Posted on 3 Comments

Sveti Nikola

Danas Baba i Deda slave slavu. A mi nismo bili. Što?
Pa evo, ovako:

U subotu u toku noći, ja povraćala, nos mi zapušen ne mogu da dišem, imala sam malu temperaturu. Preko dana sve ok. Noć subota na nedelju, žurka, visoka temperatura, trči skidaj, ne mogu da zaspim, budim se non stop. U nedelju neću ništa da jedem, samo pijem supu, ništa drugo neću. I nos mi mlao curi. Predveče opet visoka temperatura, opet skidanje. Samo kenjkam, oću tv da gledam, i to samo teleshop. Mama šizi, al ko joj je kriv. Večeram, sve povratim, i onda zaspim. Celu noć opet žurka, spavala do 4, a od 4 buđenje da svakih 5 minuta. Ne umem da dišem na usta, a nos mi se stalno puni.

Ponedeljak, bili kod doktorke, vozio nas Deda (ko je kriv mami kad ona neće). Kiša pada, ne zna se! Grlo jako upaljeno, dobih ja antibiotik. I kako sam prvu dozu popila, ja živnula, ma ko nova! Al opet mi kod kuće dosadno, u vrtić bih ja, ali ne smem.

I tako, danas, treba da se ide kod Babe i Dede. Mama kaže “ne može”! I još sneg ovaj pada bre k’o sumanut, ne zna da stane! I tako, ode tata sam, a mama i ja se dosađivali kod kuće. Džabe njoj što ona hoće samnom ovo i ono, probam ja malo, al mi brzo dosadi, ali tv je nezamenljiv. Mama mi ga ugasi, ja u dreku. Ma ko ti je bre rekao da gasiš, pali! I tako, ona popusti, šta će. I onda, tata kad se vratio, doneo mi poklon. Sveti Nikola mi ostavio.

Ovo sam dobila od Svetog Nikole

Fun Blox Svašta može da se napravi 

I samo da vam kažem, mama se sita izigrala, a i meni se baš dopalo. Nisam posle htela da idem na kupanje, pa smo morali i kocke da kupamo.

Pozdrav, vidimo se ujutru!

Posted on 2 Comments

Mozak je čudo

Mozak je čudoJuče mi se mailom javila jedna mama da joj pomognem savetom.

Njeno dete ne hoda bez obzira na to što su svi nalazi (magnetna rezonanca mi je na umu u prvom planu) uredni.

Sa nama je slučaj upravo obrnut. Ko vidi Vanjine nalaze MR i EEG-a ne veruje da nju vidi ispred sebe. Dakle, nalazi su vrlo loši, i ukazuju na obimno oštećenje mozga.

To me navodi na pitanje koliko uopšte lekari umeju da protumače tako sofisticiran nalaz kao što je MR, i koliko se malo zapravo zna o jednom ništa manje sofisticiranom ljudskom organu – mozgu.

Jedino što nam preostaje jeste da verujemo da je mozak zaista ČUDO.

Posted on 2 Comments

Nedonošče – Vanjina priča

Da ponovim, rodila se u 33.ćoj nedelji gestacije, imala je 1900g i 43cm, obim glave 30cm (ovo će se kasnije pokazati da je važno).

Na prvoj viziti, sutradan ujutru sestra iz bebi bloka mi je šapnula (valjda da drugi ne čuju, što sam ja smatrala potpuno nepotrebnim) da je beba u inkubatoru i da mogu da dođem da je vidim. To što ja nisam mogla još da ustanem, o tome da ne govorim, niko nije ni ponudio da me prebaci do tamo, na nekim kolicima, ili da mi pomogne da do tamo odem.

Tek posle dva dana od porođaja sam imala dovoljno snage da odem do bebi bloka, i tad sam je videla prvi put posle porođaja. Imala je cevčice prikačene u nosu. Na moje pitanje (bila je prisutna dežurna sestra) da li je malo bolje nego što je bila pre, ona je vrlo netaktično odgovorila: „Da je dobro ne bi bila ovde“, na šta sam ja ostala u potpunom čudu. Takođe mi je rekla da doktorku mogu da pitam svakog dana od 1200 do 1230 za svoje dete. Doktorku sam uspela da pronađem u pomenutom terminu tek posle vikenda (porođaj je bio u četvrtak). Puštali su me unutra da je vidim svakog dana u pomenuto vreme, a kroz prozor kad god sam došla. Sestre nisu davale nikakve informacije. Posle nekoliko dana činilo se da se stanje popravlja. Nije više imala cevčice u nosu.

