Posted on 5 Comments

FT1P

Odeš na pos’o.
Izađeš ranije da ideš da overiš uput za “majku pratilju” jer se to tako zove.
Svratiš na pumpu gde obično sipaš, a tamo priključena cisterna.
Ideš na drugu pumpu. Počne kiša.
Rekli ti u DZ da se uput overava u Nemanjinoj 30.
Tamo se vrtiš tri kruga, i na kraju se parkiraš 5 blokova dalje. Platiš parking. Izašlo je sunce. Ima 30 stepeni.
Odeš u Nemanjinu 30 u jednu šalter salu, pošalju te u drugu i daju broj šaltera.
Čekaš na šalteru, sretneš profesora koji takođe nešto overava.
Kad stigneš na red, momak ti kaže da se to oni ne overavaju više, jesu do pre godinu dana, sad overava komisija u matičnom DZ.
Tu se malo gicaš, kažeš da su te oni odande tu poslali, on ti preko one stvari kaže da probaš gore u njihovoj komisiji u sobi 108.
Odeš gore, pauza do 11:30, u 11:45 se nije još završila.
Kad konačno neko izađe, kaže ti da oni to ne overavaju, nego u Vladetinoj 3-5.
Vratiš se sve uzbrdo do kola, zajapuriš se, onda kroz gužvanjac se opet vrtiš da nađeš parking, i na kraju staneš na parkiralište kod Vuka.
Peške do dole, na ulazu ljubazan čovek u uniformi čuvara. Uzme knjižicu i upute i kaže ti da čekaš. Sad je već 12:30.
Čekaš ispred portirnice. I još čekaš. Stojiš.
U 13:15 konačno odnosi gomilu knjižica i kaže da čekaš ispred sobe 3.
Čekaš u hodniku. I još čekaš. Stojiš.
Proziva te konačno.
Uđeš, a ona ti sa vrata kaže FT1P.
Nemaš papir sa datumom intervencije koji je neko trebalo da ti da, a nije, samo ti je termin saopšten telefonom.
Saznaš da oni overu rade samo sredom, i da si eto, pukim slučajem ubo sredu, a prethodno si planirao da odeš u ponedeljak, pa je nešto iskrslo, pa u utorak pa je i tad nešto iskrslo.
Kaže ti da se za to ne čeka, ti odgovoriš da čekaš već sat ipo, i da je toliko o tome da se ne čeka.
Posavetuje te da to može da se overi i kad dete izađe iz bolnice.
Sad je već 14:00.
Da dođeš ponovo sledeće srede, i da se javiš portiru da ne čekaš. Verovatno istih onih sat ipo.
Ideš peške uzbrdo do kola. Platiš parking dva sata.
Ideš po dete u Boravak. Gužva u gradu.
Crkva zatvorila kapiju.
Praviš prekršaj, staješ sa 4 migavca, i trčiš po dete.
Dođeš kući skuvana.
Nema ništa za ručak.
Ideš napolje da kupiš.
Sutradan treba da ideš na konzilijarni pregled, pa ćeš uzeti taj papir, ako budu hteli da ti ga daju. Praviće se ludi.
Do sad smo tu stigli, a na dalje, ko preživi pričaće.

Ovako je počelo: Zubar

Ako vas nije mrzelo da ovo sve pročitate, nastavak će biti kad prođe intervencija.

Keep smiling. 🙂

Posted on Leave a comment

Naš drugi popis

Prvi je bio par meseci posle rođenja.

Ovaj se pokazao kao neprimenljiv. Ona je lice sa 9 godina, za koje ne postoji odgovarajuća opcija za školovanje koju treba štiklirati. Vrtić nije obrazovna ustanova, opcije su “Ne školuje se” ili “Pripremni predškolski program” zatim “Osnovna škola”… i nijedna zapravo nije tačna. A ona se školuje, u skladu sa svojim mogućnostima.

