Posted on 20 Comments

Kako mali Đokica zamišlja…

Ovaj blog je apolitičan. Bio je od sad, a biće i dalje. Ustvari, Joe je kriv, on je prvi počeo, ja ću samo da se malo nadovežem. Samo malo.
Ovo i nije politička reakcija. Ovo je stručna reakcija na iznete zaključke.

Dakle, ovako. Čitam raznorazne vesti na RSS, i uvek mi one o saobraćaju i osobama sa smetnjama u razvoju privuku više pažnje.
Pročitam malopre ovo:

Vučić: Gužve zbog nesposobne vlasti
5. maj 2008. | 11:04 | Izvor: Tanjug
Beograd — Kandidat SRS-a za gradonačelnika Beograda Aleksandar Vučić izjavio je da Beograđani kasne na posao zbog “nesposobnosti gradskih vlasti da reše gužve u saobraćaju”.

Na prilazu Brankovog mosta sa novobeogradske strane Vučić je izjavio da Beograđani svakog dana kasne na posao od 30 do 45 minuta, kao i da “nemaju vremena ujutru da doručkuju ni da popiju kafu”.

Na osnovu kojih činjenica je donet ovaj zaključak? Rekla bih da je “iz rukava”.

Kasne samo oni koji nisu krenuli na vreme.

Da, gužva je, pa šta?
Bolje nego prazan autoput iz vremena malog i ostalih Đokica…
(a uzgred, jutros baš i nije bila neka tako strašna gužva kakva inače ume da bude)

“Živi bili automobili!”

20 thoughts on “Kako mali Đokica zamišlja…

  1. Izvinjavam se… 😛

    Ako si mu rekla.

    Inace, oni su strucni za sve.

  2. Kasne samo oni koji ako treba u 12h da budu u centru grada, a dolaze recimo iz pravca N.Beograda, pa lepo ustanu u 11:30h, spremen se za 15 minuta i krenu u 11:50. Mislim za 10 minuta i da je ptica ne bi mogao da doleti do odredjene destinacije.

    Problem kasnjenja nije zbog saobracaja vec zbog toga sto vecina ljudi ima taj neodgovorni stav. Lepo brate, ustani 2 sata ranije i ima da doruckujes i 2 kafe da popijes. I naravno da planiras da dodjes na mesto sastanka barem 5-10 min. ranije.
    E posto uglavnom svi jure i kasne zbog svoje neodgovornosti onda dodje do zastoja, sudara, i sl. I onda je kriv saobracaj.

    Ali,… stoji da je Beogradu potrebano barem jos 2 mosta (jedan preko Save i jedan preko Dunava). I naravno obilaznica da ne bi svaki slucajni prolaznici kroz Beograd pravili guzvu, vec lepo obilaznicom prodju Beograd.

  3. Pa kad je u Boru guzva i ljudi kasne, sto ne bi bila guzva i u BGu? 😛
    Salim se naravno i iznenadjen sam tvojim postom ali ne i stavom kojeg podrzavam. Kao i stav I2U da kasne samo neodgovorne osobe…

  4. imam samo jedan link da se svi sete Vucica
    http://www.youtube.com/watch?v=MUzXplk48Yw
    inace, ziveo Hattori Hanzo (clan parapsihopatologija foruma koji je radio ovu i jos nekoliko genijalnih montaza)
    pozzz

  5. @ Joe, prihvaćeno izvinjenje.

    @ I2U, hoćeš most? da nije ispod šibice? To jedino umeju.

    @ Deda, iskreno, i ja sam iznenađena svojim postom. Nisam to od sebe očekivala

    @ Jelena, hvala za link. Molim samo bez reklamiranja foruma.

  6. Izvinjenje domacici bloga, nije mi bila namera da reklamiram. Vise sam htela da ispostujem “autorska prava” 😉

  7. Ne, nije ispod sibice, niti ispod bilo cega.
    Meni iskreno kad razmislim malo bolje ne treba meni most. I ja sam jako razocaran situacijom da ljudi u Beogradu su povlasceniji od ljudi iz unutrasnjosti. Ne znam samo ko je to izjavio da ce penzionerima u beogradu biti povecana penzija za nekoliko odsto. Mislim, a sta su oni penzioneri iz unutrasnjosti – stoka koja ne zasluzuje da zivi.