Onda jednog dana (7-10 dana, ne sećam se baš tačno) koža joj je bila siva, izgledala je loše i imala bolan izraz lica. Bilo mi je jasno da je nešto krenulo loše, ali tog dana nisam našla doktorku. Zato sam pozvala svog brata od tetke Dr Đ. B. koji je hirurg u Urgentnom centru, da on ode i pita šta je, misleći da će ipak on bolje znati šta treba da pita. On je došao da mi kaže da je stanje veoma ozbiljno, da ima sepsu (što ja naravno nisam znala šta je bez dodatnog objašnjenja), da je urađen antibiogram, da je pronađena bakterija u krvi i u likvoru koja se inače normalno nalazi na čovečjoj koži i da joj je po tom antibiogramu odmah dat odgovarajući antibiotik. Od tog trenutka su prema meni svi postali napadno ljubazni. Doktorka iz bebi bloka me je posle nekoliko dana pozvala u svoju ordinaciju da bi mi rekla i da ima meningitis, da je pitanje žitota, da oni čine sve što mogu. Ja sam pitala ima li nešto što u Jugoslaviji nema, ja bih mogla da nabavim iz Francuske ili Nemačke preko rođaka, ona je rekla da nema potrebe, sad treba samo čekati.

Tada Vanja je počela da biva sva otečena, jer joj bubrezi nisu dobro radili. Jednog dana je imala kesicu za skupljanje mokraće. Počela je da uzima hranu na usta.

Ostala je na intenzivnoj nezi 30 dana, posle je prebačena na polu-intenzivnu i ja sam počela da je dojim. Ja sam se sve vreme izmlazala, kako bih sačuvala mleko. Valentina je uglavnom uvek spavala za vreme podoja, a kad je bila budna nije uspevala da zadrži dojku više od 3-4 puta. Ja sam pretpostavljala da nije previše gladna, jer je dobijala dodatno mleko posle podoja.

Dva-tri dana pre nego što je izašla sa intenzivne nege, pozvala me je načelnica bebi bloka na razgovor – PRVI put posle skoro mesec dana. Rekla mi je za uvećanje moždanih komora, i o mogućim posledicama na motorni razvoj, vid, sluh, ali da ona smatra da će se „treningom“ to popraviti (ja naravno nisam imala pojma o kakvom treningu priča). Takođe, rekli su mi da je došla neurolog i da bi htela da me vidi. To je bila Dr Cerovac. Rekla mi je da je bila zabrinuta zbog oblika frontalnog dela lobanje (okruglo čelo) ali istog trenutka kad je mene videla (ja imam isto takvo okruglo čelo) samo se nasmejala i rekla da je sve OK što se toga tiče. Moram priznati da je ona jedina koja je delovala prijatno.

Kad je imala 40 dana, vodili su je u Dečju neurološku kliniku na pregled kod oftalmologa i EEG. Zapravo su mi rekli samo za EEG, i kad sam ih ja pitala za rezultat kad su se vratili, rekli su da će biti gotov tek narednog dana.

Ja sam se konstantno raspitivala o težini, jer je izgleda sve bilo sanirano i čekalo se da dobije dovoljnu kilažu da idemo kući. Dobijala je po 30-50 g dnevno, a nije mogla da izađe sa manje od 2300 g. U sredu 27.3.2002. su mi ujutru rekli (načelnica lično) da ima 2090g i ja sam očekivala da izađemo iz bolnice do kraja naredne nedelje. Onda je u četvrtak 28.3.2002. ujutru u viziti u našoj sobi (sve bebe su bile blizu otpusta) ušla sestra iz bebi bloka i pitala ko hoće kući, i sve su nas (svih 6) planirali za otpust u petak. U otpustnoj listi za bebu, koja je napisana u četvrtak popodne (bila sam prisutna kad je Dr V. kucala) piše da na otpustu ima 2300g. Apsolutno nemoguće.

Dok je pisala listu objašnjavala mi je šta se sve događalo, pokazala dokumentaciju, i kod ultrazvuka glave, u I nedelji bilo je krvarenje u mozgu I/II stepena, a naredna dva puta II/III. Objasnila mi je da se verovatno prvi put nije mogao dobro da vidi stepen krvarenja. Takođe, videla sam list sa podacima upisanim na rođenju, i na gornjem delu lista, gde je predviđeno da se upiše obim glave, pisalo je 30cm, a dole u napomeni je pisalo Obim glave 29.5cm. Rekla mi je da je to verovatno zbog otoka. Takođe mi je dala broj telefona i ime fizijatra u Zavodu za poremećaje govora… u Ulici Kralja Milutina da se hitno javim da se odmah počne sa fizikalnom terapijom. Rekla mi je da je dovedem na neurološko savetovalište pri porodilištu. Takođe mi je dala da iskopiram EEG i nalaz oftalmologa i da ga vratim.

U otpusnoj listi piše da je rođena u 34 GN, ali kad se izračuna, to je 32 pune i 2 dana u 33. nedelji. Kasnije sam saznala da je ona bila veće starosti od trajanja trudnoće, što je bilo dobro.

Na otpustu, posle 45 dana, imala je 2300g, 46cm, i OG 30cm (nije uopšte porasla i to je bio znak za uzbunu).

Posted on Leave a comment

Nedonošče

Preuzeto sa http://www.yumama.com/

Kako izgleda nedonešeno dete?