Posted on 18 Comments

Regresiranje cene vrtića

Svakog avgusta dobijem iz vrtića potvrdu da je dete upisano. Pored toga dodam kopiju izvoda iz knjige rođenih za dete (proverila sam, ovo nije potrebno) kopiju “Akta o razvrstavanju” i posle par nedelja stiže rešenje.
I to su tako svake godine tražili ISTO. Jednom ja pitala, čemu služi svake godine izvod iz MKR i isti Akt o razvrstavanju. Odgovorili mi (tad je Sekretarijat bio u Tiršovoj, posle su se selili u Beograđanku, a sad su valjda u 27. marta) “pa ko će da kopa po prošlogodišnjoj dokumentaciji” pritom se sve vreme na računaru igrajući Solitaire.
Ja sam mislila da je i to previše, kad ono…
E, pa neće moći više tako, suviše je jednostavno.

Dobila sam danas u vrtiću novi formular na tri strane, i na četvrtoj spisak dokumenata. Osim ovoga gore, potrebno je još desetak potvrda, o prihodima, dokaz o samohranosti roditelja, o broju dece, broju članova domaćinstva…
(ako me ne bude mrzelo staviću vam kasnije sken sve 3 strane formulara i četvrte sa potrebnim dokumentima)

Pitam ja, koga to sve briga kad to nije osnov regresiranja? Zna li neko da mi kaže da li je to kršenje mojih prava o privatnosti?

Poslala sam pitanja na adrese Predškolske ustanove, kao i Sekretarijata za dečju zaštitu Grada Beograda.

Željno očekujem njihove odgovore.

Update 5.7.2011: Upitnik zahteva (sa sajtaBeograd.rs) i spisak potrebnih dokumenta (skenirano)

Update 6.7.2011: Upravo me zvala ljubazna gospođa iz Sekretarijata za dečju zaštitu i objasnila da je procedura jednaka onoj iz ranijih godina, i da je PU prosledila pogrešne formulare. Potreban formular za ostvarivanje besplatnog boravka u vrtiću za decu sa smetnjama u razvoju možemo dobiti na šalteru 15 u Ulici 27. marta 43-45. Sve je upravo onako kako je Damir Trninić objasnio u komentarima.

U vrtiću su obustavili podelu zahteva, od njih nisam dobila još nikakav odgovor na pitanje poslato putem sajta.

Update 7.7.2011: Iz Sekretarijata za dečju zaštitu stigao i pismeni odgovor.

PU na moje pitanje još nije odgovorila, ali se u međuvremenu (danas) na sajtu pojavilo obaveštenje o regresiranju cene vrtića, u kom se, naravno, ne pominju deca u razvojnim grupama.

Update 28.7.2011: Iz vrtića smo dobili gore pomenutu potvrdu da je dete upisano. Nepismenu. Na moje pitanje sa sajta uopšte nisu odgovorili.

Update 16.8.2011: Konačno sam stigla da predam dokumenta. Za formular sam išla u sobu 231, predala na šalteru 15.

Update 28.8.2011: Stiglo rešenje iz gradske uprave.

Posted on 16 Comments

Šetnja po Domu zdravlja

U vrtiću ovih dana pravili redovne briseve, Vanji pronašli neku streptokoku bez simtoma, i poslali nas u DZ na pregled, i ‘papirić’ da može u koletiv.

