Posted on 2 Comments

Unazad

Idem jutros na posao, ograda Gazele polepljena nekim plakatima, skapiram da su politički, sitno je, iz pokreta se tekst ne vidi, samo strelica, unazad.

Onda videh i bilborde, pa mi posta jasno.

Predizborna kampanja za lokalne izbore na opštini Voždovac. Slogan je

Voždovac ide napred

i ispod cele dužine natpisa, strelica udesno, mislim da je crvena.

Bilbordi duž Vojvode Stepe su takođe postavljeni duž saobraćajnice, paralalni su sa pravcem kretanja. Kad se ulicom krećete, logično je da ćete gledati sa svoje desne strane (ovo je saobraćajsko pravilo, saobraćajni znakovi se tako postavljaju). I kad gledate te plakate i bilborde, ono što vam oni poručuju zapravo je:

UNAZAD

Šta god da su autori plakata želeli da nam pokažu, potpuno su promašili poentu. Morali su da se stave i na stranu posmatrača. Ili makar da bolje biraju lokacije takvih poruka.

Sve u svemu, jedan ogroman #fail osećaj…

I samo da vas malo podsetim, to su isti oni ljudi, unazad, od prošlog puta.

Posted on 20 Comments

Kako mali Đokica zamišlja…

Ovaj blog je apolitičan. Bio je od sad, a biće i dalje. Ustvari, Joe je kriv, on je prvi počeo, ja ću samo da se malo nadovežem. Samo malo.
Ovo i nije politička reakcija. Ovo je stručna reakcija na iznete zaključke.

Dakle, ovako. Čitam raznorazne vesti na RSS, i uvek mi one o saobraćaju i osobama sa smetnjama u razvoju privuku više pažnje.
Pročitam malopre ovo:

Vučić: Gužve zbog nesposobne vlasti
5. maj 2008. | 11:04 | Izvor: Tanjug
Beograd — Kandidat SRS-a za gradonačelnika Beograda Aleksandar Vučić izjavio je da Beograđani kasne na posao zbog “nesposobnosti gradskih vlasti da reše gužve u saobraćaju”.

Na prilazu Brankovog mosta sa novobeogradske strane Vučić je izjavio da Beograđani svakog dana kasne na posao od 30 do 45 minuta, kao i da “nemaju vremena ujutru da doručkuju ni da popiju kafu”.

Na osnovu kojih činjenica je donet ovaj zaključak? Rekla bih da je “iz rukava”.

Kasne samo oni koji nisu krenuli na vreme.

Da, gužva je, pa šta?
Bolje nego prazan autoput iz vremena malog i ostalih Đokica…
(a uzgred, jutros baš i nije bila neka tako strašna gužva kakva inače ume da bude)

“Živi bili automobili!”

Posted on 10 Comments

Ne poznajem tvoje lice

Hm… kako ovog gosta da predstavim. Joe, još jedan od virtuelnih. Naučih od njega dosta, učim i dalje. Dobar je učitelj, doduše ponekad moram dooobro da se udubim da bih razumela. Ponekad ni to nije dovoljno. Joe, hvala ti i dobro došao (šapnuće mi valjda da li se ovo piše odvojeno ili zajedno).

Putujući danonoćno poslednjih dana, pokušavo sam da sagledam lica Srbije. Osim neponovljivo autentičnih obrisa prirode i raznolikog pejzaža, zaprepastila me je predizborna jednoličnost. Sela, palanke, varoši i ono što mi rado nazivamo gradovima, a oni to zapravo nisu, bezotporno naliče jedni drugima. Cirkuski šareniš, kao posledica nestilističnog šminkanja ”urbanih” površina, potvrđuje isključivu dnevno-političku angažovanost aktuelnih vlasti. Plakati u hiljadu boja vise i sa žica za sušenje veša. Na svakom koraku slogani, obećanja, demagoške fraze…. Tovari političara, kancelarijskih mastiljara, birokrata, analitičara, statističara, pogubljeno raštrkani po Srbiji, neprestano mi uleću u vidokrug. Birokratski jezik ušao i u uši pijačnih prodavaca, konduktera, uličnih čistača. Raskoračje pri svakom narednom koraku, uliva mi sve više istinu o apsurdu, kao jedinoj našoj konačnosti. Politikantske aspiracije odavno su prešle okvire realnog, ali su sada dobile i svoj zaokruženi oblik agresivnog divljaštva. Niko nije pošteđen. Počinjem da brinem za svoj duhovni prostor, a kako se odvija, razvija i zavija svesrpska svest, izgleda da će nam biti ugrožen i telesni prostor.

Živela Srbija!

Joe

janavi/Blog/b1c94e0f.pbw

Posted on 11 Comments

Ne hvala, neću nazad

Ovo je jedan potpuno lični utisak od malopre.

Vraćam se kući iz vrtića, vidim ima nešto u sandučetu, otvaram, kad ono jedan tri-fold letak, kao pismo, šatro na kućnu adresu (koga li će samo da prevari) od jednog od predsedničkih kandidata.
Nisam još ni otvorila, vidim od koga je, i razmišljam se da li da ga iscepam i bacim. Uzmem ga ipak. Penjem se do stana, otvaram prvi od tri dela, čitam prvu rečenicu ispred vrata. Kaže:
“…upućujem ga direktno na Vašu kućnu adresu, jer direktan je i način na koji iznosim svoje mišljenje, kao i princip kojim suštinski poštujem Vaše mišljenje i Vaš glas”
Ahaaaa, kako da ne.
Smejem se u sebi, otključavam vrata, otvaram dalje, vidim potpis kandidata.

I tad shvatih zašto sam oduvek znala da za njega i njegovu opciju neću da glasam.

Rukopis nagnut ulevo, kao da stremi unazad.

Hvala, neka, ja bih ipak napred.