Posted on Leave a comment

Naučila je slova

Pojam slova je, rekla bih, apstraktan. Naročito nekom ko ne govori.

Pre nekog vremena sam joj kupila neku igračku na baterije koja mi se učinila zgodnom. I baš joj se dopala.
Koristi, naravno, samo najjednostavniju opciju, ali naučila je slova.
Pogledajte.

Ponekad malo promaši, nekad je nestrplljiva pa više puta klikće, malo meša dž i đ, kad jednom promaši onda klikće bez gledanja bilo šta.
Odvlači joj pažnju TV koji se čuje u pozadini, pa kad pogleda tamo klikne neko dugme ne gledajući, ali ako je skoncentrisana samo na to, skoro bez greške pronalazi odgovarajuće slovo.
Još jednu istu takvu igračku smo odneli i u Boravak. Neki od drugara umeju i da pišu, pa će se baš lepo zabaviti.

Posted on Leave a comment

Opera

Ulazim danas po Vanju, kažu bili su u Operi.
Ja zapanjena, slušam dalje objašnjenje. Pruža mi flajer sa najavom predstave.
“Gledali smo Mocarta, Bastijen i Bastijena.”
“Jel u Madlenijanumu?” pitam. To je odmah preko puta.
“Jao, Ivana, pa potcenili ste nas!” reče Ljilja.

Okrećem onaj flajer, i ugledam logo Narodnog pozorišta.
Sad sam još više iznenađena nego što sam do tad bila.
Scena “Raša Plaović”. Svi su išli, povod je nastupajući svetski dan osoba sa autizmom, 2. april.

Kaže Ljilja da je bilo sjajno, da se i Vanja radovala, dopao joj se klavir.

Fotografije pogledajte na FB stranici Narodnog pozorišta.  Ovde saznajem da je u pitanju bila pretpremijera.
Vanja u Narodnom pozorištu
(Vanju možete videti desno, u ljubičastoj štraftastoj rolkici.)

Nađem posle link na sajtu grada:

Podrška Grada Beograda osobama sa autizmom

Gradonačelnik Beograda Siniša Mali prisustvovao je danas, uoči Svetskog dana autizma, operi „Bastijen i Bastijena” V.A. Mocarta u Narodnom pozorištu, koja je bliska i razumljiva osobama sa autizmom i populaciji osoba sa smetnjama u razvoju. Izvođenju opere prisustvovali su i sekretarka za socijalnu zaštitu Nataša Stanisavljević i upravnik Narodnog pozorišta Dejan Savić.

Operi je prisustvovalo i oko 200 korisnika i zaposlenih Centra za smeštaj i dnevni boravak dece i omladine ometene u razvoju.

– Po prvi put smo okupili sve korisnike naših dnevnih boravaka, koji su imali priliku da uživaju u operi koje je Narodno pozorište prilagodilo za njih. Veoma je važno da osobe sa autizmom na kvalitetan način provode svoje vreme. Takođe, ovo je dobar način da se skrene pažnja na probleme sa kojima se oni susreću, ali i na njihove potrebe i mogućnosti. Mi smo protekle godine podržali pet udruženja u cilju podrške deci i mladima sa autizmom, a pružamo uslugu socijalne zaštite u četrnaest dnevnih boravka, od kojih su dva specijalizovana – rekao je gradonačelnik.

Sekretarijat za socijalnu zaštitu je u 2015. godini finansijski podržao udruženja čiji su programi realizovani u cilju pružanja direktne pomoći i podrške deci i mladima sa autizmom, u ukupnom iznosu od 4.230.800,00 dinara.

Programske aktivnosti realizovane su u radionicama za podsticaj komunikacije dece iz autističnog spektra, radno-terapijskim radionicama i radionicama životnih veština. Učešće u radionicama osobama sa autizmom omogućilo je sticanje novih iskustava i poboljšanje njihove socijalne interakcije.

Opera je izvedena u organizaciji Narodnog pozorišta i Centra za smeštaj i dnevni boravak dece i omladine ometene u razvoju.

Na twitteru Sandra Simonović, u desetom kontekstu, pomenu ovo:


Iz momenta se setih sopstvenih, ali malo obrnutih reči, napisanih pre deset godina:

Nije lako biti roditelj deteta sa posebnim potrebama. Možda ne toliko fizički, koliko vas sve oko vas podseća da je vaše dete drugačije. Ponekad sebe uhvatim kako idem ulicom i gledam drugu decu. Gledam šta sve umeju i mogu da urade – kako se pentraju, trče, pričaju, zapitkuju, a duboko u sebi znam da moje dete verovatno mnoge od tih stvari nikada neće umeti.