Priča ide ovako:

Dođete na kartoteku predškolskog dispanzera, jer vam dete ide u predškolsko. Kad pomenete godište deteta, zgranu se, kažu Vam da karton nije tu, nego je celo godište preseljeno na škosko, i da ga donesete. Vi. Onda se prošetate do školskog dispanzera, kažete da vam treba karton da nosite na predškolsko, oni vas pitaju u koju školu ide dete… dve sestre deset minuta traže karton, nalaze ga i daju vam ga u ruke. Nosite ga na predškolsko. Tamo predajete na šalter, neka druga sestra vas gleda belo, otkud sad vi sa kartonom. Deset minuta ‘rade’ nešto sa kartonom, pre nego ga odnesu doktorki. Kad kod doktorke završite, idete na šalter predškolskog da vam popune recepte, upute i ostalo. Pitate može li karton da ostane tu kod njih, jer se dete tu leči. Ne može. Vi morate da nosite karton nazad na školsko. A oni će da rade… ne znam šta…

Trebalo je ladno kući da ga odnesem, niko ne bi ni primetio.
Srećom pa nismo česti posetioci ove ustanove.

Da se ovo dešavalo pre mesec, dva, pola godine, godinu, ja bih se tu silno iznervirala. A sad… sve mi ravno bilo, Vanja i ja se divno prošetasmo hodnicima Doma zdravlja…

Posted on 1 Comment

Pod jednakim uslovima?

U najavi je novi zakon o predškolskom obrazovanju.

U novinarskim tekstovima možete pročitati sledeći pasus:

U predškolskim ustanovama obezbeđuje se i rad sa decom sa smetnjama u razvoju, pod jednakim uslovima, a ostvaruju se i drugi programi, u zavisnosti od potreba i interesa dece.

pročitajte ceo tekst

Šta to znači da se sa decom sa smetnjama u razvoju obezbeđuje rad pod jednakim uslovima? Njima upravo trebaju drugačiji uslovi. Treba im obezbediti da pokušaju da se ostvare jednako kao i njihovi vršnjaci, za to im obično trebaju upravo drugačiji uslovi.

To je upravo ona inkluzija, kako je mali Dokica zamišlja…

Posted on 23 Comments

Inkluzija

Ovih se godina o inkluziji u Srbiji priča. Izgleda da je ona u Srbiji i dalje samo priča.

Pre mesec-dva, zvoni telefon predveče, zovu me iz Uprave PU, da me pitaju mogu li sutradan u 12h na predavanje o inkluziji. Da, ja visim na čiviluku. Nisam otišla, iako me veoma zanimalo, jer sam upravo u to vreme imala nastavu. Da su mi samo javili dan-dva ranije, nekako bih se organizovala. Ja sam inače u Centralnom Savetu roditelja PU, i znaju da sam roditelj deteta iz Razvojnih grupa, ne razumeh zašto nisu pozvali prvo mene da pitaju jesam li zainteresovana da tome prisustvujem. Ne, pozvan je bio drugi roditelj, pa kad je njemu nešto iskrslo, našli mene da pitaju. Hvala.

Ja sam na ovu priču uveliko zaboravila. Reč je bila o predavanju koju je organizovao Grad Beograd, Sekretarijat za dečju zaštitu, ili kako se već zovu. Delovalo mi je, prema informacijama koje su (čitaj nisu) imali defektolozi Razvojnih grupa, da je tek priča o inkluziji u pitanju.

Juče kad sam uzimala Vanju iz vrtića, dobijem od jedne od defektologa poziv da prisustvujem njenom predavanju o inkluziji, o primeru inkluzije deteta sa autizmom u redovnoj vrtićkoj grupi, i o tome šta sa njim treba da radi defektolog. Opet danas za sutra. Ne krivim nju, ona je očekivala da sam kao član Centralnog Saveta dobila poziv iz Uprave, nisam naravno.

Termin ovog predavanja poklopio se sa poslednjim u nizu predavanjem Prof. Svetomira Bojanina. Obzirom na to da sam već organizovala babu, a imajući u vidu temu ovog predavanja, odlučim da Prof. Bojanina, koji je ovog puta pričao o adolescentskom periodu, propustim.

