Posted on 1 Comment

Postupak koji me je oduševio, II deo

Moj odgovor:

Poštovana Doktorka,Želim prvo da prokomentarišem neke navode iz vašeg pisma.

Kažete da bih saznala da u DZ Zemun nije baš tako loše da sam radila kategorizaciju u DZ Voždovac ili nekom drugom. Baš to ne mogu da znam, to ste u pravu. Međutim, ja radim na teritoriji opštine Voždovac, pa sam za produženje nege deteta (posebna nega) išla na komisiju upravo u DZ Voždovac, dva puta (posle prve i posle treće godine) i verujte, nije bilo baš tako. Sećam se dobro, bio je led i vanredno stanje (ubistvo premijera), zvala me je gospođa i pitala kad je meni zgodno, ponudila mi nekoliko termina, da se odlučim. Dkad smo došli, popričali smo desetak minuta, i nakon2-3 dana, zvali su me iz Tiršove da dođem po rešenje. Za drugu komisiju, bile su dovoljne samo kopije nalaza, nismo ni bili pozvani na komisiju (ne znam da li je ovo predviđena procedura ili ne, ali tako je bilo – ovo takođe možete pročitati na blogu, negde iz početka februara 2005.)

Druga stvar, kažete da ste Vi menjali Vanjinu doktorku u avgustu. Vanja se leči u DZ Novi Beograd u Goce Delčeva (moj otac je bio pedijatar baš u tom Domu Zdravlja, i to je razlog što sam ga odabrala), i nisam baš sigurna da ste je Vi menjali, iz DZ Zemun.

Ono u vezi zakazivanja termina, osoba koja je zvala, predstavila se da zove iz centralnog DZ Zemun da mi prenese poruku. Ta opaska je bila tek dodatno opažanje, ništa više. Nije tad bilo prvi i neće biti ni poslednji da se terapije otkazuju zbog nečeg drugog.

Čitajući na sajtu, mislim da ste stekli pogrešan utisak. Imate pravo, u Dispanzeru smo se zadržali relativno kratko, i sve završili, što je najbitnije. Poenta koju sam htela da prenesem jeste nepostojanje pravih informacija u celokupnom postupku, i nepotrebno (iz mog gledišta) prezakomplikovane procedure. O temi kategorizacije, mnogo je više prostora posvećeno dolasku do informacije ko šta radi, gde se nalazi formular, gde se predaje, nego o samoj komisiji za kategorizaciju. Da mi doktorka (neuropsihijatar koja je bila predsednik komisije) nije rekla da će mi napisati takvu potvrdu ako rešenje ne dođe u razumnom roku, verujte, ne bih sigurno došla. Otkud bih ja znala za takvu potvrdu da mi ona nije rekla. Jednostavno, čekala bih rešenje. Tako to izgleda kad se gleda sa strane korisnika. Ispada kao da su korisnici tu zbog procedure, a ne obrnuto, kako bi, nadam se, trebalo da bude.

Ne bih želela da Vi mislite da ja o Vama (i o lekarima uopšte) imam loše mišljenje. Ja sam, naime, iz lekarske porodice, i odlično znam da nije nimalo lako balansirati između zahteva/želja pacijenata i mogućnosti/nemogućnosti da im se pomogne. Zato bih volela, naravno ako Vi smatrate da je to prihvatljivo, da ovaj Vaš odgovor takođe objavim da sajtu, iz razloga da se vidi i mišljenje druge strane.

Želim da Vam se zahvalim što ste uložili trud, vreme i znanje da pročitate moje mišljenje, i da ovako iscrpno napišete svoje.

Puno Vas pozdravljam, Vanjina mama

Posted on Leave a comment

Postupak koji me je oduševio

Pre nekoliko dana, dobila sam ovo pismo. Ne moram ni da Vam kažem koliko sam bila iznenađena i obradovana. Čekala sam dozvolu autora, i evo, pročitajte sami. U naredna dva posta sledi cela “prepiska”.

