Posted on 3 Comments

Pošta

Sramota me je, zaista me je sramota. Ja sam saobraćajac, moje kolege rade tamo, ali…

Učestvujem u forumskoj igrici zvanoj Secret Santa. Treba da pošaljem poklon na dobijenu adresu, i da zavaram tragove. Šaljem drugoj forumašici koja će lično odneti poklon. Šaljem paket u drugi grad.

Ambalaža za pakovanje pošiljkiZnam da postoji u pošti šalter na kom se paketi pakuju, svratim da vidim mogu li da kupim neku kutiju (ambalažu). U mojoj (ma kakvi, nije moja, ja tamo ulazim samo u najvećoj nuždi) najbližoj pošti postoji radnja PostShop u kojoj se mogu kupiti kojekakve džiabidže (više onih koje nikakve veze sa poštom nemaju, al to da zaboravim). Ulazim gurajući se kroz red penzionera (uopšte nije važno da li su penzije danas ili nisu, u ovoj pošti red je UVEK), gospođu koja tamo radi kao da sam zatekla na spavanju, pojma ona nema ni šta ima, a još manje ima ideje da mi nešto proda.

– Treba mi kutija za pakovanje, ona žuta, da može da stane B5 format.
– E sad ste mi sve rekli, ne znam ja šta je B5 format, niti u koju on kutiju staje.
(takav odgovor nekog ko zapravo radi u nečemu što je knjižara zaista je nedopustiv.)
– To je neka onakva žuta kutija, kao ona gore što je spakovana (stoji u izlogu).

Vidim iza nje, naslonjene na zid, kutije, nesklopljene, imaju nekakve oznake. Gospođa tumara po radnjici koja je 2x3m sa sve izlogom, pokušava da dohvati gornju kutiju, vidim da piše S, i kažem joj da potraži takvu.

– Juu, otkud meni te kutije, ne znam kad ih je donela (pominje neku koleginicu po imenu).

Pronalazi rasklopljenu kutiju na kojoj piše oznaka S. Procenim da moja knjiga može tu da stane, zamolim je da mi sastavi, da ne nosim rasklopljen A0 format kroz krcatu poštu, i do kuće. Ona mi savetuje da mi to uradi momak koji radi na pakovanju, ali avaj, nema šta da mi spakuje, ja došla samo po ambalažu. Sklopismo nas dve zajedno kutiju, onako ovlaš, e sad ne može da pronađe kesu u koju sklopljena kutija može da stane. Jedva neku iskopa. Pitam je za adresiranje, ubedi me da se adresira na samoj kutiji. Platim i izađem iz prepune Pošte.

Dođem kući i konstatujem da nemam gde da napišem adresu, kutija je od polipropilena, nije to baš zgodno za pisanje, razmazaće se.

Na šalteru za predju pošiljki piše da se moraju predati otvorene, zbog sigurnostnih razloga.

Spakovala ja sve u kutiju, i krenula da pošaljem. Kutija je zatvorena, ali lik na pakovanju može da je otvori, i on treba da je lepljivom trakom ‘obezbedi’, otvoriće je, pa će pogledati.

Subota je, malo manja gužva nego prethodnog puta, ali i dalje je zmijuljica podugačka. Pakovanje je na posebnom šalteru, prilazim, kažem treba ovo da mi se zatvori, on kaže, dođite za 45 minuta. Već sam blago iznervirana, kažem, ja triput u životu šaljem paket, i treći put mi kažete to isto, kako je to moguće? Krene da mi kuka kako ima strašno puno posla, kako bi radije da je ostao kod kuće, ali eto, mora da radi… Alo bre, ti si usluga… Šta ima ti meni da kukaš… Onda skapira da ne treba tako, pa će kao da mi učini, da ja paket ostavim, i da dođem za… pa se preračuna, za 1h. Ekstra!

