Moja mama je Ivana, i ja sam njeno blago.
Čisto da ne bude zabune. Pozdravljam vas sve.
Category: Opšte
Ono što ne spada nigde drugo
Međunarodni dan osoba sa invaliditetom
Danas je međunarodni dan osoba sa invaliditetom. Setimo ih se, i to ne samo danas.
Po nekim istraživanjima, ima ih 10-15% populacije.
Viđate li ih na ulici? Pretpostavljam ne baš u ovolikom broju.
Da li ste se ikada zapitali gde su? Kako žive? Treba li im pomoć?
Jedan od razloga su arhitektonske barijere i nepostojanje svesti ljudi bez invaliditeta da se ove i druge barijere prevaziđu.
Kako se ponašate kad ih sretnete na ulici? Da li okrenete glavu i pravite se da ne vidite? Ili ponudite pomoć, porazgovarate sa njima?
Poznajete li lično nekoga sa invaliditetom?
Pokušajmo da uradimo nešto kako bi oni bili ravnopravni sa svima ostalima, a ne samo jedna od marginalizovanih grupa.
Bonton ponašanja prema osobama sa invaliditetom(Sugestije za pravilno ponašanje radi bolje komunikacije sa osobama koje imaju invalidititet)
Bonton je tradicionalno skup pravila ponašanja u društvu. Svako društvo na bilo kojem stepenu razvoja je imalo i ima svoja pravila ponašanja. Ova pravila ponašanja su tekovina naše civilizicaje XXI stoljeća i općeprihvaćena su širom svijeta!
1. Najosnovnije? Usredsredite se na osobu, a ne na njen invaliditet!
2. Pristojno je rukovati se sa osobom sa invaliditetom, pa čak i kad osoba ima ograničene mogućnosti pokreta ruke ili koristi protezu ili je slijepa.
3. Prije nego priskočite u pomoć, uvijek upitajte osobu sa invaliditetom da li želi Vašu pomoć. Možda pomoć nije potrebna, ili je nepoželjna.
4. Nemojte se vješati ili naslanjati na nečije ortopedsko pomagalo (kolica, hodalica, štake, štap). Pomagala su dio nečije osobnosti, pa ih se nesmije tresti, naslanjati se na njih, itd.
5. Govorite izravno osobi sa invaliditetom, ne nekome pokraj, kao da ta osoba ne postoji. Naročito kada su u pitanju slijepe i osobe oštećenoga sluha.
6. Ako će razgovor trajati više od nekoliko minuta sa osobom u invalidskim kolicima, sjednite, kako bi došli u istu visinu očiju. Obje strane bit će pošteđene ukočenog vrata!
7. Nemojte ponižavati ili ponašati se zaštitnički prema osobi sa invaliditetom time što ćete je tapšati po ramenima ili glavi.
8. Kada nekome objašnjavate put, mislite na stvari kao što su udaljenost, gdje su udubljeni trotoari ili postavljene rampe, vremenski uslovi i fizičke prepreke koje mogu ometati kretanje osoba sa invaliditetom.
9. Nemojte obeshrabrivati djecu u postavljanju pitanjâ osobi sa invaliditetom o njezinim ortopedskim pomagalima (kolica, hodalice, štake, proteze, štapovi). Otvoren razgovor pomaže u premoštavanju predrasudâ koje proističu iz strahova ili zabluda.
10. Kad se osoba koja koristi kolica „prebaci” iz njih u automobil ili na stolicu, klupu, WC školjku, krevet i slično, nemojte micati kolica izvan njenog dohvata. Ako se ipak moraju maknuti iz nekog razloga, pitajte za mišljenje osobu koja koristi kolica. Isto se odnosi i na osobe koje koriste hodalice i štake!
11. U redu je koristiti izraze kao: „hodati pokraj” ili „idemo se prošetati” kad razgovarate s osobom u kolicima. Ona to shvaća kao izražavanje zamisli o kretanju u istom smjeru.
