Posted on — 2 Comments

Prednje sedište

Vraćam se pre neki dan sa Banovog brda, pogled u automobil u susednoj koloni, i imam šta da vidim. Taksi vozilo, u vozačevom krilu sedi dečak, od oko 3 godine, i igra se, okreće volan! Mislim da ovakav prizor još nisam videla. “Uobičajena” je nažalost pojava na beogradskim ulicama deteta na suvozačkom mestu, bilo samog ili u krilu odrasle osobe.

A važeći Zakon o Osnovama Bezbednosti Saobraćaja, vrlo zastareli ZOBS iz 1988. kaže da je “na prednjem sedištu zabranjeno voziti dete mlađe od 12 godina“.

Na “trulom zapadu” je to vrlo strogo, pa tako, ne možete ni iz porodilišta da izađete ako nemate odgovarajuće namešteno sedište namenjeno za dete. Babica, pre nego što dâ dete roditeljima, pregleda i sedište, bezbednost je na prvom mestu. Neki će reći “preterano”, ja ne mislim tako, i ne radim tako.

AutosedišteVanja se nikad nije vozila drugačije nego u svom sedištu, i nikada se nije “bunila” iz prostog razloga jer i ne zna da drugačije može da se uđe u kola. A poznata je po tome da se buni za sve i svašta, ali ja ovde prosto nisam želela ni da joj ponudim alternativu. Imala sam sukoba mišljenja u svojoj neposrednoj okolini, “ma šta će ti to, to je samo bacanje para, pa kako smo mi vozili decu pre xy godina…” međutim, nisam odstupila ni milimetra. O tome nema pregovora i razgovora, to je tako i tačka.

Neću vam sad pričati o potrebi da je dete u svom sedištu, samo ću vam reći nekoliko podataka.

Prilikom sudara, kada se vozilo kretalo relativno malom brzinom od 50 km/h, četvorogodišnje dete koje je neobezbeđeno sedelo na zadnjem sedištu udariće o prednje sedište silom koja je ekvivalentna težini slončeta mase 400 kg. Za nežni dečiji organizam ovakvi udari mogu da budu fatalni. Pravilno izabrana i postavljena dečija sedišta umanjuju opasnost od fatalnih povreda za 75%, a od ozbiljnih povreda za 67%. Iako u zapadnoj Evropi većina roditelja (čak 80%) vozi svoje dete u specijalnim dečijim sedištima, nesreće se dešavaju i to uglavnom (u 50%-70% slučajeva) zbog neadekvatno izabranih ili nekorektno montiranih dečijih sedišta.

Evropski stručnjaci savetuju roditeljima da dečija sedišta instaliraju na zadnja sedišta vozila uvek kada je to moguće. Sedište koje se instalira tako da dete gleda unazad ne sme da se instalira na prednje sedište ako su kola opremljena vazdušnim jastukom za suvozača. U slučaju nesreće vazdušni jastuk suvozača će se naduvati i udariti naslon dečijeg sedišta tolikom silom da dete može biti ozbiljno ili smrtno povređeno.

izvor: automarket

Pročitajte ovde o vrstama dečjih sedišta.

Nikako mi nije jasno kako to da roditelji nisu svesni u koliku opasnost stavljaju svoju decu dopuštajući im da se “tumbaju” u automobilu, ili čak stoje na zadnjem sedištu gledajući unazad. Moramo biti svesni da u saobraćaju nismo sami, i da bez obzira koliko mi pazili, uvek zavisimo od “onog drugog” za koga ne možemo znati kakav je ni kako će u datoj situaciji reagovati. Iz najbezazlenije situacije moguće je izaći sa veoma ozbiljnim posledicama.
Zato, roditelji, i vi ostali, pamet u glavu, deca su nam najvažnija.

Posted on — 5 Comments

Nevreme

Ne volim nevreme sa grmljavinom i munjama. Obično kažem da se plašim, ne plašim se ustvari, nije to neki pravi strah, jasno mi je da u gradu nema neke veće opasnosti, više je to nekakva vrsta nelagode.

A znate li… kako se može “na brzinu” odrediti blizina i pravac kretanja nevremena?

