Posted on Leave a comment

Počeci: prvi deo – puzanje

Prelistavam neke stare snimke, i naiđoh na Vanjine početke.

Ovako su izgledali počeci puzanja, Vanja tu ima 16 meseci. Film nema tona (sa starog aparata), dosta je loš snimak (al se vidi sve što treba). Ima oko 10MB.

I bez gledanja na džumbus po sobi. Obratite pažnju kako desnu šaku drži stisnutu, pa joj je tata u jednom trenutku raširi. I koliiko joj treba da krene.

A kasnije joj nije bila ravna ni ona beba što puzi po gradilištu.

Posted on 2 Comments

Putovanje od nedonoščeta do posebnih potreba

Tekst objavljen u julskom broju Magazina Mama

Da vam se predstavim.
Ja sam Ivana, mama male Valentine, koja ima posebne potrebe. Nikad nisam znala ništa o osobama sa posebnim potrebama, nisam poznavala nikog ko ih ima.
Nisam, naravno, ni sanjala da će to da se desi mom detetu.
Ali, desilo se…

Sa distance od četiri godine, na razvojne probleme moje ćerke Valentine gledam kao na nešto potpuno normalno i obično. Vanja je jedino dete – moje i mog supruga a ja, zapravo, i ne znam kako bi izgledalo odgajati „zdravo“ dete. Nisam ja takva bila odmah, čim se Vanja rodila. U prvo vreme sam bila u totalnom šoku, nisam imala predstavu šta treba da radim, i da li ću to moći. Onda, vremenom, čovek nauči da sa tim živi kao sa «nečim normalnim», da dete prihvati kao takvo. Ona je spora, super spora. Potrebno je puno truda i rada (njenog i mog) da se postigne i najmanji napredak. Ali, kada se to postigne, onda je sreća neopisiva. Ljudi koji imaju zdravu decu, neke stvari prihvataju zdravo za gotovo. Međutim, ovde nema ničeg što je «dobijeno», sve je teško zarađeno. Samim tim je, čini mi se, slađe.

Vanja se rodila sedam nedelja pre vremena, ne znamo razlog zašto se to desilo. Ostala je bez kiseonika neposredno po rođenju, a posle nekoliko dana, u inkubatoru, dobila bakterijski meningitis i sepsu. Bilo je pitanje života i smrti. Život je ipak pobedio, Vanja se borila kao lav.

Nakon četrdeset dana provedenih u bolnici – dolazimo kući i, potpuno izgubljeni, krećemo u potragu za informacijama.

U početku smo često odlazili kod raznih lekara i pokušavali da odgonetnemo šta se, zapravo, desilo. Nakon meseci pretraga, saznajemo da nema promena na hromozomima. Da je, laički rečeno, kao posledica nedostatka kiseonika i meningitisa – došlo do oštećenja mozga, koje kao manifestaciju daje usporen psihomotorni razvoj. Vanja ima mikrocefaliju (smanjen obim
glave) i cerebralnu paralizu. Jedino i najbolje što znamo da učinimo jeste da slušamo stručnjake, u prvom redu fizijatra i neurologa. Rekli su nam da napredak jedino može da se postigne vežbom, vežbom, i samo vežbom!

Vanji se mijelin u mozgu (omotač nervnog vlakna, koji omogućava brži protok nervnih impulsa) stvara sporije nego što treba. Zato se ona sporije razvija (pritom ne mislim na fizički razvoj), sporije uči, potrebno je da se ogroman broj puta ponovi određen postupak da bi ga ona naučila i usvojila. I to je ta vežba. Tada sam shvatila da sve dolazi iz mozga – celokupan razvoj deteta, motorika, shvatanje, razumevanje… sve je na onom nivou koji mozak može da podrži.

Dobro! I mi smo vežbali. Rekli su mi da shvatim vežbu (fizikalnu terapiju) kao lek koji beba mora da primi. Na primer, ako je lekar prepisao antibiotike na svakih osam sati, sigurna sam da nećete propustiti nijednu dozu dok ne popijete sve. E, tako je trebalo postupiti i sa vežbama – tri puta dnevno po pola sata najmanje, a sve preko toga je dobrodošlo. I vežbali smo, i vežbali, i vežbali…

Prvih meseci se nije video skoro nikakav pomak. Vanja je imala već osam ili devet meseci i nije se okretala. Problem je bio u motivaciji, ništa je nije interesovalo. I onda, odjednom je stigla motivacija. Počela je da uzima predmet koji joj je na dohvat ruke. Sa devet meseci se prvi put okrenula sa leđa na stomak. Tada je bilo potrebno da se napravi čitava pozorišna predstava kako bi se okrenula. Sa 12 meseci je uspevala da sedi samostalno, kad je neko postavi u sedeći položaj. To je još bilo nestabilno, ali ipak samostalno. Tada je otkrila četvoronožni položaj, koji je volela, za razliku od položaja na stomaku. I tek tada je počela sama da se okreće. Da okretanje, koje je još ranije savladala, sama koristi da bi nešto dohvatila. Ljudi moji, to je bio uspeh. Počela je da se ljulja napred-nazad u četvoronožnom položaju, rekli su mi da samo što nije propuzala.

