Posted on Leave a comment

Porođaj, moje iskustvo

Bila sam u 33-ćoj nedelji trudnoće, kad mi je u 19 sati 14.02.2002. pukao vodenjak. Nisam imala nikakve bolove. Otišla sam u jednu privatnu kliniku, Dr me je pregledao i rekao da očekuje da će dete imati oko 1800g i da odem u kliniku u Višegradskoj, da bi bilo bolje da se porođaj odloži, što je beba duže unutra to je bolje. Oko 21 sat su počeli prvi veoma blagi bolovi (kao blagi menstrualni bolovi). Primili su me u „Višegradsku“ kao hitan slučaj, bila sam jedan prst otvorena, pripremili su me, stavili u boks prikačili CTG, ali mi nisu dali klistir, mislili su da malo prate pa da me stave na odeljenje. Oko 21:30 bolovi su počeli da bivaju nešto jači i češći (2130, 2145, 2155, 2200) i tad me je ponovo pregledao dežurni lekar i bila sam 5 prstiju otvorena. Dobila sam injekciju baralgina. Uradili su mi epiziotomiju, i sa još dva-tri napona Valentina se rodila u 2245. Imala je neku čudnu pupčanu vrpcu, kao dva puta obmoranu, sećam se da je doktorka objasnila studentima koji su se začudili, da može da bude i takva. Nije izašla cela posteljica, pa su mi uradili reviziju. Posle su me ušivali, a ušivanje je trajalo duže i bolelo više od porođaja, iako su mi navodno dali lokalnu anesteziju.

Valentina je počela da plače kad joj se sestra pročistila nos. Veoma slabo, kao mjaukanje mačke. Imala je 1900g, 43 cm i bila je super mala, tako je bar meni izgledala. Kad su je ponovo doveli okupanu, spavala je. Rekli su mi da je vode u intenzivnu negu. Nisam baš znala šta to znači, pitala sam da li ide u inkubator, potvrdili su.

Od uzroka prevremenog porođaja pomenutih u prethodnom postu, kod mene ni jedan nije bio prisutan.

Nemam nizak socioeonomski status majke, nemam mali prirast težine majke u trudnoći, nemam manje od 18 ni više od 40 godina, ne pušim, ne konzumiram alkohola i droge.
Nisam imala prethodnih prevremenih porođaja niti prekuda trudnoće.
Nemam nepravilnosti u građi materice.
Trudnoća nije bila višestruka, nije bilo viška plodove vode…
Nisam imala nikakvu povredu.
Nisam imala nikakvu infekciju.

A opet sa m se porodila pre vremena, a zašto, niko ne zna da mi kaže.

Posted on Leave a comment

Prevremeni porođaj

Preuzeto sa http://www.zdravljezene.co.yu/

Prevremeni porođaj je onaj koji započne pre navršene 37. nedelje trudnoće.
Predstavlja jedan od vodećih problema u savremenom porodiljstvu, jer se broj prevremenih porođaja u svetu i pored primene najsavremenijih lekova i sredstava u proteklih 40 godina nije menjao. Od deset porođaja jedan je prevremen i smatra se glavnim uzrokom preko 75% smrti beba u ranom novorođenačkom periodu.

Uzrok prevremenog porođaja

U većini slučajeva tačan razlog prevremenog porođaja nije poznat, i gotovo se uvek može pripisati delovanju više faktora.
Nizak socioeonomski status majke, mali prirast težine majke u trudnoći, godine manje od 18 i veće od 40, pušenje, konzumiranje alkohola i droge, samo su neki od faktora koji doprinose da se trudnoća završi pre 37. nedelje.
Ukoliko majka daje podatak o prethodnim prevremenim porođajima i kasnim prekidima trudnoće, rizik od ponavljanja prevremenog rađanja i u ovoj trudnoći višestruko je veći.
Nepravilnosti u građi materice (jednoroga, dvoroga, pregrađena materica), kao i postojanje mioma (dobroćudnih tumora materice), može se smatrati jednim od uzroka. Neadekvatna funkcija grlića materice, uz njeno širenje i skraćenje, takođe može predstavljati problem.
Višestruke trudnoće (blizanci, trojke), uz nagomilavanje plodove vode i rastezanje zida materice, jedan su od rizika za rađanje bebe pre 37.nedelje trudnoće.
Povrede majke, naročito regije trbuha, jedan su od uzroka prevremeneog porođaja.
Infekcije genitalnih organa su važan faktor koji se dovodi u vezu sa prevremenim porođajem. Žene sa prisutnim mikroorganizmima: Neisseriom gonorrhoeae, Treponemom pallidum, Chlamydiom trachomatis, Gardnerelom vaginalis i grupom B streptokoka, imaju povećan rizik prevremenog rađanja.

