Nisam imala ličnog iskustva. Bez obzira što nisam, svesna sam potrebe postojanja institucije koja treba da pomogne žrtvama nasilja, prvo u donošenju odluke da se nasilju suprotstave, a kasnije i u samoj akciji.

Neću pisati nikakve uopštene priče.

Podržavam sigurne kuće. Treba da ih je više. Pomozimo.

Dobro jutro. Ovako jutros izgleda pogled kroz naš prozor.

Počinjem li ja to da volim sneg?

Da li ste gledali na TV-u?

Izveštaj o ustanovama socijalne zaštite

Tužno je, zaista je tužno, a verujem da je deo toga tačan.
Obično su ovakve priče novinarski naduvane, ali sigurno je da ima u tome bar trunčica istine.

…U Kulini nam je osoblje reklo da je šestogodišnji dečak sa dijagnozom spina bifida bio veoma agresivan prema sebi, da je pokušao da sebi pokida uvo. Primetili smo da je dečak vezan za stolicu…

Pitam ja, šta traži šestogodišnji dečak u takvoj ustanovi? Gde su roditelji, gde je porodica?

Jednom prilikom, na jednom forumu se povela neka “rasprava” i ja sam bila zgranuta, javila se majka koja je svoje dete sa Down sindromom ostavila u domu jer smatra da će loše uticati na njeno drugo, mlađe dete. Eeeej. Zar neko zaista može tako nešto da misli? Zašto nije svoje “tipično” dete ostavila u nekoj ustanovi?

Dok je Vanja bila bebica, i dok smo išli na vežbe, sa nama je vežbao dečak, jako prevremeno rođen, koji je sa godinu dana izgledao kao beba od 4-5 meseci. Dovodila ga je tetka. Od nje sam čula nešto i ostala zapanjena i zgranuta. Predložili su im još u bolnici da dete ostave. Kakav čovek treba da bude neko da majci predloži da ostavi dete. Kakva to treba da bude majka koja će svoje dete ostaviti?

Sa druge strane, samo ću da prokomentariišem još deo jedne rečenice iz gornjeg teksta:

…često se samopovređuju, ujedaju se, sami sebe udaraju, pokušavaju sebi da iskopaju oči…

Ovakve su reakcije vrlo uobičajene kod dece i osoba sa smetnjama u mentalnom razvoju. Vanja ponekad sebe ujeda, grize sopstvene prste, ručni zglob toliko da se vide jasni otisci zuba na koži.

I treba li da vam kažem koliko sam potrešena celom ovom pričom…

EDIT: evo nastavka, ovo mi je već realnije… obzirom da ipak imam neku ideju kako uopšte može da izgleda briga o desi i odraslima sa smetnjama u razvoju

Uslovi teški, ali nema mučenja

Htedoh da napišem neki komentar, ali shvatih da je naslov dovoljan.

Aman bre ljudi, pa vi pretendujete da budete neka “vodeća kompanija” u regionu…

Sve i ako je šoping mol, što je onda Delta City?

Ma neću ni link da ostavim. Link kod mene mora da se zasluži…

Edit… dakle, trebalo je da bolje pogledam sajt. Ima tu više varijanti…

Trebaće mi uskoro automobil.

Kad smo ono pre nekog vremena dobili Rešenje za Tuđu negu i pomoć, reče mi dobra žena da roditelji dece višestruko ometene u razvoju imaju pravo na uvoz automobila bez plaćanja carinskih dažbina.

Za sad skupljam informacije (moraću i pare da počnem da skupljam…) pa kad saznam celu proceduru, krećem u, očekujem, jako dugu i komplikovanu proceduru. No, ne dam se ja obeshrabriti…

Počinjem tako što ovo kopiram sa sajta
Ministarstva rada i socijalne politike Republike Srbije
čisto da mi se nađe pri ruci.

Pitanje:

Kome je i na koji način data mogućnost povlašćenog uvoza automobila?

