Posted on 3 Comments

Zagrljaj

U pauzi velikog posla da zapišem, da ne zaboravim osećaj.

Od pre nekog vremena, sa Vanjom u vrtiću su i drugari koji dolaze iz Doma u Zvečanskoj, ponekad se srećemo ujutru. Jedna devojčica sa Down Sy je naročito mila, snažno me zagrli kad god ugrabi priliku.

Tako se jutros, bukvalno popela uz mene, i tako me čvrsto zagrlila ne želeći da me pusti. Nešto mi je nerazumljivo pričala, ali nema veze, izmazile smo se lepo. A Vanja, ugrabila je priliku da iskulira malo na čuvenoj stolici čekajući me da je obujem pa da prođemo kroz zelena vrata.

Posted on 8 Comments

Komšije

I ništa ne vredi što je danas akcija Očistimo Srbiju, i što baš ovaj vikend Gradska čistoća organizuje besplatno odnošenje kabastog smeća, moje komšije to rade ovako:

šut na stepeništu šut na stepeništu šut na stepeništu

Pritom ovaj šut stoji već nedeljama, a juče ujutru je osvanula i:

komšijska WC šolja

Vanja ne ume da prođe pored ovoga i da ne proba da pipne, prolaz je sužen da može da prođe samo jedna osoba, znači ja treba da idem iza nje, da je držim za obe ruke da ne bi nešto od ovoga pipnula.

Oni renoviraju stan, a mi svi ostali treba da živimo na gradilištu.

Treba li da kažem još nešto?

Posted on 11 Comments

Reakcija

Danas u tramvaju mladić nedovoljno mentalno razvijen (nisam sigurna da se to baš tako kaže) ali očigledno dovoljno samostalan da može sâm da ide gde želi, razgovara telefonom vrlo glasno, više puta nekome objašnjava gde se tačno nalazi tramvaj u kom je. Sve se dešava iza mojih leđa, mene je sramota da se okrenem, tramvaj je poluprazan.

Potpuno me zgrozila reakcija ostalih putnika, listom su zblanuto gledali prema mladiću, nekolicina je vrlo neprimereno komentarisala sa svojim saputnicima.

A ja, ja nisam znala kako da reagujem, pa nisam ni reagovala. Da li je trebalo? Ne znam. Ne znam zato što me niko nije naučio, zato što prosto na našim ulicama nije uobičajeno da srećeš drugačije, nije bilo onda kad je trebalo da naučim, a nažalost, i dalje to nije slučaj.

Sa druge strane daleko više od negativnog utiska koji su ostavili ostali putnici, fascinirali su me mladićevi odgovori. Ne možete zamisliti sa kolikom preciznošću objašnjava trenutnu lokaciju tramvaja, nisam sigurna ni da bih ja uspela (sve i kad bih želela) da tako precizno opišem gde se tačno nalazim.

 

Posted on 15 Comments

Mrzim kad koristite reč "retardiran"

Jednom sam na twitteru pokušala da objasnim da neke stvari nisu za zezanje i pravljenje viceva. Neki su shvatili. Malobrojni. Većina nije.

I često se, baš često u poslednje vreme, koriste reči tipa “retard”, “retardiran”, čak i od osoba za koje sam mislila da neke stvari shvataju… Ja nemam ni snage niti želje da se ponovo upuštam u to da svetu objašnjavam da neki izrazi mogu druge ljude da povrede.

Onda pročitam da nisam jedina. Pročitajte i vi.

What Happens When You Ask People Not to Say “Retard”

Iako sumnjam da će se nakon čitanja ove reči manje koristiti, ja sam prosto morala da ovaj link sa vama podelim.

Posted on 8 Comments

Sanjala sam

Noćas sam sanjala da Vanja izgovara neke reči, da ih ponavlja kad ih neko izgovori.

Obično se ne sećam svojih snova, ali kad se setim, a nešto sanjam što je nelogično, znam u snu da je to san.
Ovog puta nije bilo tako. Sve mi je bilo normalno i logično.

Posted on 2 Comments

Višnje

višnjeSveti Sava je školska Slava. E pa slavi se i u vrtićima. Dečica su pripremala priredbu.

Deo iz teksta priredbe koji dete izgovara glasi:
“da se moli Višnjem Bogu”.
Jedan predškolac ovo komentariše:
– A šta je Višnji Bog? Je l’ on daje višnje?

Ja sam potpuno fascinirana kako njihovi mali mozgovi fantastično funkcionišu. Za nekog ko ne zna pravo značenje reči, ovo je potpuno fenomenalno. Mene je kupio za ceo život.

