Posted on Leave a comment

Komunikacija bez govora

Vanja ne govori.
Ali to nije prevelika prepreka za komunikaciju, makar ne onu osnovnu.
Razume dosta pojmova za objekte i radnje koje upotrebljava.

ovde pokazuje da joj pročam šta rade golubovi

U članku na engleskom pronašla sam veliki broj načina komunikacije sa detetom koje ne govori. Do mnogih od njih sam došla sama, intuitivno, naročito one sa početka spiska, njih uglavnom sve koristimo. Da me je neko pitao pre čitanja ovog teksta da objasnim kako komuniciramo, možda bih uspela da nabrojim 5-6, ali čitajući shvatam da smo zapravo nas dve učile zajedno i postupno kako da komuniciramo. U vrtiću koriste još i flashcards, njih nameravam da uvedem uskoro i kod kuće.
Napredne tehnike sa kraja spiska još nismo isprobavali, proučićemo ih.

Evo linka do članka da pogledate sami:
23 Ways To Communicate With A Non-Verbal Child

“Just because a person can’t speak doesn’t mean they have nothing to say.”

Posted on 12 Comments

Makaze i sklanjanje u kupatilo

Čujem je pušta vodu u kupatilu i spušta dasku. Ustajem da vidim…

Sad malo unazad.

Iz nekog razloga obožava da mažnjava makaze. Zna da joj ne dozvoljavam, ali svako malo hvata krivinu i mazne ili one velike koje stoje u kuhinjskoj fijoci ili makazice za nokte koje su u kupatilu.

Malo ranije danas, već je uzimala te male, i njima se igrala u sobi. Primetim ja, uzmem ih, pitam što je to opet uzimala i vratim ih nazad. Ona kao postiđena, saginje glavu, zna da je uzela što ne sme.

Još malo unazad.

Provalili su je u vrtiću da kad joj se neka aktivnost ne dopada, ili neka osoba koja od nje previše traži, ona ustaje od aktivnosti i odlazi u kupatilo. I tamo sedi. I sedi. I sedi… I ništa ne uradi, naravno, već se samo sklanja na “sigurno mesto”.

Sad jedan flashback from childhood.

To isto sa kupatilom sam radila i ja. Identično. Kad mi smetaju, ili me nerviraju, kupatilo je spas.

Sadašnje vreme.

Čujem je da pušta vodu u kupatilu i spušta dasku. Ustajem da vidim, pomislim da je kakila (izvin’te sad ako vam je ovo nepristojna reč, to je samo obična fiziološka radnja), treba da je obrišem.  Ona se već obukla. Podižem dasku, i ugledam makazice u šolji.

Otišla je u kupatilo da se na miru (da joj ne smetam) igra makazicama. Ispale su joj. Našla je rešenje: povukla vodu i spustila dasku. Da se ne vidi.

I ja sam ponovo ponosna, kako god se to možda nekima činilo čudnim.

Sad još jedan flashback from childhood.

Kako bre ova moja keva uvek sve zna šta sam ja radila?

Posted on 8 Comments

Integrativne likovne radionice

Prethodnih meseci  su se u našem vrtiću organizovale likovne radionice takve da su gore u razvojnim grupama gostovala deca iz redovnih grupa u prizemlju.

Klinci su uz pomoć ili sami koristili razne likovne tehnike tehnike.

Ono što mogu jeste da vam pokažem kako izgleda pano sa fotkama i radovima. Fotke sam dobila, vesele su, osim radionica bilo je tu i grupnog zajedničkog igranja i đuskanja, no njih ne mogu da vam pokažem, ko želi da vidi, nek nam dođe u goste.

Pano integrativnih radionica
Integrativne radionice Integrativne radionice Integrativne radionice

Nadam se da se L. i D. neće naljutiti što njih stavljam na blog.