    Podatak: Prosecna plata u Bg (opstina N.Beograd) je oko 35.000 din.
    Vranje (najugrozenija oblast) prosecna plata oko 16.000 din.
    Cacak (centralna srbija) prosecna plata oko 21.000 din.

    O cemu mi to pricamo. Jel cela Srbija treba da radi za Beograd. To su pitanja koja me uzasno nerviraju u Srbiji, jer pored glavnog grada, postoji i drugi gradovi koji treba i mora da se razvijaju.

    Dobio sam jedan lep odgovor od jedne sugradjanke: “Ko im je kriv sto ne zive u Beogradu”. – to znaci da cela Srbija treba da se preseli u Beograd. Nije Beograd centar sveta i nikad nece biti. Problem sa vrticima i nedostatkom istih nije problem samo beograda, vec i svih gradova u nasoj zemlji.

    Sve u svemu, ja ostajem politicki neaktivan sve dok se iste face vrte po politickoj sceni. Iz svojih ubedjena i principa ne izlazim na izbore, jer su svi isti.

    Kad dodju kampanje, oni se odjednom svi sete nekih pitanja za koje ih bas briga 4 godine. E pa ne moze to tako. Ja znam da smo mi zemlja koja odavno funkcionise na principu: Obecanje-ludo radovanje!

    Izvini za ovaj off-topic, ali jednostavno neke stvari me iskreno iznerviraju u ovoj nasoj zemlji.

    @ DEDA ::

    Hoces da kazes da osobe koje svaki dan kasne u proseku od 30-45 min. nisu neodgovorne.
    Ja razumem kad neko jednom zakasni jer se desi neocekivani kolaps u saobracaju, ali frekventno to kasnjenje malo mi se cini neodgovornim i veoma karakteristicnim za nas narod koji je dugo navikao da zivi u komunizmu. ( radim u HRm-u i znam da su ljudi navikli do sada na drustvenu svojinu i princip ma sta me briga).

  8. @ Jelena, prihvaćeno izvinjenje 😉

    @ I2U, ja bih rado odavde.
    Koliko god plate bile veće, i troškovi su daleko veći.
    (mojne ovolike komentare, duže od mog posta, to sme samo Laluve :P)

  9. Ivana, nisi ti videla moje komentare kod Laluve. Kad su oni duzi od njenog post-a, zamisli tek koliko su dugacki.
    Evo obecavam, nece vise biti toliko dugi. 😉
    Pozdrav

  10. Ja htedoh napisati isto što i Ivana. Troškovi u Beogradu su daleko veći. Svako mesto ima svoje prednosti i mane. Samo treba naći odgovarajuće rešenje. Postoji izbor. Nije ni van Beograda toliko loše.

  11. Puno poslova sam promenio. I u privatnom i u drustvenom sektoru, ali ljudi koji redovno kasne ne da su samo neodgovorne vec i drske i bezobrazne i nevaspitane i…, nego kod mene nebi vise od nekoliko puta zakasnili …Kasnjenjem ( redovnim ) pokazuju koliko im je stalo do posla i da li se na njih mozemo osloniti. A to se prenosi i na druge svere zivljenja.
    Cao..

