Posted on 25 Comments

Nalepnica

Vraćam se jutros iz vrtića, kad ispred ulaza vidim reklamu. Ali ne bilo kakvu reklamu. Reklamu za sajt. Kad ne padoh od smeha.

Ok, možda ja nisam neki stručnjak za marketing vebsajta (bolje rečeno nisam nikakav) ali lepiti okolo ‘reklame’ sa url-om sajta i očekivati od toga veću posetu!?

Reklamiram se
I mislim se jutros, da l’ da twittnem ovo, kad se setih da imam još sličnog materijala,  ista je vrsta, samo lokacija druga.

Bus, 17-tica, negde proletos. Prvo je reklama bloga, nalepnica na prozoru, a drugo (bilo mi malo daleko, a i slikano je telefonom, pa se slabo vidi) je reklama za jedan od postova na tom istom blogu.

Blog reklama Post na blogu

Tako, samo sam htela da sa svojim virtuelnim prijateljima podelim ovu ingenioznu ideju reklamiranja sajta, pa možda se neko okoristi.

Ko pogodi lokaciju koja se vidi kroz prozor busa, vodim ga na kafu.

I još nešto. Ako budete zvonili na interfon (četvrto dugme u prvoj koloni) Vanja će očekivati da je vodite u šetnju.
Da l’ da idem sad da štampam nalepnice?

Posted on 12 Comments

Vodenica u sred ravnice

Neka neobavezna twitter konverzacija donosi mi saznanje o keksu koji se zove “vodeničarsko blago”.

E pa zovite me sitničavom, ali otkud vodenica u sred Preka? Tamo su valjda mlinovi, a ne vodenice.

Keks nisam   još probala, ali hoću. Liči da je dobar. A i sajt je interesantan, samo da nema tih tupavih zvučnih efekata. Jeste, muziku mogu da isključim, ali tek pošto me je već iznervirala, ali one fijuke prelaska sa strane na stranu ne mogu. Ja bih ipak radije da slušam ono što sama izaberem.

Posted on 1 Comment

Pod jednakim uslovima?

U najavi je novi zakon o predškolskom obrazovanju.

U novinarskim tekstovima možete pročitati sledeći pasus:

U predškolskim ustanovama obezbeđuje se i rad sa decom sa smetnjama u razvoju, pod jednakim uslovima, a ostvaruju se i drugi programi, u zavisnosti od potreba i interesa dece.

pročitajte ceo tekst

Šta to znači da se sa decom sa smetnjama u razvoju obezbeđuje rad pod jednakim uslovima? Njima upravo trebaju drugačiji uslovi. Treba im obezbediti da pokušaju da se ostvare jednako kao i njihovi vršnjaci, za to im obično trebaju upravo drugačiji uslovi.

To je upravo ona inkluzija, kako je mali Dokica zamišlja…

Posted on 8 Comments

Ponuđen k'o počašćen

Mislila sam da propustim pisanje o ovome. Međutim, čitam Miloja danas, pa saznah drugo parče priče, i odlučim da napišem ipak tri reči. Kaže Miloje ovako:

Prvo MO a potom i Aurora su nas tako obavestile da su plaćene da testiraju proizvod i daju svoje mišljenje o njemu.

pošto:

internet postaje komunikacioni kanal koga su marketari prepoznali kao pogodnog za informisanje ciljnih javnosti o novim proizvodima a popularni blogovi su viđeni kao dobar alat.

Da premotam sad malo unazad.

Stiže mi mail sa gmail adrese od nekog ko se predstavlja da se javlja u ime neke kompanije koja zastupa jednu drugu veliku kompaniju. Sumnjivo, do zla Boga. Za koga god da radiš, poslovnu prepisku valjda obavljaš sa neke zvanične email adrese? Ili sam ja još u kamenom dobu?

