Posted on 23 Comments

Inkluzija

Ovih se godina o inkluziji u Srbiji priča. Izgleda da je ona u Srbiji i dalje samo priča.

Pre mesec-dva, zvoni telefon predveče, zovu me iz Uprave PU, da me pitaju mogu li sutradan u 12h na predavanje o inkluziji. Da, ja visim na čiviluku. Nisam otišla, iako me veoma zanimalo, jer sam upravo u to vreme imala nastavu. Da su mi samo javili dan-dva ranije, nekako bih se organizovala. Ja sam inače u Centralnom Savetu roditelja PU, i znaju da sam roditelj deteta iz Razvojnih grupa, ne razumeh zašto nisu pozvali prvo mene da pitaju jesam li zainteresovana da tome prisustvujem. Ne, pozvan je bio drugi roditelj, pa kad je njemu nešto iskrslo, našli mene da pitaju. Hvala.

Ja sam na ovu priču uveliko zaboravila. Reč je bila o predavanju koju je organizovao Grad Beograd, Sekretarijat za dečju zaštitu, ili kako se već zovu. Delovalo mi je, prema informacijama koje su (čitaj nisu) imali defektolozi Razvojnih grupa, da je tek priča o inkluziji u pitanju.

Juče kad sam uzimala Vanju iz vrtića, dobijem od jedne od defektologa poziv da prisustvujem njenom predavanju o inkluziji, o primeru inkluzije deteta sa autizmom u redovnoj vrtićkoj grupi, i o tome šta sa njim treba da radi defektolog. Opet danas za sutra. Ne krivim nju, ona je očekivala da sam kao član Centralnog Saveta dobila poziv iz Uprave, nisam naravno.

Termin ovog predavanja poklopio se sa poslednjim u nizu predavanjem Prof. Svetomira Bojanina. Obzirom na to da sam već organizovala babu, a imajući u vidu temu ovog predavanja, odlučim da Prof. Bojanina, koji je ovog puta pričao o adolescentskom periodu, propustim.

Ulazim u prostorije u kojima je zakazano predavanja, i prvo se silno iznenadim. Prvo brojem slušalaca, po mojoj proceni 50-ak, a drugo sastavom auditorijuma. Ni jedno jedino lice mi nije poznato. Očekivala sam nekog iz Uprave, nije ih bilo, očekivala sam nekog od roditelja iz Saveta, ni njih nije bilo. Ubeđena da su slušaoci roditelji, zaključim da su u pitanju lokalne mame. Tokom predavanja shvatam da je moj zaključak pogrešan, predavanje slušaju vaspitači.

Još jedno iznenađenje usledilo je kad je predavanje počelo. Tema je zapravo pozitivno iskustvo inkluzije na Islandu, gde je predavač provela 10-tak godina rada. Ja sam ga shvatila kao predlog kako bi naš sistem mogao da se izgradi. Neki drugi izgleda nisu.

Neću prepričavati predavanje, nego ću samo izvući neke paralele.

Island je u ovom polju očigledno organizovana država. Sve je određeno i zakonom propisano. Ono što je od svega najvažnije, po tim pravilima se i postupa. Uočena je važnost rane intervencije, i saradnje više različitih sistema kako bi se onome kome treba najbolje pomoglo. Dete sa smetnjama u razvoju mora da ide u vrtić. Ima svog personalnog asistenta koji je specijalni edukator (defektolog je jedna ružna reč) i koji ga prati kroz sve faze razvoja. Dete boravi u redovnoj grupi koja broji do 15 dece. Ono što se provlači kroz ceo sistem vrednosti, jeste nešto što se zove ABS pozitivan pristup (izvini T, nisam zapamtila šta skraćenica znači), sa naglaskom na pozitivan. Dete se smešta u svoju uzrasnu grupu, deca odlično pozitivno prihvataju novog drugara, i vremenom, vrlo brzo njegove različitosti prihvataju kao normalne i obične. Dete posle perioda adaptacije svoje drugare prihvata pozitivno, i daleko više uči od vršnjaka, nego od bilo kog drugog stručnjaka. Zapravo su terapeuti druga deca. Roditelji deteta sa problemom se uče kako da sa svojim detetom rade, roditelji ostale dece su pozitivno reagovali na novog druga njihove dece. Različite viđate na svakom koraku, takav je mentalitet. Sve u svemu, moj je zaključak, jedna reč koja sve može da opiše jeste pozitivno. E to je nebo.

