Posted on Leave a comment

Prvi dan u vrtiću

Vratili smo se iz vrtića. Bila je tamo 2 sata, i nije bilo loše. Kažu da je pred kraj malo besnela, i na kraju se ukakila, pa je plakala, možda i zbog toga.

Sve u svemu, oni misle da će biti OK. Privikavanje će potrajati, možda i do mesec-dva. U početku je „upoznavala teren“, izljubila nekoliko klinaca, poigrala se i to je to.

U početku nećemo ići onim danima kad idemo na vežbe. Ja ću otkazati vežbe četvrtkom (jedan termin fizikalne terapije – vežbaćemo više kod kuće) da bismo imali tri dana spojeno u vrtiću (utorak, sreda, četvrtak). Eto, to siu planovi, a za realizaciju ćemo videti.

Posted on 2 Comments

Mozak je čudo

Mozak je čudoJuče mi se mailom javila jedna mama da joj pomognem savetom.

Njeno dete ne hoda bez obzira na to što su svi nalazi (magnetna rezonanca mi je na umu u prvom planu) uredni.

Sa nama je slučaj upravo obrnut. Ko vidi Vanjine nalaze MR i EEG-a ne veruje da nju vidi ispred sebe. Dakle, nalazi su vrlo loši, i ukazuju na obimno oštećenje mozga.

To me navodi na pitanje koliko uopšte lekari umeju da protumače tako sofisticiran nalaz kao što je MR, i koliko se malo zapravo zna o jednom ništa manje sofisticiranom ljudskom organu – mozgu.

Jedino što nam preostaje jeste da verujemo da je mozak zaista ČUDO.

Posted on Leave a comment

Šišala sam se

Fen?
Mrzim fen.
Češljanje?
I to mrzim. A moja Baba kaže da sam tu ista mama.

A kosa mi je bila baš dugačka, pa sušenje traje i traje i traje…

Ovo je pre šišanja

Ovo šišanje nije baš prijatno, ali ja sam bila dobra…

Jao... ode mi kosa...

E, pa sad je malo lakše.

Ma šta sad hoćeš, pusti me da gledam crtani!

Posted on 2 Comments

Nedonošče – Vanjina priča

Da ponovim, rodila se u 33.ćoj nedelji gestacije, imala je 1900g i 43cm, obim glave 30cm (ovo će se kasnije pokazati da je važno).

Na prvoj viziti, sutradan ujutru sestra iz bebi bloka mi je šapnula (valjda da drugi ne čuju, što sam ja smatrala potpuno nepotrebnim) da je beba u inkubatoru i da mogu da dođem da je vidim. To što ja nisam mogla još da ustanem, o tome da ne govorim, niko nije ni ponudio da me prebaci do tamo, na nekim kolicima, ili da mi pomogne da do tamo odem.

Tek posle dva dana od porođaja sam imala dovoljno snage da odem do bebi bloka, i tad sam je videla prvi put posle porođaja. Imala je cevčice prikačene u nosu. Na moje pitanje (bila je prisutna dežurna sestra) da li je malo bolje nego što je bila pre, ona je vrlo netaktično odgovorila: „Da je dobro ne bi bila ovde“, na šta sam ja ostala u potpunom čudu. Takođe mi je rekla da doktorku mogu da pitam svakog dana od 1200 do 1230 za svoje dete. Doktorku sam uspela da pronađem u pomenutom terminu tek posle vikenda (porođaj je bio u četvrtak). Puštali su me unutra da je vidim svakog dana u pomenuto vreme, a kroz prozor kad god sam došla. Sestre nisu davale nikakve informacije. Posle nekoliko dana činilo se da se stanje popravlja. Nije više imala cevčice u nosu.

Onda jednog dana (7-10 dana, ne sećam se baš tačno) koža joj je bila siva, izgledala je loše i imala bolan izraz lica. Bilo mi je jasno da je nešto krenulo loše, ali tog dana nisam našla doktorku. Zato sam pozvala svog brata od tetke Dr Đ. B. koji je hirurg u Urgentnom centru, da on ode i pita šta je, misleći da će ipak on bolje znati šta treba da pita. On je došao da mi kaže da je stanje veoma ozbiljno, da ima sepsu (što ja naravno nisam znala šta je bez dodatnog objašnjenja), da je urađen antibiogram, da je pronađena bakterija u krvi i u likvoru koja se inače normalno nalazi na čovečjoj koži i da joj je po tom antibiogramu odmah dat odgovarajući antibiotik. Od tog trenutka su prema meni svi postali napadno ljubazni. Doktorka iz bebi bloka me je posle nekoliko dana pozvala u svoju ordinaciju da bi mi rekla i da ima meningitis, da je pitanje žitota, da oni čine sve što mogu. Ja sam pitala ima li nešto što u Jugoslaviji nema, ja bih mogla da nabavim iz Francuske ili Nemačke preko rođaka, ona je rekla da nema potrebe, sad treba samo čekati.