12. Ljudi koji koriste kolica različitih su fizičkih mogućnosti. Neke osobe koje koriste kolica mogu hodati uz pomoć štaka ili drugih ljudi na kraće udaljenosti. Oni koriste kolica, jer im ona pomažu u očuvanju snage i za efikasnije kretanje na udaljenostima.
13. Nemojte misliti o ljudima sa ortopedskim pomagalima kao o bolesnicima. Ortopedska pomagala su vid pomoći osobama u prilagođavanju ili za kompenzaciju funkcija oštećenih organâ za kretanje. Oštećenja mogu nastati i bez pojave zaraznih ili drugih bolesti. Neki od razloga korištenja ortopedskih pomagala mogu biti: oštećenje kičmene moždine, moždani udar, amputacija, mišićna distrofija, cerebralna paraliza, skleroza multipleks, dječja paraliza, bolesti srca, teži oblici reumatičnih pojava i još mnogo drugih uzroka pri oštećenju organa za kretanja.
14. Pazite na svoje predrasude! Nemojte misliti kako je upotreba ortopedskih pomagala tragedija. Kad su invalidska kolica dobro opremljena i odabrana, ona zapravo mogu značiti slobodu koja pruža korisniku mogućnost slobodnog kretanja i punog angažmana u životu.
15. Razgovarajte normalno, koristeći svakodnevne izraze, kao što su: “Vidimo se”; “Pozdravljam, trčim dalje”; “Ćujemo se”; te druge izraze, bez obzira na vrstu invaliditeta osobe sa kojom razgovarate.
16. Ako razgovarate sa osobom koja ima poremećaj govora, pa nešto niste razumjeli, ne pravite se da ste razumjeli, nego zamolite tu osobu da vam ponovi.
17. Kada razgovarate sa osobom oštećenoga sluha, izravno joj se okrenite, ne povisujte glas, i ne govorite joj u uho. Ta osoba će razumjeti vaše izraze lica, čitati sa usana ili koristiti pomoćnika da joj vaše riječi prenese internacionalnim ručnim znacima. Možete koristiti i pisanje teksta, ako situacija to dozvoljava.
18. U saobraćaju posebno poštujte vozače – osobe sa invaliditetom, koje imaju na svojem vozilu istaknutu međunarodnu oznaku, tako što ćete povećati razstojanje, smanjiti brzinu i povećati oprez, jer većina osoba sa invaliditetom su dobri vozači, ali sa neznatno sporijim reagiranjem, jer su im komande ručne.
19. U javnim prevoznim sredstvima ne koristite mjesta označena za osobe sa invaliditetom, a kada su takva mjesta zauzeta, ponudite svoje. Pomozite pri ulasku i izlasku iz sredstava javnoga prevoza.
20. Ne zaboravite, da osobe sa invaliditetom imaju prednost u javnim ustanovama i svim drugim mjestima.
21. Nemojte maziti pse vodiče ili druge životinje koje pomažu osobama sa invaliditetom. One rade.
Mozak je čudo
Juče mi se mailom javila jedna mama da joj pomognem savetom.
Njeno dete ne hoda bez obzira na to što su svi nalazi (magnetna rezonanca mi je na umu u prvom planu) uredni.
Sa nama je slučaj upravo obrnut. Ko vidi Vanjine nalaze MR i EEG-a ne veruje da nju vidi ispred sebe. Dakle, nalazi su vrlo loši, i ukazuju na obimno oštećenje mozga.
To me navodi na pitanje koliko uopšte lekari umeju da protumače tako sofisticiran nalaz kao što je MR, i koliko se malo zapravo zna o jednom ništa manje sofisticiranom ljudskom organu – mozgu.
Jedino što nam preostaje jeste da verujemo da je mozak zaista ČUDO.
Nedonošče
Preuzeto sa http://www.yumama.com/
Kako izgleda nedonešeno dete?
