je Međunarodni dan osoba sa invaliditetom.
Ovo je prošlogodišnji post
Međunarodni dan osoba sa invaliditetom
A sad pročitajte ovo
svetski dan osoba sa invaliditetom
Category: Razmišljanja
Mislite o tome
hm… ne znam kako da stavim naslov
Bili smo danas u Sremskoj Mitrovici kod Joce.
Biće i slika, ali nisam to sad htela.
Pre nego što smo došli kod Joce, Jocina mama i ja smo imale neki posao da odradimo. Vanja je bila sa nama, vozio je tata u kolicima. Nas dve smo zašle za ugao, ja sam videla ženu na biciklu koja je prošla pored nas u suprotnom smeru, ali nisam obraćala pažnju. Posle par sekundi, okrenemo se, tate i Vanje nema. Vratimo se, kad oni razgovaraju sa tom gospođom.
Ona je primetila kako Vanja pravi “neobične” pokrete šakama i zaustavila tatu. Ona ima devojčicu sa Rett sindromom, koja isto tako pokreće ruke i započela je razgovor. Ponudila je da dođemo u udruženje Rett, jer misli da Vanja to ima. Ja sam pokušala da joj objasnim da ona nema to, da ja znam šta je Rett, i da to nije to. Ona je međutim ostala uporna, pokušavajući zapravo da nam pomogne. Razgovor je trajao dva-tri minuta i sad mi je žao što nisam sa njom malo duže porazgovarala. Možda, kad odemo sledeći put u SM probamo da je ponovo nađemo.
Inače Rett sindrom je progresivno oboljenje, koje se javlja samo kod devojčica. Ovde možete pročitati više o Rett sindromuhttp://www.serbia-rettsyndrome.com/
Ovaj kratki razgovor sa gospođom koju nikad pre nisam videla, i njena svesrdna želja da mi pomogne potakla me je na razmišljanje.
Oni koji su se susreli sa nekim problemom, vrlo lako sličnosti prepoznaju kod drugih, i često su odmah spremni da tom drugom pruže pomoć, informaciju, savet. Problem je u tom drugom.
Ja sam se često nalazila u situaciji da nudim pomoć, ali sad sam prvi put zapravo na drugoj strani. I strašno mi je žao što sam verujem hladno reagovala na ponudu pomoći, i iako ona u ovom slučaju nije precizna, ipak je želja da se nekome pomogne vredna veće pažnje od one koju sam ja pružila danas.
No, srećom, Sremska Mitrovica je mali grad, pa Jocina mama zna pomenutu gospođu, tako da se nadam da ću imati prilike da svoju grešku ispravim.
Putovanje od nedonoščeta do posebnih potreba
Tekst objavljen u julskom broju Magazina Mama
Da vam se predstavim.
Ja sam Ivana, mama male Valentine, koja ima posebne potrebe. Nikad nisam znala ništa o osobama sa posebnim potrebama, nisam poznavala nikog ko ih ima.
Nisam, naravno, ni sanjala da će to da se desi mom detetu.
Ali, desilo se…
Sa distance od četiri godine, na razvojne probleme moje ćerke Valentine gledam kao na nešto potpuno normalno i obično. Vanja je jedino dete – moje i mog supruga a ja, zapravo, i ne znam kako bi izgledalo odgajati „zdravo“ dete. Nisam ja takva bila odmah, čim se Vanja rodila. U prvo vreme sam bila u totalnom šoku, nisam imala predstavu šta treba da radim, i da li ću to moći. Onda, vremenom, čovek nauči da sa tim živi kao sa «nečim normalnim», da dete prihvati kao takvo. Ona je spora, super spora. Potrebno je puno truda i rada (njenog i mog) da se postigne i najmanji napredak. Ali, kada se to postigne, onda je sreća neopisiva. Ljudi koji imaju zdravu decu, neke stvari prihvataju zdravo za gotovo. Međutim, ovde nema ničeg što je «dobijeno», sve je teško zarađeno. Samim tim je, čini mi se, slađe.