Tada Vanja je počela da biva sva otečena, jer joj bubrezi nisu dobro radili. Jednog dana je imala kesicu za skupljanje mokraće. Počela je da uzima hranu na usta.

Ostala je na intenzivnoj nezi 30 dana, posle je prebačena na polu-intenzivnu i ja sam počela da je dojim. Ja sam se sve vreme izmlazala, kako bih sačuvala mleko. Valentina je uglavnom uvek spavala za vreme podoja, a kad je bila budna nije uspevala da zadrži dojku više od 3-4 puta. Ja sam pretpostavljala da nije previše gladna, jer je dobijala dodatno mleko posle podoja.

Dva-tri dana pre nego što je izašla sa intenzivne nege, pozvala me je načelnica bebi bloka na razgovor – PRVI put posle skoro mesec dana. Rekla mi je za uvećanje moždanih komora, i o mogućim posledicama na motorni razvoj, vid, sluh, ali da ona smatra da će se „treningom“ to popraviti (ja naravno nisam imala pojma o kakvom treningu priča). Takođe, rekli su mi da je došla neurolog i da bi htela da me vidi. To je bila Dr Cerovac. Rekla mi je da je bila zabrinuta zbog oblika frontalnog dela lobanje (okruglo čelo) ali istog trenutka kad je mene videla (ja imam isto takvo okruglo čelo) samo se nasmejala i rekla da je sve OK što se toga tiče. Moram priznati da je ona jedina koja je delovala prijatno.

Kad je imala 40 dana, vodili su je u Dečju neurološku kliniku na pregled kod oftalmologa i EEG. Zapravo su mi rekli samo za EEG, i kad sam ih ja pitala za rezultat kad su se vratili, rekli su da će biti gotov tek narednog dana.

Ja sam se konstantno raspitivala o težini, jer je izgleda sve bilo sanirano i čekalo se da dobije dovoljnu kilažu da idemo kući. Dobijala je po 30-50 g dnevno, a nije mogla da izađe sa manje od 2300 g. U sredu 27.3.2002. su mi ujutru rekli (načelnica lično) da ima 2090g i ja sam očekivala da izađemo iz bolnice do kraja naredne nedelje. Onda je u četvrtak 28.3.2002. ujutru u viziti u našoj sobi (sve bebe su bile blizu otpusta) ušla sestra iz bebi bloka i pitala ko hoće kući, i sve su nas (svih 6) planirali za otpust u petak. U otpustnoj listi za bebu, koja je napisana u četvrtak popodne (bila sam prisutna kad je Dr V. kucala) piše da na otpustu ima 2300g. Apsolutno nemoguće.

Dok je pisala listu objašnjavala mi je šta se sve događalo, pokazala dokumentaciju, i kod ultrazvuka glave, u I nedelji bilo je krvarenje u mozgu I/II stepena, a naredna dva puta II/III. Objasnila mi je da se verovatno prvi put nije mogao dobro da vidi stepen krvarenja. Takođe, videla sam list sa podacima upisanim na rođenju, i na gornjem delu lista, gde je predviđeno da se upiše obim glave, pisalo je 30cm, a dole u napomeni je pisalo Obim glave 29.5cm. Rekla mi je da je to verovatno zbog otoka. Takođe mi je dala broj telefona i ime fizijatra u Zavodu za poremećaje govora… u Ulici Kralja Milutina da se hitno javim da se odmah počne sa fizikalnom terapijom. Rekla mi je da je dovedem na neurološko savetovalište pri porodilištu. Takođe mi je dala da iskopiram EEG i nalaz oftalmologa i da ga vratim.

U otpusnoj listi piše da je rođena u 34 GN, ali kad se izračuna, to je 32 pune i 2 dana u 33. nedelji. Kasnije sam saznala da je ona bila veće starosti od trajanja trudnoće, što je bilo dobro.

Na otpustu, posle 45 dana, imala je 2300g, 46cm, i OG 30cm (nije uopšte porasla i to je bio znak za uzbunu).

Posted on Leave a comment

Nedonošče

Preuzeto sa http://www.yumama.com/

Kako izgleda nedonešeno dete?