A Srbija? Srbija se uči inkluziji. Zakoni možda i postoje, ali nema ko da ih sprovodi. Inkluzija postoji na papiru, a u praksi izgleda ovako: Dete sa problemom smešta se u redovnu grupu koja broji 25+ dece. Personalni asistent ne postoji, postoji jedan defektolog koji obilazi po tri objekta vrtića i u njima troje dece svakog dana. Sve ostalo vreme, dete je sa vaspitačem i drugom decom, i oni se uglanom većinu vremena međusobno ne razumeju. E, dragi moji političari, to nije in kluzija, to nije ni I od inkluzije. Srbija je zemlja. Zemlja koja će nekad možda dođi do onog neba.

Ono što je meni zaparalo uši na ovom predavanju jeste bila reakcija slušalaca. Kao jedan su ustali da napadnu predavača da se spusti na zemlju i ne priča bajke. Ja ih razumem. Oni su u problemu, jer nisu obučeni, i ne znaju šta treba da rade. Kriv je sistem koga nema, i koji ih je doveo u takvu situaciju. Oni su očekivali konkretne savete šta da rade sa decom koja su im poverena, čini mi se ne shvatajući da je svako dete priča za sebe i da univerzalnih varijanti nema. I ako bih ponovo tražila jednu reč koja bi opisala ceo sistem, ta reč bi morala biti negativno. Negativno je ono što se postiže, i detetu kome treba p oseban tretman, a ne dobija ga, i deci kojima poseban tretman nije potreban, oni tretmana ne dobijaju dovoljno, i njima je ovo negativno. To je stav koji će oni o različitima poneti u život. I to je ono što je najnegativnije od svega.

Nemojmo učiti sopstvenu decu da je loše biti drugačiji. Srbija je definitivno loše mesto da se bude drugačiji. Još uvek je tako, ali to ne mora tako da ostane. Dajte da sistem inkluzije napravimo onim što on treba da bude – sistem, a ne samo reč napisana na papiru.

23 thoughts on “Inkluzija

  1. Samo da te zagrlim. Jako.

  2. Zaista mi je zao da tako mora da bude, uz malo ljudskog truda, i pozitivnosti, sve bi to bilo puno lepse. Veliki pozdrav tebi i poljubac Vanji da izdrzite i istrajete.

  3. Procitala, i kao i uvek kad se radi o problemima u Srbiji, ostala bez reci. Mnogo velikih reci pred mikrofonima, donetih zakona koji se ne sprovode, pretvaranja da smo otvoreno drustvo, dok se upiremo da ne talasamo jer nam je divno u zabokrecini, dok se molimo da probleme ima “neko drugi”.

    Veliki ljubac za tebe i Vanju

  4. Cinjenica da se ovde u Srbiji culo da neko o inkluziji tako govori pred sluasocima koji su vaspitaci, meni daje malo nade da ce to neko ipak cuti kako treba.

    Svidja mi se tvoj tekst, ovo je prvi komentar na tvom blogu, koji sam skoro ceo procitala.

    Veliki poljubac za vas dve.

  5. Ljubac za vas dve. I da ipak ta predavanja budu znak pocetka promena. Sve je to dug proces, koji pocinje u ljudskim glavama a krajnji rezultat su neka lepsa, srecnija detinjstva i bolje perspektive.