Prema definiciji Svetske zdravstvene organizacije, dete koje je rođeno pre punih 37 nedelja trudnoće smatra se nedonoščetom

Težina nedonešenog deteta je najčešće manja od 2.5 kilograma, što se do pre desetak godina smatralo osnovnim kriterijumom nedonešenosti. Međutim, gestaciona ili intrauterina starost (dok je beba u stomaku), i težina deteta zajedno, bolji su pokazatelji da li je ono nedonešeno tj. nezrelo.

Naime, donešenost je pojam vremena (trajanja trudnoće), a prematuritet (nezrelost) označava stepen zrelosti fizioloskih funkcija novorođenčeta.

Razlike u stepenu zrelosti se objašnjavaju time što neke bebe još u majcinom stomaku rastu brže, a druge sporije, pa im je zbog toga potrebno manje, ili više vremena do stadijuma zrelosti.

Danas se smatra da najmanja deca koja mogu da ostanu u životu, u uslovima posebne zaštite, teže 500-600 grama.

Uzroci nedeonešenosti su još uvek nedovoljno poznati, ali se obično iz praktičnih razloga dele na one za koje je odgovorna majka, plod ili, eventualno, drugi faktori.

Koje su karakteristike nedonešenog deteta?

To je, pre svega, opšta nezrelost za život vaznih organa i sistema. U početku dete nema sopstvenu termoregulaciju, pa bez podešavanja temparature spoljašnje sredine nedonoščad ne može samostalno da reguliše temperaturu svog tela. Pluća su često nedovoljno razvijena, pa je disanje otežano i poremećeno. Zbog nedostatka refleksa za sisanje, otežano je gutanje, pa time i ishrana.

Njegove motorne reakcije su potpuno refleksne. U toku prvog i drugog meseca, a nekada i duže, lice je bez mimike. Dešava se, međutim, da već u trećoj nedelji počnje da prati okolinu pogledom. Smešak, gukanje, izgovaranje prvih slova i reči, mogu da se očekuju nešto kasnije nego kod ostalih beba.

U prvim godinama života nedonošče po pravilu zaostaje za svojim vršnjacima, i fizički i mentalno. Ta razlika je, međutim, u najvećem broju slučajeva privremena i uglavnom ograničena na prve dve godine zivota. Kasnije, dete koje je rođeno pre vremena i sa malom porođajnom težinom ima sve sanse da dostigne, a nekada i prestigne svoje vršnjake.

Prim. dr sci. med Aleksandar Marjanović

Posted on Leave a comment

Porođaj, moje iskustvo

Bila sam u 33-ćoj nedelji trudnoće, kad mi je u 19 sati 14.02.2002. pukao vodenjak. Nisam imala nikakve bolove. Otišla sam u jednu privatnu kliniku, Dr me je pregledao i rekao da očekuje da će dete imati oko 1800g i da odem u kliniku u Višegradskoj, da bi bilo bolje da se porođaj odloži, što je beba duže unutra to je bolje. Oko 21 sat su počeli prvi veoma blagi bolovi (kao blagi menstrualni bolovi). Primili su me u „Višegradsku“ kao hitan slučaj, bila sam jedan prst otvorena, pripremili su me, stavili u boks prikačili CTG, ali mi nisu dali klistir, mislili su da malo prate pa da me stave na odeljenje. Oko 21:30 bolovi su počeli da bivaju nešto jači i češći (2130, 2145, 2155, 2200) i tad me je ponovo pregledao dežurni lekar i bila sam 5 prstiju otvorena. Dobila sam injekciju baralgina. Uradili su mi epiziotomiju, i sa još dva-tri napona Valentina se rodila u 2245. Imala je neku čudnu pupčanu vrpcu, kao dva puta obmoranu, sećam se da je doktorka objasnila studentima koji su se začudili, da može da bude i takva. Nije izašla cela posteljica, pa su mi uradili reviziju. Posle su me ušivali, a ušivanje je trajalo duže i bolelo više od porođaja, iako su mi navodno dali lokalnu anesteziju.

Valentina je počela da plače kad joj se sestra pročistila nos. Veoma slabo, kao mjaukanje mačke. Imala je 1900g, 43 cm i bila je super mala, tako je bar meni izgledala. Kad su je ponovo doveli okupanu, spavala je. Rekli su mi da je vode u intenzivnu negu. Nisam baš znala šta to znači, pitala sam da li ide u inkubator, potvrdili su.

Od uzroka prevremenog porođaja pomenutih u prethodnom postu, kod mene ni jedan nije bio prisutan.

Nemam nizak socioeonomski status majke, nemam mali prirast težine majke u trudnoći, nemam manje od 18 ni više od 40 godina, ne pušim, ne konzumiram alkohola i droge.
Nisam imala prethodnih prevremenih porođaja niti prekuda trudnoće.
Nemam nepravilnosti u građi materice.
Trudnoća nije bila višestruka, nije bilo viška plodove vode…
Nisam imala nikakvu povredu.
Nisam imala nikakvu infekciju.

A opet sa m se porodila pre vremena, a zašto, niko ne zna da mi kaže.