Ne mogu a da ne budem realna kada je moja devojčica u pitanju. Teško mi je, strašno mi je teško da to priznam, ali činjenice prosto govore za sebe. To, naravno, ne znači da ću ja prestati da unosim celu sebe u njen napredak, ma kako mali on nekom izgledao. Najviše bih volela da me godine koje dolaze – demantuju!
Putovanje od nedonoščeta do posebnih potreba, 2006.

Malo je reći da sam ponosna.
I mnogo volim što me godine demantuju.

(Fotografija preuzeta sa FB stranice Narodnog pozorišta)

Posted on 6 Comments

Lidija

Draga Lidija, voli te VanjaVanja je danas plakala kad smo kretali kući. Ovo se inače nikad ne dešava.

A onda mi kažu da je Lidija danas otišla na porodiljsko i neće se više vraćati, makar ne dok Vanja bude bila u vrtiću. Mnogi su se defektolozi promenili za vreme Vanjinog sedmogodišnjeg vrtićkog staža. Neki su odlazili, drugi dolazili. Ona je bila jedna od onih koji su došli.

A Lidija je, mogu slobodno da kažem, najomiljenija Vanjina osoba. Nikom, ali NIKOM se toliko ne obraduje.

Rekoše mi da su se njih dve danas ispozdravljale.

Nisam sigurna ima li ovo plakanje veze sa Lidijinim odlaskom, ali to sam opet ja koja u sopstvenom razumu umanjuje njena dostignuća.

Želimo ti lak završetak trudnoće, i divne  trenutke sa tvojom bebicom.

U nadi da ćemo se nekad ponovo negde sresti,

Draga Lidija, voli te Vanja.

Posted on 4 Comments

Nesquik

Večera. Posle večere iz špajza donela sok, mali tetrapak, na slamku. Sama odvoji slamku, i čeka da joj namestim.

Ja sam u drugoj sobi, donosi mi tetrapak mleka, od pola litre. Pomislim htela je još soka, ali onaj malopre je bio poslednji. Smislim da joj stavim veliku slamku. Malo negoduje. Povuče dva gutljaja, vadi slamku, pokazuje mi čašu. Sipam joj u čašu i odlazim ponovo u sobu.

Posle tri minuta, donosi mi otvorenu kesu Nesquika, pažljivo da ne prospe. Kesa stoji u gornjem kuhinjskom elementu. Nisam ni znala da može da dohvati. Zapravo sam znala, donosi mi čaše, koje takođe stoje u gornjem delu, pored, ali nešto mi nije palo na pamet..

Ono prethodno mleko iz čaše je popila, uzimam tetrapak da joj sipam, kad vidi da izlazi belo, malo negoduje. Uzimam kašičicu, sipam Nesquick u mleko, i promešam. Kad vidi da se boja promenila, vidno je zadovoljna, popi još jednu čašu, naiskap.

Sad malo flashback from childhood.

E pa u to vreme, ovde nije bio da se kupi Nesquick, samo Kraš ekspres i Benko. Odvratni, preslatki. Jedva sam čekala da iz Pariza dođu ujak ili tetka, i donesu pravi Nesquick.

I da se ponovim, ko zna koji put.
Mnogo više ona ume i zna nego što pokazuje,
ili što mi mislimo ili možemo da pretpostavimo.

Posted on Leave a comment

Oldtajmeri 2013.

Danas se održala sedma izložba oldtajmera, na platou ispred Saobraćajnog fakulteta, u organizaciji Udruženja istoričara automobilizma.

Prva koje se ja sećam, a da je padala kiša. Nole reče da je padala i pre dve godine, ja se ne sećam, a ni fotografije mi ne izgledaju “mokre”.

Daleko manja gužva (opet ćemo se vaditi na kišu) ali automobila dovoljno da biste uživali.

Ova priča predstavlja ženski obilazak. Eto, nas tri koleginice koje smo pre određenog broja godina radile u istom projektnom timu (nemoj da je neko pitao koliko) srele smo se, neke namerno, a neke slučajno. Tu je bio i Nole, da uslika nas, a mi smo slikali lepe automobile.

Prvo naravno slika sa sprata. Ova je sa  trećeg.

Izložba  oldtajmera 2013.

Za početak obilaska, tu je Dodge skriven ispod nadsrešnice, onaj isti prošlogodišnji.

Dodge Dodge Dodge

Specijalno za nas, vlasnik nam demonstrira sirenu.

Odmah do njega beli lepotan.

  Beli lepotan Beli lepotan 

Još jedan beli lepotan.

Beli lepotan Beli lepotan Beli lepotan
Kamionče kao iz američkih filmova.

Kamionče Kamionče  Kamionče

Mali crveni NSU, sav kišom poprskan.

NSU  NSU

Tu je naravno i prvi autobus iz Mislođina, nismo videli dekicu (al je bio pre neki vikend na Sajmu automobila).