  6. Inkluzija je dobra stvar i u svetu , tacnije u razvijenim zapadnim drzavama odavno je primenjiva.
    Kod nas se prica , a kad se tako nesto desava prica dobija razlicite krajeve.
    Mi nemamo sistem. Ovo sto mi imamo je krajnje dno.
    Da bi ukljucili decu sa posebnim potrebama moramo da im obezbedimo najosnovnije ( u fizickom smislu) a mi nemamo za krede a kamoli da o skolama neko brine u smislu da se jos vise ulaze od osnovnog.
    I ovde zavrsavam sa navodjenjem primera zasto se kod nas nece dogoditi inkluzija dok ne usaglasimo onih 60 000 zakona sa zakonima EU…Posle toga je na redu standard…
    I na kraju, mi nase mozgove necemo promeniti jos dugo dugo…
    Ovo je i najgore u celoj prici…
    Postoji bojazan kod profesora u redovnim skolama od inkluzije, verovali ili ne. Postoji bojazan kod roditelja od inkluzije… Tesko je menjati kolotecinu i zabokrecinu. Tesko je menjati nacin razmisljanja… Tesko je uneti bilo koju novinu…

    A sve je tako lako i dostupno, barem kada sam ja u pitanju.
    Jos prosle godine sam molio direktora specijalne skole iz mog grada da dodje kod mene sa grupom saradnika i odrze predavanja na tu temu. Jos nisu dosli, a nisu me ni zvali pre mesec dana kada su imali jedan takav seminar u njihovoj skoli. Iz ragovora sa njim, inkluzija kod nes nece zaziveti jos sigurno 5,6 godina minimalno…
    Kada sam pokrenuo pricu kod mene na poslu , ovi moji me gledaju kao da sam sa Marsa pao…
    I sad citam kod tebe nesto sto prolazim vec neke skoro dve godine.
    Znas da se retko kad oglasavam kad je skolstvo u pitanju, ali me ovo bas iznerviralo.
    Mi smo narod sa posebnim potrebama i mi sami necemo moci da se ukljucimo u tokove gde i svi drugi idu!!!
    O deci da ne pricam….

  7. inkluzija…
    i ja je cekam
    valjda cemo uspjeti

  8. […] je upravo ona inkluzija, kako je mali Dokica […]

  9. Zagrljaj….

  10. […] – Život na Web-u u crticama Marija Spasojević – Bez emocije Ivana Stoisavljević – Inkluzija Sladjana Marjanović – Savremena bajka iliti jedan ponovljeni od poodavno Milan Jakovcevski – […]

  11. […] – Život na Web-u u crticamaMarija Spasojević – Bez emocijeIvana Stoisavljević – InkluzijaSladjana Marjanović – Savremena bajka iliti jedan ponovljeni od poodavnoMilan Jakovcevski – […]

  12. […] Ivana Stoisavljević – Inkluzija […]

  13. citam ovaj clanak po ko zna koji put,jer iznova brinem zbog inkluzije!volela bih da moje dete ide u takvu grupu kao na islandu, ali kod nas je to neizvodljivo!vaspitacice se sa razlogom bune, jer je jedno dete sa posebnim potrebama, ponekad vise nego 25oro dece bez razvojnih problema!a ni njima se nista ne nudi. trebalo bi da svaka grupa koja dobije dete za inkluziju dobije i spec. pedagoga ili defektologa, a sistem je smislio da nas samo ukljuci u vec postojeci obrazac, bez ulaganja!ja bih brinula za svoje dete u takvom okruzenju, ne iz straha od promene, nego iz cisto prakticnih razloga…

    1. ma sistem ne postoji, u tome i jeste problem, oni su samo ‘proglasili’ inkluziju, i nisu uradili ništa…

  14. upravo tako!i svi brinu, i svima zao, a vi roditelji vidite sta cete!

  15. […] Ivana Stoisavljević – Inkluzija […]

  16. […] Ivana Stoisavljević – Inkluzija […]

  17. Citala sam vase komentare i sve ste izneli bas kao sto je nase drustvo.Inkluzija je jako malo ukljucena u vrticima pa i skolama.Ja sam edukovana za to ali sta vredi kada prvo moja kolegenica(vaspitac sam)iz sobe nije zainteresovana da pomogne detetu.Direktorka me zamolila da prihvatim dete sa pos.potr.jer cemo imati dobru donaciju od unicefa!?A da mi smanji broj dece u grupi i ne pominje.Kako da izbacimo troje dece(kako zakoni nalazu,1/3),na osnovu kojih kriterijuma?Ja mislim da od toga nema nista,mlacenje u praznu slamu.Dobro je da se o tome razmislja ali i da se realizuje.Pozdrav za sve.

