Posted on 5 Comments

FT1P

Odeš na pos’o.
Izađeš ranije da ideš da overiš uput za “majku pratilju” jer se to tako zove.
Svratiš na pumpu gde obično sipaš, a tamo priključena cisterna.
Ideš na drugu pumpu. Počne kiša.
Rekli ti u DZ da se uput overava u Nemanjinoj 30.
Tamo se vrtiš tri kruga, i na kraju se parkiraš 5 blokova dalje. Platiš parking. Izašlo je sunce. Ima 30 stepeni.
Odeš u Nemanjinu 30 u jednu šalter salu, pošalju te u drugu i daju broj šaltera.
Čekaš na šalteru, sretneš profesora koji takođe nešto overava.
Kad stigneš na red, momak ti kaže da se to oni ne overavaju više, jesu do pre godinu dana, sad overava komisija u matičnom DZ.
Tu se malo gicaš, kažeš da su te oni odande tu poslali, on ti preko one stvari kaže da probaš gore u njihovoj komisiji u sobi 108.
Odeš gore, pauza do 11:30, u 11:45 se nije još završila.
Kad konačno neko izađe, kaže ti da oni to ne overavaju, nego u Vladetinoj 3-5.
Vratiš se sve uzbrdo do kola, zajapuriš se, onda kroz gužvanjac se opet vrtiš da nađeš parking, i na kraju staneš na parkiralište kod Vuka.
Peške do dole, na ulazu ljubazan čovek u uniformi čuvara. Uzme knjižicu i upute i kaže ti da čekaš. Sad je već 12:30.
Čekaš ispred portirnice. I još čekaš. Stojiš.
U 13:15 konačno odnosi gomilu knjižica i kaže da čekaš ispred sobe 3.
Čekaš u hodniku. I još čekaš. Stojiš.
Proziva te konačno.
Uđeš, a ona ti sa vrata kaže FT1P.
Nemaš papir sa datumom intervencije koji je neko trebalo da ti da, a nije, samo ti je termin saopšten telefonom.
Saznaš da oni overu rade samo sredom, i da si eto, pukim slučajem ubo sredu, a prethodno si planirao da odeš u ponedeljak, pa je nešto iskrslo, pa u utorak pa je i tad nešto iskrslo.
Kaže ti da se za to ne čeka, ti odgovoriš da čekaš već sat ipo, i da je toliko o tome da se ne čeka.
Posavetuje te da to može da se overi i kad dete izađe iz bolnice.
Sad je već 14:00.
Da dođeš ponovo sledeće srede, i da se javiš portiru da ne čekaš. Verovatno istih onih sat ipo.
Ideš peške uzbrdo do kola. Platiš parking dva sata.
Ideš po dete u Boravak. Gužva u gradu.
Crkva zatvorila kapiju.
Praviš prekršaj, staješ sa 4 migavca, i trčiš po dete.
Dođeš kući skuvana.
Nema ništa za ručak.
Ideš napolje da kupiš.
Sutradan treba da ideš na konzilijarni pregled, pa ćeš uzeti taj papir, ako budu hteli da ti ga daju. Praviće se ludi.
Do sad smo tu stigli, a na dalje, ko preživi pričaće.

Ovako je počelo: Zubar

Ako vas nije mrzelo da ovo sve pročitate, nastavak će biti kad prođe intervencija.

Keep smiling. 🙂

Posted on Leave a comment

Naučila je slova

Pojam slova je, rekla bih, apstraktan. Naročito nekom ko ne govori.

Pre nekog vremena sam joj kupila neku igračku na baterije koja mi se učinila zgodnom. I baš joj se dopala.
Koristi, naravno, samo najjednostavniju opciju, ali naučila je slova.
Pogledajte.

Ponekad malo promaši, nekad je nestrplljiva pa više puta klikće, malo meša dž i đ, kad jednom promaši onda klikće bez gledanja bilo šta.
Odvlači joj pažnju TV koji se čuje u pozadini, pa kad pogleda tamo klikne neko dugme ne gledajući, ali ako je skoncentrisana samo na to, skoro bez greške pronalazi odgovarajuće slovo.
Još jednu istu takvu igračku smo odneli i u Boravak. Neki od drugara umeju i da pišu, pa će se baš lepo zabaviti.

