on

Bez naslova

Ovo je priča jedne posebne mame, ostavljena kao komentar, i po dozvoli izdvojena u poseban post. Ima dva dela. U drugom delu je zamolila da se ne komentariše. Poštujem njenu želju, ovaj post je zatvoren za komentare.

Dozvoliću sebi samo jednu rečenicu. Nije dobro ćutati.

Pozdrav svima,

Nasla sam ovaj blog dok sam tragala za informacijama. Ne mogu rečima iskazati koliko mi je značilo u danima kad sam se bojala da ce mi razum nestati, da ću se kao licnost dezintegrisati, upropastiti svoje duševno i telesno zdravlje i posle toga, ako moje dete jednoga dana dođe kući, biti nesposobna da o njemu brinem.

Moj put je sličan Ivaninom, samo mu je početak različit. Doneta i preneta trudnoća, komplikacije na porođaju (prirodan, ako se onoliki oksitocin može nazvati prirodnim), asfiksija, hipoksičko-ishemička encelafopatija, policistična encelafomalacija mozga. Bila je na nekom forumu prica jelenicepelenice, ona mi je jos sličnija… Savetovali su mi, što u oči, sto iza leđa, ako dete preživi – Zvečanska. Ne mogu i da hoću. Bila sam sa njim na odeljenju mesec i po dana, upoznala mnoge majke i videla: ostati sa svojim detetom sa posebnim potrebama svaku drugu je koštao zdravlja, braka, života. Razlikuju se samo kombinacije. Ja se borim za sebe. Borim se za svoga muža, za svoje dete.

Sada opet ne postoji mogućnost da budem sa njim. Ostaje mi samo moja porodica, moj posao, i moj novopronađeni Bog. I u ove, predizborne, dane muči me samo jedno. Moje dete je za ovu državu (državu, ne lekare koji ga leče), ginekološku kliniku na kojoj je rođen, lekara koji me je na kliniku primio i porodio – žalosna statistika.
Meni je moje dete moja sudbina i moj život. Moj krst. Moja ljubav. (Plačem. Sentimentalna, mazohistična budala!) I progoni me samo jedna misao: Da li ubijam narednu bebu time što sada ćutim? A nemam snage da progovorim.
Težak je ovo krsti, treba ga nositi kao čovek. Ne mogu sama, a svaka je majka, uza svu ljubav, razumevanje i podršku porodice, na kraju, pred i pod ovim krstom najusamljenije biće na svetu. Pijeta. (Dajte mi moje dete… poludeću odvojena od njega, premetnuću nebu i zemlju da pronađem ko mi je oteo moje dete…) A ja nisam Bogorodica, ja sam samo majka deteta koje ima težinu manju nego kada se rodilo, deta koje ne trepće, deteta koje do sada nije zaplakalo. Ja sam njegova majka. Ja sam njegov glas. Ja ćutim. Ne borim se za sledeću bebu, ne borim se za Srbiju… Ja sam dezerter sa fronta.

Ovo je prvi put da moja priča izlazi u bilo kakvu javnost. Anonimno, kukavički, pod nikom. Kolika je nekada davno, pre sedamdeset godina, beskonačna bila moja gordost, moja glupost, moj greh, moja sreća!

Oprosti svojoj gošći na predugačkom postu. Oprosti što će te možda već sutra zamoliti da ukloniš i ovaj trag njenog postojanja. Oprostite i vi, dragi sugrađani, što vas izdajem. Oprostite slaboj ženi. Oprostite dezerteru, kukavici! Oprostite tridesetogodišnjoj starici. Oprostite majci.

Hvala

SofijaB


Molim sve, koji pročitaju moj prethodni post, da ne ostavljaju komentar. Bar ne za sad.

Juče, pošto sam ga napisala, otišla sam, kao i svakog dana, u posetu mojoj bebi. I upravo dok sam pisala, čudeći se sama sebi zašto to moram učiniti, zašto je hitno da moju ispovest makar neko pročita, on se borio za život. Lekari više odavno ne daju nade. Priroda, kažu, ne dozvoljava neke stvari. Kao da se priroda išta pitala od mog ulaska u porodilište do danas. Njega u životu drže neke druge instance. Znam da on diše, uprkos svim očekivanjima, jer zna da ga volimo, bezuslovno kako samo to roditelji mogu, ne misleći o tome da li će sutra biti hrom ili spor. Zna da ga čekamo. Zna da se nadamo. Njega u životu drže naše molitve.