  18. Hm… interesantan stav.
    Ne, to ne treba raditi zato što će se dobiti donacija od ovoga ili onoga, već zato što ste potrebni svoj deci, pa i onoj koja nisu kao sva ostala.
    I ne, ne treba da se bilo ko izbacuje, smanjenje grupa treba da se ostvari otvaranjem novih, i zapošljavanjem novih ljudi, e, ali za to treba dodatni novac.
    I ne, takođe ne smatram da je mlaćenje prazne slame i da od toga nema ništa, toga mora da bude, kad-tad. Moje dete to neće dočekati da iskusi, ali neke naredne generacije različitih klinaca hoće, to sam apsolutno sigurna. Za to je potrebno malo više pozitivnog stava.
    Pozdrav i dobro došla.

  19. Poštovania,

    nisam mogla da ne prokomentarišen pomenutu temu…radim kao personalni asistent u jednom vrtiću u Subotici sa detetom kome je dijagnostikovan autizam…mališa jako lepo napreduje što mi daje još više snage i volje za rad sa njim! Do ovog posla sam došla slučajno jer za njega ne postoje konkursi niti bilo šta slično…obavljajući praksu u PU vaspitačice su bile jako zadovoljne načinom mog rada sa detetom pa su me predložile mami za personalnog asistenta…Vaspitač sam ali sam završila smer za rad sa decom u procesu inkluzije…da, tako nešto postoji kod nas u zemlji iako mnogi to ne znaju…volim svoj posao i zaista ga obavljam sa zadovoljstvom! …ali… završivši školovanje prinuđena sam da volontiram godinu dana u PU kako bih jednog dana možda (šanse su ravne nuli) dobila zaposlenje u PU… u isto vreme uspela sam da izmolim PU da radim kao personalni asisten jer oni do sada nisu imali sličan slučaj…oni zapravo ne znaju šta to znači…strašno! Zapravo moj posao bi mogao da se okarakteriše kao posao pedagoškog asistenta jer ja obavljam posao vaspitača…samo što posvećujem posebnu pažnju dečaku sa kojim radim…u našoj državi na žalost mnogi još uvek ne prave razliku između personalnog i pedagoškog asistenta…personalni asistent obavlja poslove kao što su odvođenje i dovođenje deteta u školu ili vrtić,radi sa njim domaće zadatke van ustanove i sl. i ne boravi sa njim u ustanovi (u školama sedi na hodniku i čeka da dete izađe na odmoro kako bi bilo sa njim za vreme odmora), dok pedagoški asistent boravi u ustanovi i radi sa detetom na času, u vrtiću… kao personalni/pedagoški asistent potpisujete ugovor na godinu dana i deo sredstava finansira opština a deo roditelj (8000,00+7000,00 bar je tako u mom slučaju)…e sad, za posao koji obavljate kao pedagoški asistent to je zaista malo novca…a da ne pričamo o tome da vam nije plaćeno socijalno, penzijsko, da nemate dan radnog staža… Iz tog razloga malo ko želi da radi ovaj posao jer godine prolaze, vas malo plaćaju a radnog staža nemate…džaba vam fakultet…to je pristup ove države, ona ponudi nešto i ne isprati to do kraja…nego sve ide tako bez veze…čisto da ne bude da ne rade na tome…e to je najstrašnije od svega…PU u Subotici ima jako veliki broj inkluzivnih grupa, a ja sam jedini personalni asisten u okviru nje! Pitam ja Vas da li je to normalno??? Ko radi sa tom decom???…niko 🙁 Postoji tu još jedan faktor koji se zove Interesorna komisija koja određuje da li je detetu potreban ili ne personalni asistent…ona funkcioniše na nivou opštine…ali verujem da mnogi roditelji ni ne znaju za sve ovo…nemoguće je da ta komisija baš nikome nije odobrila asistenta…pišem sve ovo jer sam prepuna dobrih i loših iskustava vezanih za inkluziju …ogorčena sam jer zaista volim svoj posao i na osnovu povratnih informacija roditelja, pedagoga i psiholga mogu da zaključim da ga dobro obavljam a nemam šansu da dobijem zaposlenje…ogorčena sam jer bi veliki broj mojih kolega sa fakulteta voleo da radi u svojoj struci ali za to nemaju šansu jer ova država ne pruža podršku kako nama vaspitačima,tako ni deci s posebnim potrebama … po meni bi svaka PU trebala da zaposli vaspitače koji su završili smer za inkluziju da rade kao asistenti dece sa posebnim potrebama i da ih plaća redovno kao i ostale vaspitače…jer jedan asistent radi mnogo više nego običan vaspitač…ovo Vam govorim iz ličnog primera…ali ne, naša PU pošalje vaspitače na seminar od dva dana po nekoliko sati i ozvaniči da su oni obučeni za inkluziju te mogu da rade sa tom decom…šta Vi mislite, može li se tako nešto naučiti za nekoliko sati????Te stvari me prosto razljute jer ne razumem zašto sam se ja onda školovala specijalo za to???? to pre svega treba voleti raditi…a ovi vaspitači su na to prinuđeni i imaju strašan otpor prema inkluziji…što je opet strašno, jer oni treba da rade sa tom decom…može li da zamislite kako rade??? Upitate li bilo kog vaspitača u našoj PU reći če da bih odmah ukinuo inkluziju…teško da tako može da se postigne neki rezultat kod dece… zaista sam puna utisaka i mogla bih da Vam pišem satima o celom procesu inkluzije i načinu na koji se on sprovodi… Sigurna je samo jedna stvar, nešto mora da se promeni jer ovo ovako ne valja! P.S. Pitajte slobodno…rada sam Vam odgovoriti na sve što znam….
    Srdačan pozdrav!!!