Idemo dalje: Kaže taj neko, da čita moj blog, pa mi u sledećoj rečenici ponudi da testiram “Sestro slatka” proizvod i o tome napišem… Pa taj ga zapravo i ne čita. Da je makar preleteo po sadržaju, mogao bi da se uveri da takvog sadržaja nema. A onda je on “marketar koji je prepoznao” ono iz gornjeg citata. E alal mu vera za prepoznavanje.

I poslednje, ali ne najmanje važno: “plaćene da testiraju proizvod”. Meni je taj mail ličio na sve osim na to da treba da budem plaćena. Pisalo je da će, citiram: “biti obezbeđena finansijska kompenzacija za vaše uloženo vreme”. (Treba li da pomenem pravopisne greške u pomenutom mailu?) E ako to znači da sam plaćena da testiram proizvod, onda ja mnogo loše govorim Srpski. Za moj pojam ovo je reklama. Neko je od mene tražio da reklamiram, a da pritom ne plati reklamu, nego da finansijski kompenzuje moje utrošeno vreme.

Važno je nazvati stvari pravim imenom.

Posted on 23 Comments

Inkluzija

Ovih se godina o inkluziji u Srbiji priča. Izgleda da je ona u Srbiji i dalje samo priča.

Pre mesec-dva, zvoni telefon predveče, zovu me iz Uprave PU, da me pitaju mogu li sutradan u 12h na predavanje o inkluziji. Da, ja visim na čiviluku. Nisam otišla, iako me veoma zanimalo, jer sam upravo u to vreme imala nastavu. Da su mi samo javili dan-dva ranije, nekako bih se organizovala. Ja sam inače u Centralnom Savetu roditelja PU, i znaju da sam roditelj deteta iz Razvojnih grupa, ne razumeh zašto nisu pozvali prvo mene da pitaju jesam li zainteresovana da tome prisustvujem. Ne, pozvan je bio drugi roditelj, pa kad je njemu nešto iskrslo, našli mene da pitaju. Hvala.

Ja sam na ovu priču uveliko zaboravila. Reč je bila o predavanju koju je organizovao Grad Beograd, Sekretarijat za dečju zaštitu, ili kako se već zovu. Delovalo mi je, prema informacijama koje su (čitaj nisu) imali defektolozi Razvojnih grupa, da je tek priča o inkluziji u pitanju.

Juče kad sam uzimala Vanju iz vrtića, dobijem od jedne od defektologa poziv da prisustvujem njenom predavanju o inkluziji, o primeru inkluzije deteta sa autizmom u redovnoj vrtićkoj grupi, i o tome šta sa njim treba da radi defektolog. Opet danas za sutra. Ne krivim nju, ona je očekivala da sam kao član Centralnog Saveta dobila poziv iz Uprave, nisam naravno.

Termin ovog predavanja poklopio se sa poslednjim u nizu predavanjem Prof. Svetomira Bojanina. Obzirom na to da sam već organizovala babu, a imajući u vidu temu ovog predavanja, odlučim da Prof. Bojanina, koji je ovog puta pričao o adolescentskom periodu, propustim.

Ulazim u prostorije u kojima je zakazano predavanja, i prvo se silno iznenadim. Prvo brojem slušalaca, po mojoj proceni 50-ak, a drugo sastavom auditorijuma. Ni jedno jedino lice mi nije poznato. Očekivala sam nekog iz Uprave, nije ih bilo, očekivala sam nekog od roditelja iz Saveta, ni njih nije bilo. Ubeđena da su slušaoci roditelji, zaključim da su u pitanju lokalne mame. Tokom predavanja shvatam da je moj zaključak pogrešan, predavanje slušaju vaspitači.

Još jedno iznenađenje usledilo je kad je predavanje počelo. Tema je zapravo pozitivno iskustvo inkluzije na Islandu, gde je predavač provela 10-tak godina rada. Ja sam ga shvatila kao predlog kako bi naš sistem mogao da se izgradi. Neki drugi izgleda nisu.

Neću prepričavati predavanje, nego ću samo izvući neke paralele.