Do puzanja smo čekali još četiri meseca vežbanja. Sećam se samo kako nije htela da pomeri nogu ili ruku, ni makac. Samo bi se ukopala i ljuljala napred-nazad do besvesti. Imala je 16 meseci kad je propuzala. Sa 20 meseci je ustala sama, držeći se za ogradicu. To je bilo veoma
nestabilno i klimavo, ali je ona to sama uradila. Prohodala je sa 30 meseci. Još uvek hoda iskrivljeno i pomalo nestabilno. Naročito napolju, po neravnom terenu. A i neće dugo da hoda. Traži da se nosi, ili vozi u kolicima, u koja će moći da stane još ovog leta. A posle, videćemo…

Psihološki razvoj je takođe usporen, ona je na nivou nešto višem od jednogodišnjaka. Još ne govori, ali se pomalo sporazumeva neverbalnim gestovima. Glasovi su tu, ne baš svi, ali vredno vežbamo.

Od kraja prošle godine, Vanja ide u vrtić, u razvojnu grupu za decu sa posebnim potrebama. Posle nešto dužeg perioda prilagođavanja, to nam je postalo pravo osveženje. Ona ujutru sa radošću odlazi da se igra sa ostalom decom. Bez obzira na sva njena ograničenja, u suštini je veoma umiljato i veselo dete, uvek spremno za akciju.

Nije lako biti roditelj deteta sa posebnim potrebama. Možda ne toliko fizički, koliko vas sve oko vas podseća da je vaše dete drugačije. Ponekad sebe uhvatim kako idem ulicom i gledam drugu decu. Gledam šta sve umeju i mogu da urade – kako se pentraju, trče, pričaju, zapitkuju, a duboko u sebi znam da moje dete verovatno mnoge od tih stvari nikada neće umeti.

Ne mogu a da ne budem realna kada je moja devojčica u pitanju. Teško mi je, strašno mi je teško da to priznam, ali činjenice prosto govore za sebe. To, naravno, ne znači da ću ja prestati da unosim celu sebe u njen napredak, ma kako mali on nekom izgledao. Najviše bih volela da me godine koje dolaze – demantuju!

Mama Jun 2006 Mama Jun 2006

Posted on 2 Comments

Nedonošče – Vanjina priča

Da ponovim, rodila se u 33.ćoj nedelji gestacije, imala je 1900g i 43cm, obim glave 30cm (ovo će se kasnije pokazati da je važno).

Na prvoj viziti, sutradan ujutru sestra iz bebi bloka mi je šapnula (valjda da drugi ne čuju, što sam ja smatrala potpuno nepotrebnim) da je beba u inkubatoru i da mogu da dođem da je vidim. To što ja nisam mogla još da ustanem, o tome da ne govorim, niko nije ni ponudio da me prebaci do tamo, na nekim kolicima, ili da mi pomogne da do tamo odem.

Tek posle dva dana od porođaja sam imala dovoljno snage da odem do bebi bloka, i tad sam je videla prvi put posle porođaja. Imala je cevčice prikačene u nosu. Na moje pitanje (bila je prisutna dežurna sestra) da li je malo bolje nego što je bila pre, ona je vrlo netaktično odgovorila: „Da je dobro ne bi bila ovde“, na šta sam ja ostala u potpunom čudu. Takođe mi je rekla da doktorku mogu da pitam svakog dana od 1200 do 1230 za svoje dete. Doktorku sam uspela da pronađem u pomenutom terminu tek posle vikenda (porođaj je bio u četvrtak). Puštali su me unutra da je vidim svakog dana u pomenuto vreme, a kroz prozor kad god sam došla. Sestre nisu davale nikakve informacije. Posle nekoliko dana činilo se da se stanje popravlja. Nije više imala cevčice u nosu.