Draga mama,Čitajući Vaš sajt i sve teškoće koje je Vaše dete prošlo i preživelo, a neminovno i Vi sa njim, ne mogu da ne osetim duboku empatiju i ljudsku tugu sto se neko tako malešan toliko namučo za svog kratkog dečijeg života, i što je ova drzava tako ne-naklonjena svima koji su različiti po bilo kom osnovu a posebno onima koji imaju bilo koji oblik invaliditeta ili specijalne potrebe, a kojih je zaista mnogo.

No, nalazim za potrebno da Vam, istine radi a ne opravdanja radi, uputim par reci u odnosu na Vasu (rekla bih prilicno negativnu) percepciju Dispanzera za Mentalno Zdravlje Dece i Omladine. Bez obzira sto se slazem sa Vama da sve ne funkcionise po ‘svajcarskom modelu’, a volela bih da je tako, i pokusavam sve sto je u mojoj moci da evropizujem tu ustanovu koliko god je moguce uprkos otporima koji postoje, molim Vas da shvatite i uzmete u obzir sledece – mi zaista nisamo privatna ustanova. I znali biste tek da ste radili kategorizaciju na Vozdovcu na primer ili nekom drugom Domu Zdravlja (gde Vam istu ne zakazu bez 6 meseci cekanja, a onda Vam svaki clan komisije zakaze u svom terminu nekog drugog dana u nedelji pa morate da se prosetate od i u ustanovu 4-5 puta!) koliko ste brzo i efikasno zavrsili posao u Domu Zdravlja Zemun. To naravno nije pokrice za neispravljanje stvari kao sto su besmisleno caskanje sestre telefonom satima (!) i nemogucnost da dobijete informaciju jer je telefon zauzet ili zvoni beskonacno a niko ne dize slusalicu (!!), no najveci deo frustracija koji ste opisali u vezi sa procesom kategorizacije nema zaista nikakve veze sa nama koji radimo u Dispanzeru (ja nisam neuropsihijatar koji je radio kategorizaciju, vec onaj koji je pomenutu doktorku menjao u Avgustu kada Vam je dete doslo sa otecenim kapkom i u spazmu vristanja). Ono sto jeste odgovornost Dispanzera jeste sama komisija za kategorizaciju i organizacija tog dela price kada jednom dodje zahtev preko nadleznih organa (ko sto ste shvatili Trg NIkole Pasica i Tirsova su bitne prolazne faze u dolasku do nas). Kada zahtev jednom dodje do nas (ovo samo u smislu odgovora na Vase pitanje o organizaciji!), socijalni radnik (ili neko drugi ako ona nije tu) poziva roditelje na kategorizaciju i cini to tako da komisija bude sto pre (odmah po mogucstvu) znajuci koliko dugo traje procedura dolaska do nas i koliko su ljudi do tad vec i sludjeni i umorni i zele da se sve sto pre zavrsi a i potrebni su im nalazi da regulisi sopstvena prava. U tom smislu, javljen Vam je prvi slobodan termin za komisiju, uz podrazumevanje da Vam je komisija prioritet u odnosu na bilo sta drugo sto se trenutno zove Vasom svakodnevnom obavezom, a ako je nesto drugo vaznije da uvek mozete da kazete da prosto ne mozete da dodjete tog dana: problem je jedino sto se komisija radi SAMO cetvrtkom, i samo izmedju 9 i 11h, a pacijenti moraju da se zakazu jer se radi o razvojno ometenoj deci koja nisu u stanju da dugo cekaju. Nije nasa greska sto se desava da mnogi roditelji iskazuju totalnu neodgovornost prema svojoj deci pa i nama, i zaborave svoj termin, promase ga ili dodju pre vremena (kao sto ste lepo primetili ‘neko se ubacio’), a mi onda – da ne bi stradala deca, cinimo ono sto je moguce da ih nekako uglavimo i da deca ne moraju da trpe glupost roditelja. U normalnim okolnostima desava se ono sto se desilo kad ste Vi jednom bili – da nema nikoga sem Vas (jer ste zakazani) i da se komisija obavi na miru. Za razliku od drugih ustanova slicnog tipa, komisija se u nasem Dispanzeru obavlja u jednom danu, kao sto ste i sami videli i konstatovali, od jedne do druge sobe, i zavrsava u roku od jednog sata ili manje (slazem se da je nezgodno za malo dete da se seta od jedne do druge sobe, ali to nije nasa izmisljotina niti nas hir vec procedura koju diktira neko drugi!) Kao sto rekoh, istu proceduru obavljali bi ste u 4 dana na nekom drugom mestu. Svako od nas ima svoje formulare koje mora da popuni pravno-administrativno, svako od nas postavlja pitanja koja Vama deluju kao ista ali zapravo nisu, jer u pitanju koje je isto – razlicite stvari notira i vrednuje psiholog, socijalni radnik i psihijatar. Troje dece za komisiju od 2 sata jeste mnogo, bez obzira kako se to Vama cini, jer pored komisije tog dana se odvijaju i redovne aktivnosti dispanzera, ukljucujuci prijem drugih pacijenata, radne sastanke i terapijske grupe, pa je komentar defektologa bio upucen u tom smislu, tim pre sto se trudimo da na komisiju nikad ne zakazemo vise od 1-2 dece za komisijski dan!

