Ne znam ni šta bih rekla. Da kažem da nisam očekivala, lagala bih, jesam.

Sporazum. Ma kakav je to hebeni sporazum u kome samo jedna strana popušta. I sve druge neprijatnosti da progutam, cenjkanje mi je palo najgore od svega, prosto mi se povraća. Da se sve dešava na pijaci, lako bi bilo, nego je cenjkanje oko sopstvenog deteta. Život da ti se smuči.

A onda pogledam i pomislim, ne želim više ni minuta da svoje dete dovodim u situaciju da ga neko kroz procente procenjuje, vredi li ovoliko ili onoliko. Ne želim, ne treba mi to, njoj to ne treba.

28%

Smešno, zaista, jadno, odvratno… Nemam odgovarajuću reč…

Šta li se tu usput desilo sa najboljim interesom deteta?

I ne, ne kukam, nemojte da pomislite da se žalim nešto, samo da pomenem, da posle ne zaboravim. I srećna sam jer će od sad biti mnogo drugačije. Bez balasta i kočnica, punom brzinom napred, u život.

Sećate li se kad sam svojevremeno rekla da nemam snage. Sad je imam, više nego ikad.
Hvala ti što mi je daješ.