Prema definiciji Svetske zdravstvene organizacije, dete koje je rođeno pre punih 37 nedelja trudnoće smatra se nedonoščetom
Težina nedonešenog deteta je najčešće manja od 2.5 kilograma, što se do pre desetak godina smatralo osnovnim kriterijumom nedonešenosti. Međutim, gestaciona ili intrauterina starost (dok je beba u stomaku), i težina deteta zajedno, bolji su pokazatelji da li je ono nedonešeno tj. nezrelo.
Naime, donešenost je pojam vremena (trajanja trudnoće), a prematuritet (nezrelost) označava stepen zrelosti fizioloskih funkcija novorođenčeta.
Razlike u stepenu zrelosti se objašnjavaju time što neke bebe još u majcinom stomaku rastu brže, a druge sporije, pa im je zbog toga potrebno manje, ili više vremena do stadijuma zrelosti.
Danas se smatra da najmanja deca koja mogu da ostanu u životu, u uslovima posebne zaštite, teže 500-600 grama.
Uzroci nedeonešenosti su još uvek nedovoljno poznati, ali se obično iz praktičnih razloga dele na one za koje je odgovorna majka, plod ili, eventualno, drugi faktori.
Koje su karakteristike nedonešenog deteta?
To je, pre svega, opšta nezrelost za život vaznih organa i sistema. U početku dete nema sopstvenu termoregulaciju, pa bez podešavanja temparature spoljašnje sredine nedonoščad ne može samostalno da reguliše temperaturu svog tela. Pluća su često nedovoljno razvijena, pa je disanje otežano i poremećeno. Zbog nedostatka refleksa za sisanje, otežano je gutanje, pa time i ishrana.
Njegove motorne reakcije su potpuno refleksne. U toku prvog i drugog meseca, a nekada i duže, lice je bez mimike. Dešava se, međutim, da već u trećoj nedelji počnje da prati okolinu pogledom. Smešak, gukanje, izgovaranje prvih slova i reči, mogu da se očekuju nešto kasnije nego kod ostalih beba.
U prvim godinama života nedonošče po pravilu zaostaje za svojim vršnjacima, i fizički i mentalno. Ta razlika je, međutim, u najvećem broju slučajeva privremena i uglavnom ograničena na prve dve godine zivota. Kasnije, dete koje je rođeno pre vremena i sa malom porođajnom težinom ima sve sanse da dostigne, a nekada i prestigne svoje vršnjake.
Prim. dr sci. med Aleksandar Marjanović
Prevremeni porođaj
Preuzeto sa http://www.zdravljezene.co.yu/
Prevremeni porođaj je onaj koji započne pre navršene 37. nedelje trudnoće.
Predstavlja jedan od vodećih problema u savremenom porodiljstvu, jer se broj prevremenih porođaja u svetu i pored primene najsavremenijih lekova i sredstava u proteklih 40 godina nije menjao. Od deset porođaja jedan je prevremen i smatra se glavnim uzrokom preko 75% smrti beba u ranom novorođenačkom periodu.
Uzrok prevremenog porođaja
U većini slučajeva tačan razlog prevremenog porođaja nije poznat, i gotovo se uvek može pripisati delovanju više faktora.
Nizak socioeonomski status majke, mali prirast težine majke u trudnoći, godine manje od 18 i veće od 40, pušenje, konzumiranje alkohola i droge, samo su neki od faktora koji doprinose da se trudnoća završi pre 37. nedelje.
Ukoliko majka daje podatak o prethodnim prevremenim porođajima i kasnim prekidima trudnoće, rizik od ponavljanja prevremenog rađanja i u ovoj trudnoći višestruko je veći.
Nepravilnosti u građi materice (jednoroga, dvoroga, pregrađena materica), kao i postojanje mioma (dobroćudnih tumora materice), može se smatrati jednim od uzroka. Neadekvatna funkcija grlića materice, uz njeno širenje i skraćenje, takođe može predstavljati problem.
Višestruke trudnoće (blizanci, trojke), uz nagomilavanje plodove vode i rastezanje zida materice, jedan su od rizika za rađanje bebe pre 37.nedelje trudnoće.
Povrede majke, naročito regije trbuha, jedan su od uzroka prevremeneog porođaja.