Ovako smo nas dve birale poklon, koji je uglavnom kupljen onlineStižem ja za 1h, on kaže, a što ste kupovali ovu kutiju, ja imam uvek kutija, spakovao bih vam to da ne platite. Još me pita da mu kažem šta sve ima u paketu, on je otvarao, i sve je lepo upakovano u šareni papir. Da, kažem ja, to je NG poklon. Izrecitujem. Nisam sigurna da li je znao šta je usb flash.
Pritom saznam, da je za te kutije predviđena nalepnica za adresiranje, za koju gospođa iz radnjice nije nikad čula, ne zna ni da li štampaju, uglavnom, ne trebuje se. Baš lepo.
Onda, da mi učini valjda, lik mi sve adresira, ja mu izdiktiram, popuni i ono papirče za preporučenu pošiljku.

Jedna dobra vest, Pošta kao da bi da se malo iskupi, paket poslat u subotu, u ponedeljak je već bio u drugom gradu.

Primalac poklona je posle malo pogađanja uspela da pogodi od koga je poklon, iako je paket dopremljen po irvasu koji je paketić doneo lično.

Drugi deo igrice sastoji se u tome da ja pogodim svog Secret Santu. Biće i o tome, kad mi poklon pristigne.

Posted on 19 Comments

Pahulje

Počeo je sneg večeras, ali ovaj post nije o tim pahuljama.

Završili su se kolokvijumi, pa ima brdo zadataka. Zavrti mi se u glavi od pregledanja, pa reših pre nekoliko dana da se malo odmorim uz neku drugu aktivnost.

Prošle godine Škrabalica je sa nama podelila uputstva za pravljenje raznih novogodišnjih dekoracija, papirne pahulje su se nekako spontano primile, i ostale da se prenose i prepričavaju do danas.

Prema prvobitnom uputstvu, koje se celo može pogledati ako se plati, a delimično da se nasluti i bez potrebe plaćanja, potrebno je: 6 listova formata A4, makaze, heftalica, spretni prsti i dobra volja. Prateći to, napravim ja prvu (uz male korekcije – umesto tri, napravim šest rezova), shvatim da je ogromna, i da nema šanse da bih drugu pravila ponovo, a od ostataka A4 papira, napravim i jednu manju, koja mi se učini prikladnije veličine.

Velika i mala pahulja, i list A4 da pruži osećaj veličine Mala pahulja, sa tri reza Velika pahulja, sa šest rezova
Pošto ovu ogromnu nemam gde da okačim, rešim da je ponesem u vrtić, koji je uvek za svaku priliku predivno okićen. Oni se oduševe, i zatraže mi uputstvo. Ja ga za sutradan iskopiram sa sajta, i odštampam, međutim, spretne ruke defektologa, već su uspele sve da rekonstruišu.

Nekoliko dana kasnije, u mom rss feedu, pojavi se još jedno uputstvo, za istu pahulju, ali uputstvo sadrži .pdf fajlove sa listovima za štampu, za manju i veću pahulju. Malo je možda lakše, mada ni ono prvobitno nije previše teško (čim sam i ja uspela da pahulju napravim).

Jutros vidim, pahulje osvanule u vrtićkom donjem holu, pored sjajnog jesenjeg drvceta. Isprskane su nekim sedefastim sprejem, sjajno izgledaju u prirodi.

Pogledajte. I probajte, stvarno nije teško.

Pahulje u donjem predvorju Vrtića Pahulje u donjem predvorju Vrtića Pahulje u donjem predvorju Vrtića

Naravoučenije:
– A4 format za kućne uslove je prevelik, sasvim je dovoljna veličina kvadratnih papira za poruke, a još su pritom kvadratni, jedan potez manje.
– pahulja bolje izgleda ako se napravi paran broj rezove, jer onda zavijutaka ima jednako sa obe strane centralnog, koji igra ulogu središnje linije.

Ako vi imate neku, samo izvolite. Pahulju, uputstvo, ukras, savet, bilo šta…

Posted on 5 Comments

3. decembar

je međunarodni dan osoba sa invaliditetom.

Ako pratite vesti, mogli ste poslednjih dana da primetite nagli porast broja onih koje se bave osobama sa invaliditetom. To je jasan znak da se ovaj dan približava, jednako koliko je jasno da ravnopravnosti nema, inače bi ovakvih vesti bilo cele godine, a ne bi ovoliko bile nakupljene baš ovih dana.

