… šta da radim sa igračkom sa kojom moje dete ne ume da se igra, niti će umeti narednih desetak godina sigurno, a možda i nikad…
E, pa malopre, stigla Vanja od oca (sa redovnog subotnjeg druženja) i donosi ogromnu kesu sa paketićem. Unutra, slatkiši, i igračke za kalendarski uzrast. I to ne bilo kakve igračke…
Jedna je za devojčice, kako da nauče da je mnogo važno da peru i peglaju, a druga, na moje zaprepašćenje iz dva razloga Nojeva barka. Prvo mi je mnogo zanimljiv izbor poklona za nekog za koga po default-u pojma nemaš da li veruje, i u koju veru veruje, ako veruje, a drugo je, da je to igračka sastavljena od sitnih drvenih delova, koji se šrafčićima sastavljaju, i to je valjda za devojčice, da i to nauče, da im posle ne trebaju majstori, jel?

Treba li da pomenem i još nešto, igračka je za uzrast 6-12 godina. Da naravno, Vanja spada u taj uzrast, ali samo kalendarski. Pitam se sad, kako se prave paketići u velikim firmama, kakvo je Železnice Srbije. Pretpostavljam po uzrastu, ali, ALI, valjda otac može/sme/želi da kaže da se njegovo dete ne ume da igra takvim igračkama… Blam je to, šta li…
Kod mene se takođe dobijaju paketići, ali mene nije bio blam da kad je imala 5 da joj ne kupe paketić za taj, nego za uzrast od 2 godine. Sad dobijamo vaučere u odgovarajućoj vrednosti, pa je to neuporedivo lakše i prilagodljivije.
I tako… velika firma, velika muka, pošto nisi po JUS-u, onda ništa, isto je kao da poklon nisi ni dobio, zar ne?
Blogeri, twiteraši, ako neko želi ovu Nojevu barku, može da je dobije. Javite se.
Sa peglom ćemo se već nekako snaći.