Imamo novu frizuru, i to pravu, pravcatu.
Mama se plašila kako će to sve ispasti, ali sam je ja opet iznenadila. Evo, pogledajte, bila sam kod pravog velikog frizera. I ljubim moju Ljilju frizerku.
(mišem preko slika i čitajte)
Ma htela sam nešto drugo da pišem večeras, ali nema šanse, ovo je preče od svega.
Vanja bila popodne sa tatom kod babe i dede. I vraćaju se oko 19h, ona se kao i uvek obraduje i počinje da “priča” (trenutni repertoar je dibdibidibi ili daideaideaide) međutim, večeras, uhvati me za ruku, odvede u dnevnu sobu da joj upalim TV i kaže “maaaama”. Tako, sa dva sloga. Ja sam se naravno obradovala, ali sam mislila da je to ono uobičajeno brbljanje. Nisam baš obratila pažnju, šta li. Kad, posle oko pola sata, uzima me za ruku, vodi me u kuhinju i opet kaže “maaaamaa”.
Ja tu odlepim od sreće. Možete li to da zamislite, mislim moju sreću. Ne može se to rečima opisati. Evo, sad pišem ovo, i plačem. Plačem od sreće, naravno.
Sad vrtim film, i skapiram nešto.
Celo leto nije pila omega 3 (one naše kapsulice ribljeg ulja). I ponovo sam joj dala u prošli ponedeljak. U međuvremenu je naučila i ovo:
Pre nekoliko dana, je posle godina vežbanja naučila da se igra sa automobilom tako što će ga gurati po podlozi, a ne okretati, bacati, ili stavljati u usta.
I sad i ovo “mama”. Sad sam sto posto sigurna, da to ima SVE veze sa omegama. Živele omege.
Danas u vrtiću:
Tri sata popodne, deda i ja dolazimo po Vanju.
Defektolog je već u holu, ulazi unutra ostavlja vrata otvorena, odlazi niz hodnik i zove je. Kaže: “Vanja ide kuči, eno, došli su mama i deda” ona izlazi iz sobe, držeći je za ruku (ja virim kroz staklo drugog dela dvokrilnih vrata) ozbiljnog izraza lica. Ja provirujem kroz otvorena vrata, ona me ugleda i otima ruku, kreće brže ka vratima uz ciku.
Ja bih sad htela bar dve tri rečenice da razmenim, da vidim kako je bilo, ali Vanja me uzima za ruku i gura ka izlazu, ka stepenicama. Deda se javlja i pokušava da je odgovori, da ja čujem šta sam htela dok se oni obuju, ali NEMA ŠANSE, ona se pet puta vraćam, i gura me da idem tamo gde bi ona htela.
U jednom trenutku, uzima vrata, i gura ih da ih zatvori, mi ostajemo sa spoljašnje strane, a defektolog sa unutrašnje. Nas dve samo što nismo pukle od smeha. Kao da je htela da kaže “daj bre dosta više priče, idemo kući!”