Posted on 8 Comments

Back on track

Možda mi je ovo poklon za rođendan? Ko će ga znati.

Uglavnom, volela sam vreme provedeno tamo, i baš mi je nedostajalo.

Nedostajalo mi je blog-related mesto za razmenu mišljenja. Blog kao centralna tema, pa usput još o ovome i onome. Igrice.

I bloger je društveno biće. Ovako kad sam solo, nemam interakciju koju sam nekad imala.

Kad se ugasilo svetlo, kad je neko napravio kuršlus (sad da zovem Joe-a upomoć) ugasilo se društvo. Ustvari, ugasilo se mesto na kom se druuštvo skupljalo. Odosmo, kud koji.

I onda, juče, sedimo na real kafici nas četiri ex 381 blogera, i u onako potpuno opuštenoj atmosferi, pomenusmo neke. Ako ste štucali, sad znate šta je bilo, a ako niste, vas nismo pominjali.

Jedan koga jesmo pomenuli, objavio je jutros, posle dosta vremena post. Da li je to znak? Moguće.

I tako, sad je back on track. Moje malo mesto za skupljanje pozitivne energije, mesto na koje sam se sklonila kad su neke moje bure počele, mesto sa kog sam crpela snagu, mesto na kom sam nalazila pomoć.

Hvala nekom ko se usudio da proba da vrati stvari na svoje. Ko je neko, neću vam reći. Hvala ti, neko, na divnom poklonu.

Posted on 7 Comments

Hleb?

HlebJutros, krenula ja do samoposluge iza ćoška, i na 20tak metara do prodavnice, ide mi u susret ciganka vodi za ruku dete od oko 8 godina (obe izblajhane neočešljane kose – to sam jedino uspela da primetim) i traži mi pare da kupi hleb devojčici. Ja kažem, nije problem, evo je prodavnica, taman idem tamo, kupiću ti ja hleb. Šta mi je samo svašta rekla, ne umem ni da ponovim… u stilu: šta ja ima njoj da kupujem hleb, tražila mi je pare.
eeej
– Uzmi onda radi nešto, pa sama kupi šta ti treba, od mene možeš samo hleb da dobiješ.
Okrenu se i ode.

Posted on 4 Comments

Škola, part two

Počelo je ovako. Nisam reagovala onda onako kako sam očekivala. Ne znam zašto. Prošlo me valjda.

Pre neki dan, u poštanskom sandučetu ponovo poziv. Rukom dopisano nešto ovako “ako niste u mogućnosti da dođete u datom terminu, molimo Vas da se javite na te i te brojeve telefona od 8-18h”. I ja popodne, pravac Škola.

Veliki je odmor, klinci napolju.

Ne postoji portir niti ništa slično, da pitam gde da idem. Pronalazim jednu tetkicu (oduvek sam volela ovaj naziv) koja mi vrlo ljubazno objasni gde da idem i koga da tražim. Odlazim tamo, ispred vrata, u hodniku sede mama, tata i devojčica. Pitam ih, da li čekaju tu, ja bih samo nešto pitala. Puštaju me, jer i oni ionako čekaju da prođe odmor i ogromna galama u hodniku (zaboravi čovek kako klinci umeju da galame). Pokucam i ulazim, pošto nema šanse da čujem da mi iko iznutra odgovori.

Ulazim. Unutra gospođa, po mojoj proceni, nešto starija od mene. Pokazujem joj papir, kažem ovo sam dobila pa sam htela da Vas nešto pitam. Odakle vama podatak da ja imam dete koje treba da krene u školu. Prvo me gleda belo, pa mi kaže da imaju spiskove.

U pravu ste, imam dete odgovarajućeg godišta, ali ono ne može da ide u školu, ometeno je u razvoju, zato vas pitam odakle vam podatak.

Ona nešto tuc-muc, nije sigurna odakle su spiskovi, otvara mi orman, vadi spiskove da mi pokaže.

Ok, kažem ja, to je sve u redu, ali moje je dete “u sistemu”, kategorisano tamo gde treba, prima tuđu negu i pomoć jer je višestruko ometena, ide u specijalan vrtić, to ste sve mogli da saznate, da i sa druge strane potražite neke spiskove. Gradski sekretarijat za obrazovanje, Centar za socijalni rad…

Pitam konkretno za gradski sekretarijat za obrazovanje. Kaže: nisu im poslali spiskove. Pa nisu, verovatno jer ih niste ni tražili.

Pritom se sve vreme tresem kao prut, kao da sam ja nešto loše uradila. Kao da ja svoj posao nisam uradila kako treba.

Izvinjava se. Samo, šta sad vredi izvinjenje kad je šteta već učinjena.

Uh koliko mi je samo trebalo da ovo izađe iz “draft”-a.

Posted on 4 Comments

Štipaljke

Igračke su stvarno glupe. Šta to imaš tamo? Nove štipaljke? Daaaaaaaj!

Ti ih sklopi, ja ću da rastavim. Još. Joooš. Jooooooooooš.
I ne, ne možeš da piješ kafu.