Onoga trenutka kada je komisija gotova a dete kategorisano, papiri se u narednih par dana kucaju (posebni formulari sa misljenjem psihologa, soc. radnika, defektologa i psihijatra) i salju iz naseg Dispanzera preko Doma Zdravlja sluzbene poste (zavode se u knjigu kog datuma su poslati). Svaka dalja odgovornost osoblja u Dispanzeru od onog trenutka kada papiri napuste Dom Zdravlja prestaje, ali umesto da zovu Trg Nikole Pasica gnevni roditelji sto im resenje ne stize po pravilu zovu – nas. Mi smo naravno – najkrivlji, jer smo poslednja karika u predugom lancu besmislenih i napornih procedura, i na kraju se na nama i slomi. Pa cak i ako to vise nije nasa odgovornost, iz pukog znanja do koje mere su ljudi ocajni i izbezumljeni posle visemesecne trke oko svih ovih procedura, najzad se zavrsi tako da mi (iako to nije niti nas posao niti nasa duznost) zovemo “Janka i Marka”, proveravamo sta je sa postom i da li je odande prosledjeno resenje, moljakamo da se ubrza, i najzad ako sve to ne uspe – kao sto je rekla koleginica koja je dete i vodila na kategorizaciji, pisemo pismene opaske da je kategorzacija gotova da bi roditelji mogli da zavrse zapocete procedure (ostvarivanja prava, upisa dece u vrtice itd).

Tako da, kao sto vidite, bez namere da pravdam ustanovu u kojoj radim (ja ne radim kategorizacije sem kad menjam koleginicu) prosto imam potrebu da pojasnim da mi ipak nismo privatna ustanova u kojoj bi stvari svakako bolje funkcionisale (iz raznoraznih razloga, a jedan od njih je i finansijski – pa se ne bi desavalo da radi sestra koja nije adekvatna, ili bi kurir nosio Vas predmet na Trg Nikole Pasica pa se ovaj ne bi gubio u posti niti kasnio, itd a Vi dobili za svoj novac ono sto Vam i pripada), uz svo duzno uvazavanje vasih primedbi i frustracija, zelim da Vam pojasnim da postujemo proceduru do najsitnijih detalja i zavrsavamo ono sto se zove komisioni rad u najbrzem mogucem roku i na najjednostavniji moguci nacin (koliko nam to spoljni faktori organizacije sluzbe i pravnobirokratki deo posla dozvole) u odnosu na sve druge ustanove koje rade isti posao, sa istinskim trudom i voljom da se ne maltretiraju deca na prvom mestu. Cinjenica da to jednostavno nije dovoljno dobro (po mom licnom kriterijumu treba da bude jos bolje, iako nismo privatna ustanova), i da to nije dovoljno dobro za pojedine roditelje – ne menja nista u ovoj prici. Mislim da je Dispanzer najmanja karika i najmanje bitna u lancu budalastina, admisnitracije, birokratije i maltretiranja koje ste morali da prodjete sa Vasim detetom, zbog cega mi je neizmerno zao, ali imam potrebu da zastitim i svoju kucu i svoje kolege za koje smatram da predano, vredno i krajnje entuzijasticki rade svoj posao u administracijom maksimalno otezanim uslovima, uz empatiju i prema deci i prema roditeljima koji nam dolaze.

Nemojte zameriti na toj potrebi, kao sto ni ja Vama ne zameram na Vasim kritikama i frustracijama: i mi se nekada umorimo i profesionalno i ljudski da nas se ljudi sete jedino kad treba nekoga blatiti; covek dugo pamti lose a dobro zaboravlja odmah, na zalost…..A Vas sajt je pred ocima javnosti, i podlozan javnoj prosudi i presudi, na uvid raznom svetu koji ce, ili bi trebalo da, dovede svoje dete mozda u nasu ustanovu, i koji ce iz Vaseg opisa steci jednu negativnu sliku i otpor prema Dispanzeru i svim ljudima koji tamo rade. Mislim prosto da bi to bila steta, jer Vam garantujem da u toj ustanovi (pored onih ljudi koju egzistiraju u svakoj ustanovi a koji samo parazitiraju na ledjima drustva!) rade i ljudi po zapadnom standardu a za srpsku platukoji su vise nego kvalitetni, a koje cete retko naci po nasim drzavnim ustanovama ovog tipa.

Uz nadu da je Vasa devojchica dobro i da ce biti sve bolje, da je srecna (sto je za dete najvaznije) i zdrava, i da ste Vi malo umireniji izlaskom iz brojnih napornih i neugodnih procedura, zelim joj prijatan boravak u vrticu i sto manje boravaka po zdravstvenim ustanovama, a Vama snage, hrabrosti i upornosti da se nosite sa svime sto je pred Vama i njom, te sa drzavom koja ovoliko ne neguje i ne cuva sopstvenu decu – makar ona i bila sa razvojim problemima.
Sa dobrom voljom da Vam uvek budemo na raspolaganju ukoliko za to bude potrebe,

Dr A. F., spec. psihijatar
Dispanzer za mentalno zdravlje dece i omladine, Zemun

Posted on Leave a comment

Knjiga

  The Remarkable Nutritional Treatment for
ADHD, Dyslexia &Dyspraxia
The LCP Solution
B. Jacqueline Strody, Ph.D. and Malcolm J. Nicholl
* LCP – Long Chain Polyunsaturated Fatty Acids – Polinezasićene masne kiseline dugačkih lanaca

Pre nekog vremena sam naručila ovu knjigu, i sad je stigla. Hvala Mixy011.
Mislim da je veoma dobra, ima dosta stvari da se iz nje nauči.
Biće uskoro nekih delova ovde.

Posted on Leave a comment

San

Danas pričam sa kumom preko msn-a i evo dela razgovora:

