Posted on 1 Comment

Tuđa nega i pomoć – finale

E pa i to smo završili, ili skoro završili…

Pre nekog vremena su me pozvali iz centra za socijalni rad da dođem po nalaz komisije. Ja mislila rešenje, kad ono šipak. Njega će tek pisati, kad ne znaju, gužva je, puno ima zahteva, bla-bla. I rekoše mi da će pare stići sa prvom narednom isplatom.

Kad, danas, eto poštara Peđe. I to stigle parice za sve one zaostale mesece. Eeeej koliko paraaa, pa kako ćemo to sve da potrošimo!!!

Prethodni koraci su izgledali ovako
Tuđa nega i pomoć (oktobar 2005.)
Tuđa nega i pomoć – komisija (maj 2006.)

a da bismo mogli bilo šta drugo da ostvarimo, potrebno nam je rešenje. E, njega nema, a kad će, ne znamo…

Đenkaaaaa!

Posted on 2 Comments

Tuđa nega i pomoć – komisija

Update…

Daklem, imali zakazano za 11h, došli tamo u 10h45, predala ja taj poziv što smo dobili, i rekoše mi, soba 133, prozvaće vas. A ono ispred sobe što bi rekao jedan moj drug “dve gužve”. Ja već zamišljam čekanje od par sati, pokušavanje da Vanju nečim zanimam… Ispred sobe naravno sve stolice zauzete, nema šanse da neko ustane. Nema veze, ima mesta malo dalje.
Zanimamo se mi neko vreme oko 15 min, i Vanja već postaje ekstra nervozna, sad bi se ona tamo šetkala, pipkala (a štroka neviđena) al ne može od gužve. Utom prolazi jedna žena sa nekim fasciklama, vidi da je Vanja nervozna, prilazi, pita gde čekate, ja kažem, kako se zovete, ja kažem, idem ja da vas prozovu preko reda (pritom uglavnom čekaju babe i dede, i poneko od 40tak i jedna devojka od 20 god), kad ono, samo što ženu ne rastrgnuše.
Pritom, da napomenem, svuda gde su na istom mestu (kod lekara) odrasli i deca, deca uvek imaju prednost.
Ona žena odustaje, prolazi pored nas i kaže da će doći kasnije. Minut posle toga, prozivaju jednu stariju ženu. Ona se zadržava oko 10 min, i ja otprilike brojim koliko ima pacijenata (da izračunam koliko ćemo čekati) kad Dr proziva nas. Niko ništa ne komentariše, nas dve ulazimio. Kaže nam da je gospođa zvala telefonom da im kaže da imaju dete, i da prozovu prvo nas.
Dr je neurolog, ja joj ispričam ukratko, ona razgleda nalaze zapisuje šta ja govorim, i na kraju mi kaže da će mi za 4-6 nedelja na kuću stići rešenje, ako ne stigne da idem u centar za soc rad, da vidim što nema rešenja.
Dr-ka je bila stvarno ekstra ljubazna, malo Vanju pregledala (ono refleksi i tako to)

E, i još mi reče, da roditelji dece višestruko ometene u razvoju imaju pravo na uvoz automobila iz inostranstva bez plaćanja carine.

Eto, sve u svemu, nismo se zadržali ukupno pola sata, nisam se uopšte nadala da ćemo tako brzo završiti.

Posted on 4 Comments

Tuđa nega i pomoć

To je novčana pomoć koja se dobija mesečno. A kako do nje? E to je težak put, i još ga nismo završili, mislim da smo na pola puta.

Sve je počelo kategorizacijom, to putešestvije možete pročitati ovde:
Pokušaj kategorizacije
Pokušaj kategorizacije II deo
Kategorizacija III deo
Kategorizacija gotova
Sad smo kategorisani

E tu počinje put zvani tuđe nega i pomoć.