Prema definiciji Svetske zdravstvene organizacije, dete koje je rođeno pre punih 37 nedelja trudnoće smatra se nedonoščetom

Težina nedonešenog deteta je najčešće manja od 2.5 kilograma, što se do pre desetak godina smatralo osnovnim kriterijumom nedonešenosti. Međutim, gestaciona ili intrauterina starost (dok je beba u stomaku), i težina deteta zajedno, bolji su pokazatelji da li je ono nedonešeno tj. nezrelo.

Naime, donešenost je pojam vremena (trajanja trudnoće), a prematuritet (nezrelost) označava stepen zrelosti fizioloskih funkcija novorođenčeta.

Razlike u stepenu zrelosti se objašnjavaju time što neke bebe još u majcinom stomaku rastu brže, a druge sporije, pa im je zbog toga potrebno manje, ili više vremena do stadijuma zrelosti.

Danas se smatra da najmanja deca koja mogu da ostanu u životu, u uslovima posebne zaštite, teže 500-600 grama.

Uzroci nedeonešenosti su još uvek nedovoljno poznati, ali se obično iz praktičnih razloga dele na one za koje je odgovorna majka, plod ili, eventualno, drugi faktori.

Koje su karakteristike nedonešenog deteta?

To je, pre svega, opšta nezrelost za život vaznih organa i sistema. U početku dete nema sopstvenu termoregulaciju, pa bez podešavanja temparature spoljašnje sredine nedonoščad ne može samostalno da reguliše temperaturu svog tela. Pluća su često nedovoljno razvijena, pa je disanje otežano i poremećeno. Zbog nedostatka refleksa za sisanje, otežano je gutanje, pa time i ishrana.

Njegove motorne reakcije su potpuno refleksne. U toku prvog i drugog meseca, a nekada i duže, lice je bez mimike. Dešava se, međutim, da već u trećoj nedelji počnje da prati okolinu pogledom. Smešak, gukanje, izgovaranje prvih slova i reči, mogu da se očekuju nešto kasnije nego kod ostalih beba.

U prvim godinama života nedonošče po pravilu zaostaje za svojim vršnjacima, i fizički i mentalno. Ta razlika je, međutim, u najvećem broju slučajeva privremena i uglavnom ograničena na prve dve godine zivota. Kasnije, dete koje je rođeno pre vremena i sa malom porođajnom težinom ima sve sanse da dostigne, a nekada i prestigne svoje vršnjake.

Prim. dr sci. med Aleksandar Marjanović

Posted on Leave a comment

Porođaj, moje iskustvo

Bila sam u 33-ćoj nedelji trudnoće, kad mi je u 19 sati 14.02.2002. pukao vodenjak. Nisam imala nikakve bolove. Otišla sam u jednu privatnu kliniku, Dr me je pregledao i rekao da očekuje da će dete imati oko 1800g i da odem u kliniku u Višegradskoj, da bi bilo bolje da se porođaj odloži, što je beba duže unutra to je bolje. Oko 21 sat su počeli prvi veoma blagi bolovi (kao blagi menstrualni bolovi). Primili su me u „Višegradsku“ kao hitan slučaj, bila sam jedan prst otvorena, pripremili su me, stavili u boks prikačili CTG, ali mi nisu dali klistir, mislili su da malo prate pa da me stave na odeljenje. Oko 21:30 bolovi su počeli da bivaju nešto jači i češći (2130, 2145, 2155, 2200) i tad me je ponovo pregledao dežurni lekar i bila sam 5 prstiju otvorena. Dobila sam injekciju baralgina. Uradili su mi epiziotomiju, i sa još dva-tri napona Valentina se rodila u 2245. Imala je neku čudnu pupčanu vrpcu, kao dva puta obmoranu, sećam se da je doktorka objasnila studentima koji su se začudili, da može da bude i takva. Nije izašla cela posteljica, pa su mi uradili reviziju. Posle su me ušivali, a ušivanje je trajalo duže i bolelo više od porođaja, iako su mi navodno dali lokalnu anesteziju.

Valentina je počela da plače kad joj se sestra pročistila nos. Veoma slabo, kao mjaukanje mačke. Imala je 1900g, 43 cm i bila je super mala, tako je bar meni izgledala. Kad su je ponovo doveli okupanu, spavala je. Rekli su mi da je vode u intenzivnu negu. Nisam baš znala šta to znači, pitala sam da li ide u inkubator, potvrdili su.

Od uzroka prevremenog porođaja pomenutih u prethodnom postu, kod mene ni jedan nije bio prisutan.

