Inkluzija

Ovih se godina o inkluziji u Srbiji priča. Izgleda da je ona u Srbiji i dalje samo priča.

Pre mesec-dva, zvoni telefon predveče, zovu me iz Uprave PU, da me pitaju mogu li sutradan u 12h na predavanje o inkluziji. Da, ja visim na čiviluku. Nisam otišla, iako me veoma zanimalo, jer sam upravo u to vreme imala nastavu. Da su mi samo javili dan-dva ranije, nekako bih se organizovala. Ja sam inače u Centralnom Savetu roditelja PU, i znaju da sam roditelj deteta iz Razvojnih grupa, ne razumeh zašto nisu pozvali prvo mene da pitaju jesam li zainteresovana da tome prisustvujem. Ne, pozvan je bio drugi roditelj, pa kad je njemu nešto iskrslo, našli mene da pitaju. Hvala.

Ja sam na ovu priču uveliko zaboravila. Reč je bila o predavanju koju je organizovao Grad Beograd, Sekretarijat za dečju zaštitu, ili kako se već zovu. Delovalo mi je, prema informacijama koje su (čitaj nisu) imali defektolozi Razvojnih grupa, da je tek priča o inkluziji u pitanju.

Juče kad sam uzimala Vanju iz vrtića, dobijem od jedne od defektologa poziv da prisustvujem njenom predavanju o inkluziji, o primeru inkluzije deteta sa autizmom u redovnoj vrtićkoj grupi, i o tome šta sa njim treba da radi defektolog. Opet danas za sutra. Ne krivim nju, ona je očekivala da sam kao član Centralnog Saveta dobila poziv iz Uprave, nisam naravno.

Termin ovog predavanja poklopio se sa poslednjim u nizu predavanjem Prof. Svetomira Bojanina. Obzirom na to da sam već organizovala babu, a imajući u vidu temu ovog predavanja, odlučim da Prof. Bojanina, koji je ovog puta pričao o adolescentskom periodu, propustim.

Ulazim u prostorije u kojima je zakazano predavanja, i prvo se silno iznenadim. Prvo brojem slušalaca, po mojoj proceni 50-ak, a drugo sastavom auditorijuma. Ni jedno jedino lice mi nije poznato. Očekivala sam nekog iz Uprave, nije ih bilo, očekivala sam nekog od roditelja iz Saveta, ni njih nije bilo. Ubeđena da su slušaoci roditelji, zaključim da su u pitanju lokalne mame. Tokom predavanja shvatam da je moj zaključak pogrešan, predavanje slušaju vaspitači.

Još jedno iznenađenje usledilo je kad je predavanje počelo. Tema je zapravo pozitivno iskustvo inkluzije na Islandu, gde je predavač provela 10-tak godina rada. Ja sam ga shvatila kao predlog kako bi naš sistem mogao da se izgradi. Neki drugi izgleda nisu.

Neću prepričavati predavanje, nego ću samo izvući neke paralele.

Island je u ovom polju očigledno organizovana država. Sve je određeno i zakonom propisano. Ono što je od svega najvažnije, po tim pravilima se i postupa. Uočena je važnost rane intervencije, i saradnje više različitih sistema kako bi se onome kome treba najbolje pomoglo. Dete sa smetnjama u razvoju mora da ide u vrtić. Ima svog personalnog asistenta koji je specijalni edukator (defektolog je jedna ružna reč) i koji ga prati kroz sve faze razvoja. Dete boravi u redovnoj grupi koja broji do 15 dece. Ono što se provlači kroz ceo sistem vrednosti, jeste nešto što se zove ABS pozitivan pristup (izvini T, nisam zapamtila šta skraćenica znači), sa naglaskom na pozitivan. Dete se smešta u svoju uzrasnu grupu, deca odlično pozitivno prihvataju novog drugara, i vremenom, vrlo brzo njegove različitosti prihvataju kao normalne i obične. Dete posle perioda adaptacije svoje drugare prihvata pozitivno, i daleko više uči od vršnjaka, nego od bilo kog drugog stručnjaka. Zapravo su terapeuti druga deca. Roditelji deteta sa problemom se uče kako da sa svojim detetom rade, roditelji ostale dece su pozitivno reagovali na novog druga njihove dece. Različite viđate na svakom koraku, takav je mentalitet. Sve u svemu, moj je zaključak, jedna reč koja sve može da opiše jeste pozitivno. E to je nebo.

