Posted on 8 Comments

Okolo

Vrućina je opet.

Baba nam je tu, sedi sa Vanjom u trpezariji. Ja sedim za kompom u dnevnoj sobi, uključila klimu na jako, zatvorila vrata, da se brže rashladi, ne volim da uključujem klimu kad je Vanja u sobi.

Posle par minuta, dolazi, pokušava da otvori vrata. Teže se otvaraju, ne uspeva joj.

Ulazi u spavaću sobu, otvara vrata koja se nalaze između spavaće i dnevne sobe i ulazi. Mora ona da vidi šta ja to radim a zatvorila sam vrata.

Iznenadila me. Mislila sam da ne ume da okolo uđe u dnevnu sobu. Snašla se.

Posted on 7 Comments

To je…

Nova igra.

Mnoštvo mekanih igračaka stoje poređane na fotelji. Donosi jednu po jednu, pokazuje mi, a ja treba da kažem koju je donela. Kad kažem tačno, odgovara mi nešto i vraća igračku na mesto. Ako pogrešim, gura me da kažem ispravno. Tek kad “pogodim” ona odgovara i vraća igračku.

To je… meda. Didididin
To je… zeka debeli. Didididin
To je… devojčica Jagodica Bobica. Didididin
To je… medica devojčica. Didididin
To je… žirafa. Didididin
To je… zeka mršavi. Didididin
To je… lav. Didididin
To je… beba. Didididin
To je… plavi zeka. Didididin
To je… maga. Didididin
To je…

I tako do sutra.

Posted on 3 Comments

Dobro jutro

Subota ujutru, laganica, nismo još ustali.

Vanja sedi na trosedu u pižami, pokrivena, gleda TV i igra se nekom lutkicom. Ispadne joj na pod. Ona se bojažljivo okrene prema meni, onako kao upitno “može li da je podigne” ja klimam glavom, kažem, ajde uzmi, ona osmeh na lice, polaaako spušta bosu nogu na pod, saginje se, dohvati lutkicu, podiže noge nazad na trosed i ponovo se pokriva. Onda se opet okrene prema meni, valjda da potvrdim da je sve dobro uradila.

Perfektno.

Posted on 4 Comments

Štipaljke

Igračke su stvarno glupe. Šta to imaš tamo? Nove štipaljke? Daaaaaaaj!

Ti ih sklopi, ja ću da rastavim. Još. Joooš. Jooooooooooš.
I ne, ne možeš da piješ kafu.

Ma da, umeju i ja ujedu, al šta ima veze.

Štipaljke

Posted on 8 Comments

Pojela maca

Izlazimo jutros, krećemo u vrtić. Mama zaboravila nešto, pa se vraća, Vanja čeka na vrhu stepenica. Utom silazi čika T, gluvonemi komšija. Njihova mačka, stoti put pokušava da pored mojih nogu šmugne unutra, no, uspevam da je zaustavim, dok T priča sa Vanjom.

Odlazimo u vrtić.

Dolazi mama po Vanju u vrtić, Vanja ima ogrebotinu na licu. Pela se na krevet, i krenula da se sa sve krevetom prevrne, M je zgrabila da ne padne, pa se ogrebala. Nema veze, zarašće, nije opasno.

Krećemo da se obuvamo, kad… nema cipelica. Gledaj tamo, ovamo, onamo… Nemaaaaa. Neko ih obuo, verovatno. Mora da je neki tata došao po svoje dete.

Ili ih je pojela maca… cipelice…

Vratismo se kući u patofnama.

Išla mama da kupi nove. Cipelice-sandalice.

Posted on 7 Comments

Taksisti su posebna sorta

Tu smo mi, samo je Vanja malo bolesna. Malo kašlja i temperature, ništa strašno.

E to nije strašno, ali nešto drugo u mojim očima itekako jeste.
Juče smo Vanja i ja jedva našle taksi koji je pristao da nas poveze do kuće.

Od kuće zovem taxi telefonom, idemo u DZ (Dom Zdravlja, naravski). Jedno udruženje (koje pita za destinaciju) “nema nikog u blizini, molimo probajte kasnije”. Drugo udruženje posle dužeg čekanja šalje nam vozilo. Pritom, moram da pomenem da smo stalne mušterije, i da se svakog dana vozimo, znaju me već kad kažem adresu.

Odradili u DZ šta smo imali.

Izlazimo. Taksi stanica je neposredno pored DZ. Velika taxi stanica. Imam iskustva od ranije, vrlo neprijatnog, pa i ne pitam prvog, nego idemo do kraja reda, prilazim jednom koji je, po mojoj proceni, 12-15 u redu. Čuje dokle treba da nas vozi, odbija, kaže, pitajte nekog drugog. Pitamo drugog, isto. Tek je treći pristao da nas poveze.

