Posted on Leave a comment

Muke po vrtiću

Ijaooooo.

Danas je sve vreme plakala. Povremeno i vrištala uz izlive besa. To se ponekad dešava i na radnoj terapiji, tako da nam nije novo. Kad god se od nje nešto zahteva, ona negoduje, kasnije plače, pa onda vrišti i besni, otima se…

Defektolog misli da je to jer je prevelika pauza, četiri dana. Rešili smo da i preostala dva dana (ponedeljak i petak) idemo posle vežbi, na 2 sata. Ja sam prvo mislila da je skroz “skinem” sa vežbi, ali mi rekoše da to privikavanje može da potraje i do 2-3 meseca. To bi bilo baš previše.

Posted on 2 Comments

Međunarodni dan osoba sa invaliditetom

Danas je međunarodni dan osoba sa invaliditetom. Setimo ih se, i to ne samo danas.

Po nekim istraživanjima, ima ih 10-15% populacije.
Viđate li ih na ulici? Pretpostavljam ne baš u ovolikom broju.
Da li ste se ikada zapitali gde su? Kako žive? Treba li im pomoć?
Jedan od razloga su arhitektonske barijere i nepostojanje svesti ljudi bez invaliditeta da se ove i druge barijere prevaziđu.

Kako se ponašate kad ih sretnete na ulici? Da li okrenete glavu i pravite se da ne vidite? Ili ponudite pomoć, porazgovarate sa njima?

Poznajete li lično nekoga sa invaliditetom?

Pokušajmo da uradimo nešto kako bi oni bili ravnopravni sa svima ostalima, a ne samo jedna od marginalizovanih grupa.

Bonton ponašanja prema osobama sa invaliditetom(Sugestije za pravilno ponašanje radi bolje komunikacije sa osobama koje imaju invalidititet)

Bonton je tradicionalno skup pravila ponašanja u društvu. Svako društvo na bilo kojem stepenu razvoja je imalo i ima svoja pravila ponašanja. Ova pravila ponašanja su tekovina naše civilizicaje XXI stoljeća i općeprihvaćena su širom svijeta!