Ona: sanjala sam vas noćas!!!
Ja : iiiiiiiii?
Ona: zapravo tvoju decu!
Ja : množina????????
Ona: da, da! rodila si i dečaka a Vanja mi je pričala kako je on naučio da puzi!!! Mnogo je lep bio san!
Ja : Vanja ti pričala!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Ona: da!
Ja : jao sva sam se naježila…
Ja : :'( mi krenule
Ona: i to znaš kako lepo kao moj kum Đole kad je bio manji… onako tepavo tj. ono sss znaš kako to neka deca pričaju mazno…
Ja : :'(
Ona: nemoj da plačes molim te
Ja : :'(
Ona: bili su mnogo slatki
Ja : 😀
Ona: pa da 😀
Ja : :D:'(
Ona: dečak je plav a Vanja je imala šiške
Ja : a ti se svega sećaš sta sanjaš, blago tebi…
Ona: pa ne baš svega ali tako ponekad da
Ja : jao ja se skoro nikad ne sećam, možda se sve ukupno sećam dva ili tri sna, oduvek

Posted on 2 Comments

Celebrating Holland

Celebrating Holland – I’m Home by Cathy Anthony

Evo i nastavka…

(follow-up to the original Welcome to Holland by Emily Perl Kingsley)

I have been in Holland for over a decade now. It has become home. I have had time to catch my breath, to settle and adjust, to accept something different than I’d planned. I reflect back on those years of past when I had first landed in Holland. I remember clearly my shock, my fear, my anger, the pain and uncertainty. In those first few years, I tried to get back to Italy as planned, but Holland was where I was to stay. Today, I can say how far I have come on this unexpected journey. I have learned so much more. But, this too has been a journey of time.

I worked hard. I bought new guidebooks. I learned a new language and I slowly found my way around this new land. I have met others whose plans had changed like mine, and who could share my experience. We supported one another and some have become very special friends.

Some of these fellow travelers had been in Holland longer than I and were seasoned guides, assisting me along the way. Many have encouraged me. Many have taught me to open my eyes to the wonder and gifts to behold in this new land. I have discovered a community of caring. Holland wasn’t so bad.

I think that Holland is used to wayward travelers like me and grew to become a land of hospitality, reaching out to welcome, to assist and to support newcomers like me in this new land. Over the years, I’ve wondered what life would have been like if I’d landed in Italy as planned. Would life have been easier? Would it have been as rewarding? Would I have learned some of the important lessons I hold today?

Sure, this journey has been more challenging and at times I would (and still do) stomp my feet and cry out in frustration and protest. And, yes, Holland is slower paced than Italy and less flashy than Italy, but this too has been an unexpected gift. I have learned to slow down in ways too and look closer at things, with a new appreciation for the remarkable beauty of Holland with its tulips, windmills and Rembrandts.

I have come to love Holland and call it Home.

I have become a world traveler and discovered that it doesn’t matter where you land. What’s more important is what you make of your journey and how you see and enjoy the very special, the very lovely, things that Holland, or any land, has to offer.

Yes, over a decade ago I landed in a place I hadn’t planned. Yet I am thankful, for this destination has been richer than I could have imagined!

© by Cathy Anthony. All rights reserved.

Posted on 1 Comment

Welcome To Holland


Welcome To Holland by Emily Perl Kingsley
Pre dosta vremena sam na net-u slučajno naišla na ovaj tekst.
Kad sam ga prvi put pročitala, plakala sam…
I svaki sledeći put suze bi same krenule…

Da se ne izgubi, evo ga…

I am often asked to describe the experience of raising a child with a disability – to try to help people who have not shared that unique experience to understand it, to imagine how it would feel. It’s like this……

When you’re going to have a baby, it’s like planning a fabulous vacation trip – to Italy. You buy a bunch of guide books and make your wonderful plans. The Coloseum. The Michelangelo’s David. The gondolas in Venice. You may learn some handy phrases in Italian. It’s all very exciting.

After months of eager anticipation, the day finally arrives. You pack your bags and off you go. Several hours later, the plane lands. The stewardess comes in and says, “Welcome to Holland.”

“Holland?!?” you say. “What do you mean Holland?? I signed up for Italy! I’m supposed to be in Italy. All my life I’ve dreamed of going to Italy.”

But there’s been a change in the flight plan. They’ve landed in Holland and there you must stay.

