Posted on Leave a comment

Neću da jedem…

Kad dođemo u vrtić, mama mi obuje patofnice i za ruku me dovede do zelenih vrata. Ja se nekad malo ljutim, pa kad ulazim, mama kaže “evo stigla sirena”. Ona ustvari misli Sirena, jel da?

Kad dođe po mene, pozvoni na zvonce koje odsvira i onda ne teta dovede do zelenih vrata. Ja onda vidim dedu u dnu hodnika i prođem pored mame k’o da je nema i odem do dede dok se mama ispriča sa tetom. Sad mi je lepo u vrtiću, neću baš da se igram sa tetama i decom, radije švrćkam po sobi i gledam razne stvari.
A onda bi oni hteli da ja jedem.
E pa neću… Baš neću… I uvek se naljutim.
Kaže teta mami da sam pljunula sutlijaš.
“Kako pljunula”, kaže mama, “ona ne ume da pljune”.
Umem, umem, ali samo u vrtiću, pa što da pljunem kod kuće kad mi mama daje, svašta…

Posted on 1 Comment

Deda Mraz

Prvo je bila predstava, malo je bilo glasno i pravljeno za veću decu, ali ja sam odgledala do kraja.

I ja sam gledala predstavu...

Onda je Deda Mraz delio poklone…
Dobila sam bebu koja svašta ume, plače, pije mleko, podriguje, smeje se, priča… ma sve kao prava beba.

I ja sam dobila poklon... Jaooo, šta ja sad treba da radim... ona plaačeee...

Posted on Leave a comment

Osmeh na poklon

Pa bila sam u vrtiću, šta ste mislili?

Igrala sam se sa veeelikom loptom, onda sam slušala muziku, malo igrala, i nasmejala se teti, prvi put. Pa morala je valjda da zasluži moj osmeh, ne može to odmah svako da dobije.

Onda sam smazala neku užinicu pa je mama došla po mene.

Ovako izgleda moj vrtić, sav okićen

Pokušala sam sama da otvorim vrata Ma daj mama ko će da čeka dok ti napraviš taj aparat, idemo kućiiiii

Posted on Leave a comment

Aktivan dan

Tata danas nije radio. Danas nam je Slava. Sveti Nikola. Mama me probudila u 7, a ja sam baš htela još da spavam. Spremili smo se, doručkovali i išli na vežbe.

Prvo Fizikalna terapija. Bilo je OK, Marija me nije mnogo mučila. Vežbali smo ravnotežu u čučnju. Znate li kako je teško da se čuči kad si bos. Meni jeste, to ne volim. Onda sam još vežbala da ustanem bez držanja iz čučećeg položaja. Ni ovo nije baš mnogo zabavno, ali dadoše mi neke kocke koje su mi se dopale, pa je odmah išlo bolje.

Onda je na redu Radna terapija. Nikad ne volim ponedeljkom radnu. Uvek mislim kad izađem sa fizikalne da ću ići kući, kad ono… Čeka me još… Mama je morala samnom unutra. Sedela sam u krilu i ništa nisam htela da radim. Terali su me da ubacujem neke voćke u kutiju, a ja to baš ne volim. Pa zar do sad nisu naučili da to najviše mrzim. Pa dobro, možda ne baš najviše!

E, a onda smo otišli u vrtić. Baš sam se obradovala kad sam tamo stigla. Ustvari, prvo nisam htela da izađem iz kola, ne znate vi kako ja volim da se vozim, to je nešto najlepše. A onda kad sam videla gde me mama vodi, odmah sam se oraspoložila. Tamo ima puno dece i igračaka. A sreli smo mog druga Saleta koji je još odavno samnom zajedno vežbao. Jao koliko je on porastao, jedva sam ga prepoznala. Bila sam u vrtiću cela dva sata i uopšte nisam plakala. Mama je pitala za Deda Mraza. I on će doći.

Onda smo išli svi zajedno kod Babe i Dede na slavski ručak. I ja sam jela rubu, i baš je bilo super. A i kolači nisu bili loši. Posle su me stavili da spavam, samo ko bi još spavao kad je toliko ljudi okolo. Ne smem ništa da propustim, kakvo im spavanje pada na pamet! Gledala sam TV. Trebalo je da dođe još neka mala seka, ali ja nisam više mogla da čekam, odgurala sam mamu do vrata. Pa valjda će shvatiti da hoću kući. Kuuućiiii!