Autobus
Tri Minija, kao uskršnja jaja. Izvirio i još jedan, slične divne uskršnje boje.

Mini Mini

A onda još jedan, dvobojni, našeg studenta, drumca, zamalo pa potpuno u saobraćajskim bojama (pogledajte stubove). I da ne bude da smo se samo  nas tri slikale, evo Noleta na drugoj fotografiji.

Mini  Mini

I da ne zaboravimo motocikl pod strehom. Specijalne detalje slikao Nole.

Motocikl Motocikl Motocikl Motocikl Motocikl

I na kraju, ali ne najmanje važno, nas tri. Onda, i danas.

Veštice iz Istvika Veštice iz Istvika

Ne znam da li treba da napomenem, da naravno nismo mogle da se setimo kako je koja stajala, pa smo probale da napravimo sve permutacije (da vam kaže vaša statističarka, to su permutacije bez ponavljanja od tri elementa, ima ih 3!=6), ali, kao po Marfiju, onu pravu nismo potrefile.

Za to vreme dok smo se nas tri slikale i obilazile lepotane, oni su unutra nešto pričali. Sa  prof. Brankom (novim nam Dekanom) smo se mimoišli, samo ga je Nole spazio. Tako nam i treba kad kasnimo. Vadićemo se na kišu.

Možete pogledati sve ovogodišnje fotografije ovde. Ako vas zanimaju ranije izložbe, one su opisane ovde.

I naravno, vidimo se dogodine.

Posted on 4 Comments

Odjek

Evo, malo eksperimentiše šta sve može sa svojim glasom, otkrila je sama da kad priča u posudu, ono odjekuje, i to je silno zabavno, ja sam je malo omela u tome da vam pokažem.
(ovo što šušne jako u jednom momentu to sam ja, ustajem sa troseda, nisam imala pojma da se tako čuje)

I sad dok postavljam ovaj klip, traži da ga gleda beskonačno puta, i onda ponavlja.

Posted on 4 Comments

Čokoladno mleko i čista čaša

Čokoladno mleko Meggle
fotografija preuzeta sa meggle.ba

Donosi mi čistu čašu koju je izvadila iz gornjeg elementa (valjda, pošto nije imala odakle drugo). Jedna od čokoladnog mleka već stoji na pultu i pored nje tetrapak, nepopijen do kraja.

Odlazim sa čašom do kuhinje, stavljam čistu čašu pored one iz koje je već pila. Pitam: “šta ćeš da piješ?” Pokazuje tetrapak. Nestrpljivo čeka da odšrafim poklopčić. Sipam 2/3 čaše. Popije naiskap.

(Ja se već mislim da vratim onu čistu čašu…)

Ona klapara poklopcem na bokalu za vodu (otvara i zatvara), to je znak da sad treba da sipam vodu.

Pa naravno da znam zašto sam donela čistu čašu.

Posted on 12 Comments

Makaze i sklanjanje u kupatilo

Čujem je pušta vodu u kupatilu i spušta dasku. Ustajem da vidim…

Sad malo unazad.

Iz nekog razloga obožava da mažnjava makaze. Zna da joj ne dozvoljavam, ali svako malo hvata krivinu i mazne ili one velike koje stoje u kuhinjskoj fijoci ili makazice za nokte koje su u kupatilu.

Malo ranije danas, već je uzimala te male, i njima se igrala u sobi. Primetim ja, uzmem ih, pitam što je to opet uzimala i vratim ih nazad. Ona kao postiđena, saginje glavu, zna da je uzela što ne sme.

Još malo unazad.

Provalili su je u vrtiću da kad joj se neka aktivnost ne dopada, ili neka osoba koja od nje previše traži, ona ustaje od aktivnosti i odlazi u kupatilo. I tamo sedi. I sedi. I sedi… I ništa ne uradi, naravno, već se samo sklanja na “sigurno mesto”.

Sad jedan flashback from childhood.

To isto sa kupatilom sam radila i ja. Identično. Kad mi smetaju, ili me nerviraju, kupatilo je spas.

Sadašnje vreme.

Čujem je da pušta vodu u kupatilu i spušta dasku. Ustajem da vidim, pomislim da je kakila (izvin’te sad ako vam je ovo nepristojna reč, to je samo obična fiziološka radnja), treba da je obrišem.  Ona se već obukla. Podižem dasku, i ugledam makazice u šolji.

Otišla je u kupatilo da se na miru (da joj ne smetam) igra makazicama. Ispale su joj. Našla je rešenje: povukla vodu i spustila dasku. Da se ne vidi.

I ja sam ponovo ponosna, kako god se to možda nekima činilo čudnim.

Sad još jedan flashback from childhood.

Kako bre ova moja keva uvek sve zna šta sam ja radila?