Onda jednog dana (7-10 dana, ne sećam se baš tačno) koža joj je bila siva, izgledala je loše i imala bolan izraz lica. Bilo mi je jasno da je nešto krenulo loše, ali tog dana nisam našla doktorku. Zato sam pozvala svog brata od tetke Dr Đ. B. koji je hirurg u Urgentnom centru, da on ode i pita šta je, misleći da će ipak on bolje znati šta treba da pita. On je došao da mi kaže da je stanje veoma ozbiljno, da ima sepsu (što ja naravno nisam znala šta je bez dodatnog objašnjenja), da je urađen antibiogram, da je pronađena bakterija u krvi i u likvoru koja se inače normalno nalazi na čovečjoj koži i da joj je po tom antibiogramu odmah dat odgovarajući antibiotik. Od tog trenutka su prema meni svi postali napadno ljubazni. Doktorka iz bebi bloka me je posle nekoliko dana pozvala u svoju ordinaciju da bi mi rekla i da ima meningitis, da je pitanje žitota, da oni čine sve što mogu. Ja sam pitala ima li nešto što u Jugoslaviji nema, ja bih mogla da nabavim iz Francuske ili Nemačke preko rođaka, ona je rekla da nema potrebe, sad treba samo čekati.

Tada Vanja je počela da biva sva otečena, jer joj bubrezi nisu dobro radili. Jednog dana je imala kesicu za skupljanje mokraće. Počela je da uzima hranu na usta.

Ostala je na intenzivnoj nezi 30 dana, posle je prebačena na polu-intenzivnu i ja sam počela da je dojim. Ja sam se sve vreme izmlazala, kako bih sačuvala mleko. Valentina je uglavnom uvek spavala za vreme podoja, a kad je bila budna nije uspevala da zadrži dojku više od 3-4 puta. Ja sam pretpostavljala da nije previše gladna, jer je dobijala dodatno mleko posle podoja.

Dva-tri dana pre nego što je izašla sa intenzivne nege, pozvala me je načelnica bebi bloka na razgovor – PRVI put posle skoro mesec dana. Rekla mi je za uvećanje moždanih komora, i o mogućim posledicama na motorni razvoj, vid, sluh, ali da ona smatra da će se „treningom“ to popraviti (ja naravno nisam imala pojma o kakvom treningu priča). Takođe, rekli su mi da je došla neurolog i da bi htela da me vidi. To je bila Dr Cerovac. Rekla mi je da je bila zabrinuta zbog oblika frontalnog dela lobanje (okruglo čelo) ali istog trenutka kad je mene videla (ja imam isto takvo okruglo čelo) samo se nasmejala i rekla da je sve OK što se toga tiče. Moram priznati da je ona jedina koja je delovala prijatno.

Kad je imala 40 dana, vodili su je u Dečju neurološku kliniku na pregled kod oftalmologa i EEG. Zapravo su mi rekli samo za EEG, i kad sam ih ja pitala za rezultat kad su se vratili, rekli su da će biti gotov tek narednog dana.

Ja sam se konstantno raspitivala o težini, jer je izgleda sve bilo sanirano i čekalo se da dobije dovoljnu kilažu da idemo kući. Dobijala je po 30-50 g dnevno, a nije mogla da izađe sa manje od 2300 g. U sredu 27.3.2002. su mi ujutru rekli (načelnica lično) da ima 2090g i ja sam očekivala da izađemo iz bolnice do kraja naredne nedelje. Onda je u četvrtak 28.3.2002. ujutru u viziti u našoj sobi (sve bebe su bile blizu otpusta) ušla sestra iz bebi bloka i pitala ko hoće kući, i sve su nas (svih 6) planirali za otpust u petak. U otpustnoj listi za bebu, koja je napisana u četvrtak popodne (bila sam prisutna kad je Dr V. kucala) piše da na otpustu ima 2300g. Apsolutno nemoguće.

Dok je pisala listu objašnjavala mi je šta se sve događalo, pokazala dokumentaciju, i kod ultrazvuka glave, u I nedelji bilo je krvarenje u mozgu I/II stepena, a naredna dva puta II/III. Objasnila mi je da se verovatno prvi put nije mogao dobro da vidi stepen krvarenja. Takođe, videla sam list sa podacima upisanim na rođenju, i na gornjem delu lista, gde je predviđeno da se upiše obim glave, pisalo je 30cm, a dole u napomeni je pisalo Obim glave 29.5cm. Rekla mi je da je to verovatno zbog otoka. Takođe mi je dala broj telefona i ime fizijatra u Zavodu za poremećaje govora… u Ulici Kralja Milutina da se hitno javim da se odmah počne sa fizikalnom terapijom. Rekla mi je da je dovedem na neurološko savetovalište pri porodilištu. Takođe mi je dala da iskopiram EEG i nalaz oftalmologa i da ga vratim.

U otpusnoj listi piše da je rođena u 34 GN, ali kad se izračuna, to je 32 pune i 2 dana u 33. nedelji. Kasnije sam saznala da je ona bila veće starosti od trajanja trudnoće, što je bilo dobro.

Na otpustu, posle 45 dana, imala je 2300g, 46cm, i OG 30cm (nije uopšte porasla i to je bio znak za uzbunu).