The important thing is that they haven’t taken you to a horrible, disgusting, filthy place, full of pestilence, famine and disease. It’s just a different place.

So you must go out and buy new guide books. And you must learn a whole new language. And you will meet a whole new group of people you would never have met.

It’s just a different place. It’s slower-paced than Italy, less flashy than Italy. But after you’ve been there for a while and you catch your breath, you look around…. and you begin to notice that Holland has windmills….and Holland has tulips. Holland even has Rembrandts.

But everyone you know is busy coming and going from Italy… and they’re all bragging about what a wonderful time they had there. And for the rest of your life, you will say “Yes, that’s where I was supposed to go. That’s what I had planned.”

And the pain of that will never, ever, ever, ever go away… because the loss of that dream is a very very significant loss.

But… if you spend your life mourning the fact that you didn’t get to Italy, you may never be free to enjoy the very special, the very lovely things … about Holland.

©1987 by Emily Perl Kingsley. All rights reserved.

Posted on Leave a comment

Birthday wishes


Ovo dobih od jednog prijatelja.

U našim godinama, kada svako od nas ima “važnijih” briga, naši rođendani pomalo bivaju drugoplanski. Međutim, nije loše što ima takvih nekih datuma kako se ne bismo sasvim otuđili u ovom surovom svetu. Upravo ovakvi dani nas opomonju da nismo sami, da ima i drugih koji tu pored nas žive svojim životom, koji i nije samo njihov, već pomalo i naš; isto kao što i naš nije samo naš.

Sve skupa, šta ja mogu da ti kažem, osim onoga što već znaš. Ipak, nije se loše podsetiti da tu pored tebe ima nekog ko ti želi mnogo toga dobrog, i ko kani ostati ti prijatelj. Zar je to malo?!

E, pa i mame imaju rođendane… Samo, molim Vas, ne pitajte koji je po redu…

Posted on 5 Comments

Strašan lav


Bio jednom jedan lav…
Kakav lav?
Strašan lav,
narogušen i ljut sav!

Strašno, strašno!

Išao je na tri noge,
gledao je na tri oka,
slušao je na tri uva…

Strašno, strašno!

Ne pitajte šta je jeo.
Taj je jeo šta je hteo
– tramvaj ceo
i oblaka jedan deo!

Strašno, strašno!

Zubi oštri, pogled zao,
on za milost nije znao!

Strašno, strašno!

Dok ga Brana
jednog dana
nije gumom izbrisao.

Strašno, strašno!

Dušan Radović

Posted on 4 Comments

Nebo i Zemlja – Dve priče o istoj stvari

Vanja nosi nalepnicu/flaster/patch na oku zbog strabizma. Nosi ga svakog dana, i to obično ujutru od kad se probudi, pa do popodne, oko 4-5 sati popodne.

Priča broj 1
Leto 2004. Zemunski park.
Vanja sedi u kolicima. Na klupi sede dve žene, jedna starija, oko 80 godina, i druga nešto mlađa, oko 60, kasnije shvatam da su u pitanju majka i ćerka. Prolazimo pored ove klupe, i kad smo ih prošli, ali dovoljno blizu da čujemo šta pričaju.
Starija žena: “Jadno dete, nema jedno oko.”
Mlađa žena: “Bože mama, šta pričaš… Verovatno se povredilo.”

Nastavljamo dalje, ja ne komentarišem i smejem se u sebi…ljudskom neznanju…

Priča broj 2
Leto 2004, mesec dana nakon prethodnog događaja. Neka uličica u Zemunu.
Mama i dečak uzrasta otprilike 3 godine idu prema nama.
Dečak: “Mamaaaa, šta seka to ima na oku?”
Mama: “To ona vežba oči, da bi kad poraste bila lepa. Znaš, i ja i tetka smo to nosile kad smo bile male.”
Dečak: “Baš dobro što ih sad više ne nosiš.”
Mama: “Zašto?”
Dečak: “Pa ne bih te prepoznao.”