Ulazim u prostorije u kojima je zakazano predavanja, i prvo se silno iznenadim. Prvo brojem slušalaca, po mojoj proceni 50-ak, a drugo sastavom auditorijuma. Ni jedno jedino lice mi nije poznato. Očekivala sam nekog iz Uprave, nije ih bilo, očekivala sam nekog od roditelja iz Saveta, ni njih nije bilo. Ubeđena da su slušaoci roditelji, zaključim da su u pitanju lokalne mame. Tokom predavanja shvatam da je moj zaključak pogrešan, predavanje slušaju vaspitači.

Još jedno iznenađenje usledilo je kad je predavanje počelo. Tema je zapravo pozitivno iskustvo inkluzije na Islandu, gde je predavač provela 10-tak godina rada. Ja sam ga shvatila kao predlog kako bi naš sistem mogao da se izgradi. Neki drugi izgleda nisu.

Neću prepričavati predavanje, nego ću samo izvući neke paralele.

Island je u ovom polju očigledno organizovana država. Sve je određeno i zakonom propisano. Ono što je od svega najvažnije, po tim pravilima se i postupa. Uočena je važnost rane intervencije, i saradnje više različitih sistema kako bi se onome kome treba najbolje pomoglo. Dete sa smetnjama u razvoju mora da ide u vrtić. Ima svog personalnog asistenta koji je specijalni edukator (defektolog je jedna ružna reč) i koji ga prati kroz sve faze razvoja. Dete boravi u redovnoj grupi koja broji do 15 dece. Ono što se provlači kroz ceo sistem vrednosti, jeste nešto što se zove ABS pozitivan pristup (izvini T, nisam zapamtila šta skraćenica znači), sa naglaskom na pozitivan. Dete se smešta u svoju uzrasnu grupu, deca odlično pozitivno prihvataju novog drugara, i vremenom, vrlo brzo njegove različitosti prihvataju kao normalne i obične. Dete posle perioda adaptacije svoje drugare prihvata pozitivno, i daleko više uči od vršnjaka, nego od bilo kog drugog stručnjaka. Zapravo su terapeuti druga deca. Roditelji deteta sa problemom se uče kako da sa svojim detetom rade, roditelji ostale dece su pozitivno reagovali na novog druga njihove dece. Različite viđate na svakom koraku, takav je mentalitet. Sve u svemu, moj je zaključak, jedna reč koja sve može da opiše jeste pozitivno. E to je nebo.

A Srbija? Srbija se uči inkluziji. Zakoni možda i postoje, ali nema ko da ih sprovodi. Inkluzija postoji na papiru, a u praksi izgleda ovako: Dete sa problemom smešta se u redovnu grupu koja broji 25+ dece. Personalni asistent ne postoji, postoji jedan defektolog koji obilazi po tri objekta vrtića i u njima troje dece svakog dana. Sve ostalo vreme, dete je sa vaspitačem i drugom decom, i oni se uglanom većinu vremena međusobno ne razumeju. E, dragi moji političari, to nije in kluzija, to nije ni I od inkluzije. Srbija je zemlja. Zemlja koja će nekad možda dođi do onog neba.

Ono što je meni zaparalo uši na ovom predavanju jeste bila reakcija slušalaca. Kao jedan su ustali da napadnu predavača da se spusti na zemlju i ne priča bajke. Ja ih razumem. Oni su u problemu, jer nisu obučeni, i ne znaju šta treba da rade. Kriv je sistem koga nema, i koji ih je doveo u takvu situaciju. Oni su očekivali konkretne savete šta da rade sa decom koja su im poverena, čini mi se ne shvatajući da je svako dete priča za sebe i da univerzalnih varijanti nema. I ako bih ponovo tražila jednu reč koja bi opisala ceo sistem, ta reč bi morala biti negativno. Negativno je ono što se postiže, i detetu kome treba p oseban tretman, a ne dobija ga, i deci kojima poseban tretman nije potreban, oni tretmana ne dobijaju dovoljno, i njima je ovo negativno. To je stav koji će oni o različitima poneti u život. I to je ono što je najnegativnije od svega.

