Posted on — 4 Comments

Škola, part two

Počelo je ovako. Nisam reagovala onda onako kako sam očekivala. Ne znam zašto. Prošlo me valjda.

Pre neki dan, u poštanskom sandučetu ponovo poziv. Rukom dopisano nešto ovako “ako niste u mogućnosti da dođete u datom terminu, molimo Vas da se javite na te i te brojeve telefona od 8-18h”. I ja popodne, pravac Škola.

Veliki je odmor, klinci napolju.

Ne postoji portir niti ništa slično, da pitam gde da idem. Pronalazim jednu tetkicu (oduvek sam volela ovaj naziv) koja mi vrlo ljubazno objasni gde da idem i koga da tražim. Odlazim tamo, ispred vrata, u hodniku sede mama, tata i devojčica. Pitam ih, da li čekaju tu, ja bih samo nešto pitala. Puštaju me, jer i oni ionako čekaju da prođe odmor i ogromna galama u hodniku (zaboravi čovek kako klinci umeju da galame). Pokucam i ulazim, pošto nema šanse da čujem da mi iko iznutra odgovori.

Ulazim. Unutra gospođa, po mojoj proceni, nešto starija od mene. Pokazujem joj papir, kažem ovo sam dobila pa sam htela da Vas nešto pitam. Odakle vama podatak da ja imam dete koje treba da krene u školu. Prvo me gleda belo, pa mi kaže da imaju spiskove.

U pravu ste, imam dete odgovarajućeg godišta, ali ono ne može da ide u školu, ometeno je u razvoju, zato vas pitam odakle vam podatak.

Ona nešto tuc-muc, nije sigurna odakle su spiskovi, otvara mi orman, vadi spiskove da mi pokaže.

Ok, kažem ja, to je sve u redu, ali moje je dete “u sistemu”, kategorisano tamo gde treba, prima tuđu negu i pomoć jer je višestruko ometena, ide u specijalan vrtić, to ste sve mogli da saznate, da i sa druge strane potražite neke spiskove. Gradski sekretarijat za obrazovanje, Centar za socijalni rad…

Pitam konkretno za gradski sekretarijat za obrazovanje. Kaže: nisu im poslali spiskove. Pa nisu, verovatno jer ih niste ni tražili.

Pritom se sve vreme tresem kao prut, kao da sam ja nešto loše uradila. Kao da ja svoj posao nisam uradila kako treba.

Izvinjava se. Samo, šta sad vredi izvinjenje kad je šteta već učinjena.

Uh koliko mi je samo trebalo da ovo izađe iz “draft”-a.

Posted on — 5 Comments

Teorija i praksa

Teorija kaže ovako:

Изводи се уручују у року од 2 – 5 дана за лица са пребивалиштем на територији Града Београда-куриром.

izvor: Opština Savski Venac

A praksa kaže ovako:

Dokumenti naručeni na Veliki četvrtak, 24.4.2008, stigli danas, 13.5.2008. posle 9 radnih dana.

Posted on — 20 Comments

Kako mali Đokica zamišlja…

Ovaj blog je apolitičan. Bio je od sad, a biće i dalje. Ustvari, Joe je kriv, on je prvi počeo, ja ću samo da se malo nadovežem. Samo malo.
Ovo i nije politička reakcija. Ovo je stručna reakcija na iznete zaključke.

Dakle, ovako. Čitam raznorazne vesti na RSS, i uvek mi one o saobraćaju i osobama sa smetnjama u razvoju privuku više pažnje.
Pročitam malopre ovo:

Vučić: Gužve zbog nesposobne vlasti
5. maj 2008. | 11:04 | Izvor: Tanjug
Beograd — Kandidat SRS-a za gradonačelnika Beograda Aleksandar Vučić izjavio je da Beograđani kasne na posao zbog “nesposobnosti gradskih vlasti da reše gužve u saobraćaju”.

Na prilazu Brankovog mosta sa novobeogradske strane Vučić je izjavio da Beograđani svakog dana kasne na posao od 30 do 45 minuta, kao i da “nemaju vremena ujutru da doručkuju ni da popiju kafu”.

…

Na osnovu kojih činjenica je donet ovaj zaključak? Rekla bih da je “iz rukava”.

Kasne samo oni koji nisu krenuli na vreme.

Da, gužva je, pa šta?
Bolje nego prazan autoput iz vremena malog i ostalih Đokica…
(a uzgred, jutros baš i nije bila neka tako strašna gužva kakva inače ume da bude)

“Živi bili automobili!”

Posted on — 7 Comments

Taksisti su posebna sorta

Tu smo mi, samo je Vanja malo bolesna. Malo kašlja i temperature, ništa strašno.

E to nije strašno, ali nešto drugo u mojim očima itekako jeste.
Juče smo Vanja i ja jedva našle taksi koji je pristao da nas poveze do kuće.

Od kuće zovem taxi telefonom, idemo u DZ (Dom Zdravlja, naravski). Jedno udruženje (koje pita za destinaciju) “nema nikog u blizini, molimo probajte kasnije”. Drugo udruženje posle dužeg čekanja šalje nam vozilo. Pritom, moram da pomenem da smo stalne mušterije, i da se svakog dana vozimo, znaju me već kad kažem adresu.

