Posted on Leave a comment

hm… ne znam kako da stavim naslov

Bili smo danas u Sremskoj Mitrovici kod Joce.

Biće i slika, ali nisam to sad htela.

Pre nego što smo došli kod Joce, Jocina mama i ja smo imale neki posao da odradimo. Vanja je bila sa nama, vozio je tata u kolicima. Nas dve smo zašle za ugao, ja sam videla ženu na biciklu koja je prošla pored nas u suprotnom smeru, ali nisam obraćala pažnju. Posle par sekundi, okrenemo se, tate i Vanje nema. Vratimo se, kad oni razgovaraju sa tom gospođom.

Ona je primetila kako Vanja pravi “neobične” pokrete šakama i zaustavila tatu. Ona ima devojčicu sa Rett sindromom, koja isto tako pokreće ruke i započela je razgovor. Ponudila je da dođemo u udruženje Rett, jer misli da Vanja to ima. Ja sam pokušala da joj objasnim da ona nema to, da ja znam šta je Rett, i da to nije to. Ona je međutim ostala uporna, pokušavajući zapravo da nam pomogne. Razgovor je trajao dva-tri minuta i sad mi je žao što nisam sa njom malo duže porazgovarala. Možda, kad odemo sledeći put u SM probamo da je ponovo nađemo.

Inače Rett sindrom je progresivno oboljenje, koje se javlja samo kod devojčica. Ovde možete pročitati više o Rett sindromuhttp://www.serbia-rettsyndrome.com/

Ovaj kratki razgovor sa gospođom koju nikad pre nisam videla, i njena svesrdna želja da mi pomogne potakla me je na razmišljanje.

Oni koji su se susreli sa nekim problemom, vrlo lako sličnosti prepoznaju kod drugih, i često su odmah spremni da tom drugom pruže pomoć, informaciju, savet. Problem je u tom drugom.

Ja sam se često nalazila u situaciji da nudim pomoć, ali sad sam prvi put zapravo na drugoj strani. I strašno mi je žao što sam verujem hladno reagovala na ponudu pomoći, i iako ona u ovom slučaju nije precizna, ipak je želja da se nekome pomogne vredna veće pažnje od one koju sam ja pružila danas.

No, srećom, Sremska Mitrovica je mali grad, pa Jocina mama zna pomenutu gospođu, tako da se nadam da ću imati prilike da svoju grešku ispravim.

Posted on 1 Comment

Tuđa nega i pomoć – finale

E pa i to smo završili, ili skoro završili…

Pre nekog vremena su me pozvali iz centra za socijalni rad da dođem po nalaz komisije. Ja mislila rešenje, kad ono šipak. Njega će tek pisati, kad ne znaju, gužva je, puno ima zahteva, bla-bla. I rekoše mi da će pare stići sa prvom narednom isplatom.

Kad, danas, eto poštara Peđe. I to stigle parice za sve one zaostale mesece. Eeeej koliko paraaa, pa kako ćemo to sve da potrošimo!!!

Prethodni koraci su izgledali ovako
Tuđa nega i pomoć (oktobar 2005.)
Tuđa nega i pomoć – komisija (maj 2006.)

a da bismo mogli bilo šta drugo da ostvarimo, potrebno nam je rešenje. E, njega nema, a kad će, ne znamo…

Đenkaaaaa!

Posted on Leave a comment

Dušek

Pre nekog vremena, kupila ja neki mali dušek za plažu, onaj običan, na naduvavanje. I Vanji se dopao, igra se sa njim. Ima na onom postu gde se penje u televozor.

Dušek ima onaj kao šatro sigurnosni ventil, kad se otvori, ne izlazi vazduh, nego mora da se malo stisne da počne da izlazi. I ja mislila neće ona znati gde je to (onako se uvuče, znate na šta mislim).

Kad, juče, donosi mi ona dušek, sav izduvan. Obzirom da sve stavlja u usta, ja mislila da ga je probušila, porgrizla.

Međutim, pogledam ja, kad ono, otvoren taj ventil. Ništa, naduvam ja opet i dam joj. Ne prođe tri minuta, nosi ona opet, izduvan.

Vidim ja gleda me ona dok ga naduvavam po stoti put. I dam joj ja i sad gledam šta radi. Okreće ga na sve strane i ugleda na jednom uglu ventil, i pravac usta. Zubima otvori ventil, i izduva dušek.

Mamino dete, ja sam kao klinka SVE živo otvarala zubima.

Posted on Leave a comment

Počeci: prvi deo – puzanje

Prelistavam neke stare snimke, i naiđoh na Vanjine početke.

Ovako su izgledali počeci puzanja, Vanja tu ima 16 meseci. Film nema tona (sa starog aparata), dosta je loš snimak (al se vidi sve što treba). Ima oko 10MB.

I bez gledanja na džumbus po sobi. Obratite pažnju kako desnu šaku drži stisnutu, pa joj je tata u jednom trenutku raširi. I koliiko joj treba da krene.

A kasnije joj nije bila ravna ni ona beba što puzi po gradilištu.