Vanja na radionici

Vanja na radionici Vanja na radionici Vanja na radionici Vanja na radionici Vanja na radionici Vanja na radionici

Trebalo bi da će od sledeće školske godine ponovo biti organizovane ovakve radionice, i nudim se da na nekoj učestvujem, kao fotograf makar, pošto mislim da ništa drugo ne bih umela.

Posted on Leave a comment

Razumem

Nećka se jutros da uđe.

Sačekuje je jedna od defektologa rečima ‘hajde, još samo danas, pa onda dva dana se odmaraš’.

A Vanja, kao da je razumela da je petak, istog momenta stavlja osmeh na lice, i polazi sa njom.

Jedna stvar je sigurna, mnogo više stvari ona razume i zna nego što ume da nam svima pokaže.
Nadam se iskreno da će nas jednog dana u to uveriti. Čak i mene.

Posted on 18 Comments

Vrtićke aktivnosti

Bila sam juče u vrtiću na radionici Biram da recikliram, ali sam je eskivirala (napravila par fotografija, i zbrisala), i ušla da špijuniram šta se radi u grupi.

Pokazala mi je kako slaže kocke u vertikalni niz.

slažem kocke slažem kocke slažem kocke

slažem kocke slažem kocke

Onda je donela koficu punu kocaka iz plakara, i dobila kocke da rastavlja.

donosi koficu sa kockama donosi koficu sa kockama kocke za rastavljanje

rastavlja ih i stavlja nazad u koficu (malo to teže ide)

zatim vraća koficu na mesto.

Posle je malo gađala kegle (tu je mama malo zatajila sa snimanjem).

Pa je malo radila gimnastiku.

gimnastika gimnastika

I na kraju je preskakala (dobro, prekoračivala) prepreke.

preko prepreka preko prepreka

Igrali smo na kraju i Ringe raja, sa sve čučanjem na kraju, ali taj snimak ne možemo da vam pokažemo, zbog drugara.

Posted on 5 Comments

Saosećanje i ljubomora

Dve odvojene emocije, potpuno različite, i rekla bih, jedna dobra, druga loša.

I dve pohvale u dva uzastopna dana.

Epizoda jedan: “Saosećanje”

Dečak D. iz Vanjine grupe odbija da uradi šta od njega traže, i kmezi se pokušavajući da izbegne aktivnost. Defektolog se “igra” ogledala, i kmezi se njemu. Vanja prilazi defektologu, misleći da je sad ona tužna, pipka je rukama po licu, kao da joj briše suze i kao da je teši i “kaže” joj da ne bude tužna.

Ja bih očekivala da će i ona početi da se kmezi, pošto na plač drugoga, “odgovara” tako što i ona počinje da plače. Za ovo je veoma pohvaljena, reče defektolog da se oduševila.

Epizoda dva: “Ljubomora”

Leto je, manje je dece u vrtiću pa spajaju grupe. Devojčica koja nije u Vanjinoj grupi mazi se sa njenim defektologom. Vanja se gura, sklanja devojčicu, i gura se da se ona mazi. Otovreno pokazivanje ljubomore.

Moje očekivanje je ponovo pogrešno. Ovog puta od strane defektologa. I za ovo je pohvaljena, mada bih ja očekivala da je ljubomora loša osobina. Ali ne, pokazivanje loših osobina je takođe dobro, i poželjno. Time pokazuje da ima stav.

Posted on 1 Comment

Pod jednakim uslovima?

U najavi je novi zakon o predškolskom obrazovanju.

U novinarskim tekstovima možete pročitati sledeći pasus:

U predškolskim ustanovama obezbeđuje se i rad sa decom sa smetnjama u razvoju, pod jednakim uslovima, a ostvaruju se i drugi programi, u zavisnosti od potreba i interesa dece.

pročitajte ceo tekst

Šta to znači da se sa decom sa smetnjama u razvoju obezbeđuje rad pod jednakim uslovima? Njima upravo trebaju drugačiji uslovi. Treba im obezbediti da pokušaju da se ostvare jednako kao i njihovi vršnjaci, za to im obično trebaju upravo drugačiji uslovi.

