Posted on Leave a comment

Od bisera arhitekture do neugledne zgrade

Mešavina starog i novog, da se ne zaboravi, priprema M.Č. aka zajebant.

Zgrada Pošte 6 kod Glavne železničke stanice u Savskoj ulici nekada je bila najlepše zdanje u savskom amfiteatru, a danas je neugledna građevina u koju Beograđani pogledaju samo kada ih zanima tačno vreme i trenutna temperatura, jer se ti podaci očitavaju na displeju postavljenom na zgradi.

Beograd nekad i sad: Pošta 6

Fotomontaža Pošte koja je izgubila sjaj nakon bombardovanja (foto 24sata.rs)

Palata Pošte sagrađena je 1929. godine i po mnogim kritičarima predstavljala je vrhunac stvaralaštva arhitekte Momira Korunovića. Projektovana je u srpsko-vizantijskom stilu koji je jedini autentični pravac u arhitekturi nastao na ovim prostorima. U istom stilu izgrađena je i zgrada Muzeja PTT u Palmotićevoj i stari DIF u Deligradskoj ulici.

Palata je pretrpela velika oštećenja u nacističkom i savezničkom bombardovanju, da bi nakon Drugog svetskog rata doživela potpunu rekonstrukciju. Arhitekta Pavle Krat, napravio je novi projekat, po kome je zdanje skraćeno za dva sprata, a sa fasade su skinuti svi dekorativni elementi i ornamentika. Na zaprepašćenje mnogih tadašnjih Beograđana, najlepše zdanje u savskom amfiteatru nakon rata je pretvoreno u bezličnu četvrtastu građevinu pravih linija, koja se nikako nije uklapala u postojeći ambijent.

Beograd nekad i sad: Nova Posta 6, Foto: O. KrutenjukLepota i veličina nekadašnje palate su neiscrpne teme razgovora ljubitelja starog Beograda. U javnosti su se često pojavljivali komentari zvaničnika koji su obećavali da će obezbediti sredstva i finansirati potpunu obnovu fasade na Pošti i vratiti joj predratni izgled.

– Moguće je izvesti takve radove, ali je bitno odraditi posao maksimalno profesionalno. Arhitekta koji bi radio projekat rekonstrukcije, morao bi dobro da poznaje srpsko-vizantijski stil, kao i da primeni tehnologiju i materijale tog vremena. Adaptacijom ovog objekta, grad bi bio bogatiji za još jednu zgradu rađenu u nacionalnom stilu, pa bi svakako ovakvu inicijativu trebalo podržati, jer Beograd je to zaslužio – kaže Nenad Grujić, profesor Arhitektonskog fakulteta.

Izvor 24sata.rs

Posted on 1 Comment

Nekad i sad: Tašmajdan

Otpočinjem novu seriju tekstova (i fotografija) mešavine starog i novog.
Za vas, i mene, da se ne zaboravi, priprema M.Č. aka zajebant.


Tašmajdan fotomontaža

Crno-bela fotografija iz juna 1948. godine svedoči o ovoj ne tako davnoj istoriji Taša. Na njoj se vidi nekadašnja zgrada autobuske stanice „Lasta” koja se pružala ispred današnjeg ulaza u Crkvu Svetog Marka i odakle je svojevremeno polazio autobus do aerodroma.

Ako odete u još dalju istoriju Taša, iznenadiće vas da se upravo tu, u jesen 1806. godine, Karađorđe ulogorio i podigao šator. Posle Drugog srpskog ustanka knez Miloš Obrenović, podižući srpsku varoš u Savamali, naredio je oko 1826. da se staro srpsko groblje sa Varoš-kapije preseli na Tašmajdan. Na mestu gde se nalazi današnja Crkva Svetog Marka, 1830. godine pročitan je sultanov hatišerif o priznavanju autonomije Srbiji unutar turske carevine. Kako bi simbolično obeležio taj prostor, knez Miloš je podigao crkvu, ali je ona u bombardovanju Beograda 1941. godine srušena do temelja.

U njenoj blizini sagrađena je Crkva Svetog Marka poznata i po tome što je u njenoj kripti sahranjeni kralj Aleksandar i njegova žena Draga Mašin.

– Sećam se kad smo još kao omladinci uređivali park posle rata. Na Bulevaru su bili ostaci porušenih kuća, što je bila česta i jeziva slika posleratnog Beograda. Nas nekoliko mladića je želelo da iza gimnazije napravi sportske terene. Taš i danas čuva uspomene na našu mladost – priča devedesetogodišnji sugrađanin sa početka Takovske koji nije hteo da kaže ime, ali je otkrio da je bio i predsednik opštine Palilula.