Nemam nizak socioeonomski status majke, nemam mali prirast težine majke u trudnoći, nemam manje od 18 ni više od 40 godina, ne pušim, ne konzumiram alkohola i droge.
Nisam imala prethodnih prevremenih porođaja niti prekuda trudnoće.
Nemam nepravilnosti u građi materice.
Trudnoća nije bila višestruka, nije bilo viška plodove vode…
Nisam imala nikakvu povredu.
Nisam imala nikakvu infekciju.

A opet sa m se porodila pre vremena, a zašto, niko ne zna da mi kaže.

Posted on Leave a comment

Prevremeni porođaj

Preuzeto sa http://www.zdravljezene.co.yu/

Prevremeni porođaj je onaj koji započne pre navršene 37. nedelje trudnoće.
Predstavlja jedan od vodećih problema u savremenom porodiljstvu, jer se broj prevremenih porođaja u svetu i pored primene najsavremenijih lekova i sredstava u proteklih 40 godina nije menjao. Od deset porođaja jedan je prevremen i smatra se glavnim uzrokom preko 75% smrti beba u ranom novorođenačkom periodu.

Uzrok prevremenog porođaja

U većini slučajeva tačan razlog prevremenog porođaja nije poznat, i gotovo se uvek može pripisati delovanju više faktora.
Nizak socioeonomski status majke, mali prirast težine majke u trudnoći, godine manje od 18 i veće od 40, pušenje, konzumiranje alkohola i droge, samo su neki od faktora koji doprinose da se trudnoća završi pre 37. nedelje.
Ukoliko majka daje podatak o prethodnim prevremenim porođajima i kasnim prekidima trudnoće, rizik od ponavljanja prevremenog rađanja i u ovoj trudnoći višestruko je veći.
Nepravilnosti u građi materice (jednoroga, dvoroga, pregrađena materica), kao i postojanje mioma (dobroćudnih tumora materice), može se smatrati jednim od uzroka. Neadekvatna funkcija grlića materice, uz njeno širenje i skraćenje, takođe može predstavljati problem.
Višestruke trudnoće (blizanci, trojke), uz nagomilavanje plodove vode i rastezanje zida materice, jedan su od rizika za rađanje bebe pre 37.nedelje trudnoće.
Povrede majke, naročito regije trbuha, jedan su od uzroka prevremeneog porođaja.
Infekcije genitalnih organa su važan faktor koji se dovodi u vezu sa prevremenim porođajem. Žene sa prisutnim mikroorganizmima: Neisseriom gonorrhoeae, Treponemom pallidum, Chlamydiom trachomatis, Gardnerelom vaginalis i grupom B streptokoka, imaju povećan rizik prevremenog rađanja.

Dijagnoza

Što ranije uočimo simptome prevremenog porođaja, to ćemo imati veće šanse da sprečimo rađanje deteta nespremnog za život van organizma majke.
Znaci koji nas na to upozoravaju su: uočene kontrakcije (grćenja mišića materice) 4 u toku sat vremena, osećaj pritiska u donjem delu trbuha i nelagodnost, te postojanje obilnijeg iscedka iz vagine.
Smatra se da je prevremeni porođaj započeo ukoliko možemo da dokažemo bar 4 kontrakcije (grčenja mišića materice) za 20 minuta, ili 8 za 60 minuta, koje su praćene sa prevremenim prskanjem vodenjaka, skraćenjem grlića materice za polovinu, ili njegovim širenjem.

Tretman prevremenog porođaja

Kada smo posumnjali da se radi o simptomima koji predstavljaju uvod u prevremeni porođaj potrebno je preduzeti niz radnji i postupaka.
Šta trudnicu u tom slučaju očekuje? Pored uzimanja detaljnih podataka o postojećim tegobama, činjenicama o poslednjoj menstruaciji, terminu porođaja, dosadašnjim bolestima i alergijama, uzimaju se laboratorijski nalazi mokraće i krvi.
Nastavlja se sa vaginalnim pregledom, u toku koga se uzima materijal za bakteriološku analizu sekreta. U slučaju prevremenog prskanja vodenjaka izbegava se manuelni pregled. Načini se i ultrazvučni pregled koji će pružiti informacije o starosti trudnoće, zdravlju bebe, lokalizaciji posteljice, količini plodove vode i dužini grlića.
Nakon uvida u celokupno stanje donosi se odluka o daljem načinu lečenja. Standardna procedura podrazumeva intravensko davanje jednog od lekova za sprečavanje grćenja mišića materice (tokolitici). Najpoznatiji lekovi te grupe su Gynipral, Partusisten, Ritodrin. Ovakvom terapijom u najvećem broju slučajeva uspećemo da produžimo trudnoću za 24-48 sati, za koje vreme će delovati lek iz grupe kortikosteroida. Njegov zadatak je da ubrza sazrevanje pluća deteta, kako bi i pored nezrelosti ono odmah moglo da prodiše.
Davanje antibiotika je takođe deo standardne procedure ukoliko se izoluje jedan od mikroorganizama koji je u neposrednoj uzročnoj vezi sa prevremenim porođajem.
Mora se svakako uzeti u obzir i postojanje bolesti, kao što su dijabetes, hipertireoza majke, teška srčana oboljenja, gde davanje tokolitika nije dozvoljeno i čini više štete nego koristi.