  12. Ivana, izvini sto se udaljih od teme.
    Ja volim saobracajne guzve, ma kolko to zvucalo blesavo !
    Al ne volim da kasnim… 😀

  13. Ja se izvinjavam na kratkoj digresiji: zaista ne znam ko uopšte veruje u te podatke o prosečnim platama i sl. Plata mm koji radi u komercijali je 25 000, a moja koja treba da doktoriram bože zdravlja do kraja godine i koja radim u Akademiji nauka je 33 000. Inače, moje kolege sa PhD imaju prosek plata od 37 000 do 40 000 platu i naravno, znatno više godina staža od mene. I sad bih ovde mogla da krenem u dalje diskusije, ali ne bih više u off topic, samo da kažem da se u potpunosti slažem sa Ivanom i ostalim sličnim mišljenjima, da kasne samo oni koji nisu baš odgovorni (jedino kada je vis maior, a to nije priznaćete svaki dan), a ovom našem Beogradu ne treba samo most, već i metro i nemanje potrebe za asfaltiranjem iste ulice svake dve nedelje i bolja ulična rasveta za našu decu i nas itd., itd., itd. A najviše nam treba jedan miran i dostojanstven čoveka život.

  14. Pozdrav svima,

    Nasla sam ovaj blog dok sam tragala za informacijama. Ne mogu rečima iskazati koliko mi je značilo u danima kad sam se bojala da ce mi razum nestati, da ću se kao licnost dezintegrisati, upropastiti svoje duševno i telesno zdravlje i posle toga, ako moje dete jednoga dana dođe kući, biti nesposobna da o njemu brinem.

    Moj put je sličan Ivaninom, samo mu je početak različit. Doneta i preneta trudnoća, komplikacije na porođaju (prirodan, ako se onoliki oksitocin može nazvati prirodnim), asfiksija, hipoksičko-ishemička encelafopatija, policistična encelafomalacija mozga. Bila je na nekom forumu prica jelenicepelenice, ona mi je jos sličnija… Savetovali su mi, što u oči, sto iza leđa, ako dete preživi – Zvečanska. Ne mogu i da hoću. Bila sam sa njim na odeljenju mesec i po dana, upoznala mnoge majke i videla: ostati sa svojim detetom sa posebnim potrebama svaku drugu je koštao zdravlja, braka, života. Razlikuju se samo kombinacije. Ja se borim za sebe. Borim se za svoga muža, za svoje dete.

    Sada opet ne postoji mogućnost da budem sa njim. Ostaje mi samo moja porodica, moj posao, i moj novopronađeni Bog. I u ove, predizborne, dane muči me samo jedno. Moje dete je za ovu državu (državu, ne lekare koji ga leče), ginekološku kliniku na kojoj je rođen, lekara koji me je na kliniku primio i porodio – žalosna statistika.
    Meni je moje dete moja sudbina i moj život. Moj krst. Moja ljubav. (Plačem. Sentimentalna, mazohistična budala!) I progoni me samo jedna misao: Da li ubijam narednu bebu time što sada ćutim? A nemam snage da progovorim.
    Težak je ovo krsti, treba ga nositi kao čovek. Ne mogu sama, a svaka je majka, uza svu ljubav, razumevanje i podršku porodice, na kraju, pred i pod ovim krstom najusamljenije biće na svetu. Pijeta. (Dajte mi moje dete… poludeću odvojena od njega, premetnuću nebu i zemlju da pronađem ko mi je oteo moje dete…) A ja nisam Bogorodica, ja sam samo majka deteta koje ima težinu manju nego kada se rodilo, deta koje ne trepće, deteta koje do sada nije zaplakalo. Ja sam njegova majka. Ja sam njegov glas. Ja ćutim. Ne borim se za sledeću bebu, ne borim se za Srbiju… Ja sam dezerter sa fronta.

    Ovo je prvi put da moja priča izlazi u bilo kakvu javnost. Anonimno, kukavički, pod nikom. Kolika je nekada davno, pre sedamdeset godina, beskonačna bila moja gordost, moja glupost, moj greh, moja sreća!

    Oprosti svojoj gošći na predugačkom postu. Oprosti što će te možda već sutra zamoliti da ukloniš i ovaj trag njenog postojanja. Oprostite i vi, dragi sugrađani, što vas izdajem. Oprostite slaboj ženi. Oprostite dezerteru, kukavici! Oprostite tridesetogodišnjoj starici. Oprostite majci.