Odgovor:

Zakonom o izmenama i dopunama carinskog zakona («Službeni glasnik RS» br.61/2005), od plaćanja carinskih dažbina prilikom uvoza putničkih automobila, koje za ličnu upotrebu unesu ili prime iz inostranstva, oslobođene su:
- osobe sa invaliditetom sa telesnim ošteć- enjem od najmanje 70%
- vojni invalidi od prve do pete grupe
- civilni invalidi rata od prve do pete grupe
- slepa lica
- lica obolela od distrofije ili srodnih mišić- nih i neuromišić- nih obolenja
- od paraplegije i kvadriplegije
- cerebralne i deč- ije paralize
- multiple skleroze
- roditelji višestruko ometene dece koja su u otvorenoj zaštiti, odnosno o kojima roditelji neposredno brinu

Da bi se pravo na oslobađanje od plaćanja carina ostvarilo po ovom osnovu, Uredba o izmenama i dopunama Uredbe o carinski dozvoljenom postupanju sa carinskom robom, puštanju carinske robe i naplati carinskog duga («Službeni glasnik RS» br. 71/2005), predviđa da se zainteresovana lica, nadležnom carinskom organu, obrate podnoseći sledeću dokumentaciju, kao dokaz da ispunjavaju zakonski predviđene uslove:

1. kada je u pitanju dokazivanje stepena telesnog ošteć2. enja, podnosi se rešenje nadležnog PIO Fonda kojim je utvrđen stepen telesnog ošteć3. enja;

4. kada je u pitanju pravosnažno rešenje nadležnog organa o priznavanju svojstva vojnog invalida odnosno civilnog invalida rata (vojni invalidi od prve do pete grupe i civilni invalidi rata od prve do pete grupe) utvrđen status dokazuje se na osnovu pravosnažnog rešenja koje donose nadležni opštinski organi za borač5. ku i invalidsku zaštitu (u I stepenu) kao i nadležni organi u II stepenu i to:

- za teritoriju grada Beograda - Sekretarijat za socijalnu i deč- iju zaštitu
- za teritoriju uže Srbije - Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne politike - Sektor za borač- ku i nvalidsku zaštitu
- za teritoriju AP Vojvodina - Pokrajinski Sekretarijat za zdravstvo i socijalnu politiku, Novi Sad

6. kada je u pitanju dokazivanje višestruke ometenosti deteta:

- rešenje o kategorizaciji deteta koje donosi nadležni opštinski organ (komisija za razvrstavanje dece ometene u razvoju pri opštinama)
- uverenje da se roditelji neposredno brinu o detetu izdaje centar za socijalni rad (kao organ starateljstva) sa teritorije prebivališta podnosioca zahteva

Takođe, ukoliko su osobe sa invaliditetom kategorisane kao invalidi rada I, II ili III kategorije prema ranije važećim zakonskim propisima, potrebno je da nadležnoj Filijali PIO Fonda podnesu zahtev za utvrđivanje stepena telesnog oštećenja uz lekarsku dokumentaciju, na osnovu već utvrđene kategorije invalidnosti.

Hvala mami jedne Vanjine drugarice (koja mi požele “Welcome to the club”, znate već na šta mislim) na više nego dobrodošlim uputstvima. Ona je već kroz ovu proceduru prošla, njen je savet bio “Pripremi se da budeš mnogo strpljiva, tri puta su mi gubili dokumenta”.

E pa, blogeri dragi, i svi vi ostali koji čitate, poželite mi sreću i strpljenje… A ja ću vas za uzvrat obaveštavati kako napredujem…

I ne mogu da odolim da ne dodam na kraju još jednu rečenicu:

Al’ će se neki silno iznenaditi…
just watch me…

I posle onog mučnog sastanka, sačeka me Z da mi pošalje ovo. Kliknite na sliku za download.

Hvala ti Z, predivno je.

author unknown

I am the child who cannot talk.
You often pity me, I see it in your eyes.
You wonder how much I am aware of.
I see that as well.

I am aware of much …
whether you are happy or sad or fearful, patient or
impatient, full of love and desire, or if you are just
doing your duty by me. I marvel at your frustration,
knowing mine to be far greater, for I cannot express
myself or my needs as you do.

