Posted on 18 Comments

I Vanja ima Cerebralnu paralizu

Preporučujem da pročitajte ovaj blog post. Tri majke, čiji dečaci imaju cerebralnu paralizu, odgovaraju  na pitanja. Na engleskom je.
Parenting Kids With Cerebral Palsy

Pojma nisam imala šta je Cerebralna paraliza, prosto valjda o tome ne razmišljaš, osim ako ti je profesija na neki način vezana za ovo stanje. Da, ovo nije bolest, tako kažu, to je stanje.

Takođe, to nije dijagnoza koja se postavlja u ranom uzrastu, Vanji je počela da se u nalazima pojavljuje tek negde oko druge godine. Cerebralna paraliza je zapravo veoma širok pojam koji obuhvata sve moguće smetnje posture (položaja) i pokreta nastale kao posledica oštećenja mozga (Cerebral). Paraparesis spastica je Vanjina podvrsta. To bi bilo: delimično (paresis, za razliku od plegia: potpuno) smanjenje funkcije jednog para ekstremiteta (nogu u našem slučaju) praćenog spazmom mišića. Kakvi strašni izrazi, jel da? Cerebralnu paralizu često prate i druge smetnje, pa tako neko ima epileptične napade, oštećenje vida, sluha, mentalni deficit.

Motorno smo prilično dobro rešili našu CP, Vanjin najveći deficit je upravo mentalni. Nešto što bi i mogla da uradi, ona prosto ne ume. Unutra, po ravnom, nepravilno, ali spretno i stabilno hoda (stabilnija je nego što to i istreniranom oku izgleda), penje se i silazi niz stepenice, pazeći. Napolju, gde je neravno, druga je situacija, i najmanja neravnina je prepreka, sapliće se o sve i svašta. Okolina joj u deliću sekunde odvlači pažnju. Fina motorika je loša, ali opet bolja bi bila kad bi mentalno znala šta sa njom treba da radi, ima mali tremor ruku.  Ne govori, glasa se, udvaja slogove, ali bez prepoznatljivog značenja.

Nisam odavno pisala o tim medicinskim temama, nešto ne volim.
Ukratko, svako dete/odrastao sa CP je priča za sebe.

Ja ipak više volim da je pohvalim nekom konkretnom stvarčicom, ma kako ona sitna bila. Evo vam jedne slagalice.

slagalica slagalica slagalica

slagalica slagalica
I stepenica, kojima sad pokušava da se penje po dve odjednom, to valjda rade sva deca na svetu. Za sad joj relativno dobro uspeva desnom nogom koja je malo bolja, a levom i dalje ima prilično teškoća, ali uporna je. (snimak je mobilnim, pa nije baš sjajan)

Posted on 16 Comments

Stepenice

Ovako je bilo prošle godine.

Tada, pa i danas, kad silazimo niz stepenice držim je čvrsto za ruku, a ona se sa druge strane pridržava za gelender. Često se dešava da uopšte ne pazi niti gleda gde staje, nego preskače po dva, nekad i tri stepenika. Sigurna je valjda da je ja držim. Iz tog razloga, ni na pamet mi ne pada da je pustim, a pritom je još zima, jakne su debele, i otežavaju njene ionako nespretne pokrete.

Pre nekoliko dana, dolazim u vrtić po nju, i zadržavam se nekoliko minuta na vratima pričajući sa defektologom. Ona se šetka po holu (na spratu smo), ja bezbrižno znam da ona neće sama krenuti niz stepenice, već smo to skoro ustalili. U jednom trenutku, defektolog koja gleda iza mene šta Vanja radi, kaže mi:  “pa ona silazi sama niz stepenice, eno je na pola”. Ja zabezeknuta, nas dve poletesmo do stepenica, a ona sigurna, stoji na polovini, i gleda u nas, sva ponosna. Siđem ja do kraja niza stepenica, pozovem je da siđe do kraja. Siđe ona, naravno. Pohvalismo je, jako dobro reaguje na pohvalu. Onda sledi penjanje, no to je dosta lakše, i to je već ranije znala.

Sutradan sam ponela FA, čisto da zabeležim. Od sad koristi svaki trenutak da stepenice još bolje izvežba.

Meni iskreno taj njen silazak deluje vrlo nesigurno, međutim, silazak nogama naizmenično, ona pokazuje da je sigurna.

Evo, pogledajte pa procenite sami.