Ma da, umeju i ja ujedu, al šta ima veze.

Štipaljke

Posted on 5 Comments

Teorija i praksa

Teorija kaže ovako:

Изводи се уручују у року од 2 – 5 дана за лица са пребивалиштем на територији Града Београда-куриром.

izvor: Opština Savski Venac

A praksa kaže ovako:

Dokumenti naručeni na Veliki četvrtak, 24.4.2008, stigli danas, 13.5.2008. posle 9 radnih dana.

Posted on 8 Comments

Pojela maca

Izlazimo jutros, krećemo u vrtić. Mama zaboravila nešto, pa se vraća, Vanja čeka na vrhu stepenica. Utom silazi čika T, gluvonemi komšija. Njihova mačka, stoti put pokušava da pored mojih nogu šmugne unutra, no, uspevam da je zaustavim, dok T priča sa Vanjom.

Odlazimo u vrtić.

Dolazi mama po Vanju u vrtić, Vanja ima ogrebotinu na licu. Pela se na krevet, i krenula da se sa sve krevetom prevrne, M je zgrabila da ne padne, pa se ogrebala. Nema veze, zarašće, nije opasno.

Krećemo da se obuvamo, kad… nema cipelica. Gledaj tamo, ovamo, onamo… Nemaaaaa. Neko ih obuo, verovatno. Mora da je neki tata došao po svoje dete.

Ili ih je pojela maca… cipelice…

Vratismo se kući u patofnama.

Išla mama da kupi nove. Cipelice-sandalice.

Posted on

Bez naslova

Ovo je priča jedne posebne mame, ostavljena kao komentar, i po dozvoli izdvojena u poseban post. Ima dva dela. U drugom delu je zamolila da se ne komentariše. Poštujem njenu želju, ovaj post je zatvoren za komentare.

Dozvoliću sebi samo jednu rečenicu. Nije dobro ćutati.

Pozdrav svima,

Nasla sam ovaj blog dok sam tragala za informacijama. Ne mogu rečima iskazati koliko mi je značilo u danima kad sam se bojala da ce mi razum nestati, da ću se kao licnost dezintegrisati, upropastiti svoje duševno i telesno zdravlje i posle toga, ako moje dete jednoga dana dođe kući, biti nesposobna da o njemu brinem.

Moj put je sličan Ivaninom, samo mu je početak različit. Doneta i preneta trudnoća, komplikacije na porođaju (prirodan, ako se onoliki oksitocin može nazvati prirodnim), asfiksija, hipoksičko-ishemička encelafopatija, policistična encelafomalacija mozga. Bila je na nekom forumu prica jelenicepelenice, ona mi je jos sličnija… Savetovali su mi, što u oči, sto iza leđa, ako dete preživi – Zvečanska. Ne mogu i da hoću. Bila sam sa njim na odeljenju mesec i po dana, upoznala mnoge majke i videla: ostati sa svojim detetom sa posebnim potrebama svaku drugu je koštao zdravlja, braka, života. Razlikuju se samo kombinacije. Ja se borim za sebe. Borim se za svoga muža, za svoje dete.

Sada opet ne postoji mogućnost da budem sa njim. Ostaje mi samo moja porodica, moj posao, i moj novopronađeni Bog. I u ove, predizborne, dane muči me samo jedno. Moje dete je za ovu državu (državu, ne lekare koji ga leče), ginekološku kliniku na kojoj je rođen, lekara koji me je na kliniku primio i porodio – žalosna statistika.
Meni je moje dete moja sudbina i moj život. Moj krst. Moja ljubav. (Plačem. Sentimentalna, mazohistična budala!) I progoni me samo jedna misao: Da li ubijam narednu bebu time što sada ćutim? A nemam snage da progovorim.
Težak je ovo krsti, treba ga nositi kao čovek. Ne mogu sama, a svaka je majka, uza svu ljubav, razumevanje i podršku porodice, na kraju, pred i pod ovim krstom najusamljenije biće na svetu. Pijeta. (Dajte mi moje dete… poludeću odvojena od njega, premetnuću nebu i zemlju da pronađem ko mi je oteo moje dete…) A ja nisam Bogorodica, ja sam samo majka deteta koje ima težinu manju nego kada se rodilo, deta koje ne trepće, deteta koje do sada nije zaplakalo. Ja sam njegova majka. Ja sam njegov glas. Ja ćutim. Ne borim se za sledeću bebu, ne borim se za Srbiju… Ja sam dezerter sa fronta.

Ovo je prvi put da moja priča izlazi u bilo kakvu javnost. Anonimno, kukavički, pod nikom. Kolika je nekada davno, pre sedamdeset godina, beskonačna bila moja gordost, moja glupost, moj greh, moja sreća!

Oprosti svojoj gošći na predugačkom postu. Oprosti što će te možda već sutra zamoliti da ukloniš i ovaj trag njenog postojanja. Oprostite i vi, dragi sugrađani, što vas izdajem. Oprostite slaboj ženi. Oprostite dezerteru, kukavici! Oprostite tridesetogodišnjoj starici. Oprostite majci.