  20. Postovanje!
    Vidim da je tema stara, ali se nadam nekom odgovoru. O cemu se radi, moj trogodisnji sin u grupi ima dete za koje je očigledno da treba da bude ukljuceno u proces inkluzije. Decak skrece paznju na sebe tako sto drugu decu udara, grebe, cupa za kosu….moj sin je juce dosao potpuno izgreban kuci,leva ruka od lakta do sake sva u ranama, drugar opet ima oziljak kod oka, i jos slicnih primera….Majka pravda postupke govoreci da je to njegov nacin da privuce paznju. Vaspitaci, uprava, mi roditelji, svi smo svesni situacije. Vise je nego ocigledno da decaku treba strucna pomoc. Majka to negira, ne zeli da razgovara sa nekim ko bi mogao da pomogne. Uprava se brani time da ne mogu nista bez pristanka majke, jer bi u suprotnom bila diskriminacija ( sta li vec). Nisam iz te struke, govorim laicki iz ugla roditelja, i molim za objasnjenje i savet. Kao i sve ostalo i ovo je dvosmerno…
    Prolazi vreme, decak bez strucne pomoci, razvija se tako kako se razvija, agresija svakim danom sve izrazenija. Postaje pretnja za decu. Do juce je bilo, odmakni se, reci vaspitacici…od juce sam pocela da mu govorim da se brani. I onda se pitam o kakvoj inkluziji je rec??? Proces je uveden u vrtice, ali na pitanja sta ako? i kako? cini mi se da nema odgovora. Majka porice da detetu treba pomoc, uprava nemocna…nemamo izbora osim da ucimo decu da se brane….sta ce se desiti sa detetom kada na njegovu agresiju 30 drugara pocne da odgovara agresijom?
    Sve zato sto je majka neosvescena i ne zeli da prizna da njenom detetu treba strucna pomoc!?
    Pravo koje mi prirodno pripada jeste da zastitim svoje dete, kako nemam utociste u zakonu, sta mi ostaje? Da ucim svoje dete da bude nasilnik kako bi se zastitilo od deteta kome ustvari treba pomoc?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *