Posted on — 8 Comments

Komšije

I ništa ne vredi što je danas akcija Očistimo Srbiju, i što baš ovaj vikend Gradska čistoća organizuje besplatno odnošenje kabastog smeća, moje komšije to rade ovako:

šut na stepeništu šut na stepeništu šut na stepeništu

Pritom ovaj šut stoji već nedeljama, a juče ujutru je osvanula i:

komšijska WC šolja

Vanja ne ume da prođe pored ovoga i da ne proba da pipne, prolaz je sužen da može da prođe samo jedna osoba, znači ja treba da idem iza nje, da je držim za obe ruke da ne bi nešto od ovoga pipnula.

Oni renoviraju stan, a mi svi ostali treba da živimo na gradilištu.

Treba li da kažem još nešto?

Posted on — 3 Comments

Jedini komentar

Pa aman bre, koliko grama mozga treba da ima neko da napiše tekst sa ovakvim naslovom, i da ga pritom urednik pusti.

Ok, znam da je Kurir prizemna štampa, ali mogu na izražavanje makar malo da pripaze.

Klik ovde za tekst, ja ne želim da prekopiram ovde naslov teksta.

Moj jedini komentar na to biće onaj isti tekst od pre nekog vremena:
Mrzim kad koristite reč “retardiran”

 

edit: evo i ovi: Studio B
To im je neko saopštenje tako bilo dato, sad sam skoro sigurna.
U RSS piše “retardirani” u naslovu, kad se ode na vest, naslov je izmenjen, ali ostalo je u tekstu… slika malo kasnije

divota…

Posted on — 11 Comments

Reakcija

Danas u tramvaju mladić nedovoljno mentalno razvijen (nisam sigurna da se to baš tako kaže) ali očigledno dovoljno samostalan da može sâm da ide gde želi, razgovara telefonom vrlo glasno, više puta nekome objašnjava gde se tačno nalazi tramvaj u kom je. Sve se dešava iza mojih leđa, mene je sramota da se okrenem, tramvaj je poluprazan.

Potpuno me zgrozila reakcija ostalih putnika, listom su zblanuto gledali prema mladiću, nekolicina je vrlo neprimereno komentarisala sa svojim saputnicima.

A ja, ja nisam znala kako da reagujem, pa nisam ni reagovala. Da li je trebalo? Ne znam. Ne znam zato što me niko nije naučio, zato što prosto na našim ulicama nije uobičajeno da srećeš drugačije, nije bilo onda kad je trebalo da naučim, a nažalost, i dalje to nije slučaj.

Sa druge strane daleko više od negativnog utiska koji su ostavili ostali putnici, fascinirali su me mladićevi odgovori. Ne možete zamisliti sa kolikom preciznošću objašnjava trenutnu lokaciju tramvaja, nisam sigurna ni da bih ja uspela (sve i kad bih želela) da tako precizno opišem gde se tačno nalazim.

 

Posted on — 9 Comments

Oldtajmeri 2011.

Neizostavno, i ove godine sam bila na izložbi oldtajmera, juče je bio peti godišnji skup Udruženja istoričara automobilizma na platou ispred Saobraćajnog fakulteta.

Stižem oko 12, pred sam početak izlaganja. Fotografišem malo uokolo, naravno slika sa sprata je tu i ovog puta. Vreme je predivno sunčano, pa oldtajmeri sjajno izgledaju. Gužva je uobičajena, napolju, a i kasnije u amfiteatru.

gužva na platou, izložba oldtajmera gužva u amfiteatru, izložba oldtajmera

izložba oldtajmera 2011. izložba oldtajmera 2011. izložba oldtajmera 2011. izložba oldtajmera 2011. izložba oldtajmera 2011. izložba oldtajmera 2011.

Ovog puta od mene, osim fotografija, i dve priče, jedna viđena očima mog malog gosta prvačića S., a druga moja, sa izabranog izlaganja. (sve fotografije na jednom mestu pogledajte ovde)

Pre priča, izdvojiću još jednu interesantnu fotografiju. Ovaj auto, dovežen iz Amerike, poseduje registracionu nalepnicu, koja se tada zvala “speedometer reading sticker”  iz 1974. Ove nalepnice sada ima dve, i zovu se “odometer” – jedna je “state inspection”, a druga “federal emission test” za emisiju CO2 i druge zagađivače. (info by mixy koji živi baš u Pensilvaniji)

stiker iz 1974. stiker iz 1974.