To je upravo ona inkluzija, kako je mali Dokica zamišlja…

Posted on 2 Comments

Senzorna soba

U Beogradu, u vrtiću Venčić, u PU “Stari grad”, otvorena je nova senzorna soba namenjena deci sa smetnjama u razvoju.

Pročitajte celu vest.

Vredna donacija za vrtić „Venčić”

Pomoć u terapiji autistične dece

Deca sa posebnim potrebama, koja borave u vrtiću “Venčić” na Savskom vencu, od sada će u okviru redovne terapije koristiti senzornu sobu za kontrolisano doziranje stimulansa njihovih čula. Osim izgradnje i opremanja ove specijalne sobe, kompanija “Oriflejm” je donirala i brojne igračke.

Tatjana Pašić, direktorka Narodne kancelarije predsednika Republike Srbije i Jovana Lukić iz kompanije “Oriflejm” pustile su juče senzornu sobu u redovan terapeutski rad u vrtiću “Venčić”.

Lampa

– Korišćenjem umirujućih zvukova prirode, optičkih vlakana, projektora, vodenog stuba u boji sa ribicama, kao i aromaterapije u senzornoj sobi stimulišu se čula vida, sluha, dodira, dovode se u normalu osećaji hiper i hiposenzitivne dece, kontroliše se njihova agresija i mališani se uvode u relaksaciju. Svakom detetu ponaosob biće, prema zdravstvenom stanju, određena vrsta stimulansa kao i vreme njegovom izlaganju – objašnjava Violeta Nestorov, rukovodilac vrtića “Venčić”, koja naglašava da je pod sobe prekriven strunjačama i samim tim prostorija je bezbedna za mališane. U ovom obdaništu boravi 32 dece podeljene u četiri grupe, uzrasta od tri do 12 godina, od kojih većina boluje od autizma i nekog oblika retardacije (mentalne ili retardacije psihomotorike).
– Ovaj vrtić je jako stimulativna sredina za mog osmogodišnjeg sina Uroša, koji ima autizam. Za tri godine boravka ovde, sin mi je postigao vidljive rezultate. Počeo je da govori, a i više ne koristi pelene. Verujem da će stimulativna soba značajno doprineti napretku sve dece ovde – navodi Vesna Trajković.
Osim izgradnje i opremanja senzorne sobe, kompanija “Oriflejm” je donirala i didaktički materijal za dve radne prostorije, sve u vrednosti od 10.000 evra. Tako sada mališani, osim sa standardnim igračkama mogu da prave mini pozorišne predstave sa “Grinjol” lutkama, da se spuštaju niz tobogan u “bazen” pun loptica, igraju sa igračkama za razvoj fine motorike ili da šetaju po masažerima za stopala. Mališani su zauzvrat donatorima poklonili cveće i zahvalnice.

Razvojna grupa
Ljiljana Jovčić, sekretar za dečiju zaštitu ističe da u beogradskim vrtićima boravi 178 dece sa smetnjama u razvoju, a da je “Venčić” jedini vrtić namenjen samo ovim mališanima. U ostalim obdaništima su, pored redovnih, otvorene razvojne grupe.
– Otvorićemo još jednu razvojnu grupu u okviru naše Predškolske ustanove od septembra i to u vrtiću “Kraljica Marija” – otkriva Gordana Petrović, direktorka PU “Savski venac”.

Autor: A. Milojković | Foto: A. Milojković

izvor: Blic online

Posted on 23 Comments

Inkluzija

Ovih se godina o inkluziji u Srbiji priča. Izgleda da je ona u Srbiji i dalje samo priča.

Pre mesec-dva, zvoni telefon predveče, zovu me iz Uprave PU, da me pitaju mogu li sutradan u 12h na predavanje o inkluziji. Da, ja visim na čiviluku. Nisam otišla, iako me veoma zanimalo, jer sam upravo u to vreme imala nastavu. Da su mi samo javili dan-dva ranije, nekako bih se organizovala. Ja sam inače u Centralnom Savetu roditelja PU, i znaju da sam roditelj deteta iz Razvojnih grupa, ne razumeh zašto nisu pozvali prvo mene da pitaju jesam li zainteresovana da tome prisustvujem. Ne, pozvan je bio drugi roditelj, pa kad je njemu nešto iskrslo, našli mene da pitaju. Hvala.

Ja sam na ovu priču uveliko zaboravila. Reč je bila o predavanju koju je organizovao Grad Beograd, Sekretarijat za dečju zaštitu, ili kako se već zovu. Delovalo mi je, prema informacijama koje su (čitaj nisu) imali defektolozi Razvojnih grupa, da je tek priča o inkluziji u pitanju.

Juče kad sam uzimala Vanju iz vrtića, dobijem od jedne od defektologa poziv da prisustvujem njenom predavanju o inkluziji, o primeru inkluzije deteta sa autizmom u redovnoj vrtićkoj grupi, i o tome šta sa njim treba da radi defektolog. Opet danas za sutra. Ne krivim nju, ona je očekivala da sam kao član Centralnog Saveta dobila poziv iz Uprave, nisam naravno.

Termin ovog predavanja poklopio se sa poslednjim u nizu predavanjem Prof. Svetomira Bojanina. Obzirom na to da sam već organizovala babu, a imajući u vidu temu ovog predavanja, odlučim da Prof. Bojanina, koji je ovog puta pričao o adolescentskom periodu, propustim.

Ulazim u prostorije u kojima je zakazano predavanja, i prvo se silno iznenadim. Prvo brojem slušalaca, po mojoj proceni 50-ak, a drugo sastavom auditorijuma. Ni jedno jedino lice mi nije poznato. Očekivala sam nekog iz Uprave, nije ih bilo, očekivala sam nekog od roditelja iz Saveta, ni njih nije bilo. Ubeđena da su slušaoci roditelji, zaključim da su u pitanju lokalne mame. Tokom predavanja shvatam da je moj zaključak pogrešan, predavanje slušaju vaspitači.

Još jedno iznenađenje usledilo je kad je predavanje počelo. Tema je zapravo pozitivno iskustvo inkluzije na Islandu, gde je predavač provela 10-tak godina rada. Ja sam ga shvatila kao predlog kako bi naš sistem mogao da se izgradi. Neki drugi izgleda nisu.

Neću prepričavati predavanje, nego ću samo izvući neke paralele.

Island je u ovom polju očigledno organizovana država. Sve je određeno i zakonom propisano. Ono što je od svega najvažnije, po tim pravilima se i postupa. Uočena je važnost rane intervencije, i saradnje više različitih sistema kako bi se onome kome treba najbolje pomoglo. Dete sa smetnjama u razvoju mora da ide u vrtić. Ima svog personalnog asistenta koji je specijalni edukator (defektolog je jedna ružna reč) i koji ga prati kroz sve faze razvoja. Dete boravi u redovnoj grupi koja broji do 15 dece. Ono što se provlači kroz ceo sistem vrednosti, jeste nešto što se zove ABS pozitivan pristup (izvini T, nisam zapamtila šta skraćenica znači), sa naglaskom na pozitivan. Dete se smešta u svoju uzrasnu grupu, deca odlično pozitivno prihvataju novog drugara, i vremenom, vrlo brzo njegove različitosti prihvataju kao normalne i obične. Dete posle perioda adaptacije svoje drugare prihvata pozitivno, i daleko više uči od vršnjaka, nego od bilo kog drugog stručnjaka. Zapravo su terapeuti druga deca. Roditelji deteta sa problemom se uče kako da sa svojim detetom rade, roditelji ostale dece su pozitivno reagovali na novog druga njihove dece. Različite viđate na svakom koraku, takav je mentalitet. Sve u svemu, moj je zaključak, jedna reč koja sve može da opiše jeste pozitivno. E to je nebo.