Vanja se rodila sedam nedelja pre vremena, ne znamo razlog zašto se to desilo. Ostala je bez kiseonika neposredno po rođenju, a posle nekoliko dana, u inkubatoru, dobila bakterijski meningitis i sepsu. Bilo je pitanje života i smrti. Život je ipak pobedio, Vanja se borila kao lav.
Nakon četrdeset dana provedenih u bolnici – dolazimo kući i, potpuno izgubljeni, krećemo u potragu za informacijama.
U početku smo često odlazili kod raznih lekara i pokušavali da odgonetnemo šta se, zapravo, desilo. Nakon meseci pretraga, saznajemo da nema promena na hromozomima. Da je, laički rečeno, kao posledica nedostatka kiseonika i meningitisa – došlo do oštećenja mozga, koje kao manifestaciju daje usporen psihomotorni razvoj. Vanja ima mikrocefaliju (smanjen obim
glave) i cerebralnu paralizu. Jedino i najbolje što znamo da učinimo jeste da slušamo stručnjake, u prvom redu fizijatra i neurologa. Rekli su nam da napredak jedino može da se postigne vežbom, vežbom, i samo vežbom!
Vanji se mijelin u mozgu (omotač nervnog vlakna, koji omogućava brži protok nervnih impulsa) stvara sporije nego što treba. Zato se ona sporije razvija (pritom ne mislim na fizički razvoj), sporije uči, potrebno je da se ogroman broj puta ponovi određen postupak da bi ga ona naučila i usvojila. I to je ta vežba. Tada sam shvatila da sve dolazi iz mozga – celokupan razvoj deteta, motorika, shvatanje, razumevanje… sve je na onom nivou koji mozak može da podrži.
Dobro! I mi smo vežbali. Rekli su mi da shvatim vežbu (fizikalnu terapiju) kao lek koji beba mora da primi. Na primer, ako je lekar prepisao antibiotike na svakih osam sati, sigurna sam da nećete propustiti nijednu dozu dok ne popijete sve. E, tako je trebalo postupiti i sa vežbama – tri puta dnevno po pola sata najmanje, a sve preko toga je dobrodošlo. I vežbali smo, i vežbali, i vežbali…
Prvih meseci se nije video skoro nikakav pomak. Vanja je imala već osam ili devet meseci i nije se okretala. Problem je bio u motivaciji, ništa je nije interesovalo. I onda, odjednom je stigla motivacija. Počela je da uzima predmet koji joj je na dohvat ruke. Sa devet meseci se prvi put okrenula sa leđa na stomak. Tada je bilo potrebno da se napravi čitava pozorišna predstava kako bi se okrenula. Sa 12 meseci je uspevala da sedi samostalno, kad je neko postavi u sedeći položaj. To je još bilo nestabilno, ali ipak samostalno. Tada je otkrila četvoronožni položaj, koji je volela, za razliku od položaja na stomaku. I tek tada je počela sama da se okreće. Da okretanje, koje je još ranije savladala, sama koristi da bi nešto dohvatila. Ljudi moji, to je bio uspeh. Počela je da se ljulja napred-nazad u četvoronožnom položaju, rekli su mi da samo što nije propuzala.
Do puzanja smo čekali još četiri meseca vežbanja. Sećam se samo kako nije htela da pomeri nogu ili ruku, ni makac. Samo bi se ukopala i ljuljala napred-nazad do besvesti. Imala je 16 meseci kad je propuzala. Sa 20 meseci je ustala sama, držeći se za ogradicu. To je bilo veoma
nestabilno i klimavo, ali je ona to sama uradila. Prohodala je sa 30 meseci. Još uvek hoda iskrivljeno i pomalo nestabilno. Naročito napolju, po neravnom terenu. A i neće dugo da hoda. Traži da se nosi, ili vozi u kolicima, u koja će moći da stane još ovog leta. A posle, videćemo…
Psihološki razvoj je takođe usporen, ona je na nivou nešto višem od jednogodišnjaka. Još ne govori, ali se pomalo sporazumeva neverbalnim gestovima. Glasovi su tu, ne baš svi, ali vredno vežbamo.