Vrlo prosto, malo fizike, i ništa više. Merite vreme između munje (svetlosne manifestacije groma) i grmljavine (zvučne manifestacije istog tog groma).
Sad će neko reći, “ih, al ti je na brzinu, kako da merim?”
Lako. Brojiš. Svaki broj, jedna sekunda. Svake tri sekunde razlike, 1km udaljenosti.
Kako?
Pa lako. Kolika je brzina prostiranja zvuka kroz vazduh? Oko 330m/s, pa tri puta toliko, eto kilometra.
Ok, to je za udaljenost, a pravac?
Još lakše. Ako se vreme smanjuje, nevreme se približava, ako se povećava, udaljuje se.

Lako, zar ne?

Munja

Edit: ej bre zaboravih. Ovo sam naučila od nastavnika fizike u osmom razredu OŠ. Super lik bio… Svašta nas je tako korisno naučio.

To samo da vidite da sam ja oduvek “pazila na času”.

Posted on — Leave a comment

A može i ovako…

Šta radite kada čujete da nečije mišljenje o vama nije onakvo kakvo biste vi želeli da bude?

Neki urade ovako, ili ovako. Neki od vas ovo misle o tome.

A ja?
U toku svog dvoipogodišnjeg blogovanja imala sam prilike da se sretnem sa jednim reagovanjem na nešto što sam ja napisala. Sve je tu, crno na belo, pa koga ne mrzi, pročitajte.

Ukratko, radi se o kategorizaciji dece sa smetnjama u razvoju, peripetijama, nedostatku informacija, lutanju, dugačkoj proceduri, neinformisanim članovima “lanca”, mojim iznošenjem mišljenja o tome, i reakcije nekoga “pri vrhu lanca”. Ja sam iskreno bila oduševljena. Ako ste čitali, podsetite se, ako niste, pročitajte, verujem da će vam se dopasti.

Priča počinje aprila 2005, Vanja ima 3 godine, i psiholog predlaže vrtić . To nije običan vrtić, pa prema tome, važe ne-obična pravila. Potrebna je kategorizacija. To je postupak kojim se određuje u kojoj je meri dete “ometeno u razvoju” i predlažu neki koraci za budućnost. Prvo smo se susreli sa nedostatkom informacija, ili bolje rečeno, sa polu i pogrešnim informacijama, pa smo u junu 2005. imali jedan neuspeli pokušaj kategorizacije. Posle prvog, neuspelog, u julu ponovo pokušavamo kategorizaciju. Mesec dana kasnije, pozvaše nas na kategorizaciju. Ovako je izgledala kategorizacija. Par dana nakon svega, kad sam našla vremena i živaca, napišem ja mali osvrt na celokupnu organizaciju.

Onda smo čekali rešenje, bez kog, treba li da vam pričam, ne možemo ni makac. I čekali. I čekali. I konačno, u oktobru 2005. stiglo je rešenje za kategorizaciju, ali tek nakon “gurke”.

I sve super, krenula Vanja u vrtić, kad, novembra 2005. dobijem ja mail. I to kakav mail! Pročitajte, pa prosudite. Imena su sklonjena, mada je pismo bilo potpisano punim imenom i prezimenom.

Mail doktorke sa kraja “lanca” kategorizacije, moj odgovor, i još jedan mail iste doktorke.

Svaka čast, može se dakle i ovako.

I samo još par reči za kraj.

Ako ne želite da drugi loše misle o vama, nemojte raditi loše, nikako drugačije nećete uspeti da promenite njihovo mišljenje o sebi. Neće vas, sigurna sam, oprati nikakve tužbe, novčane nadoknade i slične gluposti.

A blog i blogosfera se po ko zna koji put pokazuje kao veoma svesno svog uticaja u sferi javnog mišljenja.

Posted on — 15 Comments

Bliski susret – NLO – skica

Dakle, ovako…

Ovde je priča o NLO počela. Ja sam prenela priču onako kako sam je ja čula. Mixy je obećao da će se postarati da kopije sitgnu.