Umesto komentara, na ovaj sveti i vedar dan, kad gospodari bar na 12 sati strepe od naše volje, obucite se svečano, uzmite svoju decu za ručice i izađite sa njima. U park, u crkvu, na biralište, svejedno. Samo, budite sa svojom decom. A kad sednete za svečani nedeljni ručak, ne palite televizor. Ne unosite otrov u svoju kuću. Ne pričajte o o politici. Gledajte u oči svoje dece, smejte se s njima. Ne znate koliko ste srećni što imate tu privilegiju.

A uveče, kad ih budete stavili na spavanje, ako se molite Bogu, pomolite se i za vlastodršce, koji misle da je bitno da baš oni vladaju Srbijom, koji su zaboravili da su oni tu da budu građanima sluge. Pomolite se za narod, zabludeli, koji misli da će mu biti bolje ako promeni nekog drugog, a ne shvata da čovek, u suštini, može jedino da menja sebe. Pomolite se za sve ohole, gorde i lakomislene (I ja sam takva bila, a možda sam i sada, samo ne primećujem). Pomolite se za one koje dele i one koji ne dele vaše političke stavove, jer oni nisu suštinski bitni. “Ljudi se dele na ljude i neljude, sve ostale podele su lažne”. Kako su to dobro znali naši pisci, ali njih, kao i proroke, niko ne sluša. Ako mi ne verujete, čitajte Ćopića (to je moja trenutna lektira), Andrića, Selimovića, Sremca, Kiša, Nastasijevića, Stankovića, narodne pesme i bajke, Šekspira, Tolkina… izbor je širok i dovoljan za čitav život.

Na kraju, jer na kraju dolazi ono što vam je najbliže srcu, pomolite se za zdravlje vaše dece, rođaka, prijatelja, jer ono je, kao i so iz one divne češke bajke, vrednije od svakog zlata.

Zato vas sve molim, koji pročitate našu priču, nemojte ostavljati komentar. Nemojte širiti dalje. Neka naša priča ostane ovde u gostima tiha, tužna i radosna (O, da, naša priča je i radosna, ne zaboravite da sam bila toliko dugo sa svojim divnim, dobrim, voljenim detetom). Ovde je birano društvo. Umesto komentara, ostavite molitvu ili dobru želju ili osmeh. Molim vas, pomolite se danas za zdravlje bebe Maksima.

Hvala domaćici što trpi ovako brbljive goste. I hvala svima vama, drage majke, sestre moje po radosti, i dragi priljatelji, što ćete se, znam, setiti danas i mene.

Posted on 10 Comments

Ne poznajem tvoje lice

Hm… kako ovog gosta da predstavim. Joe, još jedan od virtuelnih. Naučih od njega dosta, učim i dalje. Dobar je učitelj, doduše ponekad moram dooobro da se udubim da bih razumela. Ponekad ni to nije dovoljno. Joe, hvala ti i dobro došao (šapnuće mi valjda da li se ovo piše odvojeno ili zajedno).

Putujući danonoćno poslednjih dana, pokušavo sam da sagledam lica Srbije. Osim neponovljivo autentičnih obrisa prirode i raznolikog pejzaža, zaprepastila me je predizborna jednoličnost. Sela, palanke, varoši i ono što mi rado nazivamo gradovima, a oni to zapravo nisu, bezotporno naliče jedni drugima. Cirkuski šareniš, kao posledica nestilističnog šminkanja ”urbanih” površina, potvrđuje isključivu dnevno-političku angažovanost aktuelnih vlasti. Plakati u hiljadu boja vise i sa žica za sušenje veša. Na svakom koraku slogani, obećanja, demagoške fraze…. Tovari političara, kancelarijskih mastiljara, birokrata, analitičara, statističara, pogubljeno raštrkani po Srbiji, neprestano mi uleću u vidokrug. Birokratski jezik ušao i u uši pijačnih prodavaca, konduktera, uličnih čistača. Raskoračje pri svakom narednom koraku, uliva mi sve više istinu o apsurdu, kao jedinoj našoj konačnosti. Politikantske aspiracije odavno su prešle okvire realnog, ali su sada dobile i svoj zaokruženi oblik agresivnog divljaštva. Niko nije pošteđen. Počinjem da brinem za svoj duhovni prostor, a kako se odvija, razvija i zavija svesrpska svest, izgleda da će nam biti ugrožen i telesni prostor.

Živela Srbija!

Joe

janavi/Blog/b1c94e0f.pbw