Od kraja prošle godine, Vanja ide u vrtić, u razvojnu grupu za decu sa posebnim potrebama. Posle nešto dužeg perioda prilagođavanja, to nam je postalo pravo osveženje. Ona ujutru sa radošću odlazi da se igra sa ostalom decom. Bez obzira na sva njena ograničenja, u suštini je veoma umiljato i veselo dete, uvek spremno za akciju.
Nije lako biti roditelj deteta sa posebnim potrebama. Možda ne toliko fizički, koliko vas sve oko vas podseća da je vaše dete drugačije. Ponekad sebe uhvatim kako idem ulicom i gledam drugu decu. Gledam šta sve umeju i mogu da urade – kako se pentraju, trče, pričaju, zapitkuju, a duboko u sebi znam da moje dete verovatno mnoge od tih stvari nikada neće umeti.
Ne mogu a da ne budem realna kada je moja devojčica u pitanju. Teško mi je, strašno mi je teško da to priznam, ali činjenice prosto govore za sebe. To, naravno, ne znači da ću ja prestati da unosim celu sebe u njen napredak, ma kako mali on nekom izgledao. Najviše bih volela da me godine koje dolaze – demantuju!
Međunarodni dan osoba sa invaliditetom
Danas je međunarodni dan osoba sa invaliditetom. Setimo ih se, i to ne samo danas.
Po nekim istraživanjima, ima ih 10-15% populacije.
Viđate li ih na ulici? Pretpostavljam ne baš u ovolikom broju.
Da li ste se ikada zapitali gde su? Kako žive? Treba li im pomoć?
Jedan od razloga su arhitektonske barijere i nepostojanje svesti ljudi bez invaliditeta da se ove i druge barijere prevaziđu.
Kako se ponašate kad ih sretnete na ulici? Da li okrenete glavu i pravite se da ne vidite? Ili ponudite pomoć, porazgovarate sa njima?
Poznajete li lično nekoga sa invaliditetom?
Pokušajmo da uradimo nešto kako bi oni bili ravnopravni sa svima ostalima, a ne samo jedna od marginalizovanih grupa.
Bonton ponašanja prema osobama sa invaliditetom(Sugestije za pravilno ponašanje radi bolje komunikacije sa osobama koje imaju invalidititet)
Bonton je tradicionalno skup pravila ponašanja u društvu. Svako društvo na bilo kojem stepenu razvoja je imalo i ima svoja pravila ponašanja. Ova pravila ponašanja su tekovina naše civilizicaje XXI stoljeća i općeprihvaćena su širom svijeta!
1. Najosnovnije? Usredsredite se na osobu, a ne na njen invaliditet!
2. Pristojno je rukovati se sa osobom sa invaliditetom, pa čak i kad osoba ima ograničene mogućnosti pokreta ruke ili koristi protezu ili je slijepa.
3. Prije nego priskočite u pomoć, uvijek upitajte osobu sa invaliditetom da li želi Vašu pomoć. Možda pomoć nije potrebna, ili je nepoželjna.
4. Nemojte se vješati ili naslanjati na nečije ortopedsko pomagalo (kolica, hodalica, štake, štap). Pomagala su dio nečije osobnosti, pa ih se nesmije tresti, naslanjati se na njih, itd.
5. Govorite izravno osobi sa invaliditetom, ne nekome pokraj, kao da ta osoba ne postoji. Naročito kada su u pitanju slijepe i osobe oštećenoga sluha.
6. Ako će razgovor trajati više od nekoliko minuta sa osobom u invalidskim kolicima, sjednite, kako bi došli u istu visinu očiju. Obje strane bit će pošteđene ukočenog vrata!