    Hvala

  15. Uuuuh, kako sam samo besna kad pročitam da nekom “preporuče” instituciju. Grozim se toga.

    SofijaB, smem li ovaj tvoj komentar da izdvojim kao poseban post?

  16. Naravno.

  17. Hvala ti.
    Izdvojiću ga popodne.

  18. Molim sve, koji pročitaju moj prethodni post, da ne ostavljaju komentar. Bar ne za sad.

    Juče, pošto sam ga napisala, otišla sam, kao i svakog dana, u posetu mojoj bebi. I upravo dok sam pisala, čudeći se sama sebi zašto to moram učiniti, zašto je hitno da moju ispovest makar neko pročita, on se borio za život. Lekari više odavno ne daju nade. Priroda, kažu, ne dozvoljava neke stvari. Kao da se priroda išta pitala od mog ulaska u porodilište do danas. Njega u životu drže neke druge instance. Znam da on diše, uprkos svim očekivanjima, jer zna da ga volimo, bezuslovno kako samo to roditelji mogu, ne misleći o tome da li će sutra biti hrom ili spor. Zna da ga čekamo. Zna da se nadamo. Njega u životu drže naše molitve.

    Umesto komentara, na ovaj sveti i vedar dan, kad gospodari bar na 12 sati strepe od naše volje, obucite se svečano, uzmite svoju decu za ručice i izađite sa njima. U park, u crkvu, na biralište, svejedno. Samo, budite sa svojom decom. A kad sednete za svečani nedeljni ručak, ne palite televizor. Ne unosite otrov u svoju kuću. Ne pričajte o o politici. Gledajte u oči svoje dece, smejte se s njima. Ne znate koliko ste srećni što imate tu privilegiju.

    A uveče, kad ih budete stavili na spavanje, ako se molite Bogu, pomolite se i za vlastodršce, koji misle da je bitno da baš oni vladaju Srbijom, koji su zaboravili da su oni tu da budu građanima sluge. Pomolite se za narod, zabludeli, koji misli da će mu biti bolje ako promeni nekog drugog, a ne shvata da čovek, u suštini, može jedino da menja sebe. Pomolite se za sve ohole, gorde i lakomislene (I ja sam takva bila, a možda sam i sada, samo ne primećujem). Pomolite se za one koje dele i one koji ne dele vaše političke stavove, jer oni nisu suštinski bitni. “Ljudi se dele na ljude i neljude, sve ostale podele su lažne”. Kako su to dobro znali naši pisci, ali njih, kao i proroke, niko ne sluša. Ako mi ne verujete, čitajte Ćopića (to je moja trenutna lektira), Andrića, Selimovića, Sremca, Kiša, Nastasijevića, Stankovića, narodne pesme i bajke, Šekspira, Tolkina… izbor je širok i dovoljan za čitav život.

    Na kraju, jer na kraju dolazi ono što vam je najbliže srcu, pomolite se za zdravlje vaše dece, rođaka, prijatelja, jer ono je, kao i so iz one divne češke bajke, vrednije od svakog zlata.

    Zato vas sve molim, koji pročitate našu priču, nemojte ostavljati komentar. Nemojte širiti dalje. Neka naša priča ostane ovde u gostima tiha, tužna i radosna (O, da, naša priča je i radosna, ne zaboravite da sam bila toliko dugo sa svojim divnim, dobrim, voljenim detetom). Ovde je birano društvo. Umesto komentara, ostavite molitvu ili dobru želju ili osmeh. Molim vas, pomolite se danas za zdravlje bebe Maksima.

    Hvala domaćici što trpi ovako brbljive goste. I hvala svima vama, drage majke, sestre moje po radosti, i dragi priljatelji, što ćete se, znam, setiti danas i mene.

  19. Plači, voljena zemljo!

    Čula sam, bili su izbori. Čula sam, neki likuju, a neki tuguju. Čula sam, sve će se promeniti da bi sve, opet, ostati isto.