Posted on Leave a comment

Porođaj, moje iskustvo

Bila sam u 33-ćoj nedelji trudnoće, kad mi je u 19 sati 14.02.2002. pukao vodenjak. Nisam imala nikakve bolove. Otišla sam u jednu privatnu kliniku, Dr me je pregledao i rekao da očekuje da će dete imati oko 1800g i da odem u kliniku u Višegradskoj, da bi bilo bolje da se porođaj odloži, što je beba duže unutra to je bolje. Oko 21 sat su počeli prvi veoma blagi bolovi (kao blagi menstrualni bolovi). Primili su me u „Višegradsku“ kao hitan slučaj, bila sam jedan prst otvorena, pripremili su me, stavili u boks prikačili CTG, ali mi nisu dali klistir, mislili su da malo prate pa da me stave na odeljenje. Oko 21:30 bolovi su počeli da bivaju nešto jači i češći (2130, 2145, 2155, 2200) i tad me je ponovo pregledao dežurni lekar i bila sam 5 prstiju otvorena. Dobila sam injekciju baralgina. Uradili su mi epiziotomiju, i sa još dva-tri napona Valentina se rodila u 2245. Imala je neku čudnu pupčanu vrpcu, kao dva puta obmoranu, sećam se da je doktorka objasnila studentima koji su se začudili, da može da bude i takva. Nije izašla cela posteljica, pa su mi uradili reviziju. Posle su me ušivali, a ušivanje je trajalo duže i bolelo više od porođaja, iako su mi navodno dali lokalnu anesteziju.

Valentina je počela da plače kad joj se sestra pročistila nos. Veoma slabo, kao mjaukanje mačke. Imala je 1900g, 43 cm i bila je super mala, tako je bar meni izgledala. Kad su je ponovo doveli okupanu, spavala je. Rekli su mi da je vode u intenzivnu negu. Nisam baš znala šta to znači, pitala sam da li ide u inkubator, potvrdili su.

Od uzroka prevremenog porođaja pomenutih u prethodnom postu, kod mene ni jedan nije bio prisutan.

Nemam nizak socioeonomski status majke, nemam mali prirast težine majke u trudnoći, nemam manje od 18 ni više od 40 godina, ne pušim, ne konzumiram alkohola i droge.
Nisam imala prethodnih prevremenih porođaja niti prekuda trudnoće.
Nemam nepravilnosti u građi materice.
Trudnoća nije bila višestruka, nije bilo viška plodove vode…
Nisam imala nikakvu povredu.
Nisam imala nikakvu infekciju.

A opet sa m se porodila pre vremena, a zašto, niko ne zna da mi kaže.

Posted on Leave a comment

Sve naše dijagnoze

Stalno trošim vreme na net-u pretražujući medicinske sajtove.
Vremenom se skupilo dosta toga, i pokušaću malo to da sistematizujem.

Zapravo nisu to sve dijagnoze, ali su se ti izrazi vremenom pojavili u medicinskim izveštajima.

Dakle biće reči o:
– Prevremenom porođaju,
– HIE – hipoksično ishemičnoj encefalopatiji (oštećenju mozga usled nedostatka kiseonika),
– Bakterijskom meningitisu,
– Sepsi,
– Krvarenju u mozgu,
– Ventrikulomegaliji (proširenju moždanih komora),
– Mikrocefaliji (manjem obimu glave),
– Hipertoniji (povećanom tonusu mišića),
– Usporenoj mijelinizaciji,
– Strabizmu,
– Spastičnoj paraparezi,
– Umerenoj mentalnoj retardaciji…

Možda sam nešto i preskočila, pa ću se setiti kasnije.
Takođe, verovatno neće biti ni ovim redosledom…

Posted on Leave a comment

Vrtić

Trebalo je danas da idemo prvi dan u vrtić. Ali…

Briseve smo napravili u ponedeljak ujutru. Bili su gotovi u sredu popodne, doktorka je radila u sredu prepodne sa zdravom decom, pa smo bili u četvrtak popodne. Dobili smo potvrdu da smo zdravi.

U vrtiću su nam rekli da prvi put kad dođemo, to bude od 8 sati. Petak i ponedeljak su vežbe (fizikalna i radna terapija) do 9h, pa je to značilo da krećemo u utorak.

Međutim, u petak uveče, Vanja počinje da kašlje. Kupim ja biljni sirup, i u ponedeljak ujutru, umesto na vežbe idemo kod doktorke. Pregleda je, kaže nije ništa strašno, na plućima nema ništa, grlo vrlo blago crveno, da sirup za smirenje kašlja.