Island je u ovom polju očigledno organizovana država. Sve je određeno i zakonom propisano. Ono što je od svega najvažnije, po tim pravilima se i postupa. Uočena je važnost rane intervencije, i saradnje više različitih sistema kako bi se onome kome treba najbolje pomoglo. Dete sa smetnjama u razvoju mora da ide u vrtić. Ima svog personalnog asistenta koji je specijalni edukator (defektolog je jedna ružna reč) i koji ga prati kroz sve faze razvoja. Dete boravi u redovnoj grupi koja broji do 15 dece. Ono što se provlači kroz ceo sistem vrednosti, jeste nešto što se zove ABS pozitivan pristup (izvini T, nisam zapamtila šta skraćenica znači), sa naglaskom na pozitivan. Dete se smešta u svoju uzrasnu grupu, deca odlično pozitivno prihvataju novog drugara, i vremenom, vrlo brzo njegove različitosti prihvataju kao normalne i obične. Dete posle perioda adaptacije svoje drugare prihvata pozitivno, i daleko više uči od vršnjaka, nego od bilo kog drugog stručnjaka. Zapravo su terapeuti druga deca. Roditelji deteta sa problemom se uče kako da sa svojim detetom rade, roditelji ostale dece su pozitivno reagovali na novog druga njihove dece. Različite viđate na svakom koraku, takav je mentalitet. Sve u svemu, moj je zaključak, jedna reč koja sve može da opiše jeste pozitivno. E to je nebo.

A Srbija? Srbija se uči inkluziji. Zakoni možda i postoje, ali nema ko da ih sprovodi. Inkluzija postoji na papiru, a u praksi izgleda ovako: Dete sa problemom smešta se u redovnu grupu koja broji 25+ dece. Personalni asistent ne postoji, postoji jedan defektolog koji obilazi po tri objekta vrtića i u njima troje dece svakog dana. Sve ostalo vreme, dete je sa vaspitačem i drugom decom, i oni se uglanom većinu vremena međusobno ne razumeju. E, dragi moji političari, to nije in kluzija, to nije ni I od inkluzije. Srbija je zemlja. Zemlja koja će nekad možda dođi do onog neba.

Ono što je meni zaparalo uši na ovom predavanju jeste bila reakcija slušalaca. Kao jedan su ustali da napadnu predavača da se spusti na zemlju i ne priča bajke. Ja ih razumem. Oni su u problemu, jer nisu obučeni, i ne znaju šta treba da rade. Kriv je sistem koga nema, i koji ih je doveo u takvu situaciju. Oni su očekivali konkretne savete šta da rade sa decom koja su im poverena, čini mi se ne shvatajući da je svako dete priča za sebe i da univerzalnih varijanti nema. I ako bih ponovo tražila jednu reč koja bi opisala ceo sistem, ta reč bi morala biti negativno. Negativno je ono što se postiže, i detetu kome treba p oseban tretman, a ne dobija ga, i deci kojima poseban tretman nije potreban, oni tretmana ne dobijaju dovoljno, i njima je ovo negativno. To je stav koji će oni o različitima poneti u život. I to je ono što je najnegativnije od svega.

Nemojmo učiti sopstvenu decu da je loše biti drugačiji. Srbija je definitivno loše mesto da se bude drugačiji. Još uvek je tako, ali to ne mora tako da ostane. Dajte da sistem inkluzije napravimo onim što on treba da bude – sistem, a ne samo reč napisana na papiru.

Posted on 5 Comments

Hvala je strana reč

…koju neki ne razumeju.

Zamoliš nekog za malu uslugu. Čekaš odgovor neko vreme. Dobiješ potvrdan odgovor i zahvališ se. Onda dobiješ primedbu da patetišeš.

Znala sam da je nekima mnogo teško da izgovore tu reč, ali nije mi palo na pamet da bi moglo biti teško i shvatiti šta znači. Definitivno je strana reč.

Just another note to self.