A Srbija? Srbija se uči inkluziji. Zakoni možda i postoje, ali nema ko da ih sprovodi. Inkluzija postoji na papiru, a u praksi izgleda ovako: Dete sa problemom smešta se u redovnu grupu koja broji 25+ dece. Personalni asistent ne postoji, postoji jedan defektolog koji obilazi po tri objekta vrtića i u njima troje dece svakog dana. Sve ostalo vreme, dete je sa vaspitačem i drugom decom, i oni se uglanom većinu vremena međusobno ne razumeju. E, dragi moji političari, to nije in kluzija, to nije ni I od inkluzije. Srbija je zemlja. Zemlja koja će nekad možda dođi do onog neba.

Ono što je meni zaparalo uši na ovom predavanju jeste bila reakcija slušalaca. Kao jedan su ustali da napadnu predavača da se spusti na zemlju i ne priča bajke. Ja ih razumem. Oni su u problemu, jer nisu obučeni, i ne znaju šta treba da rade. Kriv je sistem koga nema, i koji ih je doveo u takvu situaciju. Oni su očekivali konkretne savete šta da rade sa decom koja su im poverena, čini mi se ne shvatajući da je svako dete priča za sebe i da univerzalnih varijanti nema. I ako bih ponovo tražila jednu reč koja bi opisala ceo sistem, ta reč bi morala biti negativno. Negativno je ono što se postiže, i detetu kome treba p oseban tretman, a ne dobija ga, i deci kojima poseban tretman nije potreban, oni tretmana ne dobijaju dovoljno, i njima je ovo negativno. To je stav koji će oni o različitima poneti u život. I to je ono što je najnegativnije od svega.

Nemojmo učiti sopstvenu decu da je loše biti drugačiji. Srbija je definitivno loše mesto da se bude drugačiji. Još uvek je tako, ali to ne mora tako da ostane. Dajte da sistem inkluzije napravimo onim što on treba da bude – sistem, a ne samo reč napisana na papiru.

Pretraživali ste:

    inkluzija (119), inkluzija u vrtićima (29), personalni asistent u vrticu (26), yhs-mystartdefault (17), zakon o inkluziji srbija (12)

Stepenice

Ovako je bilo prošle godine.

Tada, pa i danas, kad silazimo niz stepenice držim je čvrsto za ruku, a ona se sa druge strane pridržava za gelender. Često se dešava da uopšte ne pazi niti gleda gde staje, nego preskače po dva, nekad i tri stepenika. Sigurna je valjda da je ja držim. Iz tog razloga, ni na pamet mi ne pada da je pustim, a pritom je još zima, jakne su debele, i otežavaju njene ionako nespretne pokrete.

Pre nekoliko dana, dolazim u vrtić po nju, i zadržavam se nekoliko minuta na vratima pričajući sa defektologom. Ona se šetka po holu (na spratu smo), ja bezbrižno znam da ona neće sama krenuti niz stepenice, već smo to skoro ustalili. U jednom trenutku, defektolog koja gleda iza mene šta Vanja radi, kaže mi:  “pa ona silazi sama niz stepenice, eno je na pola”. Ja zabezeknuta, nas dve poletesmo do stepenica, a ona sigurna, stoji na polovini, i gleda u nas, sva ponosna. Siđem ja do kraja niza stepenica, pozovem je da siđe do kraja. Siđe ona, naravno. Pohvalismo je, jako dobro reaguje na pohvalu. Onda sledi penjanje, no to je dosta lakše, i to je već ranije znala.

Sutradan sam ponela FA, čisto da zabeležim. Od sad koristi svaki trenutak da stepenice još bolje izvežba.

Meni iskreno taj njen silazak deluje vrlo nesigurno, međutim, silazak nogama naizmenično, ona pokazuje da je sigurna.

Evo, pogledajte pa procenite sami.

Teletubbies

Odavno nisam ništa pisala. Pa nije se baš nešto specijalno ni dešavalo, a i malo sam zauzeta drugim stvarima.