You cannot conceive my isolation,
so complete it is at times.
I do not gift you with clever conversation,
cute remarks to be laughed over and repeated.
I do not give you answers to your everyday questions,
responses over my well being, sharing my needs,
or comments about the world about me.
I do not give you rewards as defined by the world’s standards,
great strides in development that you can credit yourself;
I do not give you understanding as you know it.

What I give you is so much more valuable…
I give you instead opportunities.
Opportunities to discover the
depth of your character, not mine;
the depth of your love, your commitment,
your patience, your abilities;
the opportunity to explore your spirit
more deeply than you imagined possible.
I drive you further than you would ever go on your own,
working harder, seeking answers to your many questions with no answers.
I am the child who cannot talk.

I am the child who cannot walk.
The world seems to pass me by.
You see the longing in my eyes to get out of this chair,
to run and play like other children.
There is much you take for granted.
I want the toys on the shelf,
I need to go to the bathroom,
oh I’ve dropped my fork again.

I am dependent on you in these ways.
My gift to you is to make you more aware of your great fortune,
your healthy back and legs,
your ability to do for yourself.
Sometimes people appear not to notice me;
I always notice them.
I feel not so much envy as desire,
desire to stand upright, to put one foot in front of the other,
to be independent.
I give you awareness.
I am the child who cannot walk.

I am the child who is mentally impaired.
I don’t learn easily,
if you judge me by the world’s measuring stick,
what I do know is infinite joy in simple things.
I am not burdened as you are
with the strifes and conflicts of a more complicated life.
My gift to you is to grant you the freedom
to enjoy things as a child,
to teach you how much your arms around me mean,
to give you love.
I give you the gift of simplicity.
I am the child who is mentally impaired.

I am the disabled child.
I am your teacher.
If you allow me,
I will teach you what is really important in life.
I will give you and teach you unconditional love.
I gift you with my innocent trust, my dependency upon you.
I teach you about how precious this life is
and about not taking things for granted.
I teach you about forgetting your own needs and desires and dreams.
I teach you giving.
Most of all I teach you hope and faith.
I am the disabled child.

Podsetila me na ovu poemu Moošema svojim postom o “Giving Tree“, o davanju i uzimanju (mada bih ja radije rekla primanju).

Ako se sećate, pred Novu godinu, “naše” obdanište organizovalo je manifestaciju “Ulica Darovanja“, da decu naučimo da je nekima naše darovanje potrebno.

I naravno da to darovanje nema potrebe da bude materijalno, darujte im svoje vreme, pažnju, pozdrav, razgovor, igru…

Našla sam ovo jednom davno negde na net-u, sad prebiram po kompu i nađoh. Da se ne izgubi.

The Special Mother, by Erma Brombeck

Most women become mothers by accident, some by choice, a few by social pressures and a couple by habit.

This year nearly 100,000 women will become mothers of handicapped children. Did you ever wonder how mothers of handicapped children are chosen?

Somehow I visualize God hovering over earth selecting his instruments for propagation with great care and deliberation. As He observes, He instructs His angels to make notes in a giant ledger.

“Armstrong, Beth; son. Patron saint…give her Gerard. He’s used to profanity.”

“Forrest, Marjorie; daughter. Patron saint, Cecelia.”

“Rutledge, Carrie; twins. Patron saint, Matthew.”

Finally He passes a name to an angel and smiles, “Give her a handicapped child.”

The angel is curious. “Why this one God? She’s so happy.”

“Exactly,” smiles God, “Could I give a handicapped child to a mother who does not know laughter? That would be cruel.”

“But has she patience?” asks the angel.

“I don’t want her to have too much patience or she will drown in a sea of self-pity and despair. Once the shock and resentment wears off, she’ll handle it.”

“I watched her today. She has that feeling of self and independence that is so rare and so necessary in a mother. You see, the child I’m going to give her has her own world. She has to make her live in her world and that’s not going to be easy.”

“But, Lord, I don’t think she even believes in you.” God smiles, “No matter, I can fix that. This one is perfect - she has just enough selfishness.” The angel gasps - “selfishness? is that a virtue?”