Posted on Leave a comment

Prevremeni porođaj

Preuzeto sa http://www.zdravljezene.co.yu/

Prevremeni porođaj je onaj koji započne pre navršene 37. nedelje trudnoće.
Predstavlja jedan od vodećih problema u savremenom porodiljstvu, jer se broj prevremenih porođaja u svetu i pored primene najsavremenijih lekova i sredstava u proteklih 40 godina nije menjao. Od deset porođaja jedan je prevremen i smatra se glavnim uzrokom preko 75% smrti beba u ranom novorođenačkom periodu.

Uzrok prevremenog porođaja

U većini slučajeva tačan razlog prevremenog porođaja nije poznat, i gotovo se uvek može pripisati delovanju više faktora.
Nizak socioeonomski status majke, mali prirast težine majke u trudnoći, godine manje od 18 i veće od 40, pušenje, konzumiranje alkohola i droge, samo su neki od faktora koji doprinose da se trudnoća završi pre 37. nedelje.
Ukoliko majka daje podatak o prethodnim prevremenim porođajima i kasnim prekidima trudnoće, rizik od ponavljanja prevremenog rađanja i u ovoj trudnoći višestruko je veći.
Nepravilnosti u građi materice (jednoroga, dvoroga, pregrađena materica), kao i postojanje mioma (dobroćudnih tumora materice), može se smatrati jednim od uzroka. Neadekvatna funkcija grlića materice, uz njeno širenje i skraćenje, takođe može predstavljati problem.
Višestruke trudnoće (blizanci, trojke), uz nagomilavanje plodove vode i rastezanje zida materice, jedan su od rizika za rađanje bebe pre 37.nedelje trudnoće.
Povrede majke, naročito regije trbuha, jedan su od uzroka prevremeneog porođaja.
Infekcije genitalnih organa su važan faktor koji se dovodi u vezu sa prevremenim porođajem. Žene sa prisutnim mikroorganizmima: Neisseriom gonorrhoeae, Treponemom pallidum, Chlamydiom trachomatis, Gardnerelom vaginalis i grupom B streptokoka, imaju povećan rizik prevremenog rađanja.

Dijagnoza

Što ranije uočimo simptome prevremenog porođaja, to ćemo imati veće šanse da sprečimo rađanje deteta nespremnog za život van organizma majke.
Znaci koji nas na to upozoravaju su: uočene kontrakcije (grćenja mišića materice) 4 u toku sat vremena, osećaj pritiska u donjem delu trbuha i nelagodnost, te postojanje obilnijeg iscedka iz vagine.
Smatra se da je prevremeni porođaj započeo ukoliko možemo da dokažemo bar 4 kontrakcije (grčenja mišića materice) za 20 minuta, ili 8 za 60 minuta, koje su praćene sa prevremenim prskanjem vodenjaka, skraćenjem grlića materice za polovinu, ili njegovim širenjem.

Tretman prevremenog porođaja

Kada smo posumnjali da se radi o simptomima koji predstavljaju uvod u prevremeni porođaj potrebno je preduzeti niz radnji i postupaka.
Šta trudnicu u tom slučaju očekuje? Pored uzimanja detaljnih podataka o postojećim tegobama, činjenicama o poslednjoj menstruaciji, terminu porođaja, dosadašnjim bolestima i alergijama, uzimaju se laboratorijski nalazi mokraće i krvi.
Nastavlja se sa vaginalnim pregledom, u toku koga se uzima materijal za bakteriološku analizu sekreta. U slučaju prevremenog prskanja vodenjaka izbegava se manuelni pregled. Načini se i ultrazvučni pregled koji će pružiti informacije o starosti trudnoće, zdravlju bebe, lokalizaciji posteljice, količini plodove vode i dužini grlića.
Nakon uvida u celokupno stanje donosi se odluka o daljem načinu lečenja. Standardna procedura podrazumeva intravensko davanje jednog od lekova za sprečavanje grćenja mišića materice (tokolitici). Najpoznatiji lekovi te grupe su Gynipral, Partusisten, Ritodrin. Ovakvom terapijom u najvećem broju slučajeva uspećemo da produžimo trudnoću za 24-48 sati, za koje vreme će delovati lek iz grupe kortikosteroida. Njegov zadatak je da ubrza sazrevanje pluća deteta, kako bi i pored nezrelosti ono odmah moglo da prodiše.
Davanje antibiotika je takođe deo standardne procedure ukoliko se izoluje jedan od mikroorganizama koji je u neposrednoj uzročnoj vezi sa prevremenim porođajem.
Mora se svakako uzeti u obzir i postojanje bolesti, kao što su dijabetes, hipertireoza majke, teška srčana oboljenja, gde davanje tokolitika nije dozvoljeno i čini više štete nego koristi.

Kada se sve uzme u obzir, činjenica da u lečenju i sprečavanju prevremenih porođaja nema mnogo napredka, može da zabrine. I pored znatnog razmimoilaženja u stavovima lekara, kako, čime i kad lečiti prevremeni porođaj, oko jednog se svi slažu. Treba odgoditi porođaj za ono vreme koje je potrebno da lekovi iz grupe kortikosteroida doprinesu ubrzanju sazrevanja pluća deteta. Jedino to provereno doprinosi većem preživljavanju i smanjenju posledica kod beba koje su rođene pre vremena.

