Gleda i navija.
(izvinite na lošem kvalitetu slike, snimano popodne unutra, ispod spuštenih roletni, no, poenta ovoga je da se sluša…)
Gleda i navija.
(izvinite na lošem kvalitetu slike, snimano popodne unutra, ispod spuštenih roletni, no, poenta ovoga je da se sluša…)
Pakleno je napolju. Vreli vetar, i oko 14h temperatura je bila 40°C. Zato je juče na meniju bio ručak bez šporeta.
Potrebno je:
kus-kus (couscous), 1 šoljica po osobi (mada to zavisi i od osobe),
jedan veći paradajz, iz frižidera,
konzerva tunjevine,
maslinovo ulje,
sušeni (ili sveži) vlašac,
so,
vrijuća voda 200-250 ml po osobi,
od opreme: blender i ketler.
Staviti zrnca kuskusa u posudu, u ketleru skuvati vodu i preliti preko kuskusa i ostaviti oko 5 minuta da se tečnost upije, pa onda dodati maslinovo ulje. Paradajz isitniti u blenderu, dodati u nabubreni kuskus. Isitniti konzervu tunjevine (ja sam koristila Eva, odlična je, preporučujem) i dodati. Posoliti i promešati. Posuti vlašcem. Poslužiti.
Ručak se naravno jede ispred kompa, ali pošto je neki posao u toku, nije baš ambijent za fotografisanje…
Prijatno.
Olimpijske igre.
Najdosadnija predstava na svetu, otvaranje istih. Ne razumem opšte oduševljenje gledanja zajedničkog nastupanja hiljada ljudi, svi-kao-jedan. Pevanje i igranje. I onda praštanje na sve strane, pa paradiranje.
Smor.
Oduvek sam mrzela sletove, još iz Tiletovog perioda. Isto je to sve.
Da se razumemo, volim ja olimpijadu, takmičenja, razne sportove i razne kulture, navijanje, ali onaj cirkus mi je totalni smor. Zaista.
Izgleda sam u manjini.
Bila nam je danas Škrabalica u gostima. Baš je odavno nismo videli.
A Vanja je večeras za vas odabrala ovu pesmu.
Karolina Gočeva – Srešćemo se opet
Već odavno ja ne znam
I ne uspevam
Da ne mislim na tebe
Kad oči zatvaram
Gde si sad
Dok šaljem ti san?Već odavno mi
svako jutro ispiše
Na jastuku od čežnje
isto pitanje
Gde si sad?
Dal mislis na nas?Ne znam kako ti je
Kad te druga pokrije
Il te prazna postelja
Na naše vreme podseća?Samo znam
Srešćemo se opet
Negde ti i ja
Kad zvezde nam se sklope
Kao nekadaPogledom priznaću ti sve
Da nisam šiva bez tebe
I šta mogu?
To je jače od mene!Zna li iko šta to
Ljubav natera
Da vine se u nebo
Kao ptica mahnita
Pa bez razloga
Drugome sleti na dlanSve poljupci na svetu
Grade mostove
Gde duše jedna drugoj
U susret dolaze
A moja je
Na pola puta već čeka tePod kožom te
još uvek čuvam
i predosećamSrešćemo se opet…
prenosim vest
Sutra pomračenje Sunca
Ukoliko sutra bude vedro, građani Srbije imaće priliku da u 11 sati i 15 minuta posmatraju delimično pomračenje Sunca.
Kako predviđaju naši astronomi, pomračenje će trajati do 12 sati i 37 minuta, a ljubiteljima ovog prirodnog fenomena, koji se događa u proseku dva puta godišnje, preporučuje se da ga ne gledaju golim okom, već da obavezno uzmu zaštitni filter ili zagaravljeno staklo.
Aleksandar Otašević, iz Astronomske opservatorije “Ruđer Bošković”, kaže da će znatiželjnici pomoću teleskopa na Kalemegdanu moći da prate pomračenje Sunca tokom njegovog trajanja.
Inače, ovaj prirodni fenomen najbolje će se videti iz Sibira, Grenlanda, severnih delova Kanade i Azije.
U drugim delovima Zemlje, poput Arktika ovaj prirodni fenomen će zahvatiti 75 odsto pomračenja Sunca. Ali i tamo su male šanse da se ovo pomračenje, zbog lošeg vremena, vidi u potpunosti.
Oni koji ne budu u prilici da lično uživaju u pomračenju moći će da ga, zahvaljujući NASA, prate putem Interneta. Istraživački muzej u San Francisku, imaće specijalne programe posvećene ovom događaju.