I tako… sad se lečimo. Pa kad se izlečimo, onda ponovo brisevi, pa potvrda, pa onda vrtić. Ako ne bude…

Valjda ćemo dočekati…

Posted on Leave a comment

Ne beleži specifične promene

Konačno je EEG pročitan.
Piše da ne beleži specifične promene, što je super, ALI…

Razgovarala sam sa doktorkom koja je čitala EEG, i ona mi kaže da je to prosto čudno koliko se razlikuju oni napravljeni u snu (koji su ekstra loši sa fokusima i zaoštrenim paroksizmima…) a oni u budnom stanju koji su svi OK. Kaže da je povremeno bilo nekih manjih iritacija, ali to nije ništa, ovaj EEG izgleda kao da je dete zdravo.
Savetovala je da ako ikad bude nekih sumnji na epi napad (koje Vanja nikad nije imala i daj Bože da ih nikad ni nema) da se napravi ponovni nalaz u snu.
Uh, a kako je vrištala i plakala pre pregleda i tokom samog snimanja ja sam mislila da će biti džumbus od nalaza. Ovako, sve je dobro…

Kad smo prošli put pravili pregled u snu, neurolozi (njih troje, od toga jedan načelnik dečje neurologije neki čuveni Prof. Jović) su gledali kako se pomalo trzne neki deo tela u fazi uspavljivanja, i kako se u tom trenutku ispisuju fokusi, prosto nisu mogli da veruju. Rekli su mi da to trzanje nema nikakve veze, da se svi pomalo trzaju u snu.

Dobro… Sad treba da zakažem kod neurologa, što nije ni malo lak zadatak… Nadam se da ću uspeti telefonom…

Posted on 115 Comments

Omega 3, III deo, Izbor preparata, ProEFA

Omega 3 i omega 6 predstavljaju dve familije esencijalnih masnih kiselina EFA (Essential Fatty Acids). EFA su esencijalne zato jer su neophodne u celokupnom ciklusu ljudskog života, ne mogu se proizvesti u organizmu, pa se moraju unositi hranom.

Metabolički putevi EFA pokazani su na slikama

Omega 3 masne kiseline Omega 6 masne kiseline

Slike preuzete sa www.nordicnaturals.com

LA (Linoleic acid, linoleinska kiselina) iz porodice omega 6 masnih kiselina nalazi se u većini biljnih ulja (kukuruz-corn, suncokret-sunflower, šafran-safflower, uljana repica-canola), orasima, soji.

ALA (Alpha linoleic Acid, alfa linolelinska kiselina) iz porodice omega 3 masnih kiselina nalazi se samo u ulju koje se dobija od riba iz hladnih mora (ulje jetre bakalara-cod liver oil, sardine, skuše-mackerel, sardele-anchovies) kao i u ulju lana.

Omega 3 masne kiseline koje se dobijaju iz riba su direktni izvor EPA i DHA, dok ulje lana sadrži ALA koju organizam mora da pretvori u EPA i DHA kako bi ih iskoristio. Čovek sporo pretvara ALA u EPA i DHA. Pokazano je nekim studijama da organizam može da iskoristi do 15% ALA pri pretvaranju u EPA, i svega do 5% pri pretvaranju u DHA.

Na sledećoj slici pogledajte procente učešća pojedinih masnih kiselina u mastima i uljima (obratiti pažnju da se EPA i DHA nalaze jedino u ribljem ulju – označeno tirkizno)Sadržaj masnih kiselina u mastima i uljimaPri izboru preparata, vodila sam se savetima sa sajta Children Apraxia Net .

Nije važno ime proizvođača, važan je sastav, kvalitet ulja od kog se preparat pravi i doziranje.

Sastav

Preparat treba da sadrži omega 3 masne kiseline DHA i EPA, kao u omega 6 masnu kiselinu GLA. Omega 3 masne kiseline se dobijaju iz ribljeg ulja, a omega 6 iz ulja žutog noćurka (Evening primrose) ili borača (Borage). Takođe, treba praviti razliku između ulja koje se pravi od tela ribe i onog koje se pravi od jetre od ribe (na primer ulje jetre bakalara-cod liver oil). Ulje koje se pravi od jetre od ribe sadrži u sebi prirodne vitamine A i D. Treba imati na umu da je kod ovih vitamina moguća hipervitaminoza, preveliki unos koji nije nimalo naivan. Dakle, ukoliko dete (ili odrasla osoba) jede sve vrste hrane ili uzima multivitaminske preparate, treba izbegavati ulje od jetre.

Kvalitet ulja

Kad govorimo o kvalitetu, imam na umu nekoliko stvari. Prva su teški metali. Potrebno je da u preparatu NEMA teških metala (na primer žive) koja se može naći u ribi koja se kupuje na pijaci, jer su to uglavnom ribe iz mrestilišta-ribnjaka i zagađenja iz okoline je više nego kod divljih riba iz dubokih severnih mora. Po tom pitanju, i po pitanju kvaliteta uopšte, proizvodi iz Sjedinjenih Američkih Država imaju najviše standarde, ne po pitanju količine teških metala (njih može biti svuda) već po pitanju zakona koji štiti potrošače i obavezi proizvođača da SVE sastojke napišu na pakovanju. Na nekim preparatima koja su u prodaji u Beogradu (a ima ih dosta i većinu sam pogledala) uopšte nije napisan sastav (koliko mg EPA, DHA i drugih masnih kiselina se nalazi u jednoj kapsuli)!!