Na putu do kuće, mama mi je pustila Vladu Georgieva, a što ja njega volim… Onda sam se malo sa tatom prošetala pored kuće ali pošto je bilo hladno nismo puno ostali.

Aaaaa…. To ja zevam, zar ne znate… Mama mi dala večeru, i posle smo išli na kupanje. A što ja volim vodu, obožavam. Najviše volim kad mi mama pusti tuš naopačke, pa izgleda kao fontana. Jedino ne znam kako ne mogu da uhvatim vodu? Ma uhvatiću ja nju…

Dobro, odoh ja da spavam. Sutra opet ustajem rano, idem u vrtić…

Laku noć.

Posted on Leave a comment

Muke po vrtiću

Ijaooooo.

Danas je sve vreme plakala. Povremeno i vrištala uz izlive besa. To se ponekad dešava i na radnoj terapiji, tako da nam nije novo. Kad god se od nje nešto zahteva, ona negoduje, kasnije plače, pa onda vrišti i besni, otima se…

Defektolog misli da je to jer je prevelika pauza, četiri dana. Rešili smo da i preostala dva dana (ponedeljak i petak) idemo posle vežbi, na 2 sata. Ja sam prvo mislila da je skroz “skinem” sa vežbi, ali mi rekoše da to privikavanje može da potraje i do 2-3 meseca. To bi bilo baš previše.

Posted on 2 Comments

Međunarodni dan osoba sa invaliditetom

Danas je međunarodni dan osoba sa invaliditetom. Setimo ih se, i to ne samo danas.

Po nekim istraživanjima, ima ih 10-15% populacije.
Viđate li ih na ulici? Pretpostavljam ne baš u ovolikom broju.
Da li ste se ikada zapitali gde su? Kako žive? Treba li im pomoć?
Jedan od razloga su arhitektonske barijere i nepostojanje svesti ljudi bez invaliditeta da se ove i druge barijere prevaziđu.

Kako se ponašate kad ih sretnete na ulici? Da li okrenete glavu i pravite se da ne vidite? Ili ponudite pomoć, porazgovarate sa njima?

Poznajete li lično nekoga sa invaliditetom?

Pokušajmo da uradimo nešto kako bi oni bili ravnopravni sa svima ostalima, a ne samo jedna od marginalizovanih grupa.

Bonton ponašanja prema osobama sa invaliditetom(Sugestije za pravilno ponašanje radi bolje komunikacije sa osobama koje imaju invalidititet)

Bonton je tradicionalno skup pravila ponašanja u društvu. Svako društvo na bilo kojem stepenu razvoja je imalo i ima svoja pravila ponašanja. Ova pravila ponašanja su tekovina naše civilizicaje XXI stoljeća i općeprihvaćena su širom svijeta!