Posted on Leave a comment

Opera

Ulazim danas po Vanju, kažu bili su u Operi.
Ja zapanjena, slušam dalje objašnjenje. Pruža mi flajer sa najavom predstave.
“Gledali smo Mocarta, Bastijen i Bastijena.”
“Jel u Madlenijanumu?” pitam. To je odmah preko puta.
“Jao, Ivana, pa potcenili ste nas!” reče Ljilja.

Okrećem onaj flajer, i ugledam logo Narodnog pozorišta.
Sad sam još više iznenađena nego što sam do tad bila.
Scena “Raša Plaović”. Svi su išli, povod je nastupajući svetski dan osoba sa autizmom, 2. april.

Kaže Ljilja da je bilo sjajno, da se i Vanja radovala, dopao joj se klavir.

Fotografije pogledajte na FB stranici Narodnog pozorišta.  Ovde saznajem da je u pitanju bila pretpremijera.
Vanja u Narodnom pozorištu
(Vanju možete videti desno, u ljubičastoj štraftastoj rolkici.)

Nađem posle link na sajtu grada:

Podrška Grada Beograda osobama sa autizmom

Gradonačelnik Beograda Siniša Mali prisustvovao je danas, uoči Svetskog dana autizma, operi „Bastijen i Bastijena” V.A. Mocarta u Narodnom pozorištu, koja je bliska i razumljiva osobama sa autizmom i populaciji osoba sa smetnjama u razvoju. Izvođenju opere prisustvovali su i sekretarka za socijalnu zaštitu Nataša Stanisavljević i upravnik Narodnog pozorišta Dejan Savić.

Operi je prisustvovalo i oko 200 korisnika i zaposlenih Centra za smeštaj i dnevni boravak dece i omladine ometene u razvoju.

– Po prvi put smo okupili sve korisnike naših dnevnih boravaka, koji su imali priliku da uživaju u operi koje je Narodno pozorište prilagodilo za njih. Veoma je važno da osobe sa autizmom na kvalitetan način provode svoje vreme. Takođe, ovo je dobar način da se skrene pažnja na probleme sa kojima se oni susreću, ali i na njihove potrebe i mogućnosti. Mi smo protekle godine podržali pet udruženja u cilju podrške deci i mladima sa autizmom, a pružamo uslugu socijalne zaštite u četrnaest dnevnih boravka, od kojih su dva specijalizovana – rekao je gradonačelnik.

Sekretarijat za socijalnu zaštitu je u 2015. godini finansijski podržao udruženja čiji su programi realizovani u cilju pružanja direktne pomoći i podrške deci i mladima sa autizmom, u ukupnom iznosu od 4.230.800,00 dinara.

Programske aktivnosti realizovane su u radionicama za podsticaj komunikacije dece iz autističnog spektra, radno-terapijskim radionicama i radionicama životnih veština. Učešće u radionicama osobama sa autizmom omogućilo je sticanje novih iskustava i poboljšanje njihove socijalne interakcije.

Opera je izvedena u organizaciji Narodnog pozorišta i Centra za smeštaj i dnevni boravak dece i omladine ometene u razvoju.

Na twitteru Sandra Simonović, u desetom kontekstu, pomenu ovo:


Iz momenta se setih sopstvenih, ali malo obrnutih reči, napisanih pre deset godina:

Nije lako biti roditelj deteta sa posebnim potrebama. Možda ne toliko fizički, koliko vas sve oko vas podseća da je vaše dete drugačije. Ponekad sebe uhvatim kako idem ulicom i gledam drugu decu. Gledam šta sve umeju i mogu da urade – kako se pentraju, trče, pričaju, zapitkuju, a duboko u sebi znam da moje dete verovatno mnoge od tih stvari nikada neće umeti.

Ne mogu a da ne budem realna kada je moja devojčica u pitanju. Teško mi je, strašno mi je teško da to priznam, ali činjenice prosto govore za sebe. To, naravno, ne znači da ću ja prestati da unosim celu sebe u njen napredak, ma kako mali on nekom izgledao. Najviše bih volela da me godine koje dolaze – demantuju!
Putovanje od nedonoščeta do posebnih potreba, 2006.

