Čitam i slušam šta sve ljudi rade sa svojom tipičnom decom. I ponekad zavidim na svim tim sitnim zadovoljstvima.
Kaže Deda (@ na Twitteru ) malopre:
A ja sve to nemam, nemam tako obično, pa mi zato nekad bude žao. Ali neka, imam ja nešto drugo, imamo i mi svoja sitna zadovoljstva.
Evo jednog jutrošnjeg:
Obično stalno pali svetlo, i kad je sunce, nema veze, mora svetlo da je upaljeno.
Malopre, gasi svetlo u dnevnoj sobi, uzima me za ruku, i vodi do pretsoblja, otvara vrata od plakara, vadi jednu svoju cipelu i pruža mi.
Odosmo i mi napolje. Nema veze što ja imam da radim, i što je napolju smrzotina, svi planovi moraju da se odlože. Sad se ide napolje. Tačka.