1. Najosnovnije? Usredsredite se na osobu, a ne na njen invaliditet!
2. Pristojno je rukovati se sa osobom sa invaliditetom, pa čak i kad osoba ima ograničene mogućnosti pokreta ruke ili koristi protezu ili je slijepa.
3. Prije nego priskočite u pomoć, uvijek upitajte osobu sa invaliditetom da li želi Vašu pomoć. Možda pomoć nije potrebna, ili je nepoželjna.
4. Nemojte se vješati ili naslanjati na nečije ortopedsko pomagalo (kolica, hodalica, štake, štap). Pomagala su dio nečije osobnosti, pa ih se nesmije tresti, naslanjati se na njih, itd.
5. Govorite izravno osobi sa invaliditetom, ne nekome pokraj, kao da ta osoba ne postoji. Naročito kada su u pitanju slijepe i osobe oštećenoga sluha.
6. Ako će razgovor trajati više od nekoliko minuta sa osobom u invalidskim kolicima, sjednite, kako bi došli u istu visinu očiju. Obje strane bit će pošteđene ukočenog vrata!
7. Nemojte ponižavati ili ponašati se zaštitnički prema osobi sa invaliditetom time što ćete je tapšati po ramenima ili glavi.
8. Kada nekome objašnjavate put, mislite na stvari kao što su udaljenost, gdje su udubljeni trotoari ili postavljene rampe, vremenski uslovi i fizičke prepreke koje mogu ometati kretanje osoba sa invaliditetom.
9. Nemojte obeshrabrivati djecu u postavljanju pitanjâ osobi sa invaliditetom o njezinim ortopedskim pomagalima (kolica, hodalice, štake, proteze, štapovi). Otvoren razgovor pomaže u premoštavanju predrasudâ koje proističu iz strahova ili zabluda.
10. Kad se osoba koja koristi kolica „prebaci” iz njih u automobil ili na stolicu, klupu, WC školjku, krevet i slično, nemojte micati kolica izvan njenog dohvata. Ako se ipak moraju maknuti iz nekog razloga, pitajte za mišljenje osobu koja koristi kolica. Isto se odnosi i na osobe koje koriste hodalice i štake!
11. U redu je koristiti izraze kao: „hodati pokraj” ili „idemo se prošetati” kad razgovarate s osobom u kolicima. Ona to shvaća kao izražavanje zamisli o kretanju u istom smjeru.
12. Ljudi koji koriste kolica različitih su fizičkih mogućnosti. Neke osobe koje koriste kolica mogu hodati uz pomoć štaka ili drugih ljudi na kraće udaljenosti. Oni koriste kolica, jer im ona pomažu u očuvanju snage i za efikasnije kretanje na udaljenostima.
13. Nemojte misliti o ljudima sa ortopedskim pomagalima kao o bolesnicima. Ortopedska pomagala su vid pomoći osobama u prilagođavanju ili za kompenzaciju funkcija oštećenih organâ za kretanje. Oštećenja mogu nastati i bez pojave zaraznih ili drugih bolesti. Neki od razloga korištenja ortopedskih pomagala mogu biti: oštećenje kičmene moždine, moždani udar, amputacija, mišićna distrofija, cerebralna paraliza, skleroza multipleks, dječja paraliza, bolesti srca, teži oblici reumatičnih pojava i još mnogo drugih uzroka pri oštećenju organa za kretanja.
14. Pazite na svoje predrasude! Nemojte misliti kako je upotreba ortopedskih pomagala tragedija. Kad su invalidska kolica dobro opremljena i odabrana, ona zapravo mogu značiti slobodu koja pruža korisniku mogućnost slobodnog kretanja i punog angažmana u životu.
15. Razgovarajte normalno, koristeći svakodnevne izraze, kao što su: “Vidimo se”; “Pozdravljam, trčim dalje”; “Ćujemo se”; te druge izraze, bez obzira na vrstu invaliditeta osobe sa kojom razgovarate.
16. Ako razgovarate sa osobom koja ima poremećaj govora, pa nešto niste razumjeli, ne pravite se da ste razumjeli, nego zamolite tu osobu da vam ponovi.
17. Kada razgovarate sa osobom oštećenoga sluha, izravno joj se okrenite, ne povisujte glas, i ne govorite joj u uho. Ta osoba će razumjeti vaše izraze lica, čitati sa usana ili koristiti pomoćnika da joj vaše riječi prenese internacionalnim ručnim znacima. Možete koristiti i pisanje teksta, ako situacija to dozvoljava.
18. U saobraćaju posebno poštujte vozače – osobe sa invaliditetom, koje imaju na svojem vozilu istaknutu međunarodnu oznaku, tako što ćete povećati razstojanje, smanjiti brzinu i povećati oprez, jer većina osoba sa invaliditetom su dobri vozači, ali sa neznatno sporijim reagiranjem, jer su im komande ručne.
19. U javnim prevoznim sredstvima ne koristite mjesta označena za osobe sa invaliditetom, a kada su takva mjesta zauzeta, ponudite svoje. Pomozite pri ulasku i izlasku iz sredstava javnoga prevoza.
20. Ne zaboravite, da osobe sa invaliditetom imaju prednost u javnim ustanovama i svim drugim mjestima.
21. Nemojte maziti pse vodiče ili druge životinje koje pomažu osobama sa invaliditetom. One rade.

Posted on Leave a comment

Prvi dan u vrtiću

Vratili smo se iz vrtića. Bila je tamo 2 sata, i nije bilo loše. Kažu da je pred kraj malo besnela, i na kraju se ukakila, pa je plakala, možda i zbog toga.

Sve u svemu, oni misle da će biti OK. Privikavanje će potrajati, možda i do mesec-dva. U početku je „upoznavala teren“, izljubila nekoliko klinaca, poigrala se i to je to.

U početku nećemo ići onim danima kad idemo na vežbe. Ja ću otkazati vežbe četvrtkom (jedan termin fizikalne terapije – vežbaćemo više kod kuće) da bismo imali tri dana spojeno u vrtiću (utorak, sreda, četvrtak). Eto, to siu planovi, a za realizaciju ćemo videti.

Posted on 2 Comments

Mozak je čudo

Mozak je čudoJuče mi se mailom javila jedna mama da joj pomognem savetom.

Njeno dete ne hoda bez obzira na to što su svi nalazi (magnetna rezonanca mi je na umu u prvom planu) uredni.

Sa nama je slučaj upravo obrnut. Ko vidi Vanjine nalaze MR i EEG-a ne veruje da nju vidi ispred sebe. Dakle, nalazi su vrlo loši, i ukazuju na obimno oštećenje mozga.

To me navodi na pitanje koliko uopšte lekari umeju da protumače tako sofisticiran nalaz kao što je MR, i koliko se malo zapravo zna o jednom ništa manje sofisticiranom ljudskom organu – mozgu.

Jedino što nam preostaje jeste da verujemo da je mozak zaista ČUDO.

Posted on Leave a comment

Šišala sam se

Fen?
Mrzim fen.
Češljanje?
I to mrzim. A moja Baba kaže da sam tu ista mama.

A kosa mi je bila baš dugačka, pa sušenje traje i traje i traje…

Ovo je pre šišanja

Ovo šišanje nije baš prijatno, ali ja sam bila dobra…

Jao... ode mi kosa...

E, pa sad je malo lakše.