Posted on 3 Comments

Ne volim HRT

Ne umem da objasnim zašto ne volim, prosto mi ne leže.

Vanja voli kvizove, i ponekad popodne, gledamo Najslabiju kariku na HRT-u.

Pre par minuta, posle završenog kruga, pre nego što se otkrije ko ispada, voditeljka komentariše:

Ko ima višak kromosoma i manjak pameti?

U stilu “I told you so” shvatih šta mi poručuje sopstvena podsvest.
Iskreno se nadam da će ih tužiti neka Udruga, Hrvati su bar organizovani u tim oblastima.

Posted on 8 Comments

Just in time

Kreditne karticeSaobraćajci naravno znaju šta je just-in-time strategija, no, neću o tome.Subota je ujutru, tek je prošlo 10, Vanja samo što je otišla kod oca.

Sedim na netu, pijem kaficu u miru i tišini, kad zvoni telefon. Već pomislim – mama!

– Halo.
– Dobar dan, molim Vas Ivanu. – nepoznat ženski glas
– Da, ja sam?! – naručila sam nešto, čekam da mi donesu, pa pomislim da je u vezi sa tim.
– Dobar dan, ovde G. iz V. banke.
– Da, dobar dan. – auu brate, šta li sam sad uradila…
– Zovem da Vas obavestim da smo se preselili.

eeee, pomislim ja, sestro slatka, ja sam to već iskusila… malo drugačije.

Ajd sad malo unazad.

Pre jedno 2 nedelje, došlo vreme da platim nešto, odem ja u moju banku, kad ono… Šipke na vratima, zamandaljeno, ima obaveštenje da je banka preseljena u Bul. Z. Đinđića broj taj i taj. Auuu pomislim ja, pa ne znam ni gde je to. Nema veze, tu je blizu još jedna ekspozitura, idem bar da platim ovo, pa ću da vidim posle šta ću. Desetak minuta peške, po snegu i minus beskonačno, eto mene u Glavnoj. A oni, kao rade, al se renoviraju.
– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Jel mogu ja karticom da platim neke račune, ne radi vam ona druga ekspozitura, preseljena.
– Uh, izvinite, ne možete, ne radi nam… – nešto, ne zapamtih.
Već mi skoro para na uši izlazi, pitam da mi objasni makar gde im je ta ekspozitura, onaj broj mi ništa ne znači. Kod Perpera, kaže mi.

Ništa, ajde sad laganica do tamo. Razmišljam se šta ću, gde ću. Kakva je sad procedura prelaska u drugu banku, gašenja računa i drugih gluposti. Pronalazim novu ekspozituru. Ulazim, prepoznajem zaposlene iz stare, prepoznaju i oni mene. Gospođa N. osmeh, kaže “pronašli ste nas”. A ja, kad ne zapenih, nikad neću. Izvinjava se ona, ne zna više žena šta bi mi rekla.
Ja sad više uopšte ne umem da vam dočaram moj bes tog trenutka, prošlo me. Htela sam da pišem mail PR banke, inače blogerki, al odustadoh, i to samo zbog gospođe N. koja je stvarno bila super ljubazna, ne samo tad, nego i uvek ranije.

Ispričamo se nas dve tu, gospođa N. i ja, rekoh joj kako sam već mislila u besu da menjam banku, ali pošto je ova ekspozitura blizu jedne moje drugarice, pićemo češće kafu, valjda… Obećala je da će me voditi da vidim pratilje lokalnih krimosa u… zaboravih kako se zove kafić…

A stvarno mi je lokacija banke “nigde” – ni tamo ni ‘vamo. Banka valjda treba da je ispred kuće, a ne da mi treba jedan sat više da potrošim (pročitaj izgubim) zbog odlaska u banku. I valjda je trebalo da obaveste štediše. To bi bilo kao da sam se ja preselila, i njih nisam obavestila, oni mi poslali neka dokumenta, i ona im se vratila, adresa nepoznata!