Totalno pomračenje Sunca dogodiće se 22. jula 2009. godine i biće vidljivo sa južnijih delova Zemlje. Takođe, to će biti najduže pomračenje u 21. veku i trajaće čitavih šest minuta i 39 sekundi.
Pošto će se ono desiti u periodu monsunskih kiša, moći će da se vidi samo ako vreme to dozvoli, i to iz Indije, Nepala, Bangladeša, Butana, Kine i sa Tihog okeana.
Totalno pomračenje Sunca dešava se kada Mesec, Zemlja i Sunce dođu u istu liniju, te Mesec Zemlji zakloni sunčevu svetlost.
Kako najavljuju u Astronomskoj opservatoriji, 16. avgusta će doći do drugog prirodnog fenomena – pomračenja Meseca. Astronomsko društvo će organizovati posmatranje pomračenja Meseca pomoću teleskopa za sve zainteresovane.
Ma ne, niste pogrešno pročitali. Stigla mi je u goste moja prijateljica Amalija. Probajte pa javite utiske.
Evo rešenja kada vam se u pola noći jede nešto slatko.
Pre nekoliko dana se na forumu pojavio link sa receptom za brzi kolač. Naravno, kao neko ko je zavisan od svega što u sebi ima trunku šecera, požurila sam da recept isprobam.
U startu sam odustala od ORIGINALNOG jer je za naše prostore malo “nejasan”, nisam bila sigurna šta je cake flour. Bilo je nekoliko tumačenja, da je to brašno sa praškom za pecivo, ili da je to brašno sa gustinom. Ja sam se odlučila za varijantu sa oštrim brašnom i malo praška za pecivo.
Druga stvar koja me malo bunila bila je količina. U ORIGINALNOM receptu stoji Tablespoons, što bi trebalo da su velike kašike, ali kada sam u šolju stavila 4 kašike brašna, učinilo mi se da će biti previše mase i da će se prelivati, pa sam za meru uzela kafene kašičice.
Konačno,evo i recepta.
Jedino sto je neophodno je imati mikrotalasnu.
Potreban materijal (pored mikrotalasne):
4 kk oštrog brašna
4 kk šecera
2 kk kakoa
3 kk mleka
3 kk ulja
1/3 kk PZP
1 jaje
1 šolja za čaj
*kk – kafena kašika
*PZP – prašak za pecivo
U šolju stavite brašno, šećer, PZP. Dodate mleko i ulje, dobro umutite pa dodate jaje. Sve dobro izmešati da se dobije ovakva masa.
Staviti u mikrotalasnu, oko 3 minuta na 1000W, ali kako ja nemam pojma koje je snage moja MT, “pekla” sam je 3 minuta u programu za prženje kokica, a pošto je svetlo u MT pregorelo, morala sam da otvaram, pa sam malo zeznula kolač u narastanju…
Gotov kolač izgleda ovako… Vazdušast je i suv (kao kolači koje su nekad pravile bake, kuglof i slično tome).
Varijanta 1. sa topingom od čokolade; Varijanta 2. sa šećerom u prahu

Sigurno bi bilo super ako se u masu doda nešto od… suvo grožđe, orasi, seckana čokolada ili velika štangla čokolade u sredini koja bi se istopila pa bi sredina bila njami…
Varijante na temu nekom drugom prilikom.
Brljavim ovih dana po vestima na RSS, i naiđoh na nekoliko tekstova o učešću dece ometene u razvoju u predškolskom i školskom sistemu. Poražavajuće.
NVO: Oko 60 odsto dece sa smetnjama u razvoju ne ide u školu
Oko 60 odsto dece sa smetnjama u intelektualnom razvoju u Srbiji nije obuhvaćeno obrazovnim sistemom, saopštili su predstavnici nevladinih organizacija koje se bave položajem osoba sa invaliditetom.
…”U izveštaju Vlade Srbije o poštovanju povelje UN o pravima deteta za period 1992-2005. navodi se da 15 odsto dece sa intelektualnim smetnjama pohađa specijalne škole, a samo jedan odsto ide u vrtiće. Takođe se ističe i da ti podaci nisu potpuni i precizni”, navela je Milojevićeva.
Izvršna direktorka Udruženja studenata sa hendikepom Ljupka Mihajlovski istakla je da se uključenje dece sa hendikepom u redovne škole u Srbiji ne sprovodi sistemski i da nastavni kadar nije dovoljno obučen za to.
…
Ceo tekst pročitajte ovde, a ostale tekstove ovde i ovde.
Ovo je zaista poražavajuće, ali takva je stvarnost u Srbiji. Beograd bi trebalo da je najbolji, a brojke kažu sledeće:
Na primer, opština Novi Beograd ima oko 250 000 stanovnika, predškolska ustanova ima mesta za oko 7200 dece, od toga 28 (dvadeset osam!) za decu ometenu u razvoju. Koji je to procenat?