    U Srbiji ne možete kupiti u apoteci, ni nabaviti u klinici posebne tipove adaptiranog mleka za bebe koje imaju potrebe za pojačanom ishranom , ali možete u svakoj bolje snabdevenoj veterinarskoj klinici naći hranu za pse sa dijabetesom (Volim pse, i sama sam vlasnica jednog, nemojte me pogrešno razumeti). U Srbiji majka životno ugroženog deteta mora obiti pragove 3 šaltera da bi zakazala, da bi dobila uput, da bi dobila recept, da bi kupila sedativ, da bi zaspala posle 36 sati nespavanja (Što sam im sve lepo rekla, ljubazno, ne praveći problema. A oni mi isto tako ljubazno odgovorili da mi ne mogu pomoći – bez zakazivanja, bez uputa, bez recepta. Dok sa njima svima završila, zaključila sam da mi sedativi ne trebaju. Zaspala sam čim sam stigla kući, posle samo 45 sati nespavanja, bez sedativa.) U Srbiji možete biti primljeni na kliniku, preko veze (Grešna sam, majko Srbijo, oprosti. Želela sam samo najbolje za svoje dete, razumi me, majko), da se porodite bez urađenog finalnog ultrazvuka. U Srbiji vam lekar kliničar mrtav hladan kaže: Ne znam, nisam vam ja vodila trudnoću – a vi sa sobom nosite fasciklu punu papira onih koji tu trudnoću jesu vodili. U Srbiji trče sa malim, slatkim, buckastim bebama koje ne dišu uza stepenice na reaminaciju. (Znate li vi šta za hipoksično dete znači svaki taj stepenik? Znate li vi da je moje dete rođeno sa APGAR-om 2, a dopremljeno na neonatološko odeljenje bez srčane radnje?)U Srbiji je moguće da u sred dečije klinike majku deteta koje prestaje da diše na deset sekundi, ali odbija da umre, pošalju nazad u sobu sa savetom da dete treba ugrejati. (Hvala majci Mileni, baki onog deteta sa virusnom upalom uha u krevecu pored mogu i devojčici Teodori što su tu noć spasile moje dete vrućim flašama). U Srbiji je problem nedostatak organizacije, loša motivisanost ljudi da rade posao za koji su plaćeni, nepoverenje u one koji su u nekom rangu niže od vas (Pitam se šta bi se desilo da me je porađala ona posvećena doktorka koja mi je pratila trudnoću, bez dinara i bez veze?). U Srbiji nemamo problem nedostatka novca, opreme (carski rez je odavno rutinska operacija), ili kvalifikovanog kadra (gospođa – nije zaslužila da je oslovljavam časnim imenom doktora – koja me je porađala je silno kvalifikovana). Srbiju izjeda rak otuđenja.

    U Srbiji je, međutim, takođe moguće da lekar promeni smenu i uzme vikend, zato što je njegov pacijent u krizi. U Srbiji je moguće da se beba smesti u apartmanski smeštaj bez dinara mita, bez plaćanja.U Srbiji je jedna sestra pevala pored kreveca, za njega. I dolazila mu u posetu, kad je premešten. U Srbiji je moje dete lečilo 5 univerzitetskih profesora. I dolazili su od kuće, i za vikend, i noću, za njega. U Srbiji postoji lečenje i nega koji novac ne može da plati.

    Jer problem nije u Njima, problem je u nama.U nama koji nemamo etiku, već kolegijalnost. U nama kojima uvek smeta više komšija, no đubre u našem dvorištu; i trun u tuđem od brvna u vlastitom. U nama sujetnima, gordima, lakomislenima, brzopletima, praznoslovnima. U nama lenjima da radimo na svom spasenju. U nama grešnima.

    Bila je nedelja, 11. maj. Izbori. I ništa se nije promenilo. I ništa se neće promeniti.

    Plači, voljena zemljo!