Nemojmo učiti sopstvenu decu da je loše biti drugačiji. Srbija je definitivno loše mesto da se bude drugačiji. Još uvek je tako, ali to ne mora tako da ostane. Dajte da sistem inkluzije napravimo onim što on treba da bude – sistem, a ne samo reč napisana na papiru.

Posted on 9 Comments

Razumete li se vi u svoj posao?

Pojma nemam postoji li ovakva blogerska praksa, ali ako ne postoji, evo Dejan i ja je izmislismo.
Jedan post, dva teksta, dva autora, na dva bloga.
Sinergija


by Ivana

Sećate se ovoga? E tad je sve krenulo da se završava. Onda je bio Sud. Pa se čekalo ročište. Pa se čekala presuda. A ja sam sve to čekala da bih uradila ovo.

I presuda je stigla. Od februara je kucali. Što mene nisu pozvali, časkom bih ja to završila. Ali ne, to sve mora temeljno. I u ime naroda. Ma ne, niste pogrešno pročitali, na presudi piše baš to. “U ime naroda”

Sad treba menjati sva dokumenta, i počinjem od lične karte. I već mi muka pripala. Što, pitate se sigurno.

Pa pre mesec dana, hitno mi je trebao pasoš, stari, dakako, i tom prilikom sam shvatila da se neka gadna stvar dešava u mom matičnom MUP-u. Poranila ja jedno jutro da vidim šta mi sve za pasoš treba, al sam se vratila pre nego što sam krenula. Stoji pandur ispred vrata, ne dozvoljava da se uđe, pušta tek po nekog, a napolju, miting. Ne možeš ni da priđeš, da pitaš šta ti sve treba. Srećom tu je net, i sajt MUP-a, pa se tamo lepo obavestih o svemu. I još jedna sreća, odmah pored prostorija matičnog MUP-a, jedna privatna agencija prodaje,  i popunjava, dakako, potrebne formulare i uplatnice. Tamo je malo manji red, rešim ja da tako odradim. Dvestotinak dinara po formularu, bolje nego da se gužvam i za to. E onda se setim da imam vezu. I umesto za 2-3 nedelje, dobih ja pasoš za jedan dan, ma šta za jedan dan, za 20 minuta. Hvala ti vezo moja draga.

Veza moja meni lepo objasni kako su gužve zato što su svi navalili da vade nove lične karte, jer je to valjda sad “in” što bi rekli, da se pohvale kako imaju nove. Kakve nove lične karte, pitam ga ja začuđeno. Pa nove, kako ne znaš, one sa čip(s)om.

I tako, sad, stiglo mi je dugo očekivano Rešenje iz Suda, pa ja mogu u proceduru. Već mi se pred očima smračilo. Spremam se ja prvo psihički. Obiđoh već pomenuti sajt MUP-a u potrazi za informacijama, pa se malo odobrovoljih. Neću morati da ponovo vadim krštenicu i državljanstvo, važe mi ona što izvadih pre nekog vremena.

Već sam dobila i savete onih koji su kroz slično prošli, da mogu da predam dokumenta na bilo kojoj opštini, savetovaše mi Sopot. Uuuh. Pa ja dok stignem u Sopot, isto ko da sam 2-3 sata čekala kod mene u MUP-u. Nisam još predala šta mi treba, psihička priprema mi jooš nije dovoljno dobra. A kad pomislim na menjanje ostalih dokumenata u istim tim prostorijama… Ne, ne smem dalje.

I onda šlag na tortu.

Jedno je dete dobilo novu LK, posle svih ovih peripetija i maltretmana, sa rokom važnosti od mesec dana. Greška, pomislim ja odmah.

Ali neeeee. Nije greška. Tako treba. Dete još nema 16 godina, puni za mesec dana. A deca od 10 do 16 godina dobijaju LK na period… ne, ipak ću morati da citiram:

Lična karta izdaje se sa rokom važenja od 5 godina, a deci sa rokom važenja od 2 godine, a najkasnije do kraja meseca u kalendarskoj godini kada pune 16 godina života.