S.-u su se najviše dopala vojna vozila, gde su mu dozvolili, a poneki i pomagali da uđe i isproba se na mestu vozača. Kasnije šetajući kroz gužvu, nailazimo na jedini lancem ograđen automobil, lanac je bio pričvršćen parkmetrom, i samim oldtajmerom, iz vremena kad je pisac ovih redova bio uzrasta prvaka. “Daj mi 5 din da ubacim ovde, pa da mogu da spustim lanac i uđem u ovaj auto.” Logično, zar ne? Ulaz se plaća…
Kasnije ulazimo u zgradu, na pitanje zna li šta je to (Saobraćajni fakultet) odgovara: “Ovde se znači upotrebljavaju ovi automobili.”
Možda sam ‘kupila’ jednog novog  budućeg saobraćajca.

prvak prvak prvak da plati ulazak da plati ulazak

Od nekoliko izlaganja izdvojiću ono o Sretenu Kostiću, prvom srpskom šoferu. Nešto od onoga rečenog sam znala, zahvaljujući prof. B. Staniću, naravno, i iz ove knjige:

… 3. aprila 1903. godine uvezen je iz Austrougraske prvi automobil, u vreme kada je Beograd imao oko 50 000 stanovnika. Ovaj prvi privatni automobil u Srbiji bio je vlasništvo Boška V. Radulovića, poručnika kraljeve garde, imućnog porekla. Automobil je kupljen u Beču, odnosno nedaleko od ovog grada u fabrici “Neseldorf” za 12000 kruna. Fabrički šofer, nemac po poreklu, dovezao je ovaj automobil do Beograda gde je ostao četrdesetpet dana da bi obučio vozačkoj veštini prvog srpekog šofera Sretena Kostića koji se kasnije bavio šofiranjem oko dvadeset godina i bio osnivač i prvi predsednik Šoferskog srpskog udruženja. Kostić je bio i lični vozač Kralja Petra Karađorđevića Prvog.

iz knjige Grupa autora, “Automobilizam u Srbiji 1903-1933”  Saobraćajni fakultet Univerziteta u Beogradu, 1993.

prvi automobil registarske oznake oglas za šofera

Ono čime sam se iznenadila bilo je saznanje o postojanju slika (akvareli ako nisam pogrešila) izloženih u kući Sretena Kostića u Jajincima. Naročito je interesantna slika na kojoj je specifično prikazana ‘opasnost’ konzumiranja alkohola i šofiranja (Uvrlo simboličnog naziva: Ultima staciona – poslednja stanica), kao i opsednutost registarskim oznakama (što se vidi na jednoj od fotografija).

slika Sretena Kostića

Naravoučenije: ovo nikad nije samo izložba, mnogo se može naučiti, ako vam je tema interesantna.

Prethodne izložbe na kojima sam bila pogledajte ovde.

Vidimo se, naravno, dogodine.

Posted on — Leave a comment

Gradić za decu

Moja draga gošća pisala umesto mene. Ja ću reći samo da su fotke potpuno cool, mene naravno oduševile saobraćajske, i da ću probati da odem da i sama pogledam ovu izložbu.


Pre nekog vremena slučajno videh da je u Areni postavljena maketa grada. Zanimljivo mi je zazvučalo. Juče se setim da traje do danas, pa prošetam sa sinom. I oboje se oduševimo. Nekako, nisam očekivala bog-zna-šta, pa sam otišla potpuno nepripremljenja, i gorko se kajem. Tek naknadno sam pročitala dva intervjua sa autorom, gospodinom Borivojem Vujićem, i shvatila šta sve nisam primetila.

Maketa zauzima površinu od 44m2, i ima 5.000 eksponata, a njena izrada je trajala punih 10 godina. I urađena je do fascinantnih detalja. U sceni sudara se vide i tragovi kočenja i slomljeni delići automobila, u nekim dvorištima se nalazi i veš koji se suši, u mnogim objektima saksije sa cvećem… Vozovi kruže, vetrenjače se vrte, ulična rasveta gori.
Toliko mašte, strpljenja, entuzijazma nisam skoro videla. I baš mi je ulepšalo dan.
Ako budete u prilici, nemojte propustiti da pogledate. I obavezno pre toga pročitajte ove tekstove:

Napravio maketu svog grada

Maketa Borivoja Vujića: “Gradić za decu”


Ja sam za vas izabrala neke fotografije, pa ako vas zanima više, vi pogledajte slideshow ispod, i naravno, posetite izložbu.

Gradić za decu Gradić za decuGradić za decu

Naročito su mi se dopale ove cool saobraćajske: parkiralište, malo mu fali širine prolaza, ali zato ima nepropisno parkiranih, na zelenoj površini; i lice mesta saobraćajne nezgode, i tragovi kočenja… kočnice imaju abs.

Parkiralište, malo mu fali širine prolaza, ali zato ima nepropisno parkiranih, na zelenoj površini Lice mesta saobraćajne nezgode, i tragovi kočenja... kočnice imaju abs :)

Posted on — Leave a comment

3. decembar

3. decembar, međunarodni dan osoba sa invaliditetom

Da obeležimo još jedan međunarodni dan osoba sa invaliditetom.

Od prošle godine do sad, glavna tema bila je inkluzija, koja je ušla na velika vrata i uz  dosta buke, i ne prolazi preterano slavno.

Često su pominjane institucije: u aprilu,u junu,
Najavljeni su lični asistenti: u maju,
Bilo je reči o novom velikom dnevnom boravku: u septembru,
I onda, ponovo, u novembru, pred obeležavanje dana osoba sa invaliditetom, opet mnogo više pominjanja u medijima:
Rastimo zajedno, Raspisan konkurs za podršku porodicama dece sa smetnjama u razvoju, Kako žive deca sa smetnjama u razvoju u Srbiji.

Vanja i ja vas pozdravljamo do naredne godine.

Posted on — Leave a comment

Kako žive deca sa smetnjama u razvoju u Srbiji?

Jutros, na Radio Beogradu 1, emitovana je emisija Magazin sa temom uključivanja u društvo dece sa smetnjama u razvoju.

Zaista odlična emisija, preporučujem da poslušate. To možete uraditi na sajtu RTS-a, ili ovde (dole u playeru sa e-snips sajta, samo kliknite na play dugmence).

Kako žive deca sa smetnjama u razvoju u Srbiji? Koliko ih je? Zašto ih često nazivaju „nevidljivom decom“?

Zašto ih je samo 15% uključeno u neki od oblika sistema obrazovanja? Koja vrsta podrške je najpotrebnija njima i njihovim porodicama? Koliko smo spremni da ih prihvatimo? Na kom nivou je naša svest o potrebi uključenosti dece sa smetnjama u razvoju u društvo? Gde smo zakazali?

Današnju temu i pitanja Magazina o socijalnoj inkluziji dece sa smetnjama u razvoju, pokrećemo u okviru kampanje „Rastimo zajedno”, koju vode Radio-Televizija Srbije, Unicef i Ministarstvo rada i socijalne politike.

Urednik i voditelj Tanja Zeljković

izvor Magazin

Powered by eSnips.com
Posted on — 2 Comments

Naš novi prijatelj

Još malo o inkluziji. Napisah u nekom komentaru na post o uvođenju inkluzije u škole da ona nije pravo mesto za početak uvođenja inkluzije, to treba raditi na ranijem uzrastu.

Naš novi prijatelj naziv je akcije kojom će se u beogradskim vrtićima promovisati inkluzija dece sa smetnjama u razvoju u redovne vrtićke grupe. Sjajna akcija, još boljeg naziva. Nadam se da se akcija neće završiti samo na beogradskim predškolskim ustanovama.

U predškolskim ustanovama počeo da se primenjuje projekat “Naš novi prijatelj”, čiji je cilj podrška deci s posebnim potrebama u procesu inkluzije u društvo.

“Naš novi prijatelj”, serija slikovnica i zanimljivih priča, je projekat grupe “Pomoć porodici” i Ambasade Finske.

Tim stručnjaka koji radi na projektu “Naš novi prijatelj” pokrenuo je i edukaciju vaspitača i roditelja po predškolskim ustanovama, jer kako kažu, bitno je da u procesu inkluzije učestvuju svi, posebno u godini kada je ovo pitanje i zakonski regulisano.

Kroz priču o dečaku Stefanu, koji ne čuje i posmatra svoje vršnjake kako se igraju u parku, a potom uspeva da ih izvuče iz neprijatne situacije i postanje njihov drug, dečaci i devojčice iz vrtića „Petar Pan“ u Batajnici uče kako da prihvate drugare koji su malo drugačiji od njih.

Tim stručnjaka koji radi na projektu “Naš novi prijatelj” pokrenuo je i edukaciju vaspitača i roditelja po predškolskim ustanovama, jer kako kažu, bitno je da u procesu inkluzije učestvuju svi, posebno u godini kada je ovo pitanje i zakonski regulisano.

…

Ceo tekst i video prilog pogledajte na sajtu B92.

Posted on — 16 Comments

Šetnja po Domu zdravlja

U vrtiću ovih dana pravili redovne briseve, Vanji pronašli neku streptokoku bez simtoma, i poslali nas u DZ na pregled, i ‘papirić’ da može u koletiv.

Priča ide ovako:

Dođete na kartoteku predškolskog dispanzera, jer vam dete ide u predškolsko. Kad pomenete godište deteta, zgranu se, kažu Vam da karton nije tu, nego je celo godište preseljeno na škosko, i da ga donesete. Vi. Onda se prošetate do školskog dispanzera, kažete da vam treba karton da nosite na predškolsko, oni vas pitaju u koju školu ide dete… dve sestre deset minuta traže karton, nalaze ga i daju vam ga u ruke. Nosite ga na predškolsko. Tamo predajete na šalter, neka druga sestra vas gleda belo, otkud sad vi sa kartonom. Deset minuta ‘rade’ nešto sa kartonom, pre nego ga odnesu doktorki. Kad kod doktorke završite, idete na šalter predškolskog da vam popune recepte, upute i ostalo. Pitate može li karton da ostane tu kod njih, jer se dete tu leči. Ne može. Vi morate da nosite karton nazad na školsko. A oni će da rade… ne znam šta…

Trebalo je ladno kući da ga odnesem, niko ne bi ni primetio.
Srećom pa nismo česti posetioci ove ustanove.

Da se ovo dešavalo pre mesec, dva, pola godine, godinu, ja bih se tu silno iznervirala. A sad… sve mi ravno bilo, Vanja i ja se divno prošetasmo hodnicima Doma zdravlja…