Izdvojiću ovaj interesantan članak u mnoštvu današnjih:
Ne postoje jednake šanse za sve

Brojke koje opisuju stav ispitanika nisu baš obećavajuće.

Nadam se da će generacije koje su danas deca koja u svojoj vrtićkoj grupi, u svom razredu u školi imaju nekog vršnjaka sa invaliditetom imati nešto drugačije mišljenje o mestu u društvu onih koje danas pominjemo.

Posted on 4 Comments

Vežbanka – Za male školarce

Taman za početak nove školske godine Aleksandar je za novopečene, i one malčice starije školarce napravio Vežbanku.

/janavi/Blog/Baneri/vezbanka_250x250.png

Vežbanka je skup veb aplikacija koje olakšavaju učenje i memorisanje slova azbuke, fonetskih parova suglasnik-samoglasnik i čitanje kratkih rečenica (Azbuka), rešavanje jednačina sa brojevima prve desetice (Matematika), te memorisanje ispravno napisanih reči engleskog jezika i prepoznavanje njihovog značenja (Engleski).

Više o ovom predivnom projektu pročitajte na blogu Autora.

Od mene samo pohvale i preporuke.

Želim da ovom prilikom pozdravim sve naše male drugare koji su ove godine krenuli u prvi razred, i želim im da im škola i učenje budu poput ove Vežbanke, zabavni i vedri.

Posted on 1 Comment

The Deal with Disability

Znam da je BlogDay tek sutra, i taj post je spreman, ali ovaj novi video blog je danas ‘iskočio’ i jednostavno moram da ga podelim sa vama.

Preporučujem, uz jednu opasku:
loš tretman osoba sa invaliditetom nije samo balkanski specijalitet.

The Deal with Disability


This new video blog came up in my feed this morning.  I recommend it.

Posted on 3 Comments

Ukusne kombinacije

Svima je odavno poznata ona stara da o ukusima ne treba raspravljati.

E, pa nisam ni mislila da raspravljam, samo da zabeležim.

hleb+puter+šunka
jogurt
maline
mladi sir
plazma keks
kinder delice čokoladni kolačić

sok od pomorandže, ceđene, naravno
opet plazma u prolazu

brokoli+karfiol+šargarepa+mesište
plazma
dovukla iz špajza neki čips, štapići sa kečapom, malo su ljutkasti
plazma+čips naizmenično
banana
čips
breskva
a tek je popodne, do uveče će tu biti još mnoštvo raznih kombinacija.

Prijatno!

Posted on 8 Comments

Gmail spam

Auuu, ja to nikad ne proveravam. Ustvari, nisam do sad proveravala.

Juče  čitam Goranov post, i prvo što mi  proođe kroz glavu, je: “Šta li mu je bilo da uopšte gleda spam poštu”. Onda, posle male vremenske zadrške shvatim: “A šta se ti koji đavo praviš pametna, on  čovek zna više od tebe, idi proveri ono što je u spamu ostalo!”

I tako, sačekalo me u Spam folderu gmaila oko 950 poruka (starih do mesec dana, one ranije je sam obrisao). Prelistah ih, i na svoje potpuno iznenađenje, tu su se našle i neke poruke koje su daleko od spama.

Izvinjavam se ovde javno svima kojima nisam odgovorila na mail. Škrabalice, tvoj je jedan od zalutalih, no, to što u njemu piše, već smo odradili.

Svi ostali, ako ste mail poslali u poslednjih mesec dana, možete da očekujete odgovor.

Izvinjavam se još jednom, uz veliko hvala onima koji me, nekada i ne znajući, nečemu pametnom nauče.

Posted on 3 Comments

Ne volim HRT

Ne umem da objasnim zašto ne volim, prosto mi ne leže.

Vanja voli kvizove, i ponekad popodne, gledamo Najslabiju kariku na HRT-u.

Pre par minuta, posle završenog kruga, pre nego što se otkrije ko ispada, voditeljka komentariše:

Ko ima višak kromosoma i manjak pameti?

U stilu “I told you so” shvatih šta mi poručuje sopstvena podsvest.
Iskreno se nadam da će ih tužiti neka Udruga, Hrvati su bar organizovani u tim oblastima.