Ali, ovo je Srbija.
Just in time im baš nije jača strana…

Sad nazad na malopređašnji telefonski razgovor.

– A Vi nemate ni jedan od naših proizvoda?
– Proizvoda? – ja u potpunom rebusu, šta sad Banka proizvodi…
– Nemate ni dozvoljeni minus, ni kreditnu karticu. – objašnjava mi gospođa.
– A, to – shvatih ja – hvala Vam, nisam za to zainteresovana, ne volim da trošim više od onog što imam.

I tako, mislim se ja, kad bi banke od mene živele, sve bi u stečaj otišle.

Odoh ja sad malo do Tivta, onako virtuelno, poslom, mora od nečeg da se živi. Bez kredita.

Posted on 9 Comments

Razumete li se vi u svoj posao?

Pojma nemam postoji li ovakva blogerska praksa, ali ako ne postoji, evo Dejan i ja je izmislismo.
Jedan post, dva teksta, dva autora, na dva bloga.
Sinergija


by Ivana

Sećate se ovoga? E tad je sve krenulo da se završava. Onda je bio Sud. Pa se čekalo ročište. Pa se čekala presuda. A ja sam sve to čekala da bih uradila ovo.

I presuda je stigla. Od februara je kucali. Što mene nisu pozvali, časkom bih ja to završila. Ali ne, to sve mora temeljno. I u ime naroda. Ma ne, niste pogrešno pročitali, na presudi piše baš to. “U ime naroda”

Sad treba menjati sva dokumenta, i počinjem od lične karte. I već mi muka pripala. Što, pitate se sigurno.

Pa pre mesec dana, hitno mi je trebao pasoš, stari, dakako, i tom prilikom sam shvatila da se neka gadna stvar dešava u mom matičnom MUP-u. Poranila ja jedno jutro da vidim šta mi sve za pasoš treba, al sam se vratila pre nego što sam krenula. Stoji pandur ispred vrata, ne dozvoljava da se uđe, pušta tek po nekog, a napolju, miting. Ne možeš ni da priđeš, da pitaš šta ti sve treba. Srećom tu je net, i sajt MUP-a, pa se tamo lepo obavestih o svemu. I još jedna sreća, odmah pored prostorija matičnog MUP-a, jedna privatna agencija prodaje,  i popunjava, dakako, potrebne formulare i uplatnice. Tamo je malo manji red, rešim ja da tako odradim. Dvestotinak dinara po formularu, bolje nego da se gužvam i za to. E onda se setim da imam vezu. I umesto za 2-3 nedelje, dobih ja pasoš za jedan dan, ma šta za jedan dan, za 20 minuta. Hvala ti vezo moja draga.

Veza moja meni lepo objasni kako su gužve zato što su svi navalili da vade nove lične karte, jer je to valjda sad “in” što bi rekli, da se pohvale kako imaju nove. Kakve nove lične karte, pitam ga ja začuđeno. Pa nove, kako ne znaš, one sa čip(s)om.

I tako, sad, stiglo mi je dugo očekivano Rešenje iz Suda, pa ja mogu u proceduru. Već mi se pred očima smračilo. Spremam se ja prvo psihički. Obiđoh već pomenuti sajt MUP-a u potrazi za informacijama, pa se malo odobrovoljih. Neću morati da ponovo vadim krštenicu i državljanstvo, važe mi ona što izvadih pre nekog vremena.

Već sam dobila i savete onih koji su kroz slično prošli, da mogu da predam dokumenta na bilo kojoj opštini, savetovaše mi Sopot. Uuuh. Pa ja dok stignem u Sopot, isto ko da sam 2-3 sata čekala kod mene u MUP-u. Nisam još predala šta mi treba, psihička priprema mi jooš nije dovoljno dobra. A kad pomislim na menjanje ostalih dokumenata u istim tim prostorijama… Ne, ne smem dalje.

I onda šlag na tortu.