Kada se sve uzme u obzir, činjenica da u lečenju i sprečavanju prevremenih porođaja nema mnogo napredka, može da zabrine. I pored znatnog razmimoilaženja u stavovima lekara, kako, čime i kad lečiti prevremeni porođaj, oko jednog se svi slažu. Treba odgoditi porođaj za ono vreme koje je potrebno da lekovi iz grupe kortikosteroida doprinesu ubrzanju sazrevanja pluća deteta. Jedino to provereno doprinosi većem preživljavanju i smanjenju posledica kod beba koje su rođene pre vremena.

Posted on Leave a comment

Kako da drugi pomognu nama

Ten Commandments for Helping Parents of Children with Special Needs
By Michele Stiefel

1. Do not avoid talking about our child with us. Do ask how he is doing. We may not answer much in the beginning — or we may spill our guts! Either way, we remember those who asked and can’t seem to forget those who didn’t.
2. Touch us; touch our child. A hug, a hand on an arm, a look into our eyes lets us know that you care. A gentle caress on a child’s cheek or holding a hand makes us feel “normal.” We feel very alone and different in the beginning.
3. Don’t tell us how we should or shouldn’t feel! We feel what we feel and that’s that! In the early days and months, we are struggling with raw emotion that is usually right near the surface.
4. Don’t say, “God only gives us as much as we can handle!” We are just trying to survive from one day to the next, especially in the beginning. What an additional load to put on someone who often doesn’t feel like he or she is handling anything well at all!
5. Don’t’ say, “I admire you” or “You are so noble.” Unless the parents willingly went out to adopt a child with special needs, we didn’t want it to happen! We don’t feel noble. At times we even feel trapped!
6. Do offer to help. Come and sit with the child so we can take a much needed break. Cook a meal or two and deliver them. Offer to take the siblings out for ice cream or pizza. Tell us that you are just a phone call away if we need anything — and then call us back to see how things are going.
7. Be patient with us. It is very hard to work through our grief. In the beginning, all we can see are the things that our child can’t or will not be able to do. If we have always been independent or overachievers ourselves, it may be hard for us to accept your help right away. Please persevere; eventually we will be ready to accept your help.
8. Be sure to acknowledge the sibling of the special needs child. In the aftermath of a diagnosis, etc., the sibling can get lost in the turmoil. If you go to visit, take something special for the brother or sister, too. Be sure to say hello to them. Talk with them before you make a fuss over the baby.
9. Please don’t stare. If our child doesn’t look “normal” or acts differently, we are very aware of it. In fact, that’s all we can see at first. Find something positive to say — something as simple as “What beautiful eyes!” can be music to our ears.
10. Remember, no matter what kind of disability our child has, he is still a child. He has a need to be loved and accepted. He has a need to be happy and to belong. He needs hugs and laughter, music and friends. He needs you — and so do we!

Posted on Leave a comment

Kako da pomognemo sami sebi

The Ten Commandments for Parents of Children with Special Needs
Author Unknown (but deeply appreciated)

1. Take one day at a time, and take that day positively. You don’t have control over the future, but you do have control over today.
2. Never underestimate your child’s potential. Allow him/her, encourage him/her, expect him/her to develop to the best of his/her abilities.
3. Find and allow positive mentors: parents and professionals who can share with you their experience, advice, and support.
4. Provide and be involved with the most appropriate educational and learning environments for your child from infancy on.
5. Keep in mind the feelings and needs of your spouse and your other children. Remind them that this child does not get more of your love just because s/he gets more of your time.
6. Answer only to your conscience; then you’ll be able to answer to your child. You need not justify your actions to your friends or the public.
7. Be honest with your feelings. You can’t be a super-parent 24 hours a day. Allow yourself jealousy, anger, pity, frustration, and depression in small amounts whenever necessary.
8. Be kind to yourself. Don’t focus continually on what needs to be done. Remember to look at what you have accomplished.
9. Do stop and smell the roses. Take advantage of the fact that you have gained a special appreciation for the little miracles in life that others take for granted.
10. Keep and use a sense of humor. Cracking up with laughter can keep you from cracking up from stress.