Nastavljamo dalje, ja ne komentarišem i smejem se u sebi…dečjoj radoznalosti… a suze mi naviru na oči…

Kako ljudi zapravo pojma nemaju dok se njima ne dogodi. Sad kad razmislim, ne znam ni da li sam ja ikada pre videla neko dete na ulici sa nalepnicom. Od kad je Vanja nosi, samo sam dva puta videla decu koja ih imaju. Jednu sasvim malu bebu i jedno nešto veće dete, koje je bilo u obdaništu i onako dva-po-dva bili u šetnji sa vaspitačicama.

Da li ja prosto ranije nisam obraćala pažnju, ili roditelji izbegavaju da sa nalepnicom vode decu napolje…
Ja znam samo da ja nisam od tih.

Posted on Leave a comment

Rasplakali ste me…

Rasplakali ste meJa nemam običaj da komentarišem Vaše komentare, ali sad ste me jâko dirnuli. Zahvaljujem se svima na divnim komentarima, rečima utehe i ohrabrenja. Ne dam se ja lako slomiti, tvrd sam ja orah…

Stvarno je interesantno kako ljudi sa strane nekako bolje vide, razumeju i poštuju od onih ljudi koji su pored tebe.

Za Vas koji ne znate, Mixy 011 je moj brat od ujaka.

za ivanu, posebnu mamu evo dio mog teksta sa portala www.udrugapuz.hr i www.mameibebe.net Jedna mlada majka jako bolesne djevojčice iz škole u kojoj radim je jednom rekla rečenicu koje se uvik i rado sitim: “… nisam ni znala da sam nešto posebno kad je Bog baš mene izabrao da imam drugačije dijete, al eto izgleda da jesam, kad je izabrao mene jer za posebno dijete treba netko poseban, jak, žilav, izdržljiv i sa puno, puno ljubavi.” Zato virujem da je svaka posebno izabrana Posebna Mama nešto posebno izabrana da ima posebno dite. Kad malo bolje razmislin, i moja stara je baš posebna i ritke su žene koje bi izdržale sve ono kroz šta je ona sa osmihom prošla i to bez neke velike podrške. Virujen da je još puno posebnih i specijalnih mama tu oko nas koje su vridne klanjanja. Bolesna dica nas svojim prisustvom oplemenjuju i uče da nećemo izgubit dio sebe ako pokažemo i pružimo ljubav, pomažu nam da sazrimo, da obogatimo život i da ih prihvatimo kao dar a ne teret, obavezu ili problem . Ima jedan tekst koji može nadahnuti i dati snagu svim mamama kojima je je podrška uvik potrebna i dobrodošla, a pisana rič može puno više značiti jer je uvik tu kad zatriba i biti veća svitlost u mraku nego izrečena. NAPUKNUTI KRČAG Vodonoša u Indiji posjedovao je 2 velika krčaga koje je nosio obješene o motku o vratu. Jedan krčag je bio napukao, a drugi je bio savršen. Dok je savršeni krčag uvijek donosio punu mjeru vode nakon dugog hoda od potoka do kuće, napukli krčag donio bi samo polovicu. Pune dvije godine ovo se dnevno ponavljalo i vodonoša je donosio mjeru i pol vode do gospodareve kuće. Naravno, savršeni krčag je bio ponosan na svoj doprinos, savršen za svrhu kojoj je bio namijenjen. Jadni, napukli krčag sramio se svojeg nedostatka i osjećao se jadno doprinoseći samo polovicu onog šta je trebao. Po isteku druge godine, shvativši svoj gorki neuspjeh, jednog dana reče vodonoši pri potoku: – ”sramim se sebe i želio bih ti se ispričati.” – “zašto” upita vodonoša, “zašto se sramiš?” Krčag nastavi: -“kroz protekle dvi godine bio sam u stanju donositi samo pola svog tereta jer je druga polovica iscurila kroz napuklinu putem do gospodarove kuće. Zbog moje mane ti radiš više a ne dobivaš naknadu za svoj napor.” Vodonoša se sažalio nad starim, napuklim krčagom i suosjećajući reče: -” kad se budemo vraćali želio bih da obratiš pažnju na prekrasno cvijeće uz stazu” Stvarno, kad su se penjali uzbrdo, stari napukli krčag opazio je s jedne strane divno cvijeće obasjano suncem i to ga je malo oraspoložilo. Ali kad su stigli do kraja opet ga obuzme tuga i još jednom se ispriča vodonoši za svoj neuspjeh. Vodonoša mu reče: – “Da li si opazio da je cvijeće samo s tvoje strane staze, a na strani savršenog ga nema??? To je zato jer sam ja oduvijek znao za tvoj nedostatak pa sam ga iskoristio. Na tvojoj sam strani posadio sjemenke cvijeća i svaki dan dok smo prolazili ti si ih zaljevao.Već dvije godine berem ovo divno cvijeće i njime ukrašavam gospodarev stol. Bez tebe ova ljepota nikada nebi krasila njegov stol.” Niko od nas nije savršen i svak ima neki nedostatak, netko vidljiv a neko manje vidljiv i sve šta nas život uči je da prihvatimo jedne druge u takvom obliku kakvom dođemo na svit, da ne gledamo na nikoga kroz dijagnozu već kao osobu, individuu s dušom jer dijagnoza nema dušu. Dite je tu, rođeno je, živi među nama pa samim tim zaslužuje našu pažnju, poštovanje i ljubav, a svaki život je dragocjen pa se (napustenadjeca 27.02.2005. 12:54)