Dijagnoza

Što ranije uočimo simptome prevremenog porođaja, to ćemo imati veće šanse da sprečimo rađanje deteta nespremnog za život van organizma majke.
Znaci koji nas na to upozoravaju su: uočene kontrakcije (grćenja mišića materice) 4 u toku sat vremena, osećaj pritiska u donjem delu trbuha i nelagodnost, te postojanje obilnijeg iscedka iz vagine.
Smatra se da je prevremeni porođaj započeo ukoliko možemo da dokažemo bar 4 kontrakcije (grčenja mišića materice) za 20 minuta, ili 8 za 60 minuta, koje su praćene sa prevremenim prskanjem vodenjaka, skraćenjem grlića materice za polovinu, ili njegovim širenjem.

Tretman prevremenog porođaja

Kada smo posumnjali da se radi o simptomima koji predstavljaju uvod u prevremeni porođaj potrebno je preduzeti niz radnji i postupaka.
Šta trudnicu u tom slučaju očekuje? Pored uzimanja detaljnih podataka o postojećim tegobama, činjenicama o poslednjoj menstruaciji, terminu porođaja, dosadašnjim bolestima i alergijama, uzimaju se laboratorijski nalazi mokraće i krvi.
Nastavlja se sa vaginalnim pregledom, u toku koga se uzima materijal za bakteriološku analizu sekreta. U slučaju prevremenog prskanja vodenjaka izbegava se manuelni pregled. Načini se i ultrazvučni pregled koji će pružiti informacije o starosti trudnoće, zdravlju bebe, lokalizaciji posteljice, količini plodove vode i dužini grlića.
Nakon uvida u celokupno stanje donosi se odluka o daljem načinu lečenja. Standardna procedura podrazumeva intravensko davanje jednog od lekova za sprečavanje grćenja mišića materice (tokolitici). Najpoznatiji lekovi te grupe su Gynipral, Partusisten, Ritodrin. Ovakvom terapijom u najvećem broju slučajeva uspećemo da produžimo trudnoću za 24-48 sati, za koje vreme će delovati lek iz grupe kortikosteroida. Njegov zadatak je da ubrza sazrevanje pluća deteta, kako bi i pored nezrelosti ono odmah moglo da prodiše.
Davanje antibiotika je takođe deo standardne procedure ukoliko se izoluje jedan od mikroorganizama koji je u neposrednoj uzročnoj vezi sa prevremenim porođajem.
Mora se svakako uzeti u obzir i postojanje bolesti, kao što su dijabetes, hipertireoza majke, teška srčana oboljenja, gde davanje tokolitika nije dozvoljeno i čini više štete nego koristi.

Kada se sve uzme u obzir, činjenica da u lečenju i sprečavanju prevremenih porođaja nema mnogo napredka, može da zabrine. I pored znatnog razmimoilaženja u stavovima lekara, kako, čime i kad lečiti prevremeni porođaj, oko jednog se svi slažu. Treba odgoditi porođaj za ono vreme koje je potrebno da lekovi iz grupe kortikosteroida doprinesu ubrzanju sazrevanja pluća deteta. Jedino to provereno doprinosi većem preživljavanju i smanjenju posledica kod beba koje su rođene pre vremena.