God nods. “If she can’t separate herself from the child occasionally, she’ll never survive. Yes, here is a woman whom I will bless with a child less than perfect. She doesn’t realize it yet, but she is to be envied. She will never take for granted a ’spoken word’”. She will never consider a “step” ordinary. When her child says ‘Momma’ for the first time, she will be present at a miracle, and will know it!”

“I will permit her to see clearly the things I see… ignorance, cruelty, prejudice…. and allow her to rise above them. She will never be alone. I will be at her side every minute of every day of her life, because she is doing My work as surely as if she is here by My side”.

“And what about her Patron saint?” asks the angel, his pen poised in mid-air.

God smiles, “A mirror will suffice.”

Pre nekoliko dana od jedne veoma drage osobe, koja uzgred zna da ja baš volim astronomiju, dobila sam mail ovakve sadržine

27.08.2007., u 00.30 planet Mars bit će najosvjetljeniji planet na zvjezdanom nebu.

Bit će velik poput punog mjeseca. Mars će tada biti udaljen 34,65 milijuna milja od Zemlje.
Golim okom će se činiti da Zemlja ima dva Mjeseca.
Slijedeća prilika za vidjeti takav prizor predviđa se 2287. godine.

Stoga podijelite ovu informaciju s prijateljima jer nitko živ neće taj prizor vidjeti dvaput …

Obzirom da pomenuta gospođica nije neko ko ima običaj da tek tako prosleđuje svakakve poruke, bilo mi je veoma interesantno, pa sam rešila da proverim, može li se negde iz Beogradu organizovano posmatrati ova pojava. I iznenadih se. Nema nikakve retke i neponovljive astronomske pojave, u pitanju je česta internet pojava - hoax.

(sad se setih jednog kolege koji forwardere deli u neke kategorije:
- oni koji sve forwarduju svima, uvek;
- oni koji nekima forwarduju nešto, ponekad
i sve potkategorije između, ima tri promenljive, provalili ste, jel da: šta, kome i koliko često)

E sad, što ja ovo sve pišem?

Ma ne bih ga ni pomenula, da ne bih morala da objašnjavam kako sam se “po stoti put” upecala na ovakve “proverene” informacije, nego me mnoštvo poseta blogu, sa ključnim rečima koje se sve odnose na ovu “pojavu” na to nateraše.

Dakle, ako ste se, kao ja, primili da je ovo istina, samo da vam kažem, NIJE, zeznuli ste se.

Pogledajte ovde (na engleskom) ili ovde (na srpskom).

Čitam malopre kod Eniac-a post o Kinezima, i setih se jedne pričice, što bi jedan moj prijatelj rekao “istinite anegdote” (k’o da anegdote mogu biti drugačije osim istinite).

Prvo moram malčice background-a, da bi stvari bile jasnije.

Imam tetku u Parizu, koja je radila u jednom velikom institutu za naftu kao prevodilac. Pojma nemam otkud, tek, studirala je ona “pod stare dane” kineski jezik. Boravila u Kini mnogo puta, na poslu se sretala sa kineskim stručnjacima za naftu, i bila u njihovom društvu vrlo omiljena.

Jednom prilikom, pre 15-tak godina, neki od njenih prijatelja Kineza su očekivali prinovu, i od nje zatražili da “krsti” dete, tj da mu dâ ime, ali tako da i na Srpskom ima neko značenje, a da “zvuči” kineski. Iz potpuno bezazlene priče, koja je u prvom momentu bila skoro kao “zezanje”, tek u ulozi “kuma” našao se moj brat od ujaka.

Elem, ideja je njegova bila da, ako je devojčica, dobije ime Sunčica, a ako je dečak, Sunčan.

Rodio se dečak, i dobio ime Sunčan. Oni su bili oduševljeni što je ime sa tako pozitivnim značenjem, a i zaista je njima Sun Čan zvučalo kineski. Ne znam da li i na kineskom ima neko značenje, tek uglavnom, mali Kinez dobi to ime.