Infekcije genitalnih organa su važan faktor koji se dovodi u vezu sa prevremenim porođajem. Žene sa prisutnim mikroorganizmima: Neisseriom gonorrhoeae, Treponemom pallidum, Chlamydiom trachomatis, Gardnerelom vaginalis i grupom B streptokoka, imaju povećan rizik prevremenog rađanja.
Dijagnoza
Što ranije uočimo simptome prevremenog porođaja, to ćemo imati veće šanse da sprečimo rađanje deteta nespremnog za život van organizma majke.
Znaci koji nas na to upozoravaju su: uočene kontrakcije (grćenja mišića materice) 4 u toku sat vremena, osećaj pritiska u donjem delu trbuha i nelagodnost, te postojanje obilnijeg iscedka iz vagine.
Smatra se da je prevremeni porođaj započeo ukoliko možemo da dokažemo bar 4 kontrakcije (grčenja mišića materice) za 20 minuta, ili 8 za 60 minuta, koje su praćene sa prevremenim prskanjem vodenjaka, skraćenjem grlića materice za polovinu, ili njegovim širenjem.
Tretman prevremenog porođaja
Kada smo posumnjali da se radi o simptomima koji predstavljaju uvod u prevremeni porođaj potrebno je preduzeti niz radnji i postupaka.
Šta trudnicu u tom slučaju očekuje? Pored uzimanja detaljnih podataka o postojećim tegobama, činjenicama o poslednjoj menstruaciji, terminu porođaja, dosadašnjim bolestima i alergijama, uzimaju se laboratorijski nalazi mokraće i krvi.
Nastavlja se sa vaginalnim pregledom, u toku koga se uzima materijal za bakteriološku analizu sekreta. U slučaju prevremenog prskanja vodenjaka izbegava se manuelni pregled. Načini se i ultrazvučni pregled koji će pružiti informacije o starosti trudnoće, zdravlju bebe, lokalizaciji posteljice, količini plodove vode i dužini grlića.
Nakon uvida u celokupno stanje donosi se odluka o daljem načinu lečenja. Standardna procedura podrazumeva intravensko davanje jednog od lekova za sprečavanje grćenja mišića materice (tokolitici). Najpoznatiji lekovi te grupe su Gynipral, Partusisten, Ritodrin. Ovakvom terapijom u najvećem broju slučajeva uspećemo da produžimo trudnoću za 24-48 sati, za koje vreme će delovati lek iz grupe kortikosteroida. Njegov zadatak je da ubrza sazrevanje pluća deteta, kako bi i pored nezrelosti ono odmah moglo da prodiše.
Davanje antibiotika je takođe deo standardne procedure ukoliko se izoluje jedan od mikroorganizama koji je u neposrednoj uzročnoj vezi sa prevremenim porođajem.
Mora se svakako uzeti u obzir i postojanje bolesti, kao što su dijabetes, hipertireoza majke, teška srčana oboljenja, gde davanje tokolitika nije dozvoljeno i čini više štete nego koristi.
Kada se sve uzme u obzir, činjenica da u lečenju i sprečavanju prevremenih porođaja nema mnogo napredka, može da zabrine. I pored znatnog razmimoilaženja u stavovima lekara, kako, čime i kad lečiti prevremeni porođaj, oko jednog se svi slažu. Treba odgoditi porođaj za ono vreme koje je potrebno da lekovi iz grupe kortikosteroida doprinesu ubrzanju sazrevanja pluća deteta. Jedino to provereno doprinosi većem preživljavanju i smanjenju posledica kod beba koje su rođene pre vremena.
Kako da drugi pomognu nama
Ten Commandments for Helping Parents of Children with Special Needs
By Michele Stiefel
1. Do not avoid talking about our child with us. Do ask how he is doing. We may not answer much in the beginning — or we may spill our guts! Either way, we remember those who asked and can’t seem to forget those who didn’t.