Posted on Leave a comment

Kako da drugi pomognu nama

Ten Commandments for Helping Parents of Children with Special Needs
By Michele Stiefel

1. Do not avoid talking about our child with us. Do ask how he is doing. We may not answer much in the beginning — or we may spill our guts! Either way, we remember those who asked and can’t seem to forget those who didn’t.
2. Touch us; touch our child. A hug, a hand on an arm, a look into our eyes lets us know that you care. A gentle caress on a child’s cheek or holding a hand makes us feel “normal.” We feel very alone and different in the beginning.
3. Don’t tell us how we should or shouldn’t feel! We feel what we feel and that’s that! In the early days and months, we are struggling with raw emotion that is usually right near the surface.
4. Don’t say, “God only gives us as much as we can handle!” We are just trying to survive from one day to the next, especially in the beginning. What an additional load to put on someone who often doesn’t feel like he or she is handling anything well at all!
5. Don’t’ say, “I admire you” or “You are so noble.” Unless the parents willingly went out to adopt a child with special needs, we didn’t want it to happen! We don’t feel noble. At times we even feel trapped!
6. Do offer to help. Come and sit with the child so we can take a much needed break. Cook a meal or two and deliver them. Offer to take the siblings out for ice cream or pizza. Tell us that you are just a phone call away if we need anything — and then call us back to see how things are going.
7. Be patient with us. It is very hard to work through our grief. In the beginning, all we can see are the things that our child can’t or will not be able to do. If we have always been independent or overachievers ourselves, it may be hard for us to accept your help right away. Please persevere; eventually we will be ready to accept your help.
8. Be sure to acknowledge the sibling of the special needs child. In the aftermath of a diagnosis, etc., the sibling can get lost in the turmoil. If you go to visit, take something special for the brother or sister, too. Be sure to say hello to them. Talk with them before you make a fuss over the baby.
9. Please don’t stare. If our child doesn’t look “normal” or acts differently, we are very aware of it. In fact, that’s all we can see at first. Find something positive to say — something as simple as “What beautiful eyes!” can be music to our ears.
10. Remember, no matter what kind of disability our child has, he is still a child. He has a need to be loved and accepted. He has a need to be happy and to belong. He needs hugs and laughter, music and friends. He needs you — and so do we!

Posted on Leave a comment

Kako da pomognemo sami sebi

The Ten Commandments for Parents of Children with Special Needs
Author Unknown (but deeply appreciated)

1. Take one day at a time, and take that day positively. You don’t have control over the future, but you do have control over today.
2. Never underestimate your child’s potential. Allow him/her, encourage him/her, expect him/her to develop to the best of his/her abilities.
3. Find and allow positive mentors: parents and professionals who can share with you their experience, advice, and support.
4. Provide and be involved with the most appropriate educational and learning environments for your child from infancy on.
5. Keep in mind the feelings and needs of your spouse and your other children. Remind them that this child does not get more of your love just because s/he gets more of your time.
6. Answer only to your conscience; then you’ll be able to answer to your child. You need not justify your actions to your friends or the public.
7. Be honest with your feelings. You can’t be a super-parent 24 hours a day. Allow yourself jealousy, anger, pity, frustration, and depression in small amounts whenever necessary.
8. Be kind to yourself. Don’t focus continually on what needs to be done. Remember to look at what you have accomplished.
9. Do stop and smell the roses. Take advantage of the fact that you have gained a special appreciation for the little miracles in life that others take for granted.
10. Keep and use a sense of humor. Cracking up with laughter can keep you from cracking up from stress.

Posted on Leave a comment

Sve naše dijagnoze

Stalno trošim vreme na net-u pretražujući medicinske sajtove.
Vremenom se skupilo dosta toga, i pokušaću malo to da sistematizujem.

Zapravo nisu to sve dijagnoze, ali su se ti izrazi vremenom pojavili u medicinskim izveštajima.