ovo ti je pisalo more~snova koja ima i ovaj drugi blog o napustenoj djeci 🙂 (napustenadjeca 27.02.2005. 12:55)

Jao more~snova, baš sam se iznenadila. Nisam znala da je to isto tvoj blog, iako sam ga odmah primetila. Kad sad malo razmislim, ranije kad sam išla na njihovu stranicu jakov.hr čitala sam o tvojoj poseti. Jedino mi se malo ne sviđa što se uvek govori samo o napuštenoj deci, a sigurna sam da ima i one dece koja su ostala bez roditelja. Svejedno brinuti se o toj deci je nešto stvarno posebno i dostojno divljenja. Na njihovoj stranici piše “Dječji dom”, i Sestre se stvarno trude da im to i bude Dom. more~snova PUNO ti hvala na ovoj divnoj priči. Stavljam ovaj komentar i na tvoj bloh. Najlepši pozdrav malom Adrianu. (Ivanino blago 27.02.2005. 22:45)

draga moja , ni jakov.hr nije njihova nego moja stranica koju sam ja napravila za njih ( u periodu kad sam mislila da ne mogu imat svoju djecu i taman kad sam zavrsila stranicu i kupila avionsku kartu za 27.12 da im odem u posjet ja sam 2 sedmice prije toga dobila + na testu) svejedno ja i dalje vodim tu akciju i puno ljudi se odazvalo a sad sam mislila prebaciti stranicu na blog jer mi je u prvu ruke mukte a u drugu mogu sama nastaviti pisati umjesto da to traje mjesecima dok mi je strucna osoba stavi na stranicu + kosta me puno kako to tako i mjesto na netu . i da…..pa rijetko koje djete da nema oba roditelja… sva su napustena kako od roditelja tako i od rodbine ( kuzis sta ocu reci).Jako puno djece imaju jednog ili oba roditelja koji su ih maltretirali, roditelji alkoholisti i slicno … bas kad sam ja bila to vece im je dovedeno troje brace i sestara koji su bili goli, bosi i promrzli danima bez da su i sami znali gdje su im roditelji pa su susjedi zvali socijalu. ma sve sudbine djece u domu su jako, jako tuzne 🙁 (more~snova 28.02.2005. 08:45)