… šta god to značilo.

Niko naravno tom detetu, niti njihovim roditeljima nije umeo da kaže ništa o  pomenutom vremenu važnosti izdatog dokumenta. Zašto? Pa zato što se ne razumeju u svoj posao.

Pa kakav je to mozak potreban, koliko je škole potrebno da završite, koliko tablica množenja da naučite da biste umeli da oduzmete dva broja i posavetujete nekog šta treba, a šta ne treba da učini.

Da, ovde izgleda svuda rade samo oni koji se u svoj posao ne razumeju.


by Dejan

Priča se dešava u jednom gradiću u unutrašnjosti, glavna junakinja je sestra devojke (devojčice) koju virtualno poznajem sa jednog foruma.
Našoj glavnoj junakinji treba nova lična karta, koju izdaje odlično uređeno Ministarstvo unutrašnjih poslova u odlično uređenoj državi Srbiji. E, divota.

Nećemo sad o tome šta je sve potrebno od papira i dokumenata za PRVU ličnu kartu. Nećemo ni o tome da izvod iz matične knjige rođenih ne sme da bude stariji od šest meseci, zaboga – pa opšte je poznato da građani Srbije menjaju mesto rođenja i svoje biološke roditelje na svakih mesec-dva. A nećemo ni o tome da u inostranstvu ne možete da “upišete” besplatne akcije bez lične karte, a zakon zabranjuje iznošenje lične karte iz zemlje.

Elem, rekosmo nećemo o tome. Samo smo ubijali vreme dok čekamo u beskrajnom redu da predamo mukotrpno prikupljena dokumenta i uplatnice – sve za dokument koji smo zakonski obavezni da imamo. Ličnu kartu.

Ali ne bilo kakvu ličnu kartu: to je THE lična karta, ona nova. Sa čipom!

Obavljamo i sve one visokotehnološke procedure, kao što je skeniranje prsta. Nema više umakanja u mastilo, stigao 21. vek i kod nas. Nauka! Samo još da prestanemo da se bojimo iste.

Ipak, nešto nas kopka. I našu glavnu junakinju, isto. Guramo glavu kroz šalter, premalen ipak da se kroz njega provuče i gorepomenuti 21. vek:

– Izvinite, a koliko važi ova lična karta?

* * *

Auh!

Šta je ovo sad!? Službenici našeg Ministarstva nisu obučeni za ovakva pitanja! Otkud znamo…

Devojka kaže, doslovce: “Ćute i gledaju se jedno dva minuta, a onda kažu da će da pozovu i pitaju”.

Ostalo je na tome…

* * *

Nova lična karta je konačno gotova. Lepa, nova, ko kartica. Ima i čip.
I traje… mesec dana.

MESEC DANA !?

Roditelji naše junakinje odlaze opet do šaltera, i pitaju o čemu se radi.

Odgovor (prenosimo u originalu, šteta bi bila da se ovakav biser zagubi):

– Pošto je maloletna, kompjuter određuje koliko će da važi.

Dakle, policajci nisu dužni da znaju, mogu na ekstra zahtev da “pozovu i pitaju” (verovatno bi odgovor dobili od kompjutera više instance), ali izgleda da je kompjuter vrhovna vlast.

Eto, samo toliko. Tek da pokažemo koliko su kompjuteri postali bitni u svakodnevnom životu.

Dobro, naša junakinja bar neće morati da juri novi izvod…

Posted on 4 Comments

Škola, part two

Počelo je ovako. Nisam reagovala onda onako kako sam očekivala. Ne znam zašto. Prošlo me valjda.

Pre neki dan, u poštanskom sandučetu ponovo poziv. Rukom dopisano nešto ovako “ako niste u mogućnosti da dođete u datom terminu, molimo Vas da se javite na te i te brojeve telefona od 8-18h”. I ja popodne, pravac Škola.