Dakle biće reči o:
– Prevremenom porođaju,
– HIE – hipoksično ishemičnoj encefalopatiji (oštećenju mozga usled nedostatka kiseonika),
– Bakterijskom meningitisu,
– Sepsi,
– Krvarenju u mozgu,
– Ventrikulomegaliji (proširenju moždanih komora),
– Mikrocefaliji (manjem obimu glave),
– Hipertoniji (povećanom tonusu mišića),
– Usporenoj mijelinizaciji,
– Strabizmu,
– Spastičnoj paraparezi,
– Umerenoj mentalnoj retardaciji…

Možda sam nešto i preskočila, pa ću se setiti kasnije.
Takođe, verovatno neće biti ni ovim redosledom…

Posted on Leave a comment

Vrtić

Trebalo je danas da idemo prvi dan u vrtić. Ali…

Briseve smo napravili u ponedeljak ujutru. Bili su gotovi u sredu popodne, doktorka je radila u sredu prepodne sa zdravom decom, pa smo bili u četvrtak popodne. Dobili smo potvrdu da smo zdravi.

U vrtiću su nam rekli da prvi put kad dođemo, to bude od 8 sati. Petak i ponedeljak su vežbe (fizikalna i radna terapija) do 9h, pa je to značilo da krećemo u utorak.

Međutim, u petak uveče, Vanja počinje da kašlje. Kupim ja biljni sirup, i u ponedeljak ujutru, umesto na vežbe idemo kod doktorke. Pregleda je, kaže nije ništa strašno, na plućima nema ništa, grlo vrlo blago crveno, da sirup za smirenje kašlja.

I tako… sad se lečimo. Pa kad se izlečimo, onda ponovo brisevi, pa potvrda, pa onda vrtić. Ako ne bude…

Valjda ćemo dočekati…

Posted on 1 Comment

Priča koja me je naterala da se zamislim

Special Olympics
Ovaj mail sa dobila 2000. godine, dakle dosta pre nego što se Vanja rodila. Plakala sam kad sam ga pročitala, sećam se odlično.
Malopre, istu priču sam dobila od druge osobe. I opet sam plakala.

Special Olympics
… And they call some of these people “retarded”…A few years ago, at the Seattle Special Olympics, nine contestants, all physically or mentally disabled, assembled at the starting line for the 100-yard dash. At the gun, they all started out, not exactly in a dash, but with a relish to run the race to the finish and win. All, that is, except one little boy who stumbled on the asphalt, tumbled over a couple of times, and began to cry.

The other eight heard the boy cry. They slowed down and looked back. Then they all turned around and went back. Every one of them. One girl with Down’s Syndrome bent down and kissed him and said, “This will make it better.”

Then all nine linked arms and walked together to the finish line. Everyone in the stadium stood, and the cheering went on for several minutes. People who were there are still telling the story. Why?

Because deep down we know this one thing: What matters in this life is more than winning for ourselves. What matters in this life is helping others win, even if it means slowing down and changing our course.

Pass it on… we need to change our hearts.

Prije nekoliko godina, na para olimpijskim igrama u Seattlu, bilo je 9 atletičara, svi sa mentalnim i fizičkim oštećenjima, spremnih na startnoj liniji od 100 metara. Na pucanj pištolja započelo je takmičenje, ne sprintom, ali kod svih sa željom da stignu do cilja i pobjede. Dok su trčali, jedan je dečkić posrnuo, pao, nekoliko se puta prevrnuo i započeo plakati. Ostalih osam trkača čulo je dječakov plač. Usporili su i okrenuli se. Zaustavili su se i vratili nazad. SVI. Jedna djevojčica sa Downovim sindromom, sjela je pored njega i počela ga ljubiti govoreći: Da li ti je sada bolje? Nakon toga su ga podigli i sva devetorica su zagrljeni odšetali do cilja. Svi su na stadionu ustali sa svojih mjesta i nekoliko minuta od srca pljeskali takmičarima. Ljudi, koji su bili prisutni, jos uvijek pricaju o tome.

Zasto? Jer u nama samima znamo da najvažnija stvar u životu, za nas same, ide dalje od pobjede. U ovom zivotu je veoma važno pomagati drugima, da pobjede, iako to znači usporiti ili promijeniti našu vlastitu trku.

Tekst je bio bez č i ć, i dok to ispravljam, plačem i ne vidim ekran od suza.