U rešenju sa kategorizacije piše da se predlaže tuđa nega i pomoć.
Odem ja u Centar za socijalni rad, da pitam, gospođa mi da papirić na kom piše šta sve treba od dokumentacije.
citiram

fotokopija LK majke
fotokopija izvoda iz MK rođenih za dete
prijava stana za dete
lekarsko uverenje – obrazac 1
medicinska dokumentacija (rešenje o kategorizaciji, ostali nalazi lekara)
zahtev

OK. Ajmo redom.
Nismo imali prijavu stana, to treba prvo. Ajde u MUP. Ne važi stari izvod iz MK, mora novi. Poručim ja preko net-a, ne stigne NIKAD. MM ode i podigne odmah, kaže da je za tuđu negu (a ustvari nije nego sa prijavu stana) i ne plati ništa. U MUP-u prave problem jer u njenoj krštenici piše jedna adresa, a u našim LK druga (a to je ista ulica stari i novi naziv). Iskobeljasmo se nekako posle 3 odlaska u MUP.
Lekarsko uverenje treba da popuni pedijatar, to smo brzo odradili.
Iskopiram ja SVU njenu medicinsku dokumentaciju (a toga ima BRDO).

Donesem sve kod pomenute gospođe, a ona mi kaže “ne može kopije medicinske dokumentacije nego originali ili eventualno overene fotokopije ali to će vam biti mnogo skupo. Kaže ona meni da izaberem samo neke nalaze a nisu potrebni svi” (pritom je SVIMA do sad bila sasvim dovoljna fotokopija nalaza). Kažem ja njoj, aman ženo, pa kako da vam dam originale, to kao da ste mi tražili ličnu kartu da vam ostavim. Ja ne mogu da dobijem duplikate nalaza. Kaže ona meni, pa roditelji idu kod specijalista i traže da na nalazu piše eksplicitno da je za tuđu negu. Nije nego, sad ja treba da maltretiram dete. E ne može.
Odem ja u opštinu da pitam da li se overavanje kopija plaća i za socijalne potrebe, kažu ne plaća se, samo je potrebno 2 primerka.
OK Izaberem ja od svakog lekara po 2-3 nalaza, i neke važnije pretrage to iskopiram i odnesem da se overi. Dečko na šalteru je 45 min meni overavao.
Pravo iz Opštine odlazim u Centar za socijalni rad, da predam. Kako sam ušla, gospoða me pita, “da li su za vas sad zvali iz Opštine”. Ja kažem, nemam pojma, moguće. Dečko je zvao da im se j** m** (da izvinete).
Predam ja njoj, jel to to? jeste. I samo da vam kažem, overavanje fotokopija za socijalne potrebe se NE plaća, i nemojte više da ljudima dajete pogrešne informacije.
Posle toga, iz Ministarstva (nekog, pojma nemam kog, zdravstva, ili za socijalna pitanja…) iz Nemanjine treba da nas zovu na njihovu komisiju (dakle ponovo onaj isti postupak kao za kategorizaciju).
To je bilo 24 oktobra 2005.

E, pa posle 7 meseci čekanja pre neki dan stigne taj papir.

EEEEEj, pa koliko oni jadni imaju posla, predato je krajem novembra 2005 (naravno na pozivu nigde ne piše datum kad je predato).

Pozivamo Vas da dana 31.5. dođete na pregled kod Prvotepenog organa

Uz poziv ponesite LK, zdravstvenu legitimaciju i svu raspoloživu dokumentaciju (ja sam SVE overene kopije već predala – znači sad OPET treba sve da nosim!!!)

Moram da skeniram da vidite šta sve piše na pozivu, otprilike, samo još fali pretnja smrću ako se ne pojavimo!!!

I dakle sutra je taj dan.

Nastavak vam sledi, nemojte misliti da ćete se izvući.