7. Nemojte ponižavati ili ponašati se zaštitnički prema osobi sa invaliditetom time što ćete je tapšati po ramenima ili glavi.
8. Kada nekome objašnjavate put, mislite na stvari kao što su udaljenost, gdje su udubljeni trotoari ili postavljene rampe, vremenski uslovi i fizičke prepreke koje mogu ometati kretanje osoba sa invaliditetom.
9. Nemojte obeshrabrivati djecu u postavljanju pitanjâ osobi sa invaliditetom o njezinim ortopedskim pomagalima (kolica, hodalice, štake, proteze, štapovi). Otvoren razgovor pomaže u premoštavanju predrasudâ koje proističu iz strahova ili zabluda.
10. Kad se osoba koja koristi kolica „prebaci” iz njih u automobil ili na stolicu, klupu, WC školjku, krevet i slično, nemojte micati kolica izvan njenog dohvata. Ako se ipak moraju maknuti iz nekog razloga, pitajte za mišljenje osobu koja koristi kolica. Isto se odnosi i na osobe koje koriste hodalice i štake!
11. U redu je koristiti izraze kao: „hodati pokraj” ili „idemo se prošetati” kad razgovarate s osobom u kolicima. Ona to shvaća kao izražavanje zamisli o kretanju u istom smjeru.
12. Ljudi koji koriste kolica različitih su fizičkih mogućnosti. Neke osobe koje koriste kolica mogu hodati uz pomoć štaka ili drugih ljudi na kraće udaljenosti. Oni koriste kolica, jer im ona pomažu u očuvanju snage i za efikasnije kretanje na udaljenostima.
13. Nemojte misliti o ljudima sa ortopedskim pomagalima kao o bolesnicima. Ortopedska pomagala su vid pomoći osobama u prilagođavanju ili za kompenzaciju funkcija oštećenih organâ za kretanje. Oštećenja mogu nastati i bez pojave zaraznih ili drugih bolesti. Neki od razloga korištenja ortopedskih pomagala mogu biti: oštećenje kičmene moždine, moždani udar, amputacija, mišićna distrofija, cerebralna paraliza, skleroza multipleks, dječja paraliza, bolesti srca, teži oblici reumatičnih pojava i još mnogo drugih uzroka pri oštećenju organa za kretanja.
14. Pazite na svoje predrasude! Nemojte misliti kako je upotreba ortopedskih pomagala tragedija. Kad su invalidska kolica dobro opremljena i odabrana, ona zapravo mogu značiti slobodu koja pruža korisniku mogućnost slobodnog kretanja i punog angažmana u životu.
15. Razgovarajte normalno, koristeći svakodnevne izraze, kao što su: “Vidimo se”; “Pozdravljam, trčim dalje”; “Ćujemo se”; te druge izraze, bez obzira na vrstu invaliditeta osobe sa kojom razgovarate.
16. Ako razgovarate sa osobom koja ima poremećaj govora, pa nešto niste razumjeli, ne pravite se da ste razumjeli, nego zamolite tu osobu da vam ponovi.
17. Kada razgovarate sa osobom oštećenoga sluha, izravno joj se okrenite, ne povisujte glas, i ne govorite joj u uho. Ta osoba će razumjeti vaše izraze lica, čitati sa usana ili koristiti pomoćnika da joj vaše riječi prenese internacionalnim ručnim znacima. Možete koristiti i pisanje teksta, ako situacija to dozvoljava.
18. U saobraćaju posebno poštujte vozače – osobe sa invaliditetom, koje imaju na svojem vozilu istaknutu međunarodnu oznaku, tako što ćete povećati razstojanje, smanjiti brzinu i povećati oprez, jer većina osoba sa invaliditetom su dobri vozači, ali sa neznatno sporijim reagiranjem, jer su im komande ručne.
19. U javnim prevoznim sredstvima ne koristite mjesta označena za osobe sa invaliditetom, a kada su takva mjesta zauzeta, ponudite svoje. Pomozite pri ulasku i izlasku iz sredstava javnoga prevoza.