Hvala

SofijaB


Molim sve, koji pročitaju moj prethodni post, da ne ostavljaju komentar. Bar ne za sad.

Juče, pošto sam ga napisala, otišla sam, kao i svakog dana, u posetu mojoj bebi. I upravo dok sam pisala, čudeći se sama sebi zašto to moram učiniti, zašto je hitno da moju ispovest makar neko pročita, on se borio za život. Lekari više odavno ne daju nade. Priroda, kažu, ne dozvoljava neke stvari. Kao da se priroda išta pitala od mog ulaska u porodilište do danas. Njega u životu drže neke druge instance. Znam da on diše, uprkos svim očekivanjima, jer zna da ga volimo, bezuslovno kako samo to roditelji mogu, ne misleći o tome da li će sutra biti hrom ili spor. Zna da ga čekamo. Zna da se nadamo. Njega u životu drže naše molitve.

Umesto komentara, na ovaj sveti i vedar dan, kad gospodari bar na 12 sati strepe od naše volje, obucite se svečano, uzmite svoju decu za ručice i izađite sa njima. U park, u crkvu, na biralište, svejedno. Samo, budite sa svojom decom. A kad sednete za svečani nedeljni ručak, ne palite televizor. Ne unosite otrov u svoju kuću. Ne pričajte o o politici. Gledajte u oči svoje dece, smejte se s njima. Ne znate koliko ste srećni što imate tu privilegiju.

A uveče, kad ih budete stavili na spavanje, ako se molite Bogu, pomolite se i za vlastodršce, koji misle da je bitno da baš oni vladaju Srbijom, koji su zaboravili da su oni tu da budu građanima sluge. Pomolite se za narod, zabludeli, koji misli da će mu biti bolje ako promeni nekog drugog, a ne shvata da čovek, u suštini, može jedino da menja sebe. Pomolite se za sve ohole, gorde i lakomislene (I ja sam takva bila, a možda sam i sada, samo ne primećujem). Pomolite se za one koje dele i one koji ne dele vaše političke stavove, jer oni nisu suštinski bitni. “Ljudi se dele na ljude i neljude, sve ostale podele su lažne”. Kako su to dobro znali naši pisci, ali njih, kao i proroke, niko ne sluša. Ako mi ne verujete, čitajte Ćopića (to je moja trenutna lektira), Andrića, Selimovića, Sremca, Kiša, Nastasijevića, Stankovića, narodne pesme i bajke, Šekspira, Tolkina… izbor je širok i dovoljan za čitav život.

Na kraju, jer na kraju dolazi ono što vam je najbliže srcu, pomolite se za zdravlje vaše dece, rođaka, prijatelja, jer ono je, kao i so iz one divne češke bajke, vrednije od svakog zlata.

Zato vas sve molim, koji pročitate našu priču, nemojte ostavljati komentar. Nemojte širiti dalje. Neka naša priča ostane ovde u gostima tiha, tužna i radosna (O, da, naša priča je i radosna, ne zaboravite da sam bila toliko dugo sa svojim divnim, dobrim, voljenim detetom). Ovde je birano društvo. Umesto komentara, ostavite molitvu ili dobru želju ili osmeh. Molim vas, pomolite se danas za zdravlje bebe Maksima.

Hvala domaćici što trpi ovako brbljive goste. I hvala svima vama, drage majke, sestre moje po radosti, i dragi priljatelji, što ćete se, znam, setiti danas i mene.

Posted on 20 Comments

Kako mali Đokica zamišlja…

Ovaj blog je apolitičan. Bio je od sad, a biće i dalje. Ustvari, Joe je kriv, on je prvi počeo, ja ću samo da se malo nadovežem. Samo malo.
Ovo i nije politička reakcija. Ovo je stručna reakcija na iznete zaključke.

Dakle, ovako. Čitam raznorazne vesti na RSS, i uvek mi one o saobraćaju i osobama sa smetnjama u razvoju privuku više pažnje.
Pročitam malopre ovo:

Vučić: Gužve zbog nesposobne vlasti
5. maj 2008. | 11:04 | Izvor: Tanjug
Beograd — Kandidat SRS-a za gradonačelnika Beograda Aleksandar Vučić izjavio je da Beograđani kasne na posao zbog “nesposobnosti gradskih vlasti da reše gužve u saobraćaju”.

Na prilazu Brankovog mosta sa novobeogradske strane Vučić je izjavio da Beograđani svakog dana kasne na posao od 30 do 45 minuta, kao i da “nemaju vremena ujutru da doručkuju ni da popiju kafu”.

Na osnovu kojih činjenica je donet ovaj zaključak? Rekla bih da je “iz rukava”.

Kasne samo oni koji nisu krenuli na vreme.

Da, gužva je, pa šta?
Bolje nego prazan autoput iz vremena malog i ostalih Đokica…
(a uzgred, jutros baš i nije bila neka tako strašna gužva kakva inače ume da bude)

“Živi bili automobili!”