Malo je reći da sam ponosna.
I mnogo volim što me godine demantuju.

(Fotografija preuzeta sa FB stranice Narodnog pozorišta)

Posted on 1 Comment

1999.

Juna, jula 1999, tek što je bombardovanje bilo završeno, radili smo neki veliki posao u Banjaluci.
Sedimo tako u kancelariji Urbanističkog zavoda, kad se začuše sirene.
Nas dve, kuma i ja, (u tom trenutku u prostoriji) koje smo bombardovanje provele kod kuća u Beogradu se skamenismo, razmenismo poglede.
Oni, lokalni, prokomentarisaše nešto u stilu “a, prva sreda”.
Isprobavaju sirene jednom mesečno.
Ni malo mi nije bilo svejedno, grozan, grozan osećaj. Muka neka.
Proleti ti kroz glavu svaki silazak u sklonište, prelazak preko Gazele po vazdušnoj opasnosti, tresak u Kinesku ambasadu, CK, Hotel Jugoslaviju, Generalštab, Avalski toranj, Straževicu, aerodrom u Batajnici… Zemljotres.

Pomenulo se, ne povratilo se.

Posted on 2 Comments

Zubar

Negde početkom februara Vanji natekne zub.
Gde ćemo na pregled, hajde na Kliniku za dečju i preventivnu stomatologiju. Oni ne uspeju da je pregledaju, uspeli da šacnu u trenutku kad je zevnula. Mora totalna anestezija.
Prvo antibiotik, da se smiri, onda razgovor sa anesteziologom i dobijanje termina.
E, pa razgovor je u četvrtak izgledao tako što je dr sa mnom razgovarao (ja prvo došla sama, cenim razgovor, što da je vodim, on kaže mora nju da pregleda, ja se vratim i dovedem je), pitao da li hoda sama, i rekao da napravi dva-tri koraka. To je “pregled”. On se odigrava u čekaoničici manjoj od moje trpezarije, sa 5-6 stolica, i desetak ljudi. Sestra nije tu, da zovem posle praznika da dobijemo termin.
Evo, danas sam dobila termin.
23.6.2016.
Više od četiri meseca.

A svi ekstremno ljubazni, sve fino i krasno.
To je izgleda jedino mesto gde moze da se odradi intervencija sa totalnom anestezijom, jer ona, logično, ni usta neće da otvori.
Pitala sam jel može negde privatno, ne može, to niko neće da radi.

Ja sam se malo raspitivala za razlog velikog čekanja je što jedan anesteziolog dolazi sa Maksilofacijalne na jedan dan nedeljno, i tad urade dve intervencije. To je oko 110 dece godišnje. Cela Srbija.

Eto, kažu da nije to pitanje intervenciije i opreme već anestezije i anesteziologa.

Posted on 4 Comments

Lazanje bez bešamela

Ovo je moja verzija lazanja, smišljena potpuno slučajno. Mrzelo me da pravim bešamel, mnogo mi je jak, i lazanje budu previše masne za moj ukus.

Panona Durum kore za lazanje 500gPotrebno:
– jedno pakovanje Durum svežeg testa za lazanje, ono u ljubičastom pakovanju (probala sam razne vrste kora, ove su mi najlepše),
– oko 300g mlevenog mesa, ja najviše volim da je juneće, kupim u komadu pa ga sama sameljem,
– jedna konzerva paradajza (pelat, ili seckani), može i svež ako ga ima,
– malo paradajz pirea u tubi (jedna kašičica),
– začini, so, biber, peršun po ukusu,
– mrva zejtina,
– 500ml pavlake za kuvanje, (koja će služiti umesto bešamela), može Meggle od 10% masnoće,
– oko 300g sira, punomasnog, koji se lepo topi.
(i ne, nema luka, dobro ste pročitali)

Tepsiju podmazati zejtinom, za to treba možda 10 ml.
Na isto toliko (malo) zejtina propržiti mleveno meso da promeni boju, začiniti po ukusu. Dodati paradajz iz konzerve (iseckan ili ako je pelat, njega iseckati) i malo paradajz pirea iz tube. Kratko prokuvati, da pusti ključ, ne ukuvavati.
Sir izrendati.