Izvor: 24sata.rs

Posted on 4 Comments

Odjek

Evo, malo eksperimentiše šta sve može sa svojim glasom, otkrila je sama da kad priča u posudu, ono odjekuje, i to je silno zabavno, ja sam je malo omela u tome da vam pokažem.
(ovo što šušne jako u jednom momentu to sam ja, ustajem sa troseda, nisam imala pojma da se tako čuje)

I sad dok postavljam ovaj klip, traži da ga gleda beskonačno puta, i onda ponavlja.

Posted on 7 Comments

Gingerbread jelkice

Gingerbread jelka, Srećna Nova 2013.Da ne bude da nismo imali jelku, evo nekih.

Od pre neku godinu, tradicionalno pravim AnaK keksiće od badema, punu kutiju, da potraje do… februara. Ove godine sam isprobala i da umesto badema stavim mlevene pečene lešnike. Obe vrste keksića su divni, i njih sam pravila sitnijih oblika. I taman pomislim da je dve vrste keksića dovoljno, iskrsnu ova zvonca Marte Stjuart, divna ukrašena, i odlučim da se oprobam u ajsingu. Martin originalni recept možete da nađete ovde, pogledajte i video, meni je on najviše koristio da se odlučim da isprobam ukrašavanje.

Ja sam imala izmene u receptu, iz dva razloga: prvi je da mi živimo u Srbiji, a drugi je moja alergija na cimet.Pošto je po originalnom receptu potrebno jedno jaje, nisam znala kako bih ga podelila, pa sam pravila celu meru kolačića, ali sam ispekla samo pola, durgo pola testa je u zamrzivaču, čeka neku drugu priliku.

Dakle, za kolačiće sam koristila:

Suvi sastojci:
3,5 šolje (imam neke lepe plastične merice) brašna, običnog tip 5001 kašičica praška za pecivo
1 kašičica đumbira u prahu (sad znam da je trebalo da stavim više, pošto nisam stavljala cimet)
1/2 kašičice mlevenog karanfilića (nisam imala mleveni, pa sam ga samlela u mlinu za biber)
1/2 kašičice muškatnog oraha (i ovog sam mogla malo više, ali on je prilično jak, pa sam se držala sigurnog)
1/2 kašičice soli

Mokri sastojci:
125g putera na sobnoj temperaturi
3/4 šolje žutog šećera (nisam imala muskovado, on bi bio bolji jer je tamniji, vlažniji i ima jači karamelasti ukus)
1 kesica vanililn šećera (ovo je moja modifikacija zbog preskakanja cimeta)
1 kašičica ekstrakta vanile (čitajući na ambalaži saznajem da je to samo veštački ukus, ali nema bolji da se kupi, ovo je takođe moj dodatak)
1  jaje (klasa S, ali nisu neka baš velika)
2/3 šolje malteksa (ekstrakt ječmenog slada, u nedostatku melase koja je u originalnom receptu)

Izmešati suvu smesu, umutiti puter i šećer, pa dodati jaje i malteks. U morku smesu dodati suvu. Nije baš toliko lepljivo kao na njihovom videu. Testo sam podelila u dva dela, jednu stavila u zamrzivač za drugi put, a durgu polovinu u frižider na bar 2h (oni kažu jedan, ali nije dovoljno).
Između dva lista papira za pečenje, i sa malo brašna razvući na oko pola cm debljine i vaditi kolačiće. Lepo se razvija i kad se malo ugreje (ostatke naravno premesim za još kolačića). Polovina smese je za oko 3 pleha. Pravila sam veće i manje oblike, veći su lakši za ukrašavanje, naročito kad ste početnik kao ja. Pekla sam prvi pleh kako je rečeno, dok krajevi ne počnu da rumene, mislim da je to previše, ostale sam pekla kraće, nisam čekala da promene boju. I da vam kažem, nisu oanko jako tvrdi kad se ohlade, pa oni kamenčići od pre neku godinu, imam utisak da je ovaj malteks doprineo tome.

Ajsing sam pravila od pola mere i potrebno je:
(onih 6 šolja šećera me dotuklo)

1 belance (to je tačno 1/4 šolje)
3 šolje prah šećera
1 kašičica gustina (tamo piše cream of tartar, to nemam, i pojma nemam što sam stavila gustin, eto, došlo mi)
sok od jednog limuna (tamo nema, piše voda, ali lepši je limunasti ukus)
vode do dobijanja potrebne gustine (to pogledati na videu)
ziplock kesa za zamrzivač (jer je čvršća od ostalih, a i lepo se zatvori gore, da ne iscuri kad se spusti)

U šećer staviti belance i mutiti. Mnogo se gusto dobije, previše je to šećera. Ni sok od celog limuna nije uspeo da “razvodnji” smesu, pa sam i vode dodavala. Definitivno treba smanjiti količinu šećera. Možda bi mogao da se doda vanilin šećer, to sam ovako na glas razmišljam. Ajsing je ukusan, ne čini mi se da je presladak. Nisam se baktala još i sa bojama, za početak je bela sasvim dobra.