Odradili u DZ šta smo imali.

Izlazimo. Taksi stanica je neposredno pored DZ. Velika taxi stanica. Imam iskustva od ranije, vrlo neprijatnog, pa i ne pitam prvog, nego idemo do kraja reda, prilazim jednom koji je, po mojoj proceni, 12-15 u redu. Čuje dokle treba da nas vozi, odbija, kaže, pitajte nekog drugog. Pitamo drugog, isto. Tek je treći pristao da nas poveze.

Razmišljam sad, šta je ustvari trebalo da uradim. Da onoj dvojici zapišem brojeve i udruženja i da podnesem prijave? Da podnesem prijave policiji?

Taxi služba je usluga. Ako niste spremni da radite onako kako pravila kažu (a pravila kažu da se ne sme da odbije vožnja – tako sam barem ja razumela ova pravila ovde) onda nemojte ni da radite.

Čisto informacije radi, start je 98 dinara, a iznos na taksimetru do moje kuće 175 dinara.

Šta mislite o ovome? Nije prvi put da se dešava, pa onda sigurno nije ni poslednji. Kako da ubuduće reagujem?
Pritom, vide da imam dete koje slobodno mogu da kažem “jedva hoda”, sapliće se o svaku neravninu, iako je sve vreme držim za ruku.

Zaista, nisam do sad nikog ni za šta prijavila, ali mislim da je vreme da počnem, pogotovo, što mi se na ovoj taxi stanici ovakva situacija desila barem 20 puta.
Zapravo, budem besna u tom trenutku, ali mi je važnije da ono što treba odradim do kraja (u ovom slučaju da se dovučem do kuće) i posle zaboravim koju sam nameru imala.

Sad će moja prijateljica Laluve da me opet opomene da previše pričam o taksistima…

Posted on — 25 Comments

Škola?

Evo me plačem.

Malopre, zvoni mi neki čovek, drži koverat u ruci. Sama sam, otvaram.
Predstavlja se, kaže ja sam iz škole te i te, vi imate dete koje treba sad da krene u školu, pa sam vam doneo mali promotivni film o našoj školi.
Zbunio me totalno.
Samo sam uspela da mu odgovorim da imam dete odgovarajućeg godišta, ali pošto je ometeno u razvoju, neće ići u školu.
On se silno izvinjava, kaže dobijaju spisak iz Opštine…
Ja uzimam koverat sa diskom unutra i nekim papirima, zahvaljujem se čoveku, on se ponovo izvinjava i odlazi.
Ja zatvaram vrata i počinjem da plačem.

Pojma nemam kako ide procedura oko upisa dece u školu, ali potresla sam se veoma.
Sad vidim da u materijalu koji sam dobila ima i sajt i email adresa direktora škole, razmišljam se da mu pošaljem email.

Sa druge strane, ne znam ni kako bi oni mogli da znaju da moje dete nije za školu, osim da, recimo kontaktiraju Centar za socijalni rad, ili Dom Zdravlja. Moje dete je u sistemu, pa bi nas možda pronašli, ali šta je sa ostalima?

Moram još da razmislim…

Posted on — 9 Comments

Pacovi i ostale domaće životinje

Priča počinje pre par nedelja, i možda bi ostala nenapisana da nisam danas slučajno na vestima videla prilog o tome…

Ali idemo redom. Prvo jedan flashback from childhood, ima veze sa temom, ostanite tu.

Sećate se onih crvenih plastičnih (slovenačkih) kioska kojih je Beograd bio pun pre xy godina… E tad sam ja bila klinka i u takvim kioscima su se između ostalog prodavale viršle. Par viršli u zemički, sa senfom. To je bio vrhunac soc-realističkog (ne)ukusa. E, ja nisam smela da jedem te viršle, branili mi roditelji. Pojma nisam tada imala zašto, pa sam krišom sa drugaricama ipak konzumirala pomenutu “brzu hranu”.

Viršle stoje u vrućoj vodi. Kad “naručiš” (hehe kakav zgodan izraz…) tetka ih prebaci u manji sud u kom vri nešto što liči na vodu. Verovatno vri tako od ujutru. Iza leđa, iz ogromne kese izvlači zemičku, od prekjuče, već presečenu napola, stavlja je specijalno pripremljeno parče papirna, sa odštampanom reklamom, boja verovatno sadrži olovo, no, koga to briga. Stavlja viršle u zemičku, i poliva ih (da, poliva dobro ste pročitali) senfom u tečnom stanju. Vrhunac zadovoljstva, šta da vam pričam…

Kraj 70-tih, centar Novog Beograda, Mercator.
Lokacija jednog od ovakvih kioska.

– Mama, jel mogu viršle.
– Možeš, idemo u Mercator da kupimo, pa ćeš jesti kod kuće.
– Ali ja bih ove.
– Te ne možeš.
– Zašto?
– Zato što svakog dana kad se vraćam sa posla, tu se oko tog kioska vrzma more pacova.