Nismo još praktično ništa uradili sa vrtićem, samo malo raspitivanja okolo, i treba da odemo jedno jutro da vidimo šta će oni da kažu.
Nekoliko nedelja Vanja ide na terapiju kod defektologa. Tamo se super privikla, ma čim ima brdo igračaka. Marija (defektolog) je “kupila” kad joj je prvi put pokazala jednu OGROMNU knjigu. Vanja inače stvarno jako voli knjige, ali zato lutke… ni slučajno.
E, pa tamo se od prvog dana odmah zaleti na jednu lutku Teletabisa. Moram da priznam da je meni bilo skroz čudno, pošto ona nikad nije gledala Teletabise, već ih odavno nema kod nas na TV-u. Padne meni napamet da probam da nekako nabavim neku epizodu, i kao prvo rešenje, stiže nam uskoro DVD, ali na francuskom. Jutros sam međutim sasvim slučajno saznala da po video klubovima postoje neke VHS kasete i to, nećete verovati, sinhronizovane na srpski. Danas nisam stigla, ali od ponedeljka, hitam da to za početak iznajmim, a i da probam ako negde ima da se kupi.

Eto, ni to nisam znala, ali ta serija je na BBC originalno napravljena za decu koja imaju razvojne probleme. Deca je svuda vole jer lutkice imitiraju dečje pokrete, gestove i glasove.

Umalo da zaboravim da se pohvalimo. Prošle nedelje je Vanja naučila da spušta predmete u kutiju. Još uvek neće baš svaki put, ali i to je VELIKI uspeh.

Pretraživali ste:

    teletubbies igračke (23), teletabisi igracke (12)

Nešto sam lenja ovih dana…

kad je blog u pitanju. Ništa mi se ne piše.

Imam neku tezgu/posao sa strane, pa me to okupira, a i razgibava sive ćelije. Samo kad nije razmišljanje o lekarima, kontrolama, dijagnozama, terapijama…

Elem, u međuvremenu, bili smo prošle nedelje konačno kod fizijatra. Kaže da je zadovoljna što se nje tiče, da je očekivala da će se tonus mišića povećeti, sad kad više hoda (da je to uobičajeno kod dece koji imaju ovakve vrste problema) ali da se zapravo tonus još smanjio od prošle kontrole. To je odlično.

Sa njom sam razgovarala o novom pregledu magnetne rezonance, i ona takođe misli da nije neophodno da se sad stavlja u totalnu anesteziju, jer zapravo nema šta novo da se tim pregledom vidi, osim možda napretka u razvoju, što može da se vidi i po njenom ponašanju i dostignućima. Možda za dve-tri godine…

Kaže da dosta dobro hoda bosa (iako meni izgleda grozno kako drži stopala), da je pažljivija jer sama vidi da je manje stabilna. Srećom, ide lepo vreme, pa ćemo više hodati bosi, a manje u cipelama.

A cipele su posebna priča. Pre desetak dana smo kupili nove cipele, da ih malo izreklamiram, Ciciban. Ljudi moji, jedva sam našla čvrste duboke cipele na šniranje, kao one za skroz malu decu koja tek prohodavaju, ali broj 24. U Beogradu ima nekoliko Ciciban prodavnica, i ni u jednoj nisu imali odgovarajuće cipele. Stigli im novi modeli, prolećni, poluotvoreni, plitki, i SVI na čičak. Strašno. I kad ja izdeklamujem kakve mi cipele trebaju, svi me gledaju kao da tražim vasionski brod. Ceo sam grad obišla, u svaku najmanju prodavnicu dečjih cipela ušla, i jedva pronašla neke iz jesenje kolekcije, koje nisu prodali.

Bili smo danas i kod defektologa. Uzeće je na tretman jednom nedeljno, ali ona je zapravo somatoped, a nama treba oligofrenolog. Tako da nam izgleda ipak ne gine da idemo u drugu ustanovu.

U sredu ćemo kod psihologa, a u četvrtak ćemo videti kako izgleda tretman kod defektologa.

A ovo proleće, kakvo je sivo, cmizdravo, nikakvo. Kad li će više to sunce da se ustabili… Izađe jedan dan, pa onda cela nedelja kiša, i tako u krug…

Pretraživali ste:

    kraca noga kod beba (11)