Posted on 1 Comment

Postupak koji me je oduševio, III deo

Draga Ivana,

naravno da sam ulozila i vreme i trud, ne samo da procitam blog i javim Vam se vec i da pronadjem Valentinin karton u Dispanzeru i uverim se d ali je sve uradjeno po uobicajenoj proceduri. To je za mene normalan deo obaveze kada se negde pojavi klijent koji ima primedbe ili se zbog necega zali – pa bilo da se radi o propustu mom licnom i mojih kolega bilo da se radi o zalbama na proceduru. Sto se zalbi na proceduru kao takvu tice – u tome se potpuno slazem sa Vama: ali nazalost to nije samo problem u zdravstvu vec i u svim segmentima drustav, sto me i kao gradjanina ove zemlje a posebno kao profesionalca (malo je reci!) izludjuje. Smatram to nametnutim i nepotrebnim maltretiranjem ljudi, formom bez sadrzaja i zloupotrebojm mog (i tudjeg) vremena. No nazalost, to nije u domenu nadleznosti Dispanzera niti DZ Zdravlja kao takvog, vec drzave i tu nista ne mogu sem da se trudim da u onom delu u kome sam ja nadlezna to ne bude tako. Iz pomenutih razloga, a sa time u vidu Vam je i receno u ustanovi da ako resenje ne stigne dodjete po potvrdu (koju neuropsihijatar nije duzan niti nadlezan da pise i koja je na nivou dobre volje a ne obaveze) – iz razumevanja i zelje da se postede ljudi onoga sto mi mozemo da sprecimo. Daleko od toga da sve funkcionise besprekorno (kamo srece!)

Sto se tice komentara da sam ja menjala koleginicu, bila je to pretpostavka pod uslovom da ste (a sad shvatam da niste) komentarisali dolazak u Dispanzer DZ Zmun, gde osim koleginice neuropsihijatra radim samo ja; pa podrazumevajuci da na nju mislite kada ste rekli ‘ne volim kada je pregleda drugi doktor umesto njene doktorke” pretpostavila sam da sam je ja videla u Dispanzeru kad je koleginica bila na odmoru. Ocito pogresna percepcija stvari, zbog cega se izvinjavam – dakako da nisam menjalaVanjinog pedijatra u DZ N. Bgd!

Generalno, na istoj smo liniji, cini mi se, moj komentar se odnosio na celinu Vasih komentara o proceduri, koji su ukljucili i DZ Zemun i moju ustanovu (Dispanzer za ment zdravlje) i negde – ucinilo mi se! – los utisak koji ste o Dispanzeru stekli i javno ga izneli. Sajt je izlozen javnom citanju, i zbog toga mi nije drago da se kola slome na nama kao poslednjoj karici u lancu Vaseg maltretiranja.

Nije bitno, ali i to da dodam – da su komisija za tudju negu i pomoc i komisija za kategorizaciju bitno razlicite procedure; toliko o razlikama ustanova koje ih rade – potpuno nevazno za celu diskusiju. Ne mislim da o lekarima imate lose misljenje, a i ako ga imate – imate pravo na misljenje, a nase je da ponudimo objasnjenje, ili opravdanje (u zavisnosti sta je potrebno), sto sam i ja pokusala da uradim – da ponudim objasnjenje gde se u celokupnoj proceduri (koja cini da se korisnik oseca kao da je on tu zbog procedure a ne obratno, u pravu ste!) nalazi Dispanzer i sta spada a sta nije u domenu odgovornosti iste ustanove. To je zaista sve.

I naravno – nase je kao profesionalaca da brinemo o tome sta korisnici usluga misle i kako se osecaju, jer moj je stav da smo mi (zdravstvo) samo USLUZNI SERVIS za gradjane iz cijih dzepova se isplacuju nase plate, nista drugaciji od salterskih radnika u posti ili banci, samo sa drugacijim odgovornostima! Prema tome, moj prioritet je uvek (i uvek ce biti) da korisnici budu profesionalno zbrinuti i da budu zadovoljeni uslugom. Tome i moja reakcija, jer do sada zaista nismo imali mnogo nezadovoljnih korisnika poa kad se neki pojavi smatram svojom odgovornoscu da do detalja ispitam sta se, zbog cega i kako desilo da ljudi budu nezadovoljni, da se to sledeci put ne bi ponavljalo!