E pa lepo, pre neki dan kopije stigle u BG, konačno sinoć stigoše i do mene. Kad ono, u kopijama od svega što je za ovu priču interesantno, stigla samo skica, a komentara prisutnih, nigde (stigli su zato neki “dodaci” iz iste sveščice,ali o njima možda u narednim postovima).
Evo skice pa procenite sami (klik na sliku da vidite veću)

Skica NLO, istinite priče

Moja analiza ovog crteža kaže sledeće:
Sudeći po datumu, neki akteri pomenuti u prethodnom postu, uopšte nisu mogli biti prisutni (imajući u vidu datum rođenja pisca ovih redova).
Saznajem da ovaj crtež nije crtao niko od potpisanih četvoro, već peta osoba koja se nije potpisala, a priznaćete, ako je crtala, verovatno je da je bila i prisutna.

Iz ovoga mogu da zaključim samo da je od nečega što se očevicima učinilo interesantnim, kroz godine prepričavanja dodato dosta detalja, pa je pitanje, dok ne vidimo pisane komentare, koliko je od ispričanog ustvari autentično, a koliko dodati “efekat” kako bi se priča učinila interesantnija slušaocima.

Posted on — 13 Comments

Šta to bi?

Dešava se sinoć.

Vanja je spremljena za spavanje, i u krevecu (da, još uvek spava u krevecu, mama izabrala king size, najveći koji postoji) se sama “uspavljuje”. He, he uspavljuje, da, kako da ne!

To ovako otprilike izgleda: prvo malo leži i peva
“dd daadaaa dd daaideaide daaideaaaide” “abze bbbze bbbze”
(prim. prev. mama ovo prevodi kao “daj ajde brže”), onda joj dosadi valjda, jer nije ona rešila da je spavanje na redu, to je mama tako smislila… Ali mamu ko šiša, nema spavanja dok Vanja ne odluči. Onda malo skače četvoronoške, sa sve pevanjem, pa malo pljeskanja rukama i raznih drugih krevetskih aktivnosti.

A mama sedi u dnevnoj sobi za kompom i zeza se sa excel-ima, ko joj kriv kad ima posla puno (pa nije ovo uspela sinoć da vam ispriča).

I tako, peva Vanja, sve u šesnaest, kad odjednom TUP, i tajac.

Shvati mama da je đavo odneo šalu, otrči u sobu, a Vanja u polusedi na podu, između kreveca i kreveta, u TOTALNOM čudu. Pretstavu nema šta se desilo, i otkud na podu, kad se spava u krevecu!

Malo se sa mamom pomazi, nije joj ništa bilo, dakako. Verujem da je samo vežbala pentranje i iz kreveca iskočila.

Neka akcija slična ovoj.

Hoću ono tamo... Zaaašto ne smem?

Posted on — 10 Comments

Kalamiti Džejn

Piše moj dragi prijatelj Zajebant.

Bila jednom jedna…

Kalamiti DžejnU neka davna vremena, bila jednom jedna posve neobična žena. To nije bila obična žena, bila je to Marta Džejn Kanari. Da, pretpostavljate, ona je sa divljeg zapada, rođena je u Misuriju 1894. godine. Ova žena je bila teška pijanica, nosila je mušku odeću, imala je veoma loš rečnik, žvakala je duvan i bila je jako, jako vešta sa puškom. Putovala, je Arizonom, Dakota teritorijom slobodno u svom surovom zivotu. Kada je umrla 1903, “Beli đavo Jeloustouna” kako su je još nazivali biće upamćena kao svetica gradića Dedvuda gde je pomagala kao bolničarka u borbi protiv bolesti zvane velike boginje. Sahranjena je u blizini divljeg Bila Hikoka u Dedvudu, južna Dakota.

Niko ne zna tačno o njenom ranijem životu, sem nje same. Posle par godina kada je rođena, njena majka je umrla i familija se seli u Virdžiniju, gde je ona i odrasla. Ali, vec sa deset godina ona je bila odbačena od strane oca i braće i ona kreće svojim putem u svet odraslih.

Kalamiti DžejnImala je prijatelje, a oni su imali visoko mišljenje o njoj, i iako je bila važila za “toaletnu devojku” ona brzo dobija lokalnu reputaciju veštog jahača konja i žene vešte sa puškom. Pre nego što je napunila dvadesetu godinu, general Kuk je postavlja za svog izviđača. I to su najlepše godine njenog života. Bila je neverovatno drska, a unosi se u svoj posao sa mnogo entuzijazma i to je radila vrlo spretno.