A vaspitači koji su smišljali šta će u predstavi biti bi trebalo da su pedagozi, zar ne? E pa ovog puta to zaista nisu bili. Predstava je bila sa veoma teškim tekstom, ni blizu prilagođena uzrastu dece koji je izvode. A opet, sa druge strane, dečica su sjajno naučila tekst, verovatno bez razumevanja, kako pokazuje i ovaj dečji komentar.

Dobila sam naknadno deo teksta, pa sami procenite…

На Светога Саву

Малено сам ђаче, малено ми знање:
тек сам упознала буквар и читање,
али већ знам и ја за Светога Саву
и разумем лепо данашњу прославу.
Свети Сава беше син краљевске крви;
велики учитељ, просветитељ први;
он је отварао прве цркве, школе
и учио Србе да се Богу моле.
Зато цело Српство данас славу слави
и с љубављу кличе Светитељу Сави,
па му и ја кличем, иако сам мала:
“Светитељу Саво, слава ти и хвала!”

Војислав  Илић
Свети Сава

Над атонским храмом, још у давно време,
подиже се бура усред ноћи неме.
И док мрачним крилом за небо се хвата,
неко живо лупну у храстова врата. –
Игуман се диже. На уласку самом
стајало је момче, увијено тамом.
У његовој руци, што је горе диже,
с упаљена луча рујни пламен лиже.
Дим се вије, мота – и котури јуре
у капију тврду и зидине суре.
Ко је ово момче? који јад га слама?
и шта тражи ноћас од Божијег храма?
Црн, себарски плашт му млада плећа краси,
по коме су пале сребрнасте власи.
А по витком стасу што га дичи тако,
тврдом се је ликом опасао јако.
И он смерно стоји. О његову врату
само крст трепери у сувоме злату.
То бејаше Растко. Син Немањин то је,
што је царске дворе оставио своје –
Јер га љубав гони, јер га жеља слама,
да постане слугом Божијега храма.
Црн себарски плашт му млада плећа краси,
по коме су пале сребрнасте власи.
И над лепом главом, у дубини мрака,
сјајан колут сија од најлепшег зрака.

Жеља Светог Саве

Двадесетог овог века
Свети Сава на нас чека.
Са висине он нас гледа,
Где брат брату мира не да,
Па се моли Вишњем Богу
Да нам даде љубав, слогу.
Он позива браћу милу
Да чувају српско славље
И да држе православље.
Да се српски језик шири,
Да се брат са братом мири,
Да се слави српска слава
То нам жели Свети Сава.

ЗАВЕТ

На дан овај Светог Саве
кад га Срби свуда славе,
да Господу завет дамо,
да Му тврдо обећамо:

„Ићи ћемо путем славе –
старим путем Светог Саве,
живећемо ми у слози!
О Господе, ти помози!“

photo by dr_knox

Specijalan pozdrav pametnom predškolcu.

Posted on 8 Comments

Nemam – Imam

Čitam i slušam šta sve ljudi rade sa svojom tipičnom decom. I ponekad zavidim na svim tim sitnim zadovoljstvima.

Kaže Deda (@ na Twitteru ) malopre:

DedaBor na twitteru jutros

A ja sve to nemam, nemam tako obično, pa mi zato nekad bude žao. Ali neka, imam ja nešto drugo, imamo i mi svoja sitna zadovoljstva.

Evo jednog jutrošnjeg:

Obično stalno pali svetlo, i kad je sunce, nema veze, mora svetlo da je upaljeno.
Malopre, gasi svetlo u dnevnoj sobi, uzima me za ruku, i vodi do pretsoblja, otvara vrata od plakara, vadi jednu svoju cipelu i pruža mi.

Odosmo i mi napolje. Nema veze što ja imam da radim, i što je napolju smrzotina, svi planovi moraju da se odlože. Sad se ide napolje. Tačka.

Posted on 7 Comments

Najveće nasilje je ćutanje

Dan borbe protiv nasilja nad ženamaDanas, 25. novembra, obeležava se dan borbe protiv nasilja nad ženama. Tim povodom, kod mene gostuje moja drugarica Ivana, prenosim njen tekst objavljen u listu Dnevnik, u broju od subote 20. 11. 2010. 

Ivana, dobro mi došla.

Najveće  nasilje je ćutanje

Ne  gledam više domaće filmove. Ne zbog toga što nisu dobri ili što mi se ne sviđa  glumačka postava, već zato što mi je dosta gledanja scena nasilja, među kojima  je ono seksualno omiljeni šlagvort naših scenarista i režisera. Gotovo da nema  filma koji se bar u sceni-dve nije dao prilog seksualnom obrazovanju naše mladeži  prikazujući scene divljačkog seksa, silovanja i ponižavanja žena. “Otac na službenom  putu”, “Do koske”, da spomenem samo neke koji su se sa ženama obračunavali batinama,  psovkama i grubošću. Na scene u kojima žena ima ponižavajući položaj nije ostao  imun čak ni “Boj na Kosovu”, a tužni niz nastavlja se sve do “Srpskog filma”  koji je postao poznat po brutalnim scenama maltretiranja i silovanja toliko da  je zabranjen u mnogim zemljama.