Posted on 1 Comment

Postupak koji me je oduševio, III deo

Draga Ivana,

naravno da sam ulozila i vreme i trud, ne samo da procitam blog i javim Vam se vec i da pronadjem Valentinin karton u Dispanzeru i uverim se d ali je sve uradjeno po uobicajenoj proceduri. To je za mene normalan deo obaveze kada se negde pojavi klijent koji ima primedbe ili se zbog necega zali – pa bilo da se radi o propustu mom licnom i mojih kolega bilo da se radi o zalbama na proceduru. Sto se zalbi na proceduru kao takvu tice – u tome se potpuno slazem sa Vama: ali nazalost to nije samo problem u zdravstvu vec i u svim segmentima drustav, sto me i kao gradjanina ove zemlje a posebno kao profesionalca (malo je reci!) izludjuje. Smatram to nametnutim i nepotrebnim maltretiranjem ljudi, formom bez sadrzaja i zloupotrebojm mog (i tudjeg) vremena. No nazalost, to nije u domenu nadleznosti Dispanzera niti DZ Zdravlja kao takvog, vec drzave i tu nista ne mogu sem da se trudim da u onom delu u kome sam ja nadlezna to ne bude tako. Iz pomenutih razloga, a sa time u vidu Vam je i receno u ustanovi da ako resenje ne stigne dodjete po potvrdu (koju neuropsihijatar nije duzan niti nadlezan da pise i koja je na nivou dobre volje a ne obaveze) – iz razumevanja i zelje da se postede ljudi onoga sto mi mozemo da sprecimo. Daleko od toga da sve funkcionise besprekorno (kamo srece!)

Sto se tice komentara da sam ja menjala koleginicu, bila je to pretpostavka pod uslovom da ste (a sad shvatam da niste) komentarisali dolazak u Dispanzer DZ Zmun, gde osim koleginice neuropsihijatra radim samo ja; pa podrazumevajuci da na nju mislite kada ste rekli ‘ne volim kada je pregleda drugi doktor umesto njene doktorke” pretpostavila sam da sam je ja videla u Dispanzeru kad je koleginica bila na odmoru. Ocito pogresna percepcija stvari, zbog cega se izvinjavam – dakako da nisam menjalaVanjinog pedijatra u DZ N. Bgd!

Generalno, na istoj smo liniji, cini mi se, moj komentar se odnosio na celinu Vasih komentara o proceduri, koji su ukljucili i DZ Zemun i moju ustanovu (Dispanzer za ment zdravlje) i negde – ucinilo mi se! – los utisak koji ste o Dispanzeru stekli i javno ga izneli. Sajt je izlozen javnom citanju, i zbog toga mi nije drago da se kola slome na nama kao poslednjoj karici u lancu Vaseg maltretiranja.

Nije bitno, ali i to da dodam – da su komisija za tudju negu i pomoc i komisija za kategorizaciju bitno razlicite procedure; toliko o razlikama ustanova koje ih rade – potpuno nevazno za celu diskusiju. Ne mislim da o lekarima imate lose misljenje, a i ako ga imate – imate pravo na misljenje, a nase je da ponudimo objasnjenje, ili opravdanje (u zavisnosti sta je potrebno), sto sam i ja pokusala da uradim – da ponudim objasnjenje gde se u celokupnoj proceduri (koja cini da se korisnik oseca kao da je on tu zbog procedure a ne obratno, u pravu ste!) nalazi Dispanzer i sta spada a sta nije u domenu odgovornosti iste ustanove. To je zaista sve.

I naravno – nase je kao profesionalaca da brinemo o tome sta korisnici usluga misle i kako se osecaju, jer moj je stav da smo mi (zdravstvo) samo USLUZNI SERVIS za gradjane iz cijih dzepova se isplacuju nase plate, nista drugaciji od salterskih radnika u posti ili banci, samo sa drugacijim odgovornostima! Prema tome, moj prioritet je uvek (i uvek ce biti) da korisnici budu profesionalno zbrinuti i da budu zadovoljeni uslugom. Tome i moja reakcija, jer do sada zaista nismo imali mnogo nezadovoljnih korisnika poa kad se neki pojavi smatram svojom odgovornoscu da do detalja ispitam sta se, zbog cega i kako desilo da ljudi budu nezadovoljni, da se to sledeci put ne bi ponavljalo!

Naravno da ste slobodni da objavite moj mail na svom sajtu, molim Vas samo da me potpisete inicijalima (razumecete da nemam nikakvu potrebu da se eksponiram punim imenom i prezimenom na takvom javnom mediju kao tso je internet, zar ne?).

Srdacan pozdrav i mnogo srece Valentini i Vama u daljim postupcima,
A.

Posted on 1 Comment

Postupak koji me je oduševio, II deo

Moj odgovor:

Poštovana Doktorka,Želim prvo da prokomentarišem neke navode iz vašeg pisma.