Slagati:
kora,
pavlaka za kuvanje (po malo, trbuhom kašičice malo raširiti po kori, ne mora po celoj površini),
sos sa mesom,
rendan sir.
Na poslednju koru staviti samo pavlaku (malo više nego na ostale, lepo premazati celu površinu kore, kašičicom) i rendan sir.
Peći u rerni na 200°C oko 45 minuta. Nema potrebe da grejete rernu pre stavljanja, štedite struju.

Savet: pre sečenja sačekajte da se malo ohladi, kad je vrelo, klize kore jedna preko druge, kad se malo prohladi, seče se kao torta.

Prijatno.

Lazanje bez bešamela

Posted on 6 Comments

Izađi mi na teglu 2015

Izađi mi na teglu 2015. grupni portret Ove godine su se svakojake đakonije spravljale.

Krastavci na vodi. To nisam do sad nikad probala, rekoše mi da je vojvođanski specijalitet, moja baba banaćanka to nije pravila. Recept sam izguglala, hvala dragoj Vojvođanskoj kuhinji.

Jagode, maline, breskve, onako kako su nailazile. Tu je radio džemfix. Kajsije i šljive nismo slikali. Šljive slikane samo na drveću, dva dana kasnije završiše u tegli. Možda slikam naknadno, pa stavim i njih. Ova dva na starinski način.

krastavci na vodi maline i breskve šljive još na drvetu, uskoro u tegli

Posle došli na red lukčići, njih sam samo zalivala, drugi ih za mene izvadili. Feferonke raznobojne sam sama ubrala. I zelene paradajze. Paradajz paprike smo kupili, kao i šargarepu i krastavčiće. Recept za turšiju je stari proveren.

lukčići feferonke i druge paprike

paradajz iz bašte i krastavčići recept za turšiju

Ne smem da zaboravim ni peglane paprike, recept moje švester Zorice.

peglane paprike i šargarepa

Tu je naravno i ajvar, bez njega ništa. Recept stari provereni, pomagača mnogo.

ajvar ajvar
ajvar

Od nas za sad toliko, a ti zimo draga, nemoj da žuriš, možda bude još đakonija, strpi se malo.
To be continued…

Posted on 6 Comments

Politikin zabavnik

Nisam čitala Politikin zabavnik, ne pamtim…

Kad sam bila u osnovnoj, moja mama je od reči Zabavnik, isecala slova mog imena, i to je bilo zalepljeno na svakoj svesci i knjizi. Sećate li se kako smo ih uvijali? Beli ili plavi pak papir.

 photo IvanaZabavnik.jpg

Sećate li si stranice na kojoj su odgovarali na naša pitanja? E pa i na jedno moje su jednom odgovorili. Moram da priznam da sam dugo čekala odgovor, ali dobila sam ga, kao i opkladu sa tatom, čiji je odgovor, drugačiji od mog, bio pogrešan.

Kupovao se Zabavnik tada redovno, nije se propuštao ni jedan broj. I da vam kažem, nisam ga zvala Politikin zabavnik, on je bio jednostavno Zabavnik.

A onda se odraslo, pa sam prestala da ga kupujem, ne znam tačno kad, ni kako.

Nakon mnogo godina, na jednom dežurstvu na nekom ispitu, moja koleginica Ranka i ja dežuramo zajedno, i ona vadi iz torbe nekoiliko brojeva Zabavnika. Prvo sam bila začuđena, a onda sam se podsetila svih lepih stvari. Mnoge su se od njih naravno promenile, ali, zar nismo i mi?

Sad čujem po društvenim mrežama sve vrvi od vesti da će da ugase Zabavnik.

Da ugase? Ma kako bre? Ne smeju! photo Zabavnik.jpg

Moja draga drugarica Angelina aka Piskaralo je napisala kako da ga spasimo.

Trenutno je nedelja uveče, kiosci u blizini više ne rade, ali dragi Zabavniče, poći ću ujutru do prvog kioska, da vidim da li je za mene ostao bar jedan primerak broja od petka. Obećavam ti da ću od sad kupovati svaki broj.