Razmišljam sad, šta je ustvari trebalo da uradim. Da onoj dvojici zapišem brojeve i udruženja i da podnesem prijave? Da podnesem prijave policiji?

Taxi služba je usluga. Ako niste spremni da radite onako kako pravila kažu (a pravila kažu da se ne sme da odbije vožnja – tako sam barem ja razumela ova pravila ovde) onda nemojte ni da radite.

Čisto informacije radi, start je 98 dinara, a iznos na taksimetru do moje kuće 175 dinara.

Šta mislite o ovome? Nije prvi put da se dešava, pa onda sigurno nije ni poslednji. Kako da ubuduće reagujem?
Pritom, vide da imam dete koje slobodno mogu da kažem “jedva hoda”, sapliće se o svaku neravninu, iako je sve vreme držim za ruku.

Zaista, nisam do sad nikog ni za šta prijavila, ali mislim da je vreme da počnem, pogotovo, što mi se na ovoj taxi stanici ovakva situacija desila barem 20 puta.
Zapravo, budem besna u tom trenutku, ali mi je važnije da ono što treba odradim do kraja (u ovom slučaju da se dovučem do kuće) i posle zaboravim koju sam nameru imala.

Sad će moja prijateljica Laluve da me opet opomene da previše pričam o taksistima…

Posted on 10 Comments

Stepenice

Silaženje niz stepenice je veoma složena motorička radnja. Znali ste to, jel da?

Samostalno penjanje to već odavno znamo, i vežbamo kad god možemo, tj kad god ne žurimo. Ume ponekad, kad hoće, da se popne nekoliko stepenika (2-3, ne više) i bez držanja za gelender ili zid.

Pre neki dan mi se učinilo da je htela sama da krene da silazi niz stepenice, ali mislim da sam ja to, pomalo nesvesno, odložila. Strah me je uvek od silaska niz stepenice, jako je nestabilna, bojim se da će da se skotrlja, pa je uvek čvrsto držim za ruku. Čak i tako, ume da smandrlja nogama, i “preskoči” poneki stepenik.

Jutros, izlazimo iz stana, ja zaključavam vrata, ona me obično čeka na vrhu stepenica, držeći se za gelender. Vidim je ja da će probati da siđe stepenik, pustim je da sama to uradi, ali sam na malom rastojanju, spremna da je ulovim ako zatreba. Sišla je jedan stepenik, pa još jedan. Onda je stala, okrenula se prema meni i nabacila kez, kao da hoće da mi kaže: “jel da da sam ovo dobro uradila”.

Posted on 6 Comments

Lakat

Što sam se ja sinoć uplašila…

Sve po redu, kupanje, TV, spavanje, odnela sam je u krevet oko 21h.
Čujem je nešto peva, valjda se “bije” sa jastukom, ne ulazim, jer će tražiti nazad u dnevnu da još gleda TV.

Oko 22.15, čujem je da cvili, onako baaaš tiho. Dođem u sobu, a ona sedi u krevetu-krevecu, i zaglavila se. Protnula lakat kroz šipkice, nekako, slučajno valjda, i pokušava da se izvuče, a ne ume. Izvučem je, ona počne da plače tek onda. Probam da je vratim u krevet, neće, nema šanse. Mislila sam da je nešto povredila ruku.
Uzmem je u ruke, kad ona sva srećna, hoće u dnevnu. Ok, idemo, malo gledali TV, mazili se, vidim duša joj spava, vratim je u krevet i posle je zaspala za pet minuta.

I ne znam što me nije zvala, plakala, bilo šta… baš sam se rastužila.
Stvarno je krajnje vreme da sklonimo krevetac…

Posted on 8 Comments

Neću to…

Kupila ja danas neke fine žele i gumene bombone. Jedva sam dočekala da dođemo kući da dam Vanji da proba.

Otvaram prvo kesu sa žele bombonama, uzme jednu, vrti po prstima, stavi u usta i napravi taaaakvu facu… u stilu “bljaaaaak šta ti je ovo”. Otvorim drugu kesicu sa gumenim, ona pogleda, uzme u ruke, vidi da joj se lepe za prste, vraća na sto, dalje gleda lepljive prste, i tera me da idem u špajz.
Ustajem, odlazim, otvaram vrata, i ne znam šta hoće.
Napunim joj čašu vode, neće, gura mi ruku ka špajzu.
Podignem je, a ona k’o iz zaleta na kutiju Plazma keksa. Brate kako joj se već nije smučio pojma nemam.

žele bombone žele bombone žele bombone
I tako je mama pojela celu kesicu žele bombona