Priča koja me je naterala da se zamislim

Ovaj mail sa dobila 2000. godine, dakle dosta pre nego što se Vanja rodila. Plakala sam kad sam ga pročitala, sećam se odlično.
Malopre, istu priču sam dobila od druge osobe. I opet sam plakala.

Special Olympics
… And they call some of these people “retarded”…A few years ago, at the Seattle Special Olympics, nine contestants, all physically or mentally disabled, assembled at the starting line for the 100-yard dash. At the gun, they all started out, not exactly in a dash, but with a relish to run the race to the finish and win. All, that is, except one little boy who stumbled on the asphalt, tumbled over a couple of times, and began to cry.

The other eight heard the boy cry. They slowed down and looked back. Then they all turned around and went back. Every one of them. One girl with Down’s Syndrome bent down and kissed him and said, “This will make it better.”

Then all nine linked arms and walked together to the finish line. Everyone in the stadium stood, and the cheering went on for several minutes. People who were there are still telling the story. Why?

Because deep down we know this one thing: What matters in this life is more than winning for ourselves. What matters in this life is helping others win, even if it means slowing down and changing our course.

Pass it on… we need to change our hearts.

Prije nekoliko godina, na para olimpijskim igrama u Seattlu, bilo je 9 atletičara, svi sa mentalnim i fizičkim oštećenjima, spremnih na startnoj liniji od 100 metara. Na pucanj pištolja započelo je takmičenje, ne sprintom, ali kod svih sa željom da stignu do cilja i pobjede. Dok su trčali, jedan je dečkić posrnuo, pao, nekoliko se puta prevrnuo i započeo plakati. Ostalih osam trkača čulo je dječakov plač. Usporili su i okrenuli se. Zaustavili su se i vratili nazad. SVI. Jedna djevojčica sa Downovim sindromom, sjela je pored njega i počela ga ljubiti govoreći: Da li ti je sada bolje? Nakon toga su ga podigli i sva devetorica su zagrljeni odšetali do cilja. Svi su na stadionu ustali sa svojih mjesta i nekoliko minuta od srca pljeskali takmičarima. Ljudi, koji su bili prisutni, jos uvijek pricaju o tome.

Zasto? Jer u nama samima znamo da najvažnija stvar u životu, za nas same, ide dalje od pobjede. U ovom zivotu je veoma važno pomagati drugima, da pobjede, iako to znači usporiti ili promijeniti našu vlastitu trku.

Tekst je bio bez č i ć, i dok to ispravljam, plačem i ne vidim ekran od suza.