Vanja nikad neće biti dovoljno zrela da shvati sadržaj Zabavnika, ali sigurna sam da će voleti da lista tvoje šarene stranice.

Donja fotografija naravno preuzeta sa sajta Politikinog zabavnika, a gornja napravljena od nje.

Posted on 9 Comments

Decenija blogovanja

10 godina BlagaNa današnji dan pre ravno deset godina nastao je ovaj blog. Bez bilo kakve namere i vizije, jednostavno sam pisala da ne zaboravim, pisala da sebi olakšam dušu.

Bilo je perioda sa više i manje aktivnosti na blogu, perioda besplatnih blog zajednica, međunarodnih, lokalnih iz susedstva, naših domaćih, i konačno sopstvenog domena.

Neki od perioda iz blog zajednica doneli su mnogo zajedničkih postova, druženja online i offline, i taj mi je period ostao u najlepšem blogerskom sećanju. Prelaskom na sopstveni domen sam se osamila, tek ponekad imala nekog gosta blogera, i ubrzo se razmena mišljenja sa foruma blog zajednice preselila na društvene mreže. Vreme je postalo brže, postovalo se kraće i sve češće na mrežama, a sve manje na blogu.

Društvene mreže su pojele ovaj blog.

Lakše je i brže napisati tvit, kratki status i link na fejsbuku nego smisliti, napisati i oblikovati post za blog. To zna svako ko je nekad probao da napiše post. Nije to baš samo sedneš i napišeš, koliko god se jednostavno činilo.

Kriva sam, priznajem. Tamo me ima, ovde me nema. Nije to nikakvo opravdanje, znam, mnogi su svoje blogove održali i u vreme brzih društvenih mreža.

Možda bih mogla da ovo mesto ponovo probudim, i napravim ga boljim nego što je bilo u poslednjih godinu-dve.

U međuvremenu se u našim životima izdešavalo ponešto lepog.
Sebe neću mnogo da pominjem, lepo mi je, ako me znate, onda znate i to.
Vanja je iz vrtića prešla u Dnevni boravak za decu sa smetnjama u razvoju, malu grupu velike dece koja je sjajno prihvatila, i defektologe i celu ekipu Boravka koji su baš kako su ih opisali i preporučili iz vrtića.

10 godina

Fotka saobraćajnog znaka uslikana danas pod neverovatno nepovoljnim okolnostima, sunce pravo u oči, a ideja dobijena iz knjige 1000 signs koju bih mogla da vam pokažem kroz neke postove.
Fotka sa svećicama preuzeta odavde.

E pa neka mi je srećan deseti rođendan Blaga.
Čitamo se i dalje, nadam se.
Najmanje još ovoliko.

Posted on Leave a comment

Tanke slane galete

Ovaj post, kao gošća neblogerka, piše moja drugarica AnaK.

slane galete by AnaKJuče je moj muž probao slane galete kojima se oduševio. Pošto je oduševljenje hranom kod njega veoma retka pojava, a ovaj slučaj pojačan činjenicom da je, prvi put u svom višedecenijskom životu, od domaćice tražio i recept, prosto sam morala da učinim nešto po tom pitanju.

Evo recepta:

1,5 šolja* belog vina
nepune 2 šolje ulja (ulja treba da bude malo više nego belog vina)
kašičica soli
prašak za pecivo
200g susama
800g mekog brašna

Praviti kuglice, rastanjiti ih da bude izuzetno tanko.

* nije navedeno kolika je šolja, ja sam koristila šolju zapremine 2,5 dl.

Pošto ja izuzetno ne volim da mesim, mesio je mikser sa žicama za testo. U suštini, ne treba tu neko posebno mešenje, samo da se sve lepo sjedini.

Pošto, takođe, ne volim ni da pipam testo, ja sam ga rastanjivala kao što na slikama možete videti.

Papir za pečenje s gornje strane sam skidala posle minut u aparatu, kad se galeta malo zapeče. A onda bih okrenula galetu, da dobije malo boje i s te strane, jer je apart dubok, pa ove tanke galete ne dodiruju gornji grejač.

Izuzetno ukusno, i neobično. Po izgledu očekujete kreker, a u stvari je meko.

Sjajna grickalica, baš.

slane galete by AnaK