Veliki je odmor, klinci napolju.

Ne postoji portir niti ništa slično, da pitam gde da idem. Pronalazim jednu tetkicu (oduvek sam volela ovaj naziv) koja mi vrlo ljubazno objasni gde da idem i koga da tražim. Odlazim tamo, ispred vrata, u hodniku sede mama, tata i devojčica. Pitam ih, da li čekaju tu, ja bih samo nešto pitala. Puštaju me, jer i oni ionako čekaju da prođe odmor i ogromna galama u hodniku (zaboravi čovek kako klinci umeju da galame). Pokucam i ulazim, pošto nema šanse da čujem da mi iko iznutra odgovori.

Ulazim. Unutra gospođa, po mojoj proceni, nešto starija od mene. Pokazujem joj papir, kažem ovo sam dobila pa sam htela da Vas nešto pitam. Odakle vama podatak da ja imam dete koje treba da krene u školu. Prvo me gleda belo, pa mi kaže da imaju spiskove.

U pravu ste, imam dete odgovarajućeg godišta, ali ono ne može da ide u školu, ometeno je u razvoju, zato vas pitam odakle vam podatak.

Ona nešto tuc-muc, nije sigurna odakle su spiskovi, otvara mi orman, vadi spiskove da mi pokaže.

Ok, kažem ja, to je sve u redu, ali moje je dete “u sistemu”, kategorisano tamo gde treba, prima tuđu negu i pomoć jer je višestruko ometena, ide u specijalan vrtić, to ste sve mogli da saznate, da i sa druge strane potražite neke spiskove. Gradski sekretarijat za obrazovanje, Centar za socijalni rad…

Pitam konkretno za gradski sekretarijat za obrazovanje. Kaže: nisu im poslali spiskove. Pa nisu, verovatno jer ih niste ni tražili.

Pritom se sve vreme tresem kao prut, kao da sam ja nešto loše uradila. Kao da ja svoj posao nisam uradila kako treba.

Izvinjava se. Samo, šta sad vredi izvinjenje kad je šteta već učinjena.

Uh koliko mi je samo trebalo da ovo izađe iz “draft”-a.

Posted on 5 Comments

Teorija i praksa

Teorija kaže ovako:

Изводи се уручују у року од 2 – 5 дана за лица са пребивалиштем на територији Града Београда-куриром.

izvor: Opština Savski Venac

A praksa kaže ovako:

Dokumenti naručeni na Veliki četvrtak, 24.4.2008, stigli danas, 13.5.2008. posle 9 radnih dana.

Posted on 25 Comments

Škola?

Evo me plačem.

Malopre, zvoni mi neki čovek, drži koverat u ruci. Sama sam, otvaram.
Predstavlja se, kaže ja sam iz škole te i te, vi imate dete koje treba sad da krene u školu, pa sam vam doneo mali promotivni film o našoj školi.
Zbunio me totalno.
Samo sam uspela da mu odgovorim da imam dete odgovarajućeg godišta, ali pošto je ometeno u razvoju, neće ići u školu.
On se silno izvinjava, kaže dobijaju spisak iz Opštine…
Ja uzimam koverat sa diskom unutra i nekim papirima, zahvaljujem se čoveku, on se ponovo izvinjava i odlazi.
Ja zatvaram vrata i počinjem da plačem.

Pojma nemam kako ide procedura oko upisa dece u školu, ali potresla sam se veoma.
Sad vidim da u materijalu koji sam dobila ima i sajt i email adresa direktora škole, razmišljam se da mu pošaljem email.

Sa druge strane, ne znam ni kako bi oni mogli da znaju da moje dete nije za školu, osim da, recimo kontaktiraju Centar za socijalni rad, ili Dom Zdravlja. Moje dete je u sistemu, pa bi nas možda pronašli, ali šta je sa ostalima?

Moram još da razmislim…