1. Najosnovnije? Usredsredite se na osobu, a ne na njen invaliditet!
2. Pristojno je rukovati se sa osobom sa invaliditetom, pa čak i kad osoba ima ograničene mogućnosti pokreta ruke ili koristi protezu ili je slijepa.
3. Prije nego priskočite u pomoć, uvijek upitajte osobu sa invaliditetom da li želi Vašu pomoć. Možda pomoć nije potrebna, ili je nepoželjna.
4. Nemojte se vješati ili naslanjati na nečije ortopedsko pomagalo (kolica, hodalica, štake, štap). Pomagala su dio nečije osobnosti, pa ih se nesmije tresti, naslanjati se na njih, itd.
5. Govorite izravno osobi sa invaliditetom, ne nekome pokraj, kao da ta osoba ne postoji. Naročito kada su u pitanju slijepe i osobe oštećenoga sluha.
6. Ako će razgovor trajati više od nekoliko minuta sa osobom u invalidskim kolicima, sjednite, kako bi došli u istu visinu očiju. Obje strane bit će pošteđene ukočenog vrata!
7. Nemojte ponižavati ili ponašati se zaštitnički prema osobi sa invaliditetom time što ćete je tapšati po ramenima ili glavi.
8. Kada nekome objašnjavate put, mislite na stvari kao što su udaljenost, gdje su udubljeni trotoari ili postavljene rampe, vremenski uslovi i fizičke prepreke koje mogu ometati kretanje osoba sa invaliditetom.
9. Nemojte obeshrabrivati djecu u postavljanju pitanjâ osobi sa invaliditetom o njezinim ortopedskim pomagalima (kolica, hodalice, štake, proteze, štapovi). Otvoren razgovor pomaže u premoštavanju predrasudâ koje proističu iz strahova ili zabluda.
10. Kad se osoba koja koristi kolica „prebaci” iz njih u automobil ili na stolicu, klupu, WC školjku, krevet i slično, nemojte micati kolica izvan njenog dohvata. Ako se ipak moraju maknuti iz nekog razloga, pitajte za mišljenje osobu koja koristi kolica. Isto se odnosi i na osobe koje koriste hodalice i štake!
11. U redu je koristiti izraze kao: „hodati pokraj” ili „idemo se prošetati” kad razgovarate s osobom u kolicima. Ona to shvaća kao izražavanje zamisli o kretanju u istom smjeru.
12. Ljudi koji koriste kolica različitih su fizičkih mogućnosti. Neke osobe koje koriste kolica mogu hodati uz pomoć štaka ili drugih ljudi na kraće udaljenosti. Oni koriste kolica, jer im ona pomažu u očuvanju snage i za efikasnije kretanje na udaljenostima.
13. Nemojte misliti o ljudima sa ortopedskim pomagalima kao o bolesnicima. Ortopedska pomagala su vid pomoći osobama u prilagođavanju ili za kompenzaciju funkcija oštećenih organâ za kretanje. Oštećenja mogu nastati i bez pojave zaraznih ili drugih bolesti. Neki od razloga korištenja ortopedskih pomagala mogu biti: oštećenje kičmene moždine, moždani udar, amputacija, mišićna distrofija, cerebralna paraliza, skleroza multipleks, dječja paraliza, bolesti srca, teži oblici reumatičnih pojava i još mnogo drugih uzroka pri oštećenju organa za kretanja.
14. Pazite na svoje predrasude! Nemojte misliti kako je upotreba ortopedskih pomagala tragedija. Kad su invalidska kolica dobro opremljena i odabrana, ona zapravo mogu značiti slobodu koja pruža korisniku mogućnost slobodnog kretanja i punog angažmana u životu.
15. Razgovarajte normalno, koristeći svakodnevne izraze, kao što su: “Vidimo se”; “Pozdravljam, trčim dalje”; “Ćujemo se”; te druge izraze, bez obzira na vrstu invaliditeta osobe sa kojom razgovarate.
16. Ako razgovarate sa osobom koja ima poremećaj govora, pa nešto niste razumjeli, ne pravite se da ste razumjeli, nego zamolite tu osobu da vam ponovi.
17. Kada razgovarate sa osobom oštećenoga sluha, izravno joj se okrenite, ne povisujte glas, i ne govorite joj u uho. Ta osoba će razumjeti vaše izraze lica, čitati sa usana ili koristiti pomoćnika da joj vaše riječi prenese internacionalnim ručnim znacima. Možete koristiti i pisanje teksta, ako situacija to dozvoljava.
18. U saobraćaju posebno poštujte vozače – osobe sa invaliditetom, koje imaju na svojem vozilu istaknutu međunarodnu oznaku, tako što ćete povećati razstojanje, smanjiti brzinu i povećati oprez, jer većina osoba sa invaliditetom su dobri vozači, ali sa neznatno sporijim reagiranjem, jer su im komande ručne.
19. U javnim prevoznim sredstvima ne koristite mjesta označena za osobe sa invaliditetom, a kada su takva mjesta zauzeta, ponudite svoje. Pomozite pri ulasku i izlasku iz sredstava javnoga prevoza.
20. Ne zaboravite, da osobe sa invaliditetom imaju prednost u javnim ustanovama i svim drugim mjestima.
21. Nemojte maziti pse vodiče ili druge životinje koje pomažu osobama sa invaliditetom. One rade.