    U nedelju, 11. maja 2008. godine, negde između 7 i 8 ujutru (čuo je Gospod moju molitvu, ovde izrečenu), umro je mali Maksim, rođen 22. decembra 2007. godine u Beogradu, kršten (laički, mojom rukom) na Krstovdan 2008, usled opšte iscrpljenosti organizma, posle duge i iscrpljujuće borbe za život (Tako smo te dugo zaustavljali, ljubavi moja, a ti si tako dugo želeo da odeš… Kako smo bili sebični…). Umro je hrabriša moj, umro je borac, umro je mučenik mali. Umrlo je dete koje me je naučilo više od mojih profesora, svih knjiga i svih položenih ispita, svih mojih trideset godina. Mogao je biti divan, veliki čovek, dostojan imena koje nosi. Umro je vojnik Srbije.

    Plači sa mnom, voljena zemljo!

    Nadljudski napori lekara i sestara klinika u kojima je lečen (O, ne brinite se za nas, sestre moje po tuzi i radosti, sestre moje iz Tiršove, sa Instituta, iz svake Dečije klinike u Srbiji. Zar niste naučile do sada da se i međ’ njima mogu pronaći ljudi?) nisu uspeli da ga odbrane od smrti (A da je spavao sa mnom, sa njegovoj u mojoj ruci, da li bi se Smrt uplašila? Da li bi obišla čedo moje? Oprosti svojoj majci, ljubavi, što te nije otela iz svih klinika i donela te tvojoj kući, koju sam s toliko ljubavi sređivala samo za tebe, ljubavi moja). Sahrana će se obaviti danas, u 13 časova na malom beogradskom groblju (Duboki su mi koreni, jer grobno se korenim. Ko će me ikada iz ove zemlje, iz ovog grada, iz ove kuće iščupati?) u prisustvu najbližih prijatelja i najuže rodbine. (Brate u Hristu, oprosti, same mi dođoše tvoje reči. I naviru, jer svojih već više nemam.)

    Molim sve koji dođu danas, sve prijatelje znane i neznane, da me ne teše.Da se ne usude da kažu da je ovako bolje! Jer ja sam volela i volim svoje dete, sa svim njegovim posebnim potrebama. On se spasao. Nas ostale će sačekati Sud. On je anđeo. a šta sam sad ja? Zašto li srpski jezik, tako bogat u svim svojim nijansama, nema reč da označi majku mrtvog deteta? (Tako bolno, tako neprirodno… Sahranjivati preko reda) Ima li jezika na svetu na kome ta reč postoji?

    Molim sve koji dođu danas, sve prijatelje znane i neznane da se ne gneve, da ne proklinju. Da se ne pitaju zar je moralo tako. Božija volja… A njima, njima smo oprostili i ja, i moje dete, jer ne znaju šta rade (Dragi moj Ivane, ljubavi moja iz detinjstva, tako je lak bio odgovor na tvoje pitanje kako majka sme oprostiti suze i krv deteta. Tako sam dugo lutala, ne pronalazeći odgovor na tvoje pitanje.) A zakon? Znamo svi mi, bezakonje je, ali zakona i suda nema, nego je samom Bogu ostavljeno da sudi (Grešna sam, znam to, ako ostavim Bogu da sudi. Ne mogu, makar još danas. Pričekaj i moli se gospodu da mi da snage da preživim, da ne poludim, sestro moja).

    Molim našu domaćicu da ukine zabranu za komentar na moj post. Mislim da će svi znati da je prikladna samo izjava saučešća.

    A sada žurim, ugasićemi se sveća. Moram da još malo pospremim kuću, dolazi mi kući moja beba. Pokrila sam sto najboljim stoljnjakom (izvezen ljubičicama). Dolaze mi i gosti za koje uvek kuća mora biti doterana. Dolaze mi roditelji, prijatelji, kolege da daruju moje dete najlepšim majskim cvetovima. I moja su ogledala prekrivena nasleđenim vezenim čaršavima i peškirima požutelim od starosti.Moram da žurim, da se obučem u najlepšu haljinu. Crnu.

    Molite se za mene, mog muža i sve koji danas uđu u moj dom.

    Molite se za Srbiju.

    Ožalošćenja majka Slađana

  20. Neka mu je laka zemljica …tugujem sa vama ,primite saucesce ….

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *