Bili smo danas u Sremskoj Mitrovici kod Joce.
Biće i slika, ali nisam to sad htela.
Pre nego što smo došli kod Joce, Jocina mama i ja smo imale neki posao da odradimo. Vanja je bila sa nama, vozio je tata u kolicima. Nas dve smo zašle za ugao, ja sam videla ženu na biciklu koja je prošla pored nas u suprotnom smeru, ali nisam obraćala pažnju. Posle par sekundi, okrenemo se, tate i Vanje nema. Vratimo se, kad oni razgovaraju sa tom gospođom.
Ona je primetila kako Vanja pravi “neobične” pokrete šakama i zaustavila tatu. Ona ima devojčicu sa Rett sindromom, koja isto tako pokreće ruke i započela je razgovor. Ponudila je da dođemo u udruženje Rett, jer misli da Vanja to ima. Ja sam pokušala da joj objasnim da ona nema to, da ja znam šta je Rett, i da to nije to. Ona je međutim ostala uporna, pokušavajući zapravo da nam pomogne. Razgovor je trajao dva-tri minuta i sad mi je žao što nisam sa njom malo duže porazgovarala. Možda, kad odemo sledeći put u SM probamo da je ponovo nađemo.
Inače Rett sindrom je progresivno oboljenje, koje se javlja samo kod devojčica. Ovde možete pročitati više o Rett sindromuhttp://www.serbia-rettsyndrome.com/
Ovaj kratki razgovor sa gospođom koju nikad pre nisam videla, i njena svesrdna želja da mi pomogne potakla me je na razmišljanje.
Oni koji su se susreli sa nekim problemom, vrlo lako sličnosti prepoznaju kod drugih, i često su odmah spremni da tom drugom pruže pomoć, informaciju, savet. Problem je u tom drugom.
Ja sam se često nalazila u situaciji da nudim pomoć, ali sad sam prvi put zapravo na drugoj strani. I strašno mi je žao što sam verujem hladno reagovala na ponudu pomoći, i iako ona u ovom slučaju nije precizna, ipak je želja da se nekome pomogne vredna veće pažnje od one koju sam ja pružila danas.
No, srećom, Sremska Mitrovica je mali grad, pa Jocina mama zna pomenutu gospođu, tako da se nadam da ću imati prilike da svoju grešku ispravim.