Ma šta sad hoćeš, pusti me da gledam crtani!

Posted on 2 Comments

Nedonošče – Vanjina priča

Da ponovim, rodila se u 33.ćoj nedelji gestacije, imala je 1900g i 43cm, obim glave 30cm (ovo će se kasnije pokazati da je važno).

Na prvoj viziti, sutradan ujutru sestra iz bebi bloka mi je šapnula (valjda da drugi ne čuju, što sam ja smatrala potpuno nepotrebnim) da je beba u inkubatoru i da mogu da dođem da je vidim. To što ja nisam mogla još da ustanem, o tome da ne govorim, niko nije ni ponudio da me prebaci do tamo, na nekim kolicima, ili da mi pomogne da do tamo odem.

Tek posle dva dana od porođaja sam imala dovoljno snage da odem do bebi bloka, i tad sam je videla prvi put posle porođaja. Imala je cevčice prikačene u nosu. Na moje pitanje (bila je prisutna dežurna sestra) da li je malo bolje nego što je bila pre, ona je vrlo netaktično odgovorila: „Da je dobro ne bi bila ovde“, na šta sam ja ostala u potpunom čudu. Takođe mi je rekla da doktorku mogu da pitam svakog dana od 1200 do 1230 za svoje dete. Doktorku sam uspela da pronađem u pomenutom terminu tek posle vikenda (porođaj je bio u četvrtak). Puštali su me unutra da je vidim svakog dana u pomenuto vreme, a kroz prozor kad god sam došla. Sestre nisu davale nikakve informacije. Posle nekoliko dana činilo se da se stanje popravlja. Nije više imala cevčice u nosu.

Onda jednog dana (7-10 dana, ne sećam se baš tačno) koža joj je bila siva, izgledala je loše i imala bolan izraz lica. Bilo mi je jasno da je nešto krenulo loše, ali tog dana nisam našla doktorku. Zato sam pozvala svog brata od tetke Dr Đ. B. koji je hirurg u Urgentnom centru, da on ode i pita šta je, misleći da će ipak on bolje znati šta treba da pita. On je došao da mi kaže da je stanje veoma ozbiljno, da ima sepsu (što ja naravno nisam znala šta je bez dodatnog objašnjenja), da je urađen antibiogram, da je pronađena bakterija u krvi i u likvoru koja se inače normalno nalazi na čovečjoj koži i da joj je po tom antibiogramu odmah dat odgovarajući antibiotik. Od tog trenutka su prema meni svi postali napadno ljubazni. Doktorka iz bebi bloka me je posle nekoliko dana pozvala u svoju ordinaciju da bi mi rekla i da ima meningitis, da je pitanje žitota, da oni čine sve što mogu. Ja sam pitala ima li nešto što u Jugoslaviji nema, ja bih mogla da nabavim iz Francuske ili Nemačke preko rođaka, ona je rekla da nema potrebe, sad treba samo čekati.

Tada Vanja je počela da biva sva otečena, jer joj bubrezi nisu dobro radili. Jednog dana je imala kesicu za skupljanje mokraće. Počela je da uzima hranu na usta.

Ostala je na intenzivnoj nezi 30 dana, posle je prebačena na polu-intenzivnu i ja sam počela da je dojim. Ja sam se sve vreme izmlazala, kako bih sačuvala mleko. Valentina je uglavnom uvek spavala za vreme podoja, a kad je bila budna nije uspevala da zadrži dojku više od 3-4 puta. Ja sam pretpostavljala da nije previše gladna, jer je dobijala dodatno mleko posle podoja.

Dva-tri dana pre nego što je izašla sa intenzivne nege, pozvala me je načelnica bebi bloka na razgovor – PRVI put posle skoro mesec dana. Rekla mi je za uvećanje moždanih komora, i o mogućim posledicama na motorni razvoj, vid, sluh, ali da ona smatra da će se „treningom“ to popraviti (ja naravno nisam imala pojma o kakvom treningu priča). Takođe, rekli su mi da je došla neurolog i da bi htela da me vidi. To je bila Dr Cerovac. Rekla mi je da je bila zabrinuta zbog oblika frontalnog dela lobanje (okruglo čelo) ali istog trenutka kad je mene videla (ja imam isto takvo okruglo čelo) samo se nasmejala i rekla da je sve OK što se toga tiče. Moram priznati da je ona jedina koja je delovala prijatno.

Kad je imala 40 dana, vodili su je u Dečju neurološku kliniku na pregled kod oftalmologa i EEG. Zapravo su mi rekli samo za EEG, i kad sam ih ja pitala za rezultat kad su se vratili, rekli su da će biti gotov tek narednog dana.