20. Ne zaboravite, da osobe sa invaliditetom imaju prednost u javnim ustanovama i svim drugim mjestima.
21. Nemojte maziti pse vodiče ili druge životinje koje pomažu osobama sa invaliditetom. One rade.
Mozak je čudo
Juče mi se mailom javila jedna mama da joj pomognem savetom.
Njeno dete ne hoda bez obzira na to što su svi nalazi (magnetna rezonanca mi je na umu u prvom planu) uredni.
Sa nama je slučaj upravo obrnut. Ko vidi Vanjine nalaze MR i EEG-a ne veruje da nju vidi ispred sebe. Dakle, nalazi su vrlo loši, i ukazuju na obimno oštećenje mozga.
To me navodi na pitanje koliko uopšte lekari umeju da protumače tako sofisticiran nalaz kao što je MR, i koliko se malo zapravo zna o jednom ništa manje sofisticiranom ljudskom organu – mozgu.
Jedino što nam preostaje jeste da verujemo da je mozak zaista ČUDO.
Kako da drugi pomognu nama
Ten Commandments for Helping Parents of Children with Special Needs
By Michele Stiefel
1. Do not avoid talking about our child with us. Do ask how he is doing. We may not answer much in the beginning — or we may spill our guts! Either way, we remember those who asked and can’t seem to forget those who didn’t.
2. Touch us; touch our child. A hug, a hand on an arm, a look into our eyes lets us know that you care. A gentle caress on a child’s cheek or holding a hand makes us feel “normal.” We feel very alone and different in the beginning.
3. Don’t tell us how we should or shouldn’t feel! We feel what we feel and that’s that! In the early days and months, we are struggling with raw emotion that is usually right near the surface.
4. Don’t say, “God only gives us as much as we can handle!” We are just trying to survive from one day to the next, especially in the beginning. What an additional load to put on someone who often doesn’t feel like he or she is handling anything well at all!
5. Don’t’ say, “I admire you” or “You are so noble.” Unless the parents willingly went out to adopt a child with special needs, we didn’t want it to happen! We don’t feel noble. At times we even feel trapped!
6. Do offer to help. Come and sit with the child so we can take a much needed break. Cook a meal or two and deliver them. Offer to take the siblings out for ice cream or pizza. Tell us that you are just a phone call away if we need anything — and then call us back to see how things are going.
7. Be patient with us. It is very hard to work through our grief. In the beginning, all we can see are the things that our child can’t or will not be able to do. If we have always been independent or overachievers ourselves, it may be hard for us to accept your help right away. Please persevere; eventually we will be ready to accept your help.
8. Be sure to acknowledge the sibling of the special needs child. In the aftermath of a diagnosis, etc., the sibling can get lost in the turmoil. If you go to visit, take something special for the brother or sister, too. Be sure to say hello to them. Talk with them before you make a fuss over the baby.
9. Please don’t stare. If our child doesn’t look “normal” or acts differently, we are very aware of it. In fact, that’s all we can see at first. Find something positive to say — something as simple as “What beautiful eyes!” can be music to our ears.
10. Remember, no matter what kind of disability our child has, he is still a child. He has a need to be loved and accepted. He has a need to be happy and to belong. He needs hugs and laughter, music and friends. He needs you — and so do we!
Kako da pomognemo sami sebi
The Ten Commandments for Parents of Children with Special Needs
Author Unknown (but deeply appreciated)
1. Take one day at a time, and take that day positively. You don’t have control over the future, but you do have control over today.
2. Never underestimate your child’s potential. Allow him/her, encourage him/her, expect him/her to develop to the best of his/her abilities.
3. Find and allow positive mentors: parents and professionals who can share with you their experience, advice, and support.
4. Provide and be involved with the most appropriate educational and learning environments for your child from infancy on.
5. Keep in mind the feelings and needs of your spouse and your other children. Remind them that this child does not get more of your love just because s/he gets more of your time.