Scena  nasilja svake vrste i u stranim filmovima, naročito holivudskim, ima koliko hoćete,  a ni silovanje i batine im nisu strani. Ipak, ne mogu da se otmem utisku da su  naše tuče i silovanja više ilustracija naravi i mentaliteta, potreba da se  naglasi patrijarhalni odnos prema ženama koji između ostalog pokazuje gde joj  je mesto, a mnogima služe da pomerenim erotizmom privuku publiku na gledanje.

Otkud  ova priča? Ovonedeljni četvrtak, 25. novembar, dan je posvećen borbi protiv  nasilja nad ženama, a naše televizije obeležiće ga kako i priliči u Srbiji – ćutanjem.  Nijedna emisija velikih televizija neće biti posvećena batinama koje, prema istraživanju  Viktimološkog društva, doživi  svaka treća  žena (30,6%) u Srbiji. Možda će se u glavnim dnevnim informativnim emisijama  provući koji trominutni prilog o nekoj sigurnoj kući ili priča o seksualnom  trafikingu, uz suvoparne statističke podatke koji ne otkrivaju dubinu pakla u  kome se nalaze, ali priče o tome kako je porodično nasilje u porastu neće biti.  Dakako, važnije su svađe na “Farmi”, najnovija dešavanja u “Beloj lađi” i  dokumentarac o Muhamedu Aliju – eto programa najvećih televizija u udarno TV  vreme.
Za to  vreme drugi ne ćute. Već danima se na internet sajtovima vodi pravi rat protiv  Fejsbuk grupe toplog naziva “Smrt ženama” koja promoviše najgoru vrstu nasilja  i iživljavanja. Grupa je više puta prijavljivana Odeljenju za visokotehnološki  kriminal i administratorima Fejsbuka, ali je uspevala da se vrati, dok se njeni  članovi, skriveni iza nadimaka, obračunavaju sa ženama- žrtvama nasilja koje pišu  o svom problemu kako bi pomogle drugima u borbi protiv nasilnika.

Šta rade  sudovi? Prema podacima Autonomnog ženskog centra, više od polovine presuda za  nasilje u porodici ne sadrži mere zaštite koje je tražio tužilac. Najčešća  doneta mera je zabrana uznemiravanja, što je u rangu pretnje prstom, dok je  mera iseljenja i zabrane pristupa u domenu statističke greške. O zatvorskim  kaznama da i ne pričamo.

Ako ste  u takvoj vezi, nemojte ćutati, ako ne zbog sebe, ono zbog dece, jer je 70 posto  nasilnika i samo bilo žrtva porodičnog nasilja kao dete. Ako poznajete nekoga  ko trpi nasilje, nemojte ćutati. Pružite joj podršku, moralnu i materijalnu, uputite je na Centar za socijalni rad i Sigurnu kuću u vašoj opštini i okrugu.  Ako poznajete nasilnika, nemojte ćutati. Prijavite ga policiji i Centru za  socijalni rad.

Samo nemojte biti kao naše televizije.

Ivana Vujanov,
“Dnevnik” Novi Sad, 20. novembar 2010.
Posted on 25 Comments

Banini… al’ za malo

Pre nekoliko nedelja LoveLeyla na twitteru javi da je kupila nove Banini kekse. Oduševim se ja tu naravno, jer sam stare Banini kolače obožavala, i ponadam se da su isti. Nisam mogla da se setim naziva onih starih, pa nisam uspela na net-u ni da pronađem sliku onih starih kolača, da, ono su bili kolači.

Pre par dana, natrčim slučajno na ove nove Banine, tek su se pojavili, i kupim po dva pakovanja od obe vrste koje su se pojavile. Dva pakovanja zato što Vanja kad vidi nešto slatko, pa još novo što ranije nije videla, nema šanse da pored nje neko drugi bilo šta proba.

I razočaram se. Potpuno. Ovo su keksi, skoro pa najobičniji, ništa ih ne izdvaja od ostalih sličnih keksa. Mrvljivi, ni Vanji se nisu naročito dopali. Blage veze nemaju sa onim nekadašnjim kolačima.

Jedino u čemu su mi stari pomogli, jeste da se prisetim starih naziva, i pronađem one stare, fantastične. Evo ih, za ove mlađe drugare, koji ih se verovatno ne sećaju.

Slatki oblaciZlatni cvetovi

Tamni vragolaniNežne simpatije
Fotografije preuzete odavde.

I na kraju reklama. Uživajte u gledanju i slušanju, kad već ne možemo u klopanju.

naslov © момсаб