Ili opština Zemun, ima oko 150 000 stanovnika, predškolska ustanova ima oko 3800 dece, od toga 7 (sedam!) za decu ometenu u razvoju. U vreme kad je Vanja trebalo da krene u vrtić, krajem 2005. godine, u ovom vrtiću su sva mesta bila popunjena, mogli smo da dođemo na listu čekanja.
To je ponuda državnih predškolskih ustanova. Gde mislite da bi trebalo da se upiše onih preostalih 99% dece ometene u razvoju?
Sa druge strane, nisam čula da neko privatno obdanište prima decu sa smetnjama u mentalnom razvoju. Što se tiče fizičke ometenosti, tu je situacija nešto bolja, znam primere gde su u nekim privatnim obdaništima bili spremni da upišu decu.
Pokušala sam da pronađem broj dece sa smetnjama u razvoju u odnosu na ukupan broj dece. Nisam uspela. U Srbiji ne postoji sistematsko praćenje ovakvih podataka. Pronašla sam neku procenu iz Danske, koja kaže:
Prema jednom danskom ispitivanju, koje se zasniva na definiciji razvojnih smetnji, ocjenjuje se da oko 0,45 procenata stanovništva ima smetnje u razvoju.
izvor
To bi u brojkama, recimo značilo, da ako npr. na Novom Beogradu ima mesta za 7200 dece, od toga treba da je 32 za decu sa smetnjama u razvoju.
Na ovoj opštini nismo mnogo daleko od tog broja, ali nije svuda takav slučaj.
još se nije osušilo…
Juče popodne, Kališ.
Velika gužva je bila, 34 mame sa Roditelja, uglavnom sa dečicom, i po neki tata.
Vanji je malo smetala gužva, pa je bilo cike i dreke, ali ništa opasno.
Hvala teti Nastasji što nam je pozajmila knjižice, hvala teti Oblačiću što nas je slikala, hvala Beloj kafici, maloj A. drugarici vežbačici, i teti Sandri što su se sa nama slikale.
(mi smo ove dve desno, to ste valjda skapirali)
ako bude još koja slika, naći će se ovde
Pojma nemam postoji li ovakva blogerska praksa, ali ako ne postoji, evo Dejan i ja je izmislismo.
Jedan post, dva teksta, dva autora, na dva bloga.
Sinergija
by Ivana
Sećate se ovoga? E tad je sve krenulo da se završava. Onda je bio Sud. Pa se čekalo ročište. Pa se čekala presuda. A ja sam sve to čekala da bih uradila ovo.
I presuda je stigla. Od februara je kucali. Što mene nisu pozvali, časkom bih ja to završila. Ali ne, to sve mora temeljno. I u ime naroda. Ma ne, niste pogrešno pročitali, na presudi piše baš to. “U ime naroda”
Sad treba menjati sva dokumenta, i počinjem od lične karte. I već mi muka pripala. Što, pitate se sigurno.
Pa pre mesec dana, hitno mi je trebao pasoš, stari, dakako, i tom prilikom sam shvatila da se neka gadna stvar dešava u mom matičnom MUP-u. Poranila ja jedno jutro da vidim šta mi sve za pasoš treba, al sam se vratila pre nego što sam krenula. Stoji pandur ispred vrata, ne dozvoljava da se uđe, pušta tek po nekog, a napolju, miting. Ne možeš ni da priđeš, da pitaš šta ti sve treba. Srećom tu je net, i sajt MUP-a, pa se tamo lepo obavestih o svemu. I još jedna sreća, odmah pored prostorija matičnog MUP-a, jedna privatna agencija prodaje, i popunjava, dakako, potrebne formulare i uplatnice. Tamo je malo manji red, rešim ja da tako odradim. Dvestotinak dinara po formularu, bolje nego da se gužvam i za to. E onda se setim da imam vezu. I umesto za 2-3 nedelje, dobih ja pasoš za jedan dan, ma šta za jedan dan, za 20 minuta. Hvala ti vezo moja draga.
Veza moja meni lepo objasni kako su gužve zato što su svi navalili da vade nove lične karte, jer je to valjda sad “in” što bi rekli, da se pohvale kako imaju nove. Kakve nove lične karte, pitam ga ja začuđeno. Pa nove, kako ne znaš, one sa čip(s)om.
I tako, sad, stiglo mi je dugo očekivano Rešenje iz Suda, pa ja mogu u proceduru. Već mi se pred očima smračilo. Spremam se ja prvo psihički. Obiđoh već pomenuti sajt MUP-a u potrazi za informacijama, pa se malo odobrovoljih. Neću morati da ponovo vadim krštenicu i državljanstvo, važe mi ona što izvadih pre nekog vremena.