6. Answer only to your conscience; then you’ll be able to answer to your child. You need not justify your actions to your friends or the public.
7. Be honest with your feelings. You can’t be a super-parent 24 hours a day. Allow yourself jealousy, anger, pity, frustration, and depression in small amounts whenever necessary.
8. Be kind to yourself. Don’t focus continually on what needs to be done. Remember to look at what you have accomplished.
9. Do stop and smell the roses. Take advantage of the fact that you have gained a special appreciation for the little miracles in life that others take for granted.
10. Keep and use a sense of humor. Cracking up with laughter can keep you from cracking up from stress.
Sećanje
Na današnji dan, pre godinu dana, umrla je moja prababa. Imala je 91 godinu.
Priča koja me je naterala da se zamislim
Ovaj mail sa dobila 2000. godine, dakle dosta pre nego što se Vanja rodila. Plakala sam kad sam ga pročitala, sećam se odlično.
Malopre, istu priču sam dobila od druge osobe. I opet sam plakala.
Special Olympics
… And they call some of these people “retarded”…A few years ago, at the Seattle Special Olympics, nine contestants, all physically or mentally disabled, assembled at the starting line for the 100-yard dash. At the gun, they all started out, not exactly in a dash, but with a relish to run the race to the finish and win. All, that is, except one little boy who stumbled on the asphalt, tumbled over a couple of times, and began to cry.The other eight heard the boy cry. They slowed down and looked back. Then they all turned around and went back. Every one of them. One girl with Down’s Syndrome bent down and kissed him and said, “This will make it better.”
Then all nine linked arms and walked together to the finish line. Everyone in the stadium stood, and the cheering went on for several minutes. People who were there are still telling the story. Why?
Because deep down we know this one thing: What matters in this life is more than winning for ourselves. What matters in this life is helping others win, even if it means slowing down and changing our course.
Pass it on… we need to change our hearts.
Prije nekoliko godina, na para olimpijskim igrama u Seattlu, bilo je 9 atletičara, svi sa mentalnim i fizičkim oštećenjima, spremnih na startnoj liniji od 100 metara. Na pucanj pištolja započelo je takmičenje, ne sprintom, ali kod svih sa željom da stignu do cilja i pobjede. Dok su trčali, jedan je dečkić posrnuo, pao, nekoliko se puta prevrnuo i započeo plakati. Ostalih osam trkača čulo je dječakov plač. Usporili su i okrenuli se. Zaustavili su se i vratili nazad. SVI. Jedna djevojčica sa Downovim sindromom, sjela je pored njega i počela ga ljubiti govoreći: Da li ti je sada bolje? Nakon toga su ga podigli i sva devetorica su zagrljeni odšetali do cilja. Svi su na stadionu ustali sa svojih mjesta i nekoliko minuta od srca pljeskali takmičarima. Ljudi, koji su bili prisutni, jos uvijek pricaju o tome.
Zasto? Jer u nama samima znamo da najvažnija stvar u životu, za nas same, ide dalje od pobjede. U ovom zivotu je veoma važno pomagati drugima, da pobjede, iako to znači usporiti ili promijeniti našu vlastitu trku.
Tekst je bio bez č i ć, i dok to ispravljam, plačem i ne vidim ekran od suza.
