Mrzim, ali najviše mrzim, kad nekog treba da proveravam da li je dobro uradio SVOJ posao.
Juli je već, traba da overim zdravstvene knjižice, na poslu, jel da… Krećem put kadrovske službe, na hodniku srećem “jednu g-đu” koja tu radi, kaže mi da ona koja radi overavanje knjižica nije tu, nego da odem “tu i tu” da pozovem “onu drugu” da mi to uradi, ona menja “onu prvu”, odmori su, znate…
Ok, odlazim ja “tu i tu”, kucam, ulazim.
-Dobar dan.
-Dobar dan. Kaži.
-Htela sam da overim knjižice.
-Aha, odgovara nevoljno “ta i ta” – ajde ostavi ih pa dođi za 20 minuta.
Izlazim, nisam baš tako planirala, ali ajde, nema veze.
Vraćam se posle 40, da budem sigurna da je odrađeno, ulazim, “ta i ta” u nekoj “gužvi” sa jednom strankom i telefonira. Ponudim se da izađem i sačekam, a ona, telefonirajući, uzima sa stola dve knjižice i daje mi ih u ruke. Zadržavam se razgovarajući par minuta sa “onom prvom gospođom”, uredno stavljam knjižice u tašnu, ne pogledavši.
E to je bila moja greška. Ali, naravno, nisam ja toga još uvek svesna.
Izlazim, krećem kući pošto sam sve današnje obaveze završila. Svratila da obavim još ponešto, zvoni mi mobilni. Već zamišljam ko bi mogao biti, pogledam, vidim zovu sa posla. U čudu sam, javljam se. Gospođa “ta i ta”.
-Uzela si pogrešne knjižice, evo ih tvoje ostale na stolu.
Eej, ja uzela! Ona mi ih dala u ruke! Ni izvini, ni ništa! Još je očekivala da ću se ja odmah vratiti, što naravno meni nije ni na kraj pameti, može tek sutra da ih dobije.
I tako, sad ja ne znam na koga da budem više besna, da li na “tu i tu” koja nije svoj posao odradila kako treba, ili na sebe, što nisam proverila da li je ona svoj posao odradila kako treba!