Kažete da bih saznala da u DZ Zemun nije baš tako loše da sam radila kategorizaciju u DZ Voždovac ili nekom drugom. Baš to ne mogu da znam, to ste u pravu. Međutim, ja radim na teritoriji opštine Voždovac, pa sam za produženje nege deteta (posebna nega) išla na komisiju upravo u DZ Voždovac, dva puta (posle prve i posle treće godine) i verujte, nije bilo baš tako. Sećam se dobro, bio je led i vanredno stanje (ubistvo premijera), zvala me je gospođa i pitala kad je meni zgodno, ponudila mi nekoliko termina, da se odlučim. Dkad smo došli, popričali smo desetak minuta, i nakon2-3 dana, zvali su me iz Tiršove da dođem po rešenje. Za drugu komisiju, bile su dovoljne samo kopije nalaza, nismo ni bili pozvani na komisiju (ne znam da li je ovo predviđena procedura ili ne, ali tako je bilo – ovo takođe možete pročitati na blogu, negde iz početka februara 2005.)

Druga stvar, kažete da ste Vi menjali Vanjinu doktorku u avgustu. Vanja se leči u DZ Novi Beograd u Goce Delčeva (moj otac je bio pedijatar baš u tom Domu Zdravlja, i to je razlog što sam ga odabrala), i nisam baš sigurna da ste je Vi menjali, iz DZ Zemun.

Ono u vezi zakazivanja termina, osoba koja je zvala, predstavila se da zove iz centralnog DZ Zemun da mi prenese poruku. Ta opaska je bila tek dodatno opažanje, ništa više. Nije tad bilo prvi i neće biti ni poslednji da se terapije otkazuju zbog nečeg drugog.

Čitajući na sajtu, mislim da ste stekli pogrešan utisak. Imate pravo, u Dispanzeru smo se zadržali relativno kratko, i sve završili, što je najbitnije. Poenta koju sam htela da prenesem jeste nepostojanje pravih informacija u celokupnom postupku, i nepotrebno (iz mog gledišta) prezakomplikovane procedure. O temi kategorizacije, mnogo je više prostora posvećeno dolasku do informacije ko šta radi, gde se nalazi formular, gde se predaje, nego o samoj komisiji za kategorizaciju. Da mi doktorka (neuropsihijatar koja je bila predsednik komisije) nije rekla da će mi napisati takvu potvrdu ako rešenje ne dođe u razumnom roku, verujte, ne bih sigurno došla. Otkud bih ja znala za takvu potvrdu da mi ona nije rekla. Jednostavno, čekala bih rešenje. Tako to izgleda kad se gleda sa strane korisnika. Ispada kao da su korisnici tu zbog procedure, a ne obrnuto, kako bi, nadam se, trebalo da bude.

Ne bih želela da Vi mislite da ja o Vama (i o lekarima uopšte) imam loše mišljenje. Ja sam, naime, iz lekarske porodice, i odlično znam da nije nimalo lako balansirati između zahteva/želja pacijenata i mogućnosti/nemogućnosti da im se pomogne. Zato bih volela, naravno ako Vi smatrate da je to prihvatljivo, da ovaj Vaš odgovor takođe objavim da sajtu, iz razloga da se vidi i mišljenje druge strane.

Želim da Vam se zahvalim što ste uložili trud, vreme i znanje da pročitate moje mišljenje, i da ovako iscrpno napišete svoje.

Puno Vas pozdravljam, Vanjina mama

Posted on Leave a comment

Postupak koji me je oduševio

Pre nekoliko dana, dobila sam ovo pismo. Ne moram ni da Vam kažem koliko sam bila iznenađena i obradovana. Čekala sam dozvolu autora, i evo, pročitajte sami. U naredna dva posta sledi cela “prepiska”.

Draga mama,Čitajući Vaš sajt i sve teškoće koje je Vaše dete prošlo i preživelo, a neminovno i Vi sa njim, ne mogu da ne osetim duboku empatiju i ljudsku tugu sto se neko tako malešan toliko namučo za svog kratkog dečijeg života, i što je ova drzava tako ne-naklonjena svima koji su različiti po bilo kom osnovu a posebno onima koji imaju bilo koji oblik invaliditeta ili specijalne potrebe, a kojih je zaista mnogo.

