… “spava mi se”?
Lako. Ugasi se svetlo u dnevnoj sobi.
Laku noć.
Sve šta umemo
Do sada, svi pregledi EEG trebalo je da budu odrađeni u snu. Samo jednom je to i uspelo, svih preostalih puta bi je probudili kad joj stave kapu i ubrizgaju gel. Ovog puta san nije bio zahtevan. Ja sam, priznajem, bila vrlo nervozna, hoće li pregled uspeti, znajući da treba da leži mirno.
E pa porasla je. Vidim to i sad po tome kako je odradila ovaj EEG pregled. Perfektno, bez zamerki, bila je mirna taman kako treba, i onda kad treba. Ponosna sam.
Sad tri nedelje čekamo rezultate.
Pokazivanje prstom je nepristojno. E pa baš nas briga!
Večeras, za mene potpuno iznenadno, i bez stimulacije, samoinicijativno, pokazala je prstom. Prvi put.
Malo je kasnije mrzelo, pa se vraćala pokazivanju sa sva četiri prsta, ali je uz verbalno podsećanje, i podsticanje pokazivanjem na njenoj i mojoj ruci ponovo “izvlačila” kažiprst da njime pokaže. I da, levoruka je, vidite to.
Inače, to je igra nasumičnog pokazivanja stvari, koje ja moram da imenujem.
Treba li da vam kažem koliko sam ponosna?
Ne voli da doručkuje, makar ne u ono vreme kad je doručak, ili ne ono što je za doručak. Jedna priča iz vrtića, prepričana.
Vanja stavi dva zalogaja u usta dok neko gleda, kad se okrene, izvadi iz usta, i stavi u tuđ tanjir.
Na sav glas sam se smejala kad mi je D. to ispričao, verujem da je pomislio da nisam baš najčistija.
A smejala sam se jer sam ja imala slične smicalice. OK, znate me, sad ide Flashback from childhood.
Ispod prozora u kuhinji postojao je neki otvor za ventilaciju. Tu su vrlo često završavale viršle, jaja, parčad hleba i još koješta što je bilo predviđeno da pojedem za doručak. Nekad je bilo i “Jao što je vrućina, moram da otvorim prozor!” i onda šljiiiis, doručak zafrljačen kroz prozor dok niko ne gleda… (Uhvaćena sam par puta, ali samo zato jer bih zaboravila da taj doručak iz ventilacije naknadno izbacim, ali ni blizu onoliko puta koliko sam puta doručak izvrdala.)
I dan danas ne doručkujem, pre podneva jedino četkica za zube i kafa. Izgleda mi je dete na mene.
A što se smicalice tiče, iako to nije baš lepo, jel, ja sam vrlo ponosna da je ona uspela da smisli šta da uradi sa zalogajem koji neće da pojede. Tuđ tanjir, VRH!
Ponoviću ovo još jednom, i sigurna sam da nije poslednji put: mnogo više ona zna i ume, nego što ume da pokaže.
Ustvari, možda mi ne umemo da gledamo, slušamo i razumemo.
A vi, šta ste doručkovali?
Flashcards su pojednostavljene sličice koje se koriste u procesu učenja pojedinih predmeta i radnji. U našem vrtiću ih koriste, i mnoga deca, uključujući Vanju, su ih lepo prihvatila.
Kompanija Canon odavno na svom sajtu ima odeljak Creative Park, sa ogromnom online kolekcijom raznovrsnih sličica (i ne samo sličica) koje slobodno možete skinuti i štampati.
Ohdeedoh podseća na neke od kolekcija:
– Svakodnevni predmeti (Everyday Items);
– Voće i povrće (Picture Matching Word Cards: Vegetables and Fruits);
– Siluete voća i povrća (Silhouette Card: Vegetables and Fruits);
– Životinje (Picture Matching: Animals);
– Staništa životinja (Picture Matching: Animal Homes);
a vi sami pronađite još šta vas ili vaše dete može da interesuje.
Ako nemate štampač u boji, ništa strašno, obojte ih sami.
(Fotografije preuzete sa Ohdeedoh)
Vanja je subotom kod oca, vraća se u 19h. Malo pre toga, kuma i ja vratile se sa kuglanja, sedimo, pričamo i pijemo kafu. Vanja stiže, mota se po sobi, malo traži da je zabavljamo, naizmenično nas dve.
Onda u jednom trenutku, vuče za ruku, pokazuje mi da ustanem. Ja pomislim hoće u toalet, ali ne, gura me u spavaću sobu. Pokazuje mi da sednem na krevet, ja i dalje ne kapiram šta hoće, pomislim spava joj se. “Udara” me po kolenima, ja pomislim da ja treba da spavam, podignem noge na krevet, ona negoduje, i dalje me “udara po nogama”. Ja konačno shvatam. Imam farmerke obučene, a unutra se nosi trenerka. Moram da se presvučem. Valjda je pomislila da ću ići negde pošto nisam u trenerci, to baš ne voli.
Od tad me već dva puta podsetila da se presvučem, pošto sam ja namerno odugovlačila, čekajući njenu reakciju. A ona, stoji na vratima sobe, i proverava, da li se stvarno presvlačim, ili foliram.
Ovo mi je ispričala L, Vanjin defektolog. Valjda sam sve dobro upamtila, ako i nisam svaki detalj, nema ni veze.
Ručak je, i počinje pljusak. Sedeći za stolom, kroz prozor primećuju da se napolju nešto dešava. Ustaju, odvode ih na terasu, da malo pokisnu i gledaju kišu. Vanja stoj ispod zaklona, i pruža ruku da pokisne, a onda izlazi na kišu.
Ovo nisam očekivala, to pružanje ruke, mada znam da voli kad pada kiša, i podiže lice, da pokisne. Voli i kad joj vetar duva u lice.
L. je još pohvalila da uspešno klasifikuje boje, da tom prilikom jako se trudeći pokušava nešto da izgovori, ali i da folira, i pokušava da izvrda aktivnosti koje joj se ne sviđaju. O ovome ću u nekom od narednih postova, probaću da slikam i snimim. Možda bih mogla i da im ostavljam fotoaparat u vrtiću.
Početak ostvarenja onog sna?
Kažu danas je ceo dan bila jako raspoložena, glasala se više nego obično. Usput do kuće (ja naravno nisam ponela FA) je sve vreme vikala DAAA-DAAA-DAAAAAAAAAAA-DAAAAAA.