Druga stvar je prečišćenost. Tu mislim na količinu tzv. aktivnih supstanci u jedinici zapremine ulja. Što je prečišćenost veća, potrebno je uzeti manju količinu ulja da bi se dobila odgovarajuća količina DHA, EPA, GLA. Svi preparati u prodaji u Beogradu (i okolnim zemljama) sadrže najviše 30% omega 3 u jedinici zapremine ulja. Mogu se, međutim, nabaviti i preparati koji sadrže do 60% omega 3.

Treća stvar je svežina. Ukoliko riblje ulje ima težak ukus ribe, to znači da nije sveže. Riblje ulje na vazduhu veoma brzo oksidiše, i kako bi ostalo sveže, proces prečišćavanja mora biti brz, i mora postojati dodatak vitamina E (antioksidans).

Doziranje

Globalno, prema preporukama ISSFAL (International Society for the Study of Fatty Acids and Lipids – Međunarodno udruženje za proučavanje masnih kiselina i masti) doze su

Kategorija Telesna Masa Dnevna doza
Dojenčad (1-18 meseci) 0-15 lbs (0-6.8kg) 32 mg/lb EPA+DHA (70.5mg/kg)
Deca (1.5-15 god) 5 mg/lb EPA+DHA (11 mg/kg)
Odrasli (15-115 god) 650 mg EPA+DHA, 220 mg EPA -minimum, 220 mg DHA -minimum
Dojilja 300 mg DHA

1lb= 0.4536kg, 1kg= 2.2046lb

Preporučena početna doza je:

EPA: 150 – 250 mg
DHA: 100mg
GLA: 30 – 50mg

Na osnovu svega prethodno napisanog, odlučila sam se dva preparata: Eye-Q koji proizvodi Equazen iz Velike Britanije, i ProEFA koji proizvodi Nordic Naturals iz SAD. Ta dva preparata imaju skoro identične sastojke, ali je Eye-Q je bio poprilično skuplji pa je odluka pala na ProEFA.

ProEFA proizvodi Nordic Naturals, američka firma koja sve svoje proizvode pravi u Norveškoj.

Norveška je jedina država na svetu gde je davanje omega 3/6 masnih kiselina deci obavezno zakonom, slično imunizaciji.

ProEFA se prodaje u obliku softgel kapsula i u obliku ulja, i ima dodat ukus limuna. Ja sam se odlučila za kapsule, jer ulje ima ograničen vek trajanja na 4 meseca nakon što se otvori, i mora se držati u frižideru (jer riblje ulje oksidiše). Količina ulja u jednoj flaši je tolika da Vanja ne bi mogla da popije celu pre nego što rok upotrebe istekne. Sa druge strane, rok trajanja kapsula je 4 godine, i ne moraju se držati u frižideru (jer je ulje hermetički zatvoreno u kapsuli i ne dolazi do oksidacije jer nema dodira sa vazduhom).

Jedna kapsula ProEFA ima 1000mg ulja i u njemu sledeće sastojke:

EPA 148mg
DHA 98mg
Druge omega 3 73mg
Ulje Borača 180mg
GLA 44mg
Tocopherols (vitamin E) 13.5IU
Lecithin, ascorbyl, palmitate

Vanja svako jutro uz doručak dobije sadržaj jedne kapsule. Zasečem kapsulu oštrim nožem i u kašičicu istisnem sadržaj. Ulja ima oko 1/2 kašičice, možda malo manje, ima ukus limuna, i uopšte nije gadno. Vanja ga još do sad nikad nije odbila.

Pisaću još o Omega 3, na primer za šta su još dobre, osim za razvoj mozga.

Ako vas nešto više interesuje, samo recite.

Prethodni tekstovi:
Omega 3, prvi deo, Mijelin
Omega 3, drugi deo, prikupljanje i prezentacija informacija
Naredni tekst:
Naručivanje ProEFA – neuspeli pionirski pokušaj
Naručivanje ProEFA – noviteti

Posted on Leave a comment

Elektroencefalografija

Dok čekamo nalaz, iskopah ovo.

Odlomak iz Klinička neurofiziologija juče, danas i korak u budućnost, Stojanka Đurić, Klinika za neurologiju, Klinički centar, Niš

ELEKTROENCEFALOGRAFIJA

Ispitivanje električne aktivnosti mozga počinje u 19. veku kada je britanski fiziolog Richard Caton (1875.) eksperimetalno na zečevima i majmunima pokazao da se pomoću jednostavnog galvanometra iz kore mozga može registrovati električna aktivnost.