Postupak koji me je oduševio, III deo
Draga Ivana,
naravno da sam ulozila i vreme i trud, ne samo da procitam blog i javim Vam se vec i da pronadjem Valentinin karton u Dispanzeru i uverim se d ali je sve uradjeno po uobicajenoj proceduri. To je za mene normalan deo obaveze kada se negde pojavi klijent koji ima primedbe ili se zbog necega zali – pa bilo da se radi o propustu mom licnom i mojih kolega bilo da se radi o zalbama na proceduru. Sto se zalbi na proceduru kao takvu tice – u tome se potpuno slazem sa Vama: ali nazalost to nije samo problem u zdravstvu vec i u svim segmentima drustav, sto me i kao gradjanina ove zemlje a posebno kao profesionalca (malo je reci!) izludjuje. Smatram to nametnutim i nepotrebnim maltretiranjem ljudi, formom bez sadrzaja i zloupotrebojm mog (i tudjeg) vremena. No nazalost, to nije u domenu nadleznosti Dispanzera niti DZ Zdravlja kao takvog, vec drzave i tu nista ne mogu sem da se trudim da u onom delu u kome sam ja nadlezna to ne bude tako. Iz pomenutih razloga, a sa time u vidu Vam je i receno u ustanovi da ako resenje ne stigne dodjete po potvrdu (koju neuropsihijatar nije duzan niti nadlezan da pise i koja je na nivou dobre volje a ne obaveze) – iz razumevanja i zelje da se postede ljudi onoga sto mi mozemo da sprecimo. Daleko od toga da sve funkcionise besprekorno (kamo srece!)
Sto se tice komentara da sam ja menjala koleginicu, bila je to pretpostavka pod uslovom da ste (a sad shvatam da niste) komentarisali dolazak u Dispanzer DZ Zmun, gde osim koleginice neuropsihijatra radim samo ja; pa podrazumevajuci da na nju mislite kada ste rekli ‘ne volim kada je pregleda drugi doktor umesto njene doktorke” pretpostavila sam da sam je ja videla u Dispanzeru kad je koleginica bila na odmoru. Ocito pogresna percepcija stvari, zbog cega se izvinjavam – dakako da nisam menjalaVanjinog pedijatra u DZ N. Bgd!
Generalno, na istoj smo liniji, cini mi se, moj komentar se odnosio na celinu Vasih komentara o proceduri, koji su ukljucili i DZ Zemun i moju ustanovu (Dispanzer za ment zdravlje) i negde – ucinilo mi se! – los utisak koji ste o Dispanzeru stekli i javno ga izneli. Sajt je izlozen javnom citanju, i zbog toga mi nije drago da se kola slome na nama kao poslednjoj karici u lancu Vaseg maltretiranja.
Nije bitno, ali i to da dodam – da su komisija za tudju negu i pomoc i komisija za kategorizaciju bitno razlicite procedure; toliko o razlikama ustanova koje ih rade – potpuno nevazno za celu diskusiju. Ne mislim da o lekarima imate lose misljenje, a i ako ga imate – imate pravo na misljenje, a nase je da ponudimo objasnjenje, ili opravdanje (u zavisnosti sta je potrebno), sto sam i ja pokusala da uradim – da ponudim objasnjenje gde se u celokupnoj proceduri (koja cini da se korisnik oseca kao da je on tu zbog procedure a ne obratno, u pravu ste!) nalazi Dispanzer i sta spada a sta nije u domenu odgovornosti iste ustanove. To je zaista sve.
I naravno – nase je kao profesionalaca da brinemo o tome sta korisnici usluga misle i kako se osecaju, jer moj je stav da smo mi (zdravstvo) samo USLUZNI SERVIS za gradjane iz cijih dzepova se isplacuju nase plate, nista drugaciji od salterskih radnika u posti ili banci, samo sa drugacijim odgovornostima! Prema tome, moj prioritet je uvek (i uvek ce biti) da korisnici budu profesionalno zbrinuti i da budu zadovoljeni uslugom. Tome i moja reakcija, jer do sada zaista nismo imali mnogo nezadovoljnih korisnika poa kad se neki pojavi smatram svojom odgovornoscu da do detalja ispitam sta se, zbog cega i kako desilo da ljudi budu nezadovoljni, da se to sledeci put ne bi ponavljalo!
Naravno da ste slobodni da objavite moj mail na svom sajtu, molim Vas samo da me potpisete inicijalima (razumecete da nemam nikakvu potrebu da se eksponiram punim imenom i prezimenom na takvom javnom mediju kao tso je internet, zar ne?).
Srdacan pozdrav i mnogo srece Valentini i Vama u daljim postupcima,
A.