Ja sam se konstantno raspitivala o težini, jer je izgleda sve bilo sanirano i čekalo se da dobije dovoljnu kilažu da idemo kući. Dobijala je po 30-50 g dnevno, a nije mogla da izađe sa manje od 2300 g. U sredu 27.3.2002. su mi ujutru rekli (načelnica lično) da ima 2090g i ja sam očekivala da izađemo iz bolnice do kraja naredne nedelje. Onda je u četvrtak 28.3.2002. ujutru u viziti u našoj sobi (sve bebe su bile blizu otpusta) ušla sestra iz bebi bloka i pitala ko hoće kući, i sve su nas (svih 6) planirali za otpust u petak. U otpustnoj listi za bebu, koja je napisana u četvrtak popodne (bila sam prisutna kad je Dr V. kucala) piše da na otpustu ima 2300g. Apsolutno nemoguće.

Dok je pisala listu objašnjavala mi je šta se sve događalo, pokazala dokumentaciju, i kod ultrazvuka glave, u I nedelji bilo je krvarenje u mozgu I/II stepena, a naredna dva puta II/III. Objasnila mi je da se verovatno prvi put nije mogao dobro da vidi stepen krvarenja. Takođe, videla sam list sa podacima upisanim na rođenju, i na gornjem delu lista, gde je predviđeno da se upiše obim glave, pisalo je 30cm, a dole u napomeni je pisalo Obim glave 29.5cm. Rekla mi je da je to verovatno zbog otoka. Takođe mi je dala broj telefona i ime fizijatra u Zavodu za poremećaje govora… u Ulici Kralja Milutina da se hitno javim da se odmah počne sa fizikalnom terapijom. Rekla mi je da je dovedem na neurološko savetovalište pri porodilištu. Takođe mi je dala da iskopiram EEG i nalaz oftalmologa i da ga vratim.

U otpusnoj listi piše da je rođena u 34 GN, ali kad se izračuna, to je 32 pune i 2 dana u 33. nedelji. Kasnije sam saznala da je ona bila veće starosti od trajanja trudnoće, što je bilo dobro.

Na otpustu, posle 45 dana, imala je 2300g, 46cm, i OG 30cm (nije uopšte porasla i to je bio znak za uzbunu).

Posted on Leave a comment

Nedonošče

Preuzeto sa http://www.yumama.com/

Kako izgleda nedonešeno dete?

Prema definiciji Svetske zdravstvene organizacije, dete koje je rođeno pre punih 37 nedelja trudnoće smatra se nedonoščetom

Težina nedonešenog deteta je najčešće manja od 2.5 kilograma, što se do pre desetak godina smatralo osnovnim kriterijumom nedonešenosti. Međutim, gestaciona ili intrauterina starost (dok je beba u stomaku), i težina deteta zajedno, bolji su pokazatelji da li je ono nedonešeno tj. nezrelo.

Naime, donešenost je pojam vremena (trajanja trudnoće), a prematuritet (nezrelost) označava stepen zrelosti fizioloskih funkcija novorođenčeta.

Razlike u stepenu zrelosti se objašnjavaju time što neke bebe još u majcinom stomaku rastu brže, a druge sporije, pa im je zbog toga potrebno manje, ili više vremena do stadijuma zrelosti.

Danas se smatra da najmanja deca koja mogu da ostanu u životu, u uslovima posebne zaštite, teže 500-600 grama.

Uzroci nedeonešenosti su još uvek nedovoljno poznati, ali se obično iz praktičnih razloga dele na one za koje je odgovorna majka, plod ili, eventualno, drugi faktori.

Koje su karakteristike nedonešenog deteta?

To je, pre svega, opšta nezrelost za život vaznih organa i sistema. U početku dete nema sopstvenu termoregulaciju, pa bez podešavanja temparature spoljašnje sredine nedonoščad ne može samostalno da reguliše temperaturu svog tela. Pluća su često nedovoljno razvijena, pa je disanje otežano i poremećeno. Zbog nedostatka refleksa za sisanje, otežano je gutanje, pa time i ishrana.

Njegove motorne reakcije su potpuno refleksne. U toku prvog i drugog meseca, a nekada i duže, lice je bez mimike. Dešava se, međutim, da već u trećoj nedelji počnje da prati okolinu pogledom. Smešak, gukanje, izgovaranje prvih slova i reči, mogu da se očekuju nešto kasnije nego kod ostalih beba.

U prvim godinama života nedonošče po pravilu zaostaje za svojim vršnjacima, i fizički i mentalno. Ta razlika je, međutim, u najvećem broju slučajeva privremena i uglavnom ograničena na prve dve godine zivota. Kasnije, dete koje je rođeno pre vremena i sa malom porođajnom težinom ima sve sanse da dostigne, a nekada i prestigne svoje vršnjake.

Prim. dr sci. med Aleksandar Marjanović