Posted on 8 Comments

Just in time

Kreditne karticeSaobraćajci naravno znaju šta je just-in-time strategija, no, neću o tome.Subota je ujutru, tek je prošlo 10, Vanja samo što je otišla kod oca.

Sedim na netu, pijem kaficu u miru i tišini, kad zvoni telefon. Već pomislim – mama!

– Halo.
– Dobar dan, molim Vas Ivanu. – nepoznat ženski glas
– Da, ja sam?! – naručila sam nešto, čekam da mi donesu, pa pomislim da je u vezi sa tim.
– Dobar dan, ovde G. iz V. banke.
– Da, dobar dan. – auu brate, šta li sam sad uradila…
– Zovem da Vas obavestim da smo se preselili.

eeee, pomislim ja, sestro slatka, ja sam to već iskusila… malo drugačije.

Ajd sad malo unazad.

Pre jedno 2 nedelje, došlo vreme da platim nešto, odem ja u moju banku, kad ono… Šipke na vratima, zamandaljeno, ima obaveštenje da je banka preseljena u Bul. Z. Đinđića broj taj i taj. Auuu pomislim ja, pa ne znam ni gde je to. Nema veze, tu je blizu još jedna ekspozitura, idem bar da platim ovo, pa ću da vidim posle šta ću. Desetak minuta peške, po snegu i minus beskonačno, eto mene u Glavnoj. A oni, kao rade, al se renoviraju.
– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Jel mogu ja karticom da platim neke račune, ne radi vam ona druga ekspozitura, preseljena.
– Uh, izvinite, ne možete, ne radi nam… – nešto, ne zapamtih.
Već mi skoro para na uši izlazi, pitam da mi objasni makar gde im je ta ekspozitura, onaj broj mi ništa ne znači. Kod Perpera, kaže mi.

Ništa, ajde sad laganica do tamo. Razmišljam se šta ću, gde ću. Kakva je sad procedura prelaska u drugu banku, gašenja računa i drugih gluposti. Pronalazim novu ekspozituru. Ulazim, prepoznajem zaposlene iz stare, prepoznaju i oni mene. Gospođa N. osmeh, kaže “pronašli ste nas”. A ja, kad ne zapenih, nikad neću. Izvinjava se ona, ne zna više žena šta bi mi rekla.
Ja sad više uopšte ne umem da vam dočaram moj bes tog trenutka, prošlo me. Htela sam da pišem mail PR banke, inače blogerki, al odustadoh, i to samo zbog gospođe N. koja je stvarno bila super ljubazna, ne samo tad, nego i uvek ranije.

Ispričamo se nas dve tu, gospođa N. i ja, rekoh joj kako sam već mislila u besu da menjam banku, ali pošto je ova ekspozitura blizu jedne moje drugarice, pićemo češće kafu, valjda… Obećala je da će me voditi da vidim pratilje lokalnih krimosa u… zaboravih kako se zove kafić…

A stvarno mi je lokacija banke “nigde” – ni tamo ni ‘vamo. Banka valjda treba da je ispred kuće, a ne da mi treba jedan sat više da potrošim (pročitaj izgubim) zbog odlaska u banku. I valjda je trebalo da obaveste štediše. To bi bilo kao da sam se ja preselila, i njih nisam obavestila, oni mi poslali neka dokumenta, i ona im se vratila, adresa nepoznata!

Ali, ovo je Srbija.
Just in time im baš nije jača strana…

Sad nazad na malopređašnji telefonski razgovor.

– A Vi nemate ni jedan od naših proizvoda?
– Proizvoda? – ja u potpunom rebusu, šta sad Banka proizvodi…
– Nemate ni dozvoljeni minus, ni kreditnu karticu. – objašnjava mi gospođa.
– A, to – shvatih ja – hvala Vam, nisam za to zainteresovana, ne volim da trošim više od onog što imam.

I tako, mislim se ja, kad bi banke od mene živele, sve bi u stečaj otišle.

Odoh ja sad malo do Tivta, onako virtuelno, poslom, mora od nečeg da se živi. Bez kredita.