A Srbija? Srbija se uči inkluziji. Zakoni možda i postoje, ali nema ko da ih sprovodi. Inkluzija postoji na papiru, a u praksi izgleda ovako: Dete sa problemom smešta se u redovnu grupu koja broji 25+ dece. Personalni asistent ne postoji, postoji jedan defektolog koji obilazi po tri objekta vrtića i u njima troje dece svakog dana. Sve ostalo vreme, dete je sa vaspitačem i drugom decom, i oni se uglanom većinu vremena međusobno ne razumeju. E, dragi moji političari, to nije in kluzija, to nije ni I od inkluzije. Srbija je zemlja. Zemlja koja će nekad možda dođi do onog neba.

Ono što je meni zaparalo uši na ovom predavanju jeste bila reakcija slušalaca. Kao jedan su ustali da napadnu predavača da se spusti na zemlju i ne priča bajke. Ja ih razumem. Oni su u problemu, jer nisu obučeni, i ne znaju šta treba da rade. Kriv je sistem koga nema, i koji ih je doveo u takvu situaciju. Oni su očekivali konkretne savete šta da rade sa decom koja su im poverena, čini mi se ne shvatajući da je svako dete priča za sebe i da univerzalnih varijanti nema. I ako bih ponovo tražila jednu reč koja bi opisala ceo sistem, ta reč bi morala biti negativno. Negativno je ono što se postiže, i detetu kome treba p oseban tretman, a ne dobija ga, i deci kojima poseban tretman nije potreban, oni tretmana ne dobijaju dovoljno, i njima je ovo negativno. To je stav koji će oni o različitima poneti u život. I to je ono što je najnegativnije od svega.

Nemojmo učiti sopstvenu decu da je loše biti drugačiji. Srbija je definitivno loše mesto da se bude drugačiji. Još uvek je tako, ali to ne mora tako da ostane. Dajte da sistem inkluzije napravimo onim što on treba da bude – sistem, a ne samo reč napisana na papiru.

Posted on 16 Comments

Stepenice

Ovako je bilo prošle godine.

Tada, pa i danas, kad silazimo niz stepenice držim je čvrsto za ruku, a ona se sa druge strane pridržava za gelender. Često se dešava da uopšte ne pazi niti gleda gde staje, nego preskače po dva, nekad i tri stepenika. Sigurna je valjda da je ja držim. Iz tog razloga, ni na pamet mi ne pada da je pustim, a pritom je još zima, jakne su debele, i otežavaju njene ionako nespretne pokrete.

Pre nekoliko dana, dolazim u vrtić po nju, i zadržavam se nekoliko minuta na vratima pričajući sa defektologom. Ona se šetka po holu (na spratu smo), ja bezbrižno znam da ona neće sama krenuti niz stepenice, već smo to skoro ustalili. U jednom trenutku, defektolog koja gleda iza mene šta Vanja radi, kaže mi:  “pa ona silazi sama niz stepenice, eno je na pola”. Ja zabezeknuta, nas dve poletesmo do stepenica, a ona sigurna, stoji na polovini, i gleda u nas, sva ponosna. Siđem ja do kraja niza stepenica, pozovem je da siđe do kraja. Siđe ona, naravno. Pohvalismo je, jako dobro reaguje na pohvalu. Onda sledi penjanje, no to je dosta lakše, i to je već ranije znala.

Sutradan sam ponela FA, čisto da zabeležim. Od sad koristi svaki trenutak da stepenice još bolje izvežba.

Meni iskreno taj njen silazak deluje vrlo nesigurno, međutim, silazak nogama naizmenično, ona pokazuje da je sigurna.

Evo, pogledajte pa procenite sami.