Posted on Leave a comment

Sve naše dijagnoze

Stalno trošim vreme na net-u pretražujući medicinske sajtove.
Vremenom se skupilo dosta toga, i pokušaću malo to da sistematizujem.

Zapravo nisu to sve dijagnoze, ali su se ti izrazi vremenom pojavili u medicinskim izveštajima.

Dakle biće reči o:
– Prevremenom porođaju,
– HIE – hipoksično ishemičnoj encefalopatiji (oštećenju mozga usled nedostatka kiseonika),
– Bakterijskom meningitisu,
– Sepsi,
– Krvarenju u mozgu,
– Ventrikulomegaliji (proširenju moždanih komora),
– Mikrocefaliji (manjem obimu glave),
– Hipertoniji (povećanom tonusu mišića),
– Usporenoj mijelinizaciji,
– Strabizmu,
– Spastičnoj paraparezi,
– Umerenoj mentalnoj retardaciji…

Možda sam nešto i preskočila, pa ću se setiti kasnije.
Takođe, verovatno neće biti ni ovim redosledom…

Posted on 1 Comment

Postupak koji me je oduševio, III deo

Draga Ivana,

naravno da sam ulozila i vreme i trud, ne samo da procitam blog i javim Vam se vec i da pronadjem Valentinin karton u Dispanzeru i uverim se d ali je sve uradjeno po uobicajenoj proceduri. To je za mene normalan deo obaveze kada se negde pojavi klijent koji ima primedbe ili se zbog necega zali – pa bilo da se radi o propustu mom licnom i mojih kolega bilo da se radi o zalbama na proceduru. Sto se zalbi na proceduru kao takvu tice – u tome se potpuno slazem sa Vama: ali nazalost to nije samo problem u zdravstvu vec i u svim segmentima drustav, sto me i kao gradjanina ove zemlje a posebno kao profesionalca (malo je reci!) izludjuje. Smatram to nametnutim i nepotrebnim maltretiranjem ljudi, formom bez sadrzaja i zloupotrebojm mog (i tudjeg) vremena. No nazalost, to nije u domenu nadleznosti Dispanzera niti DZ Zdravlja kao takvog, vec drzave i tu nista ne mogu sem da se trudim da u onom delu u kome sam ja nadlezna to ne bude tako. Iz pomenutih razloga, a sa time u vidu Vam je i receno u ustanovi da ako resenje ne stigne dodjete po potvrdu (koju neuropsihijatar nije duzan niti nadlezan da pise i koja je na nivou dobre volje a ne obaveze) – iz razumevanja i zelje da se postede ljudi onoga sto mi mozemo da sprecimo. Daleko od toga da sve funkcionise besprekorno (kamo srece!)

Sto se tice komentara da sam ja menjala koleginicu, bila je to pretpostavka pod uslovom da ste (a sad shvatam da niste) komentarisali dolazak u Dispanzer DZ Zmun, gde osim koleginice neuropsihijatra radim samo ja; pa podrazumevajuci da na nju mislite kada ste rekli ‘ne volim kada je pregleda drugi doktor umesto njene doktorke” pretpostavila sam da sam je ja videla u Dispanzeru kad je koleginica bila na odmoru. Ocito pogresna percepcija stvari, zbog cega se izvinjavam – dakako da nisam menjalaVanjinog pedijatra u DZ N. Bgd!

Generalno, na istoj smo liniji, cini mi se, moj komentar se odnosio na celinu Vasih komentara o proceduri, koji su ukljucili i DZ Zemun i moju ustanovu (Dispanzer za ment zdravlje) i negde – ucinilo mi se! – los utisak koji ste o Dispanzeru stekli i javno ga izneli. Sajt je izlozen javnom citanju, i zbog toga mi nije drago da se kola slome na nama kao poslednjoj karici u lancu Vaseg maltretiranja.

Nije bitno, ali i to da dodam – da su komisija za tudju negu i pomoc i komisija za kategorizaciju bitno razlicite procedure; toliko o razlikama ustanova koje ih rade – potpuno nevazno za celu diskusiju. Ne mislim da o lekarima imate lose misljenje, a i ako ga imate – imate pravo na misljenje, a nase je da ponudimo objasnjenje, ili opravdanje (u zavisnosti sta je potrebno), sto sam i ja pokusala da uradim – da ponudim objasnjenje gde se u celokupnoj proceduri (koja cini da se korisnik oseca kao da je on tu zbog procedure a ne obratno, u pravu ste!) nalazi Dispanzer i sta spada a sta nije u domenu odgovornosti iste ustanove. To je zaista sve.