Početak istorije današnje EEG vezan je za ime nemačkog neuropsihijatra Hansa Bergera koji je prvi u svetu (1924.) pomoću galvanometra zabeležio moždane potencijale u ljudi pomoću elektroda postavljenih na skalpu. Isti autor je 1931. godine dokazao kortikalno poreklo ovih potencijala i diferencirao dva tipa ritma: alfa ritam frekvence oko 10 Hz i beta ritam frekvence oko 15-60 Hz. Medjutim, njegova otkrića bila su priznata tek pošto su ih potvrdili britanski fiziolozi Adrin i Mathews (1934.) (1).

U prva značajna otkrića, koja su pobudila intersovanje za kliničku primenu ove metode, spadaju otkrića Gibbs-a i Lenox-a (1935.) o promeni električne aktivnosti mozga kod “petit mal” epilepsije. (2).

Da je zaista nastala era intenzivne kliničke primene EEG potvrdjuje i održavanje Prvog medjunarodnog kongresa elektroencefalografije u Londonu 1947. godine, i osnivanje Medjunarodne federacije udruženja za EEG i kliničku neurofiziologiju 1949. god.

Intenzivan razvoj nauke i tehnike i njena primena u medicini, omogućio je brži razvoj EEG i njenu sve širu kliničku primenu, tako da se sredinom ovog veka (1950.) pojavljuju i prvi aparati za EEG u svetu i kod nas.

Prvi EEG aparti kod nas počeli su da se koriste u Beogradu 1950. god. i to na Vojnomedicinskoj akademiji i Neuropsihijatrijskoj klinici Medicinskog fakulteta, a ubrzo i u drugim većim zdravstvenim centrima širom zemlje. Posebne zasluge u razvoju ove metode pripadaju profesoru Dragoslavu Ercegovcu koji prvi organizuje školu za edukaciju lekara neuropsihijatara iz ove oblasti i medicinskih tehničara. Rad na EEG u Nnišu prvi počinju profesori dr Dragan Davidović i Branislav Grbeša u Institutu za neuropsihijatriju u Gornjoj Toponici (3,4).

Danas, skoro da nema neuropsihijatrijske službe u svetu i kod nas bez EEG laboratorije sa različitim tehnikama. Nije više dovoljno samo zapisati električnu aktivnost mozga pomoću elektroda. Savremena medicina ima daleko veće i kompleksnije zahteve i pitanja na koja treba današnja EEG da odgovori. Iz tih razloga je i oblast EEG doživela veoma brz razvoj tako da danas raspolaže sa brojnim različitim metodama.

1. Standardna EEG (skalp elektroencefalografija), najčešća u rutinskoj praksi, služi za registrovanje električne aktivnosti sa poglavine pomoću površinskih elektroda.

2. Stereoencefalografija je metoda za registrovanje intracerebralne električne aktivnosti pomoću dubinskih elektroda koje se postavljaju sterotaksično. One služe, kako za registraciju potencijala, tako i za stimulaciju odredjene regije mozga u cilju što preciznijeg odredjivanja epileptogene zone (5).

3. Elektrokortikografija predstavlja metodu za registrovanje cerebralne aktivnosti na otvorenom mozgu sa njegovih površnih ili dubokih delova. Primenjuje se u hirurgiji epilepsije za jasno definisanje epileptičnog žarišta.

4. Poligrafija se koristi radi dobijanja uvida u kompleksne biološke procese različitih organa. Konstruisani su takvi aparati da je moguća istovremena registracija biosignala više organa ili sistema. Nazvani su poligrafi, a tehnika poligrafija. Podrazumeva istovremenu registraciju elektroencefalograma, elektrokardiograma, elektrookulograma i elektromiograma.

5. EEG monitoriranje – holter EEG pruža mogućnost praćenja električne aktivnosti mozga van EEG laboratorije u toku 24 časa. Podrazumeva upotrebu minijaturne kasete za snimanje koju pacijent nosi sa sobom bez ograničenja u svakodnevnim aktivnostima. Služi za egzaktno diferenciranje, kako epileptičnih sindroma, tako i specifičnih poremećaja spavanja kod bolesnika sa nedovoljno jasnim nalazima dobijenim standardnom EEG (7.).

6. Elektroencefalografska kartografija- “EEG brain mapping” pruža topografsku distribuciju cerebralne aktivnosti i njenu analizu pomoću kompjuterske tehnike. Nema rutinsku kliničku primenu. Ima poseban značaj u dijagnostici parcijalnih epilepsija jer jasno odredjuje epileptičnu zonu (3,8).