No, nalazim za potrebno da Vam, istine radi a ne opravdanja radi, uputim par reci u odnosu na Vasu (rekla bih prilicno negativnu) percepciju Dispanzera za Mentalno Zdravlje Dece i Omladine. Bez obzira sto se slazem sa Vama da sve ne funkcionise po ‘svajcarskom modelu’, a volela bih da je tako, i pokusavam sve sto je u mojoj moci da evropizujem tu ustanovu koliko god je moguce uprkos otporima koji postoje, molim Vas da shvatite i uzmete u obzir sledece – mi zaista nisamo privatna ustanova. I znali biste tek da ste radili kategorizaciju na Vozdovcu na primer ili nekom drugom Domu Zdravlja (gde Vam istu ne zakazu bez 6 meseci cekanja, a onda Vam svaki clan komisije zakaze u svom terminu nekog drugog dana u nedelji pa morate da se prosetate od i u ustanovu 4-5 puta!) koliko ste brzo i efikasno zavrsili posao u Domu Zdravlja Zemun. To naravno nije pokrice za neispravljanje stvari kao sto su besmisleno caskanje sestre telefonom satima (!) i nemogucnost da dobijete informaciju jer je telefon zauzet ili zvoni beskonacno a niko ne dize slusalicu (!!), no najveci deo frustracija koji ste opisali u vezi sa procesom kategorizacije nema zaista nikakve veze sa nama koji radimo u Dispanzeru (ja nisam neuropsihijatar koji je radio kategorizaciju, vec onaj koji je pomenutu doktorku menjao u Avgustu kada Vam je dete doslo sa otecenim kapkom i u spazmu vristanja). Ono sto jeste odgovornost Dispanzera jeste sama komisija za kategorizaciju i organizacija tog dela price kada jednom dodje zahtev preko nadleznih organa (ko sto ste shvatili Trg NIkole Pasica i Tirsova su bitne prolazne faze u dolasku do nas). Kada zahtev jednom dodje do nas (ovo samo u smislu odgovora na Vase pitanje o organizaciji!), socijalni radnik (ili neko drugi ako ona nije tu) poziva roditelje na kategorizaciju i cini to tako da komisija bude sto pre (odmah po mogucstvu) znajuci koliko dugo traje procedura dolaska do nas i koliko su ljudi do tad vec i sludjeni i umorni i zele da se sve sto pre zavrsi a i potrebni su im nalazi da regulisi sopstvena prava. U tom smislu, javljen Vam je prvi slobodan termin za komisiju, uz podrazumevanje da Vam je komisija prioritet u odnosu na bilo sta drugo sto se trenutno zove Vasom svakodnevnom obavezom, a ako je nesto drugo vaznije da uvek mozete da kazete da prosto ne mozete da dodjete tog dana: problem je jedino sto se komisija radi SAMO cetvrtkom, i samo izmedju 9 i 11h, a pacijenti moraju da se zakazu jer se radi o razvojno ometenoj deci koja nisu u stanju da dugo cekaju. Nije nasa greska sto se desava da mnogi roditelji iskazuju totalnu neodgovornost prema svojoj deci pa i nama, i zaborave svoj termin, promase ga ili dodju pre vremena (kao sto ste lepo primetili ‘neko se ubacio’), a mi onda – da ne bi stradala deca, cinimo ono sto je moguce da ih nekako uglavimo i da deca ne moraju da trpe glupost roditelja. U normalnim okolnostima desava se ono sto se desilo kad ste Vi jednom bili – da nema nikoga sem Vas (jer ste zakazani) i da se komisija obavi na miru. Za razliku od drugih ustanova slicnog tipa, komisija se u nasem Dispanzeru obavlja u jednom danu, kao sto ste i sami videli i konstatovali, od jedne do druge sobe, i zavrsava u roku od jednog sata ili manje (slazem se da je nezgodno za malo dete da se seta od jedne do druge sobe, ali to nije nasa izmisljotina niti nas hir vec procedura koju diktira neko drugi!) Kao sto rekoh, istu proceduru obavljali bi ste u 4 dana na nekom drugom mestu. Svako od nas ima svoje formulare koje mora da popuni pravno-administrativno, svako od nas postavlja pitanja koja Vama deluju kao ista ali zapravo nisu, jer u pitanju koje je isto – razlicite stvari notira i vrednuje psiholog, socijalni radnik i psihijatar. Troje dece za komisiju od 2 sata jeste mnogo, bez obzira kako se to Vama cini, jer pored komisije tog dana se odvijaju i redovne aktivnosti dispanzera, ukljucujuci prijem drugih pacijenata, radne sastanke i terapijske grupe, pa je komentar defektologa bio upucen u tom smislu, tim pre sto se trudimo da na komisiju nikad ne zakazemo vise od 1-2 dece za komisijski dan!