Već sam dobila i savete onih koji su kroz slično prošli, da mogu da predam dokumenta na bilo kojoj opštini, savetovaše mi Sopot. Uuuh. Pa ja dok stignem u Sopot, isto ko da sam 2-3 sata čekala kod mene u MUP-u. Nisam još predala šta mi treba, psihička priprema mi jooš nije dovoljno dobra. A kad pomislim na menjanje ostalih dokumenata u istim tim prostorijama… Ne, ne smem dalje.
I onda šlag na tortu.
Jedno je dete dobilo novu LK, posle svih ovih peripetija i maltretmana, sa rokom važnosti od mesec dana. Greška, pomislim ja odmah.
Ali neeeee. Nije greška. Tako treba. Dete još nema 16 godina, puni za mesec dana. A deca od 10 do 16 godina dobijaju LK na period… ne, ipak ću morati da citiram:
Lična karta izdaje se sa rokom važenja od 5 godina, a deci sa rokom važenja od 2 godine, a najkasnije do kraja meseca u kalendarskoj godini kada pune 16 godina života.
… šta god to značilo.
Niko naravno tom detetu, niti njihovim roditeljima nije umeo da kaže ništa o pomenutom vremenu važnosti izdatog dokumenta. Zašto? Pa zato što se ne razumeju u svoj posao.
Pa kakav je to mozak potreban, koliko je škole potrebno da završite, koliko tablica množenja da naučite da biste umeli da oduzmete dva broja i posavetujete nekog šta treba, a šta ne treba da učini.
Da, ovde izgleda svuda rade samo oni koji se u svoj posao ne razumeju.
by Dejan
Priča se dešava u jednom gradiću u unutrašnjosti, glavna junakinja je sestra devojke (devojčice) koju virtualno poznajem sa jednog foruma.
Našoj glavnoj junakinji treba nova lična karta, koju izdaje odlično uređeno Ministarstvo unutrašnjih poslova u odlično uređenoj državi Srbiji. E, divota.
Nećemo sad o tome šta je sve potrebno od papira i dokumenata za PRVU ličnu kartu. Nećemo ni o tome da izvod iz matične knjige rođenih ne sme da bude stariji od šest meseci, zaboga – pa opšte je poznato da građani Srbije menjaju mesto rođenja i svoje biološke roditelje na svakih mesec-dva. A nećemo ni o tome da u inostranstvu ne možete da “upišete” besplatne akcije bez lične karte, a zakon zabranjuje iznošenje lične karte iz zemlje.
Elem, rekosmo nećemo o tome. Samo smo ubijali vreme dok čekamo u beskrajnom redu da predamo mukotrpno prikupljena dokumenta i uplatnice – sve za dokument koji smo zakonski obavezni da imamo. Ličnu kartu.
Ali ne bilo kakvu ličnu kartu: to je THE lična karta, ona nova. Sa čipom!
Obavljamo i sve one visokotehnološke procedure, kao što je skeniranje prsta. Nema više umakanja u mastilo, stigao 21. vek i kod nas. Nauka! Samo još da prestanemo da se bojimo iste.
Ipak, nešto nas kopka. I našu glavnu junakinju, isto. Guramo glavu kroz šalter, premalen ipak da se kroz njega provuče i gorepomenuti 21. vek:
– Izvinite, a koliko važi ova lična karta?
* * *
Auh!
Šta je ovo sad!? Službenici našeg Ministarstva nisu obučeni za ovakva pitanja! Otkud znamo…
Devojka kaže, doslovce: “Ćute i gledaju se jedno dva minuta, a onda kažu da će da pozovu i pitaju”.
Ostalo je na tome…
* * *
Nova lična karta je konačno gotova. Lepa, nova, ko kartica. Ima i čip.
I traje… mesec dana.
MESEC DANA !?
Roditelji naše junakinje odlaze opet do šaltera, i pitaju o čemu se radi.
Odgovor (prenosimo u originalu, šteta bi bila da se ovakav biser zagubi):
– Pošto je maloletna, kompjuter određuje koliko će da važi.
Dakle, policajci nisu dužni da znaju, mogu na ekstra zahtev da “pozovu i pitaju” (verovatno bi odgovor dobili od kompjutera više instance), ali izgleda da je kompjuter vrhovna vlast.
Eto, samo toliko. Tek da pokažemo koliko su kompjuteri postali bitni u svakodnevnom životu.
Dobro, naša junakinja bar neće morati da juri novi izvod…