Kolačiće ukrašavati kad se potpuno ohlade. Ne znam šta bi se desilo da nisuhladni, nisam isprobavala. Potrebna je preciznost rada sa kesom, ali vrlo brzo se izvežbate, posle 3-4 klačića. Neke sam pred kraj umakala jednom stranom u ajsing, može i tako.

Poslušati savet i sačekati da se ajsing lepo osuši, potrebno je više od sata, kako oni rekoše. Drugim rečima, NE PIPAJ da proveriš jel suvo, inače ostadoše ovakvi otisci pristiju.

Od mog kulinarskog umeća toliko za sad.

beli keksići, puna kutija Gingerbread jelke Gingerbread keksići, Srećna Nova 2013.

Želim svim drugarima sreće i napretka u Novoj 2013. godini. Ljubimo vas nas dve.

Posted on 9 Comments

Blogujem osam godina

Malo sam se poslednje godine ulenjila, priznajem, ali zato je Vanja imala dosta napretka. Čitali ste o njima, znam.

Nas dve ćemo ovu godinu upamtiti po ponovo ne baš sjajnom EEG-u i beskonačnoj birokratskoj papirologiji o kojoj ćete čitati dogodine, kad to sve bude iza nas. Sledeće godine čeka nas i prelazak iz vrtića u Dnevni boravak, bićete vi tu da to sve propratite.

Do tad, počastite se Smarties torticom koju je za nas napravila Staša.

A one nove, buduće čitaoce, tek da podsetim da Blago nije tužna priča.

Ljubimo vas sve.

Osam godina Blaga

Posted on 4 Comments

Čokoladno mleko i čista čaša

Čokoladno mleko Meggle
fotografija preuzeta sa meggle.ba

Donosi mi čistu čašu koju je izvadila iz gornjeg elementa (valjda, pošto nije imala odakle drugo). Jedna od čokoladnog mleka već stoji na pultu i pored nje tetrapak, nepopijen do kraja.

Odlazim sa čašom do kuhinje, stavljam čistu čašu pored one iz koje je već pila. Pitam: “šta ćeš da piješ?” Pokazuje tetrapak. Nestrpljivo čeka da odšrafim poklopčić. Sipam 2/3 čaše. Popije naiskap.

(Ja se već mislim da vratim onu čistu čašu…)

Ona klapara poklopcem na bokalu za vodu (otvara i zatvara), to je znak da sad treba da sipam vodu.

Pa naravno da znam zašto sam donela čistu čašu.

Posted on 12 Comments

Makaze i sklanjanje u kupatilo

Čujem je pušta vodu u kupatilu i spušta dasku. Ustajem da vidim…

Sad malo unazad.

Iz nekog razloga obožava da mažnjava makaze. Zna da joj ne dozvoljavam, ali svako malo hvata krivinu i mazne ili one velike koje stoje u kuhinjskoj fijoci ili makazice za nokte koje su u kupatilu.

Malo ranije danas, već je uzimala te male, i njima se igrala u sobi. Primetim ja, uzmem ih, pitam što je to opet uzimala i vratim ih nazad. Ona kao postiđena, saginje glavu, zna da je uzela što ne sme.

Još malo unazad.

Provalili su je u vrtiću da kad joj se neka aktivnost ne dopada, ili neka osoba koja od nje previše traži, ona ustaje od aktivnosti i odlazi u kupatilo. I tamo sedi. I sedi. I sedi… I ništa ne uradi, naravno, već se samo sklanja na “sigurno mesto”.

Sad jedan flashback from childhood.

To isto sa kupatilom sam radila i ja. Identično. Kad mi smetaju, ili me nerviraju, kupatilo je spas.

Sadašnje vreme.

Čujem je da pušta vodu u kupatilu i spušta dasku. Ustajem da vidim, pomislim da je kakila (izvin’te sad ako vam je ovo nepristojna reč, to je samo obična fiziološka radnja), treba da je obrišem.  Ona se već obukla. Podižem dasku, i ugledam makazice u šolji.

Otišla je u kupatilo da se na miru (da joj ne smetam) igra makazicama. Ispale su joj. Našla je rešenje: povukla vodu i spustila dasku. Da se ne vidi.

I ja sam ponovo ponosna, kako god se to možda nekima činilo čudnim.

Sad još jedan flashback from childhood.

Kako bre ova moja keva uvek sve zna šta sam ja radila?