2. Touch us; touch our child. A hug, a hand on an arm, a look into our eyes lets us know that you care. A gentle caress on a child’s cheek or holding a hand makes us feel “normal.” We feel very alone and different in the beginning.
3. Don’t tell us how we should or shouldn’t feel! We feel what we feel and that’s that! In the early days and months, we are struggling with raw emotion that is usually right near the surface.
4. Don’t say, “God only gives us as much as we can handle!” We are just trying to survive from one day to the next, especially in the beginning. What an additional load to put on someone who often doesn’t feel like he or she is handling anything well at all!
5. Don’t’ say, “I admire you” or “You are so noble.” Unless the parents willingly went out to adopt a child with special needs, we didn’t want it to happen! We don’t feel noble. At times we even feel trapped!
6. Do offer to help. Come and sit with the child so we can take a much needed break. Cook a meal or two and deliver them. Offer to take the siblings out for ice cream or pizza. Tell us that you are just a phone call away if we need anything — and then call us back to see how things are going.
7. Be patient with us. It is very hard to work through our grief. In the beginning, all we can see are the things that our child can’t or will not be able to do. If we have always been independent or overachievers ourselves, it may be hard for us to accept your help right away. Please persevere; eventually we will be ready to accept your help.
8. Be sure to acknowledge the sibling of the special needs child. In the aftermath of a diagnosis, etc., the sibling can get lost in the turmoil. If you go to visit, take something special for the brother or sister, too. Be sure to say hello to them. Talk with them before you make a fuss over the baby.
9. Please don’t stare. If our child doesn’t look “normal” or acts differently, we are very aware of it. In fact, that’s all we can see at first. Find something positive to say — something as simple as “What beautiful eyes!” can be music to our ears.
10. Remember, no matter what kind of disability our child has, he is still a child. He has a need to be loved and accepted. He has a need to be happy and to belong. He needs hugs and laughter, music and friends. He needs you — and so do we!
Kako da pomognemo sami sebi
The Ten Commandments for Parents of Children with Special Needs
Author Unknown (but deeply appreciated)
1. Take one day at a time, and take that day positively. You don’t have control over the future, but you do have control over today.
2. Never underestimate your child’s potential. Allow him/her, encourage him/her, expect him/her to develop to the best of his/her abilities.
3. Find and allow positive mentors: parents and professionals who can share with you their experience, advice, and support.
4. Provide and be involved with the most appropriate educational and learning environments for your child from infancy on.
5. Keep in mind the feelings and needs of your spouse and your other children. Remind them that this child does not get more of your love just because s/he gets more of your time.
6. Answer only to your conscience; then you’ll be able to answer to your child. You need not justify your actions to your friends or the public.
7. Be honest with your feelings. You can’t be a super-parent 24 hours a day. Allow yourself jealousy, anger, pity, frustration, and depression in small amounts whenever necessary.
8. Be kind to yourself. Don’t focus continually on what needs to be done. Remember to look at what you have accomplished.
9. Do stop and smell the roses. Take advantage of the fact that you have gained a special appreciation for the little miracles in life that others take for granted.
10. Keep and use a sense of humor. Cracking up with laughter can keep you from cracking up from stress.
Priča koja me je naterala da se zamislim
Ovaj mail sa dobila 2000. godine, dakle dosta pre nego što se Vanja rodila. Plakala sam kad sam ga pročitala, sećam se odlično.
Malopre, istu priču sam dobila od druge osobe. I opet sam plakala.
Special Olympics
… And they call some of these people “retarded”…A few years ago, at the Seattle Special Olympics, nine contestants, all physically or mentally disabled, assembled at the starting line for the 100-yard dash. At the gun, they all started out, not exactly in a dash, but with a relish to run the race to the finish and win. All, that is, except one little boy who stumbled on the asphalt, tumbled over a couple of times, and began to cry.The other eight heard the boy cry. They slowed down and looked back. Then they all turned around and went back. Every one of them. One girl with Down’s Syndrome bent down and kissed him and said, “This will make it better.”
Then all nine linked arms and walked together to the finish line. Everyone in the stadium stood, and the cheering went on for several minutes. People who were there are still telling the story. Why?