Jedno je dete dobilo novu LK, posle svih ovih peripetija i maltretmana, sa rokom važnosti od mesec dana. Greška, pomislim ja odmah.

Ali neeeee. Nije greška. Tako treba. Dete još nema 16 godina, puni za mesec dana. A deca od 10 do 16 godina dobijaju LK na period… ne, ipak ću morati da citiram:

Lična karta izdaje se sa rokom važenja od 5 godina, a deci sa rokom važenja od 2 godine, a najkasnije do kraja meseca u kalendarskoj godini kada pune 16 godina života.

… šta god to značilo.

Niko naravno tom detetu, niti njihovim roditeljima nije umeo da kaže ništa o  pomenutom vremenu važnosti izdatog dokumenta. Zašto? Pa zato što se ne razumeju u svoj posao.

Pa kakav je to mozak potreban, koliko je škole potrebno da završite, koliko tablica množenja da naučite da biste umeli da oduzmete dva broja i posavetujete nekog šta treba, a šta ne treba da učini.

Da, ovde izgleda svuda rade samo oni koji se u svoj posao ne razumeju.


by Dejan

Priča se dešava u jednom gradiću u unutrašnjosti, glavna junakinja je sestra devojke (devojčice) koju virtualno poznajem sa jednog foruma.
Našoj glavnoj junakinji treba nova lična karta, koju izdaje odlično uređeno Ministarstvo unutrašnjih poslova u odlično uređenoj državi Srbiji. E, divota.

Nećemo sad o tome šta je sve potrebno od papira i dokumenata za PRVU ličnu kartu. Nećemo ni o tome da izvod iz matične knjige rođenih ne sme da bude stariji od šest meseci, zaboga – pa opšte je poznato da građani Srbije menjaju mesto rođenja i svoje biološke roditelje na svakih mesec-dva. A nećemo ni o tome da u inostranstvu ne možete da “upišete” besplatne akcije bez lične karte, a zakon zabranjuje iznošenje lične karte iz zemlje.

Elem, rekosmo nećemo o tome. Samo smo ubijali vreme dok čekamo u beskrajnom redu da predamo mukotrpno prikupljena dokumenta i uplatnice – sve za dokument koji smo zakonski obavezni da imamo. Ličnu kartu.

Ali ne bilo kakvu ličnu kartu: to je THE lična karta, ona nova. Sa čipom!

Obavljamo i sve one visokotehnološke procedure, kao što je skeniranje prsta. Nema više umakanja u mastilo, stigao 21. vek i kod nas. Nauka! Samo još da prestanemo da se bojimo iste.

Ipak, nešto nas kopka. I našu glavnu junakinju, isto. Guramo glavu kroz šalter, premalen ipak da se kroz njega provuče i gorepomenuti 21. vek:

– Izvinite, a koliko važi ova lična karta?

* * *

Auh!

Šta je ovo sad!? Službenici našeg Ministarstva nisu obučeni za ovakva pitanja! Otkud znamo…

Devojka kaže, doslovce: “Ćute i gledaju se jedno dva minuta, a onda kažu da će da pozovu i pitaju”.

Ostalo je na tome…

* * *

Nova lična karta je konačno gotova. Lepa, nova, ko kartica. Ima i čip.
I traje… mesec dana.

MESEC DANA !?

Roditelji naše junakinje odlaze opet do šaltera, i pitaju o čemu se radi.

Odgovor (prenosimo u originalu, šteta bi bila da se ovakav biser zagubi):

– Pošto je maloletna, kompjuter određuje koliko će da važi.

Dakle, policajci nisu dužni da znaju, mogu na ekstra zahtev da “pozovu i pitaju” (verovatno bi odgovor dobili od kompjutera više instance), ali izgleda da je kompjuter vrhovna vlast.

Eto, samo toliko. Tek da pokažemo koliko su kompjuteri postali bitni u svakodnevnom životu.

Dobro, naša junakinja bar neće morati da juri novi izvod…