I naravno – nase je kao profesionalaca da brinemo o tome sta korisnici usluga misle i kako se osecaju, jer moj je stav da smo mi (zdravstvo) samo USLUZNI SERVIS za gradjane iz cijih dzepova se isplacuju nase plate, nista drugaciji od salterskih radnika u posti ili banci, samo sa drugacijim odgovornostima! Prema tome, moj prioritet je uvek (i uvek ce biti) da korisnici budu profesionalno zbrinuti i da budu zadovoljeni uslugom. Tome i moja reakcija, jer do sada zaista nismo imali mnogo nezadovoljnih korisnika poa kad se neki pojavi smatram svojom odgovornoscu da do detalja ispitam sta se, zbog cega i kako desilo da ljudi budu nezadovoljni, da se to sledeci put ne bi ponavljalo!

Naravno da ste slobodni da objavite moj mail na svom sajtu, molim Vas samo da me potpisete inicijalima (razumecete da nemam nikakvu potrebu da se eksponiram punim imenom i prezimenom na takvom javnom mediju kao tso je internet, zar ne?).

Srdacan pozdrav i mnogo srece Valentini i Vama u daljim postupcima,
A.

Posted on 1 Comment

Postupak koji me je oduševio, II deo

Moj odgovor:

Poštovana Doktorka,Želim prvo da prokomentarišem neke navode iz vašeg pisma.

Kažete da bih saznala da u DZ Zemun nije baš tako loše da sam radila kategorizaciju u DZ Voždovac ili nekom drugom. Baš to ne mogu da znam, to ste u pravu. Međutim, ja radim na teritoriji opštine Voždovac, pa sam za produženje nege deteta (posebna nega) išla na komisiju upravo u DZ Voždovac, dva puta (posle prve i posle treće godine) i verujte, nije bilo baš tako. Sećam se dobro, bio je led i vanredno stanje (ubistvo premijera), zvala me je gospođa i pitala kad je meni zgodno, ponudila mi nekoliko termina, da se odlučim. Dkad smo došli, popričali smo desetak minuta, i nakon2-3 dana, zvali su me iz Tiršove da dođem po rešenje. Za drugu komisiju, bile su dovoljne samo kopije nalaza, nismo ni bili pozvani na komisiju (ne znam da li je ovo predviđena procedura ili ne, ali tako je bilo – ovo takođe možete pročitati na blogu, negde iz početka februara 2005.)

Druga stvar, kažete da ste Vi menjali Vanjinu doktorku u avgustu. Vanja se leči u DZ Novi Beograd u Goce Delčeva (moj otac je bio pedijatar baš u tom Domu Zdravlja, i to je razlog što sam ga odabrala), i nisam baš sigurna da ste je Vi menjali, iz DZ Zemun.

Ono u vezi zakazivanja termina, osoba koja je zvala, predstavila se da zove iz centralnog DZ Zemun da mi prenese poruku. Ta opaska je bila tek dodatno opažanje, ništa više. Nije tad bilo prvi i neće biti ni poslednji da se terapije otkazuju zbog nečeg drugog.

Čitajući na sajtu, mislim da ste stekli pogrešan utisak. Imate pravo, u Dispanzeru smo se zadržali relativno kratko, i sve završili, što je najbitnije. Poenta koju sam htela da prenesem jeste nepostojanje pravih informacija u celokupnom postupku, i nepotrebno (iz mog gledišta) prezakomplikovane procedure. O temi kategorizacije, mnogo je više prostora posvećeno dolasku do informacije ko šta radi, gde se nalazi formular, gde se predaje, nego o samoj komisiji za kategorizaciju. Da mi doktorka (neuropsihijatar koja je bila predsednik komisije) nije rekla da će mi napisati takvu potvrdu ako rešenje ne dođe u razumnom roku, verujte, ne bih sigurno došla. Otkud bih ja znala za takvu potvrdu da mi ona nije rekla. Jednostavno, čekala bih rešenje. Tako to izgleda kad se gleda sa strane korisnika. Ispada kao da su korisnici tu zbog procedure, a ne obrnuto, kako bi, nadam se, trebalo da bude.

Ne bih želela da Vi mislite da ja o Vama (i o lekarima uopšte) imam loše mišljenje. Ja sam, naime, iz lekarske porodice, i odlično znam da nije nimalo lako balansirati između zahteva/želja pacijenata i mogućnosti/nemogućnosti da im se pomogne. Zato bih volela, naravno ako Vi smatrate da je to prihvatljivo, da ovaj Vaš odgovor takođe objavim da sajtu, iz razloga da se vidi i mišljenje druge strane.

Želim da Vam se zahvalim što ste uložili trud, vreme i znanje da pročitate moje mišljenje, i da ovako iscrpno napišete svoje.

Puno Vas pozdravljam, Vanjina mama

Posted on Leave a comment

Postupak koji me je oduševio

Pre nekoliko dana, dobila sam ovo pismo. Ne moram ni da Vam kažem koliko sam bila iznenađena i obradovana. Čekala sam dozvolu autora, i evo, pročitajte sami. U naredna dva posta sledi cela “prepiska”.

Draga mama,Čitajući Vaš sajt i sve teškoće koje je Vaše dete prošlo i preživelo, a neminovno i Vi sa njim, ne mogu da ne osetim duboku empatiju i ljudsku tugu sto se neko tako malešan toliko namučo za svog kratkog dečijeg života, i što je ova drzava tako ne-naklonjena svima koji su različiti po bilo kom osnovu a posebno onima koji imaju bilo koji oblik invaliditeta ili specijalne potrebe, a kojih je zaista mnogo.