Because deep down we know this one thing: What matters in this life is more than winning for ourselves. What matters in this life is helping others win, even if it means slowing down and changing our course.
Pass it on… we need to change our hearts.
Prije nekoliko godina, na para olimpijskim igrama u Seattlu, bilo je 9 atletičara, svi sa mentalnim i fizičkim oštećenjima, spremnih na startnoj liniji od 100 metara. Na pucanj pištolja započelo je takmičenje, ne sprintom, ali kod svih sa željom da stignu do cilja i pobjede. Dok su trčali, jedan je dečkić posrnuo, pao, nekoliko se puta prevrnuo i započeo plakati. Ostalih osam trkača čulo je dječakov plač. Usporili su i okrenuli se. Zaustavili su se i vratili nazad. SVI. Jedna djevojčica sa Downovim sindromom, sjela je pored njega i počela ga ljubiti govoreći: Da li ti je sada bolje? Nakon toga su ga podigli i sva devetorica su zagrljeni odšetali do cilja. Svi su na stadionu ustali sa svojih mjesta i nekoliko minuta od srca pljeskali takmičarima. Ljudi, koji su bili prisutni, jos uvijek pricaju o tome.
Zasto? Jer u nama samima znamo da najvažnija stvar u životu, za nas same, ide dalje od pobjede. U ovom zivotu je veoma važno pomagati drugima, da pobjede, iako to znači usporiti ili promijeniti našu vlastitu trku.
Tekst je bio bez č i ć, i dok to ispravljam, plačem i ne vidim ekran od suza.
Knjiga
The Remarkable Nutritional Treatment for
ADHD, Dyslexia &Dyspraxia
The LCP Solution
B. Jacqueline Strody, Ph.D. and Malcolm J. Nicholl
* LCP – Long Chain Polyunsaturated Fatty Acids – Polinezasićene masne kiseline dugačkih lanaca
Pre nekog vremena sam naručila ovu knjigu, i sad je stigla. Hvala Mixy011.
Mislim da je veoma dobra, ima dosta stvari da se iz nje nauči.
Biće uskoro nekih delova ovde.
Pokušaj kategorizacije
E sad, kako bismo Vanju upisali, treba da napravimo kategorizaciju. Niko zapravo ne zna da mi kaže tačnu proceduru. Nekakav formular treba da popuni njen pedijatar. Na sajtu Grada Beograda piše da se formular dobija u opštinskom bla-bla za društvene delatnosti. Dobro, odem ja do naše opštine, i tu me dočeka iznenađenje.
Ja prvo, naravno, na šalter informacija, kažem „Dobar dan, treba mi formular za bla-bla…“, čovek na šalteru me belo gleda, kaže nisam sigurna, idite do „one plave gospođe“.
Dobrooo, ajd’ sad opet. Pitam ja „plavu gospođu“ (koja prodaje raznorazne formulare) isto. A ona meni, takođe ISTO. Blagoteleći pogled, kaže „nisam nikad čula…“ dramska pauza, ja već razmišljam šta ću „ne znam, idite u pravnu pomoć, soba 15“. Uh, blago olakšanje, oni će sigurno znati.
Ja do sobe 15, tamo nema nikog. Čekam. Posle jedno pola sata, pojavljuje se jedna gospođa. Uđemo unutra. Namoje isto pitanje, ona mi kaže „mi smo to ranije radili, a sad više ne radimo, sad ću ja da pitam“. Okreće telefon, i prvo se fino ispriča sa sagovornikom. Konačno dođe na temu. Kažu joj da zove tog i tog Okreće drugi telefon, nema nikog. Ništa ja čekam. Konačno pronalazi koga treba, i potvrđuje mi informaciju da oni to više ne rade, ali NE ZNA ko radi. Kaže mi da PROBAM u gradskom bla-bla za brigu o deci u Tiršovoj, možda oni imaju taj formular.
Eto, sutra idem do Tiršove, pa ćemo videti…