Beograd, blok 23, pre 2-3 nedelje.

Dolazim po Vanju u vrtić, prilazim ulaznim vratima, ispred mene, od kontejnera prema dečjem košarkaškom igralištu pretrčava pacov. Ja se ukopala. I majka koja sa detetom ide sa druge strane, već su izašli iz vrtića. U automobilu sedi deda jednog Vanjinog druga iz grupe. Prolazim pored njega, i pitam da “videste li vi OVO?” “Aaa, jesam, pa to je tako svakog dana, ja ih stalno gledam dok čekam u kolima.” Penjem se gore, i dalje sa nevericom, prosto ne znam ni kako bih reagovala. Ispričam naravno “osoblju vrtića” i zamolim da prenesu da se pozove služba za deratizaciju.

Dva dana posle toga, dolazimo ujutru, vidim da je bila deratizacija, posute one roze kuglice.

Nisam više videla pacove.

Kad, danas popodne, vrtim kanale i naletim na ovaj prilog na TV B92. Vrtić iz priloga je upravo onaj u koji ide Vanja. I sad baš ne razumem, kad je ovo snimano? Da li su se pacovi ponovo pojavili i nakon deratizacije. Vidim snimke nekih devojčica u džemperićima, to sigurno nije ovih dana snimano.

I sad kao opšte zgražavanje i briga za zdravlje dece. Heh… Mora se prekinuti lanac na početku. Stvarno je neviđena štroka u tom bloku. Mene je prosto strah da prođem kroz prolaze između zgrada, da mi nešto ne doleti na glavu, što je neko zgodno izbacio kroz prozor. Gde mi to živimo? Kakve su to navike života u velikom gradu? Glodari žive tako što se hrane otpacima koje ljudi ostavljaju. A njih ima dostupnih, svuda i u velikim količinama.

Dajmo se u pamet.

Nemojte bacati đubre u otvorenim kesama. Tako će glodari teže dolaziti do hrane. To je najmanje što mi možemo da učinimo.

Toliko od mene za sad. Ja sam, inače, u Centralnom savetu roditelja PU “11. april” ispred vrtića “Pčelica” (kao i jedan poznati novinar pomenute TV kuće samo ispred drugog vrtića) pa ćemo videti kako će se ova stvar odvijati dalje.

Stay tuned…

Posted on — 11 Comments

Ne hvala, neću nazad

Ovo je jedan potpuno lični utisak od malopre.

Vraćam se kući iz vrtića, vidim ima nešto u sandučetu, otvaram, kad ono jedan tri-fold letak, kao pismo, šatro na kućnu adresu (koga li će samo da prevari) od jednog od predsedničkih kandidata.
Nisam još ni otvorila, vidim od koga je, i razmišljam se da li da ga iscepam i bacim. Uzmem ga ipak. Penjem se do stana, otvaram prvi od tri dela, čitam prvu rečenicu ispred vrata. Kaže:
“…upućujem ga direktno na Vašu kućnu adresu, jer direktan je i način na koji iznosim svoje mišljenje, kao i princip kojim suštinski poštujem Vaše mišljenje i Vaš glas”
Ahaaaa, kako da ne.
Smejem se u sebi, otključavam vrata, otvaram dalje, vidim potpis kandidata.

I tad shvatih zašto sam oduvek znala da za njega i njegovu opciju neću da glasam.

Rukopis nagnut ulevo, kao da stremi unazad.

Hvala, neka, ja bih ipak napred.

Posted on — 14 Comments

Loodilo zvano Nova Godina

Evo ga, počinje.
Prekjuče, ja po Vanju u vrtić, kad oni sede svi u hodniku, pored okićene jelke. Žurka.
Juče smo zajednički pravili čestitke i novogodišnje ukrase.

Svakog dana u gradu sve veće gužve.
Kite se ulice ukrasnim osvetljenjem, pa još kad bi to bilo nekako organizovano, još i da razumem. A ovako… Centar Zemuna, Glavna ulica ima četiri trake. Dva vozila stoje sa dve strane ulice na istom preseku, i od četiri, ostale dve trake. Gužva neopisana, sve stoji. Na trgu kod sata, podižu uz banderu nešto što liči na jelku od rasvete, prekjčue popodne, podignuta do pola. Juče u isto vreme, ista meta isto odstojanje, ne znam da li su danas završili… trebalo bi da odem da uslikam, ali mrzelo me danas, sneg počeo…

A ustvari sam ovaj post počela zbog nečeg drugog.
Petarde već prašte na sve strane, ne možeš kroz park da prođeš, a da te neki klinci ne “zaskoče” sa praskom pored nogu… U isto vreme, gradonačelnik apeluje da se ne koriste pirotehnička sredstva… eeeej, APELUJE. More, kakav apel, pohvatajte sve one koji prodaju, i one koji ih bacaju takođe. I decu, i sa njima kod roditelja, da plate jedno dve tri plate kaznu, pa da vidim hoće li moći da sledeći put priušte takav luksuz.

Znate li koliko su petarde i druga “sredstva uveseljavanja mase” opasna?

Pogledajte i pročitajte kako je bilo prošle godine.