No, nalazim za potrebno da Vam, istine radi a ne opravdanja radi, uputim par reci u odnosu na Vasu (rekla bih prilicno negativnu) percepciju Dispanzera za Mentalno Zdravlje Dece i Omladine. Bez obzira sto se slazem sa Vama da sve ne funkcionise po ‘svajcarskom modelu’, a volela bih da je tako, i pokusavam sve sto je u mojoj moci da evropizujem tu ustanovu koliko god je moguce uprkos otporima koji postoje, molim Vas da shvatite i uzmete u obzir sledece – mi zaista nisamo privatna ustanova. I znali biste tek da ste radili kategorizaciju na Vozdovcu na primer ili nekom drugom Domu Zdravlja (gde Vam istu ne zakazu bez 6 meseci cekanja, a onda Vam svaki clan komisije zakaze u svom terminu nekog drugog dana u nedelji pa morate da se prosetate od i u ustanovu 4-5 puta!) koliko ste brzo i efikasno zavrsili posao u Domu Zdravlja Zemun. To naravno nije pokrice za neispravljanje stvari kao sto su besmisleno caskanje sestre telefonom satima (!) i nemogucnost da dobijete informaciju jer je telefon zauzet ili zvoni beskonacno a niko ne dize slusalicu (!!), no najveci deo frustracija koji ste opisali u vezi sa procesom kategorizacije nema zaista nikakve veze sa nama koji radimo u Dispanzeru (ja nisam neuropsihijatar koji je radio kategorizaciju, vec onaj koji je pomenutu doktorku menjao u Avgustu kada Vam je dete doslo sa otecenim kapkom i u spazmu vristanja). Ono sto jeste odgovornost Dispanzera jeste sama komisija za kategorizaciju i organizacija tog dela price kada jednom dodje zahtev preko nadleznih organa (ko sto ste shvatili Trg NIkole Pasica i Tirsova su bitne prolazne faze u dolasku do nas). Kada zahtev jednom dodje do nas (ovo samo u smislu odgovora na Vase pitanje o organizaciji!), socijalni radnik (ili neko drugi ako ona nije tu) poziva roditelje na kategorizaciju i cini to tako da komisija bude sto pre (odmah po mogucstvu) znajuci koliko dugo traje procedura dolaska do nas i koliko su ljudi do tad vec i sludjeni i umorni i zele da se sve sto pre zavrsi a i potrebni su im nalazi da regulisi sopstvena prava. U tom smislu, javljen Vam je prvi slobodan termin za komisiju, uz podrazumevanje da Vam je komisija prioritet u odnosu na bilo sta drugo sto se trenutno zove Vasom svakodnevnom obavezom, a ako je nesto drugo vaznije da uvek mozete da kazete da prosto ne mozete da dodjete tog dana: problem je jedino sto se komisija radi SAMO cetvrtkom, i samo izmedju 9 i 11h, a pacijenti moraju da se zakazu jer se radi o razvojno ometenoj deci koja nisu u stanju da dugo cekaju. Nije nasa greska sto se desava da mnogi roditelji iskazuju totalnu neodgovornost prema svojoj deci pa i nama, i zaborave svoj termin, promase ga ili dodju pre vremena (kao sto ste lepo primetili ‘neko se ubacio’), a mi onda – da ne bi stradala deca, cinimo ono sto je moguce da ih nekako uglavimo i da deca ne moraju da trpe glupost roditelja. U normalnim okolnostima desava se ono sto se desilo kad ste Vi jednom bili – da nema nikoga sem Vas (jer ste zakazani) i da se komisija obavi na miru. Za razliku od drugih ustanova slicnog tipa, komisija se u nasem Dispanzeru obavlja u jednom danu, kao sto ste i sami videli i konstatovali, od jedne do druge sobe, i zavrsava u roku od jednog sata ili manje (slazem se da je nezgodno za malo dete da se seta od jedne do druge sobe, ali to nije nasa izmisljotina niti nas hir vec procedura koju diktira neko drugi!) Kao sto rekoh, istu proceduru obavljali bi ste u 4 dana na nekom drugom mestu. Svako od nas ima svoje formulare koje mora da popuni pravno-administrativno, svako od nas postavlja pitanja koja Vama deluju kao ista ali zapravo nisu, jer u pitanju koje je isto – razlicite stvari notira i vrednuje psiholog, socijalni radnik i psihijatar. Troje dece za komisiju od 2 sata jeste mnogo, bez obzira kako se to Vama cini, jer pored komisije tog dana se odvijaju i redovne aktivnosti dispanzera, ukljucujuci prijem drugih pacijenata, radne sastanke i terapijske grupe, pa je komentar defektologa bio upucen u tom smislu, tim pre sto se trudimo da na komisiju nikad ne zakazemo vise od 1-2 dece za komisijski dan!