Naravno da ste slobodni da objavite moj mail na svom sajtu, molim Vas samo da me potpisete inicijalima (razumecete da nemam nikakvu potrebu da se eksponiram punim imenom i prezimenom na takvom javnom mediju kao tso je internet, zar ne?).

Srdacan pozdrav i mnogo srece Valentini i Vama u daljim postupcima,
A.

Posted on 1 Comment

Postupak koji me je oduševio, II deo

Moj odgovor:

Poštovana Doktorka,Želim prvo da prokomentarišem neke navode iz vašeg pisma.

Kažete da bih saznala da u DZ Zemun nije baš tako loše da sam radila kategorizaciju u DZ Voždovac ili nekom drugom. Baš to ne mogu da znam, to ste u pravu. Međutim, ja radim na teritoriji opštine Voždovac, pa sam za produženje nege deteta (posebna nega) išla na komisiju upravo u DZ Voždovac, dva puta (posle prve i posle treće godine) i verujte, nije bilo baš tako. Sećam se dobro, bio je led i vanredno stanje (ubistvo premijera), zvala me je gospođa i pitala kad je meni zgodno, ponudila mi nekoliko termina, da se odlučim. Dkad smo došli, popričali smo desetak minuta, i nakon2-3 dana, zvali su me iz Tiršove da dođem po rešenje. Za drugu komisiju, bile su dovoljne samo kopije nalaza, nismo ni bili pozvani na komisiju (ne znam da li je ovo predviđena procedura ili ne, ali tako je bilo – ovo takođe možete pročitati na blogu, negde iz početka februara 2005.)

Druga stvar, kažete da ste Vi menjali Vanjinu doktorku u avgustu. Vanja se leči u DZ Novi Beograd u Goce Delčeva (moj otac je bio pedijatar baš u tom Domu Zdravlja, i to je razlog što sam ga odabrala), i nisam baš sigurna da ste je Vi menjali, iz DZ Zemun.

Ono u vezi zakazivanja termina, osoba koja je zvala, predstavila se da zove iz centralnog DZ Zemun da mi prenese poruku. Ta opaska je bila tek dodatno opažanje, ništa više. Nije tad bilo prvi i neće biti ni poslednji da se terapije otkazuju zbog nečeg drugog.

Čitajući na sajtu, mislim da ste stekli pogrešan utisak. Imate pravo, u Dispanzeru smo se zadržali relativno kratko, i sve završili, što je najbitnije. Poenta koju sam htela da prenesem jeste nepostojanje pravih informacija u celokupnom postupku, i nepotrebno (iz mog gledišta) prezakomplikovane procedure. O temi kategorizacije, mnogo je više prostora posvećeno dolasku do informacije ko šta radi, gde se nalazi formular, gde se predaje, nego o samoj komisiji za kategorizaciju. Da mi doktorka (neuropsihijatar koja je bila predsednik komisije) nije rekla da će mi napisati takvu potvrdu ako rešenje ne dođe u razumnom roku, verujte, ne bih sigurno došla. Otkud bih ja znala za takvu potvrdu da mi ona nije rekla. Jednostavno, čekala bih rešenje. Tako to izgleda kad se gleda sa strane korisnika. Ispada kao da su korisnici tu zbog procedure, a ne obrnuto, kako bi, nadam se, trebalo da bude.

Ne bih želela da Vi mislite da ja o Vama (i o lekarima uopšte) imam loše mišljenje. Ja sam, naime, iz lekarske porodice, i odlično znam da nije nimalo lako balansirati između zahteva/želja pacijenata i mogućnosti/nemogućnosti da im se pomogne. Zato bih volela, naravno ako Vi smatrate da je to prihvatljivo, da ovaj Vaš odgovor takođe objavim da sajtu, iz razloga da se vidi i mišljenje druge strane.

Želim da Vam se zahvalim što ste uložili trud, vreme i znanje da pročitate moje mišljenje, i da ovako iscrpno napišete svoje.

Puno Vas pozdravljam, Vanjina mama