Kalamiti DžejnIako su to bile muške akcije, kao i mučan i težak posao ona odlazi na mesto starijeg graničara nije to voljno uradila iako je imala hrabrosti i prijateljstvo u komandi. Njen neobičan nadimak dobila je 1872 godine. U to vreme je bila u Gus Krik kampu sa kapetanom Eganom. Indijanci su im zadavali mnogo muka a bilo je bogme i dosta pucnjave. Jednoga dana je kapetan Egan bio opkoljen velikom grupom indijanaca, gde su se borili na život i smrt a ona je nepokolebivo stajala rešena da ne podlegne tom pokolju. Kapetan je bio ranjen i pod mrtvim konjem. Usred borbe, ona napušta centar bitke i daje podršku ljudima pomaže kapetanu, daje mu elana i spašava ga. Kada se potpuno oporavio Kapetan Egan je razdragano pričao o gospođici Kanari kao o Kalamiti Džejn koji joj je bio prilepljen ma gde ona išla. I od tada se znalo za nju, samo je nekoliko znalo za njeno pravo ime.

Kalamiti DžejnGodine 1876 Džejn čini podvig, spašavajuci život šest putnika iz kočija, koji su putovali od Dedvuda do Vild Richa. Bili su opkoljeni indijancima, a vozač kočija je bio ranjen strelom. Svih šest putnika bili su muškarci i niko nije imao petlju i hrabrosti da uzme uzde. Kada je to videla Kalamiti Džejn je bez razmišljanja skočila uzela uzde od vozača kočija i bezbedno ih dovezla do Wild Richa.

Mi je znamo uglavnom kao Kalamiti Džejn iz kaubojskih filmova.

Posted on — 27 Comments

Mrak

Izađoh malopre da se prošetam, i pre sam se vratila nego što sam izašla.

Zemun, Glavna ulica, načičkana sklepanim nazovi tezgama prekrivenim najlonom, prodaju se razni artikli sumnjivog porekla, a narod, kao da je poludeo. Joj što mrzim osmi mart i sve te glupe “praznike” nasleđene iz crvenog vremena. Mrak je, onaj mentalni.

A samo sam htela da procunjam po radnjama i potrošim malo para. I ne dadoše mi. Pobegla sam na Kej. Neka, tamo makar smoga ima manje.

U međuvremenu, pao je mrak (onaj prâvi), kad u mojoj ulici nema uličnog osvetljenja. Jednostavno ne radi. I mrak mrzim. Nije kasno, znam, ali neka mi je uvek nelagoda, sve se nadam naići će neki automobil, da mi malo osvetli put. Ulica je uska i mračna, a na pet je koraka od centra. I baš se bezveze osećam. Ulazim u stan i palim sva svetla. Volim svetlo, i da trešti na sve strane, ne marim za štednju večeras. Sutra ću.

Posted on — 7 Comments

Pomračenje Meseca

Potpuno pomračenje Meseca, vidljivo iz područja Evrope i Afrike, počinje u subotu, 3. marta 2007. godine u 21 čas i 18 minuta po lokalnom vremenu. Trajaće punih 6 sati i 5 minuta, do prvih jutarnjih sati narednog dana, tačnije do 3 časa i 23 minuta. Maksimum pomračenja je 20 minuta po ponoći i trajaće jedan sat i 14 minuta.

Interesantno je to što će Mesec biti vidljiv i imaće neuobičajenu crvenkastu boju, čak i kada u potpunosti bude bio u Zemljinoj senci.

Ova pojava crvenog Meseca posledica je toga što se jedan deo sunčeve svetlosti koji pada na Zemljinu atmosferu odbija od nje i tako stiže do Meseca izmenjen njenim uticajem.

U 2007. godini, 27. avgusta, biće moguće pratiti još jedno potpuno pomračenje Meseca koje će biti povoljno za posmatranje iz zapadnih krajeva Severne Amerike.

Narodna opservatorija Astronomskog društva „Ruđer Bošković“ biće otvorena za posetioce sve vreme pomračenja, od subote uveče do ranih jutarnjih sati u nedelju, tako da će građani ovu pojavu moći da prate teleskopima uz stručne komentare i objašnjenja.

izvor

Potpuno pomračenje Meseca

Nažalost, večeras u Beogradu pada kiša…