Onoga trenutka kada je komisija gotova a dete kategorisano, papiri se u narednih par dana kucaju (posebni formulari sa misljenjem psihologa, soc. radnika, defektologa i psihijatra) i salju iz naseg Dispanzera preko Doma Zdravlja sluzbene poste (zavode se u knjigu kog datuma su poslati). Svaka dalja odgovornost osoblja u Dispanzeru od onog trenutka kada papiri napuste Dom Zdravlja prestaje, ali umesto da zovu Trg Nikole Pasica gnevni roditelji sto im resenje ne stize po pravilu zovu – nas. Mi smo naravno – najkrivlji, jer smo poslednja karika u predugom lancu besmislenih i napornih procedura, i na kraju se na nama i slomi. Pa cak i ako to vise nije nasa odgovornost, iz pukog znanja do koje mere su ljudi ocajni i izbezumljeni posle visemesecne trke oko svih ovih procedura, najzad se zavrsi tako da mi (iako to nije niti nas posao niti nasa duznost) zovemo “Janka i Marka”, proveravamo sta je sa postom i da li je odande prosledjeno resenje, moljakamo da se ubrza, i najzad ako sve to ne uspe – kao sto je rekla koleginica koja je dete i vodila na kategorizaciji, pisemo pismene opaske da je kategorzacija gotova da bi roditelji mogli da zavrse zapocete procedure (ostvarivanja prava, upisa dece u vrtice itd).

Tako da, kao sto vidite, bez namere da pravdam ustanovu u kojoj radim (ja ne radim kategorizacije sem kad menjam koleginicu) prosto imam potrebu da pojasnim da mi ipak nismo privatna ustanova u kojoj bi stvari svakako bolje funkcionisale (iz raznoraznih razloga, a jedan od njih je i finansijski – pa se ne bi desavalo da radi sestra koja nije adekvatna, ili bi kurir nosio Vas predmet na Trg Nikole Pasica pa se ovaj ne bi gubio u posti niti kasnio, itd a Vi dobili za svoj novac ono sto Vam i pripada), uz svo duzno uvazavanje vasih primedbi i frustracija, zelim da Vam pojasnim da postujemo proceduru do najsitnijih detalja i zavrsavamo ono sto se zove komisioni rad u najbrzem mogucem roku i na najjednostavniji moguci nacin (koliko nam to spoljni faktori organizacije sluzbe i pravnobirokratki deo posla dozvole) u odnosu na sve druge ustanove koje rade isti posao, sa istinskim trudom i voljom da se ne maltretiraju deca na prvom mestu. Cinjenica da to jednostavno nije dovoljno dobro (po mom licnom kriterijumu treba da bude jos bolje, iako nismo privatna ustanova), i da to nije dovoljno dobro za pojedine roditelje – ne menja nista u ovoj prici. Mislim da je Dispanzer najmanja karika i najmanje bitna u lancu budalastina, admisnitracije, birokratije i maltretiranja koje ste morali da prodjete sa Vasim detetom, zbog cega mi je neizmerno zao, ali imam potrebu da zastitim i svoju kucu i svoje kolege za koje smatram da predano, vredno i krajnje entuzijasticki rade svoj posao u administracijom maksimalno otezanim uslovima, uz empatiju i prema deci i prema roditeljima koji nam dolaze.