Onoga trenutka kada je komisija gotova a dete kategorisano, papiri se u narednih par dana kucaju (posebni formulari sa misljenjem psihologa, soc. radnika, defektologa i psihijatra) i salju iz naseg Dispanzera preko Doma Zdravlja sluzbene poste (zavode se u knjigu kog datuma su poslati). Svaka dalja odgovornost osoblja u Dispanzeru od onog trenutka kada papiri napuste Dom Zdravlja prestaje, ali umesto da zovu Trg Nikole Pasica gnevni roditelji sto im resenje ne stize po pravilu zovu – nas. Mi smo naravno – najkrivlji, jer smo poslednja karika u predugom lancu besmislenih i napornih procedura, i na kraju se na nama i slomi. Pa cak i ako to vise nije nasa odgovornost, iz pukog znanja do koje mere su ljudi ocajni i izbezumljeni posle visemesecne trke oko svih ovih procedura, najzad se zavrsi tako da mi (iako to nije niti nas posao niti nasa duznost) zovemo “Janka i Marka”, proveravamo sta je sa postom i da li je odande prosledjeno resenje, moljakamo da se ubrza, i najzad ako sve to ne uspe – kao sto je rekla koleginica koja je dete i vodila na kategorizaciji, pisemo pismene opaske da je kategorzacija gotova da bi roditelji mogli da zavrse zapocete procedure (ostvarivanja prava, upisa dece u vrtice itd).

Tako da, kao sto vidite, bez namere da pravdam ustanovu u kojoj radim (ja ne radim kategorizacije sem kad menjam koleginicu) prosto imam potrebu da pojasnim da mi ipak nismo privatna ustanova u kojoj bi stvari svakako bolje funkcionisale (iz raznoraznih razloga, a jedan od njih je i finansijski – pa se ne bi desavalo da radi sestra koja nije adekvatna, ili bi kurir nosio Vas predmet na Trg Nikole Pasica pa se ovaj ne bi gubio u posti niti kasnio, itd a Vi dobili za svoj novac ono sto Vam i pripada), uz svo duzno uvazavanje vasih primedbi i frustracija, zelim da Vam pojasnim da postujemo proceduru do najsitnijih detalja i zavrsavamo ono sto se zove komisioni rad u najbrzem mogucem roku i na najjednostavniji moguci nacin (koliko nam to spoljni faktori organizacije sluzbe i pravnobirokratki deo posla dozvole) u odnosu na sve druge ustanove koje rade isti posao, sa istinskim trudom i voljom da se ne maltretiraju deca na prvom mestu. Cinjenica da to jednostavno nije dovoljno dobro (po mom licnom kriterijumu treba da bude jos bolje, iako nismo privatna ustanova), i da to nije dovoljno dobro za pojedine roditelje – ne menja nista u ovoj prici. Mislim da je Dispanzer najmanja karika i najmanje bitna u lancu budalastina, admisnitracije, birokratije i maltretiranja koje ste morali da prodjete sa Vasim detetom, zbog cega mi je neizmerno zao, ali imam potrebu da zastitim i svoju kucu i svoje kolege za koje smatram da predano, vredno i krajnje entuzijasticki rade svoj posao u administracijom maksimalno otezanim uslovima, uz empatiju i prema deci i prema roditeljima koji nam dolaze.

Nemojte zameriti na toj potrebi, kao sto ni ja Vama ne zameram na Vasim kritikama i frustracijama: i mi se nekada umorimo i profesionalno i ljudski da nas se ljudi sete jedino kad treba nekoga blatiti; covek dugo pamti lose a dobro zaboravlja odmah, na zalost…..A Vas sajt je pred ocima javnosti, i podlozan javnoj prosudi i presudi, na uvid raznom svetu koji ce, ili bi trebalo da, dovede svoje dete mozda u nasu ustanovu, i koji ce iz Vaseg opisa steci jednu negativnu sliku i otpor prema Dispanzeru i svim ljudima koji tamo rade. Mislim prosto da bi to bila steta, jer Vam garantujem da u toj ustanovi (pored onih ljudi koju egzistiraju u svakoj ustanovi a koji samo parazitiraju na ledjima drustva!) rade i ljudi po zapadnom standardu a za srpsku platukoji su vise nego kvalitetni, a koje cete retko naci po nasim drzavnim ustanovama ovog tipa.

Uz nadu da je Vasa devojchica dobro i da ce biti sve bolje, da je srecna (sto je za dete najvaznije) i zdrava, i da ste Vi malo umireniji izlaskom iz brojnih napornih i neugodnih procedura, zelim joj prijatan boravak u vrticu i sto manje boravaka po zdravstvenim ustanovama, a Vama snage, hrabrosti i upornosti da se nosite sa svime sto je pred Vama i njom, te sa drzavom koja ovoliko ne neguje i ne cuva sopstvenu decu – makar ona i bila sa razvojim problemima.
Sa dobrom voljom da Vam uvek budemo na raspolaganju ukoliko za to bude potrebe,

Dr A. F., spec. psihijatar
Dispanzer za mentalno zdravlje dece i omladine, Zemun