7. Videografska tehnika

Lekar koji se bavi EEG u svakodnevnom radu često se sreće sa problemom verodostojnosti anamnestičkih podataka o izgledu epileptičnih napada, njihovom trajanju, ponavljanju i propratnim pojavama. Praćenje epileptičnih napada video kamerom u stacionarnim uslovima omogućuje vizuelizaciju napada a time i izbor prave terapije. Video tehnikom je moguće istovremeno praćenje neuroloških poremećaja, eventualnih epileptičnih napada u toku snimanja i promena na elektroencefalogramu (3,8).

Heterogena klinički i etiološi, epilepsija predstavlja glavno indikaciono podružje za primenu svih navedenih metoda. Postoje brojna istraživanja koja su potvrdila klinički i naučno istraživački značaj ove metode kod svih vrsta epilepsije, tumora mozga, zapaljivih procesa, cerebrovaskularnih oboljenja, vaskularne glavobolje traume mozga, u psihijatriji i dr (4,5,6,7,8,9,10,11).

Budući razvoj EEG ne može se zamisliti bez standardne EEG metode. Primena novih tehnologija to i potvrdjuje. Zato će ova metoda i u budućnosti biti polazna osnova u dijagnostici svih vrsta epilepsije i drugih oboljenja koja zahtevaju njenu primenu.

Pored navedenih tehnika, očekuje se sve veća primena kompjutera za analizu cerebralne aktivnosti. Sve veći značaj daje se bazama podataka i bazama znanja iz kojih se formiraju kompjuterom podržane dijagnostičke metode. U konceptu dijagnostike i edukacije lekara na daljinu, poseban udeo imaće multimedijalna tehnologija. Komunikacije u medicini izmedju lekara i pacijenta, izmedju lekara i lekara, telemetrijski prenos medicinske slike, elektroencefalograma i sl., daće pečat budućem razvoju EEG i ostalih oblesti kliničke neurofiziologije (9).

Pojava magentoencefalografije (MEG) je veliki tehnološki korak u budućnost EEG kao oblasti. Ova metoda se smatra metodom budućnosti. Poseduje višekanalnu registraciju koja razlikuje i automatski klasificira signale iz različitih izvora mozga. Pokriva celu glavu pa je moguće razlikovati spontanu od abnormalne aktivnosti. Njene prednosti u odnosu na standardnu EEG su u dobroj prostornoj rezoluciji i lokalizaciji kortikalnih signala. Drugim rečima, u tačnoj lokalizaciji izvora signala bez upotrebe elektroda (8).

Posted on Leave a comment

EEG: čekamo rezultate

Gluva soba

Uh, kakvo crno spavanje.

Da stvar bude još gora, deda nam se razboleo, tata na putu juče i danas, pa smo nas dve morale taksijem. Bila tu srećom moja mama da malo pripomogne.

Sve se mi lepo pripremili, bila je totalno neispavana, zamalo nije u kolima do tamo zaspala.
Kako sam ja zakucala na vrata ordinacije, ona krene u plač, vrištanje i sve ostalo. Pa nije ni ona blesava da ne zna šta će da joj rade.

Ništa… Fina bila sestra, stavila joj kapu, ubrizgala onaj odvratni hladni gel u rupice, zavezala kapu ko astronautu i poslala nas u hodnik da zaspimo.

Vanja ti još malo plakala, ali ubrzo se smirila i zaspala. E, al sad treba da je prenesem unutra. Ima ona 16kg, nije baš ni lagana. Kako sam ja ustala, tu ona ponovo počne da plače.

Uđemo mi ipak u “gluvu sobu”, sednem ja na krevet i moram sve vreme da je držim u rukama:roll:, tako da joj glava visi sa moje podlaktice da bi svi kontakti radili kako treba. Malo je prvo plakala, uplašila se valjda, šta li. Posle se malo smirila, ali nije ponovo zaspala.

Sestra je međutim odradila snimanje, kaže da je bila dovoljno mirna da snimak bude tehnički OK. Pa dobro sad, šta da se radi, neće biti u snu, kao ni većina onih koje smo do sad radili. Biće rezultati za najmanje nedelju dana.
Izlazimo sad napolje, i ja zovem taksi. Ona unezvereno gleda okolo, nema dede i naših kola. Opet počinje da plače i vrišti. Ja nekako dozovem taksi (da ih ne reklamiram) Kažem ja “treba mi vozilo za Bolnicu za Cerebralnu paralizu u Sokobanjskoj, ulazi se iz Dragorske” a onaj lik na centrali me pita jel to u Tiršovoj, ili Pasterovoj, gde je to. Ne mogu da verujem. Stiže majstor za 5 minuta (srećom on čovek znao gde je), a Vanja sve vreme vrišti i otima se. Smirila se tek kad smo ušli u kola.

I eno je sad još vileni u krevetu, a ja bih zaspala ovog sekunda.