Nemojte zameriti na toj potrebi, kao sto ni ja Vama ne zameram na Vasim kritikama i frustracijama: i mi se nekada umorimo i profesionalno i ljudski da nas se ljudi sete jedino kad treba nekoga blatiti; covek dugo pamti lose a dobro zaboravlja odmah, na zalost…..A Vas sajt je pred ocima javnosti, i podlozan javnoj prosudi i presudi, na uvid raznom svetu koji ce, ili bi trebalo da, dovede svoje dete mozda u nasu ustanovu, i koji ce iz Vaseg opisa steci jednu negativnu sliku i otpor prema Dispanzeru i svim ljudima koji tamo rade. Mislim prosto da bi to bila steta, jer Vam garantujem da u toj ustanovi (pored onih ljudi koju egzistiraju u svakoj ustanovi a koji samo parazitiraju na ledjima drustva!) rade i ljudi po zapadnom standardu a za srpsku platukoji su vise nego kvalitetni, a koje cete retko naci po nasim drzavnim ustanovama ovog tipa.

Uz nadu da je Vasa devojchica dobro i da ce biti sve bolje, da je srecna (sto je za dete najvaznije) i zdrava, i da ste Vi malo umireniji izlaskom iz brojnih napornih i neugodnih procedura, zelim joj prijatan boravak u vrticu i sto manje boravaka po zdravstvenim ustanovama, a Vama snage, hrabrosti i upornosti da se nosite sa svime sto je pred Vama i njom, te sa drzavom koja ovoliko ne neguje i ne cuva sopstvenu decu – makar ona i bila sa razvojim problemima.
Sa dobrom voljom da Vam uvek budemo na raspolaganju ukoliko za to bude potrebe,

Dr A. F., spec. psihijatar
Dispanzer za mentalno zdravlje dece i omladine, Zemun

Posted on 1 Comment

Sad smo kategorisani

Rešenje o kategorizaciji je konačno stiglo.

Priča počinje kod psihologa gde je preporučen vrtić.

Onda je nastala potraga za procedurom (Pokušaj kategorizacije) koja se nastavila (Pokušaj kategorizacije, II deo).

Pa smo posle bili na komisiji.

I onda smo čekali. I čekali.

Prošao je ceo septembar, i već je stvarno bilo krajnje vreme da Vanja krene u taj vrtić, i psiholog (ista ona divna gospođa sa početka posta) je rekla da ne čekamo više to rešenje, nego da krenemo sa vrtićem.

E, sad… Kako ne bih u vrtić išla praznih ruku, ja rešila ovako. Gospođa doktorka predsednica komisije mi je rekla, verovatno znajući da ćemo na rešenje popričekati, da će ona, ako rešenje ne stigne u razumnom roku, napisati nešto kao potvrdu da su oni svoj posao završili, da je Vanja kategorisana… i da će to da posluži dok rešenje stvarno i ne stigne.

U međuvremenu, dok je Vanja bila na jednoj od terapija (a ja sedela u hodniku i čekala) iz razgovora sa mamom malog Nemanje saznam da su oni čekali 6 meseci da im rešenje stigne (ovde sad treba da stoji onaj smajlić što mu se diže kosa na glavi).

Odem ja lepo u petak kod pomenute doktorke. Čekala oko sat i po (ne moram ni da vam pričam da je sestra na šalteru 80% vremena razgovarala telefonom – privatno) i kad sam ušla i rekla šta mi treba, ona uzmiče. Kao, tobože, ja sam pogrešno shvatila, ne ide to tako, bla-bla-bla… Nego, to treba sad socijalna radnica (jel ste primetili da su skoro sve u pitanju žene) da sad zove “Janka i Marka” da vidi što to toliko kasni. E, ali ona sad nije tu, nego popodne. Dobih ja broj telefona. Zovem ja nju popodne, kaže ona, da mora da zove pre podne, jer oni ne rade popodne (ti koje ona treba da zove) pa da se ja njoj ponovo javim u ponedeljak. Doobroooo.
U ponedeljak (juče) ja bezuspešno pokušavam da ih dobijem. Zauzeto (uopšte ne moram da razmišljam zašto). Kad nije zauzeto, onda zvoni, niko se ne javlja. Klasika.

Kad, danas, zvoni neko oko 13h na interfon. Peđa poštar. Doneo rešenje. Ja ga izljubim k’o da mi je rod najrođeniji.

I ajde sad da li je to slučajnost što je rešenje moralo da dođe tek posle “gurke”?
Ja bih rekla da nije. Tako izgleda funkcionišu stvari.

