Ima već oko dve-tri nedelje, ali nisam imala hrabrosti da odmah napišem, da se ne bi desilo, kao što se već milion puta do sada desilo, da nešto uradi, pa posle zaboravi.

Dakle, konačno smo uspeli i imamo, izgleda bez tendencije prestanka, imitaciju u govoru. To je jako važna faza, i mnogo sam ponosna.

Pokušavamo to još odavno da dobijemo, i nikako. Ja nešto kažem, on se samo smeje, gleda me u usta i štipa me po licu. A ništa od imitacije, tj. da na glas odgovori glasom.

E sad imamo i to. I strašno sam, strašno ponosna.
Vidi se to, jel da?

I ne samo to. Imamo i pokušaje komunikacije glasom, nešto kao “ne-ne-ne” ili “nje-nje-nje” kad joj postavim pitanje za nošu recimo, za šta mislim da stvarno znači NE.
No, o tome drugi put, kad se još malo ustabili.

Prethodne faze progovaranja pogledajte ovde:
Rekla je Mama,
Progovaranje II deo,
Progovaranje,
Da ti ispričam.