E, da… umalo da zaboravim. U rešenju piše da se razvrstava u kategoriju višestruko ometenog deteta (telesna invalidnost i umerena mentalna ometenost). I eto, sad imamo “etiketu”.

A sad sledi nastavak o omegama.

Posted on Leave a comment

Kategorizacija gotova

Dakle, ovako to beše…

Došli mi tamo nešto pre 9. To je jedna odvojena zgrada u kojoj je smešten dispanzer za mentalno zdravlje. Veliki hol, nekoliko ordinacija, šalter, i to je to. Nikog nije bilo i ja sam odmah predala knjižicu. Sestra me propitala nekoliko detalja, da popuni karton.

Prvo smo išli kod doktorke koja je predsednik komisije. Neuropsihijatar. Ona je pogledala sve nalaze, ja joj ispričala šta je sve bilo. Petnaestak minuta.
Sledeća je bila psiholog. Opet isto. Ja sve ispričala, ona pitala još ponešto, rekla mi kako stvari stoje sa ostalim pravima koje mogu da ostvarim posle kategorizacija (što sam uglavnom znala) i na koji način da to uradim (to je bio pun pogodak ovog razgovora). Opet petnaestak minuta.
Dalje ide defektolog. Opet sve isto. Dakle, ja pričam, ona zapisuje, pita još ponešto ako sam ja zaboravila da ispričam. Petnaestak minuta ponovo.

Trebalo je još da idemo i kod socijalnog radnika, ali je gospođa trenutno na odmoru. Ostali članovi komisije su se složili da nećemo trebati ponovo da dolazimo, da su oni uzeli dovoljno podataka koji su im potrebni, i da smo mi zapravo završili. Oni će se sad sastati zajedno, da napišu uzveštaj sa komisije, to proslediti kome već treba… i rešenje će stići na kućnu adresu. I to je to.

Imam ja još neke komentare, ali sad nemam vremena.
Pozdrav svima koji dolaze. Cmok

Posted on 1 Comment

Kategorizacija, III deo

Zvala me danas gospođa/gospođica iz Doma Zdravlja Zemun, u četvrtak 11.8. u 9h idemo na lekarsku komisiju za kategorizaciju.

E, pa dobro, sad bar znam da smo da smo negde stigli. Jedino mi je bilo malo čudno da su zakazali komisiju a da me nisu zvali da pitaju da li mi taj termin uopšte odgovara. Ne bih da cepidlačim, ali Vanja četvrtkom u 9 ima terapiju sa defektologom, koju ću morati da otkažem, ne baš drage volje.

Dakle, videćemo prekosutra šta će da nam kažu. Do tad, sve vas puno pozdravljamo.

Posted on Leave a comment

Do pete godine

Pre nekih petnaestak dana sam odnela potrebnu dokumentaciju u Tiršovu (centar koji odobrava produženu negu dece nakon isteka porodiljskog odsustva), jer mi se odsustvo završava 14. februara (treći rođendan mog blaga).

Ja sve očekujem kad će me zvati iz Doma Zdravlja za lekarsku komisiju (tako je bilo prošli put) kad ono nikako da se neko javi.
Zvoni pre podne telefon i javlja se žena iz Tiršove, kaže komisija je donela rešenje do pete godine, ali nisu napisali od kog datuma počinje, i sad ja treba da nosim da oni to isprave. Ja u čudu, kakva komisija, kad uopšte nisam ni bila. Mislim se, šta me boli uvo, što ona mora da zna, kažem joj ja OK, doći ću u četvrtak jer sutra ne mogu.
Posle pola sata zvoni ponovo, sad zove žena iz lekarske komisije, kaže da joj treba taj datum, ja joj prepričam prethodni razgovor, a ona mi kaže da uopšte ne treba kod nje da dolazim, ona će poslati novo rešenje. Lepo me pitala za datum, ja joj rekla, i sve OK.

Sve u svemu, kao što sam i očekivala, imam odobrenu probuženu negu do pete godine. I to bez odlaska na komisiju, jedno cimanje manje.

Sad još samo da nađem malo vremena da položim neki ispit sa postdiplomskih u tom vremenu i biću na konju…